Zečevizija – Dve srpske reči Petera Handkea

O čemu je bilo reči i šta je razjasnio intervju s nobelovcem Handkeom emitovan na RTS-u u programu „Četvrtkom u 9“ Nede Valčić Lazović

Pokojnog ruskog patrijarha Alekseja upitao sam: šta je konačni smisao pravoslavlja? Nisam očekivao brz i jednostavan odgovor. Međutim, on je došao odmah. „Smirenje“, odgovorio je arhipastir. „Potpuni mir u duši.“ Gledao me je očekujući još pitanja i smešio se. Ali sam bio toliko zbunjen, ja, pravoslavni, a duboko uznemireni čovek Zapada, da mi je trebalo mnogo da uopšte shvatim takav odgovor, pa nisam zaustio išta i još uvek razmišljam o ovoj temi. Intervju s Peterom Handkeom, koji sam čuo i video na RTS-u krajem januara ove godine („Četvrtkom u 9“ Nede Valčić Lazović) vratio me je iznenada ovom razgovoru. Tamo je Handke rekao nešto važno: „Kad sam saznao da sam dobio Nobelovu nagradu, najpre sam osetio mir!“ (tu reč izgovara na srpskom). „Kao da je celo njegovo stvaralaštvo obuzeo spokoj“, dodaje Valčićeva, koja je pokušala da okrene i na razgovor o pravoslavlju („Čitala sam u novinama da ste uzeli pravoslavnu veru. Ali to nije tačno?“). Handke joj je uskratio odgovor i pozvao je da zajedno posete rusku pravoslavnu crkvu u obližnjem Šavilu. „To je ruska pravoslavna crkva koju su sagradili emigranti posle Oktobarske revolucije“, objasnio je pisac. „U njoj se svake nedelje održava liturgija. Liturgija zaista iscrtava put ljudskom biću. Ranije sam često išao, a sad sam se ulenjio. Nedostaju mi njihovo pojanje, liturgija, jevanđelja, poslanice iz Starog zaveta, Isaija, Knjiga propovednikova ili psalmi.“ Ali reč mir izgovorio je Handke na srpskom, kao i sam kraj ovog intervjua, koji nimalo ne zvuči smireno niti pravoslavno, dakle u duhu odgovora Svjatejšeg na moje pitanje.

Mir i spokoj na srpskom (i ruskom) zvuči sasvim drugačije nego na bilo kom drugom jeziku kojim Handke govori i piše. Otud, možda, njegova potreba da iznenada izgovori baš ovu reč. Njena veza s konačnim smislom Aleksejevog odgovora sada postaje sasvim jasna. Da li je Handke sam otkrio dušu pravoslavlja ne znam, ali mu je tek ova reč donela mir i spokoj od paklenog terora kome je izložen poslednjih deset godina i koji se još ne smiruje, uprkos najvećem priznanju za književnost koje Zapad može da da. Ostaje da se vidi da li mu je tek to priznanje donelo izvesnu zaštitu od besomučne harange, pokrenute protiv njega i njegovog dela od strane globalističke duboke države, kojoj Handke piše uz nos ne kao javni borac za srpsku stvar nego kao pisac i umetnik, štaviše najslobodniji književnik našeg doba. Njemu je do književnosti i umetnosti jedino i stalo. Samo tako može da istrpi javni linč od svih onih zvučnih imena u politici do majki Srebrenice, kojima je, odvažno i dostojno, i valjda poslednji put, odgovorio kako dolikuje.

„Stavili su sirote žene iz Srebrenice u određeni kontekst“, kaže Handke. „Te majke ne znaju ništa i izmanipulisane su. Za mene postoji majka koja je izgubila sina, a oni osnivaju organizacije majki. Ne treba osnivati organizacije koje profitiraju na tuđem bolu. Kad majka izgubi sina, to je nešto najgore, strašno i neprihvatljivo, kako za muslimanske majke, tako i za srpske majke u Kravici u prvom velikom masakru u ovom užasnom ratu. Postoje majke i s jedne i s druge strane. Srce ljudskog bića sve to oseća! Ali nisu smeli da organizuju tako nešto i da prisvoje pravo na njihovu žalost. To je tuga na prodaju. Zašto ta organizacija još postoji? Zbog mržnje. Nema nimalo volje za zajednički razgovor. Nekoliko puta sam tokom ovih trideset godina pokušavao da razgovaram i da se suočim s njima. Ništa… Samo su ponavljali reč ’fašista’.“ I dosta s tim, hoće da kaže Handke, posle svih uzaludnih pokušaja. Prekinite s ovom prodajom tuge vi kojima je jedino stalo do satanizacije Srba i političke pornografijeda baš tako se izrazio! – citirajući nekog Amerikanca: „Izdavač iz Vajking presa iz Njujorka, koji je pročitao knjigu, preda mnom je rekao nešto što nikad neću zaboraviti: ’Posle čitanja Zimskog putovanja kroz Srbiju, sve ranije što je napisano o Srbiji izgleda mi kao čista pornografija.’ Urezalo mi se to što je rekao. To je tačno. Rekao je ono što treba reći i to je istina. I sve što se posle pisalo jeste pornografija“, kaže laureat.

Sad je dosta – poruka je Handkea i svetske javnosti koja se opire dubokoj državi i njenim klasterima infamnog diskursa. „Književnost i umetnost su u središtu sveta“, kaže Handke na kraju. „Književnost je i početak i kraj. To je tako i tako će ostati. Verujem u književnost. Ako tako ne bude, onda sve u materinu.“ Ovo poslednje izgovorio je pisac na srpskom i to je druga srpska reč u ovom intervjuu. I ona, kao i prva, ima svoje sazvučje, jer ne bi bila rečena da nije tako. Iako dijametralno suprotna prvoj, ona ima svoju težinu; izgovorena je u pravom trenutku i na jedini mogući način.         

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *