Svetionik – Ukus konzervirane tune iz prošlosti

Opazio sam, dugo godina kušajući mahom „tunu iz prošlosti“, kako kvalitet oličen ukusom opada iz godine u godinu! U poređenju s konzervama iz 2015, tuna iz 2020. je bezukusna, premda slutim da će biti preukusna kada se 2025. bude upoređivala s ukusom tune iz 2020. godine

Moja porodica godinama jede konzerviranu tunu ukusniju od tune koju jedu moji sugrađani ili pak čitaoci ovog teksta. Objasniću u nastavku kako…
No prije toga valja reći koju riječ o preperima (eng. preppers), tj. ljudima koji očekuju da će u bližoj ili daljoj budućnosti doći do kolapsa sistema, pa se aktivno pripremaju za preživljavanje u uslovima pandemije, katastrofe ili čak kataklizme.
Pokret prepersa zahvatio je cijeli svijet, mahom zapadni, gdje onih koji gomilaju zalihe i stiču vještine for survival ima na stotine hiljada.
Javnost je za prepere saznala nakon dokumentarnih filmova koji su emitovani na kanalima „National Geographic“ i „History“, a više informacija o tome kako preživjeti zlu ne trebalo može se naći na Fejsbuk stranici Preperi Srbije.
Preperi se između sebe razlikuju i po tome za kakvu se nevolju spremaju.
Jedni gomilaju hranu i ljekove, drugi prave podzemna skloništa, treći se naoružavaju, četvrti treniraju da bi višednevnim pješačenjem, recimo, mogli da izađu iz megalopolisa zahvaćenih pravim ili pak društvenim plamenom…
Zajedničko za prepere je da imaju apokaliptičnu intuiciju, ljubav prema prirodi i raznim vještinama. Preperi su sve samo ne glupi. Oni od igle položene na list, kad ga polože na vodu – naprave kompas. A od papirnog ubrusa i dva lastiša – zaštitnu masku.
Virusom preperstva, ako se tako kaže, zaražen sam u Beogradu, mjesec dana prije negoli će nas napasti NATO. Mi nismo mogli da znamo da li će Beograd ostati prepoznatljiv kada bombardovanje jednom prestane, ili će pak glavni grad ličiti na Drezden, njemački grad sravnjen sa zemljom u Drugom svjetskom ratu.
Pa sam počeo da sakupljam konzerve i čuvam prepečen lebac.
Danas sam vjerovatno do te mjere skroman preper da se tim imenom i ne bih mogao da nazovem, jer sam svjestan da bi u slučaju pada sistema onoga ko ima na primjer kozu, ubili oni koji nemaju kozu, da bi onoga ko ima bilo kakvu jestivu kulturu – pokrali, da bi onome ko ima vodu – vodu popili, i tome slično. Zato se trudim da imam pokoju svijeću viška, pakovanje šibica, malo sapuna, poneki lijek ili melem, te pakovanje upaljača. Ratno iskustvo iz regiona naučilo nas je da su stvari koje zauzimaju malo prostora a koje se u slučaju pada sistema mogu dobro trampiti – pametna investicija.
Vratimo se na konzerviranu tunu ukusniju od tune koju jedu čitaoci ovih redova… Obično godišnje kupim pedesetak konzervi, zapakujem ih, zabilježim rok trajanja, i pohranim ih na meni znanom mjestu (dislokacija simboličnih zaliha potkazuje me kao čovjeka koji razmišlja kao preper). Riječ je otprilike o količini koju mala porodica koja izbjegava konzerviranu hranu pojede za godinu. A kupi se i pokoja „ovogodišnja“ konzerva, tu i tamo.
Opazio sam, dugo godina kušajući mahom „tunu iz prošlosti“, kako kvalitet oličen ukusom opada iz godine u godinu! U poređenju s konzervama iz 2015, tuna iz 2020. je bezukusna, premda slutim da će biti preukusna kada se 2025. bude upoređivala s ukusom tune iz 2020. godine. Ovo sam iskustvo htio da podijelim, jer iza njega stoji priča duga 20 i kusur ljeta, a počela je u Beogradu, 1999, pod bombama.
Podijelimo, na kraju, ljude koji žele da prežive, u tri grupe.
Jedni su svakako migranti, koji se evakuacijom bore za opstanak.
Drugi su npr. oni Beograđani koji vikendom ne odlaze na selo nego u potpunosti zavise od grada, pa im zaliha bilo čega, čak i pod uslovima dugotrajnog nestanka struje nekmoli epidemije, dobro dođe. Podgrupa su Beograđani koji vikendom odlaze pak na selo: sve njihove zalihe ionako stanu u jedna kola.
Treći su poljoprivrednici. Oni su po difoltu preperi, jer pokušavaju da budu samoodrživi proizvodnjom vlastite hrane, počesto i struje. Treća grupa je najmanja. Plodna Vojvodina sa zemljom za koju Pavić kaže „da bi živa čoveka rodila“, prodaje se u bescijenje, kao i zemlja u Srbiji, kao i zemlja u regionu, osim gradova, i mimo Primorja.
Biti preper košta.
Preper s velikim P na mjesečnom nivou izdvaja uzdignutu obrvu novca za ono za što se sprema.
Iz svega proizlazi jedna misterija koja se tako dobro vidi na primjeru srpske zemlje. Svi znamo da se za 5.000 evra na našim prostorima može kupiti kuća, hektari zemlje oko kuće, i razne voćke u paketu. Pa opet, nema kupaca.
To će reći da veliki imaoci dobrih komada planete Zemlje, generišući sukob koji se mora zbiti, a koji se zbog ogromnog bogatstva – količine zaliha i veličine luksuznih skloništa nikako ne mogu nazivati preperima – spremaju na to da cijene svega što vrijedi još padnu, ne bi li u trenutku predviđenog kolapsa tek onda sve kupili za džabe.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more