Svetionik – Boka Kotorska je spalila Mila

Ko će biti spaljen ove godine u Kotoru, i na ostalim pokladnim svetkovinama širom Zaliva, pokazaće koliko se politika uvukla u feštađune (ljude koji organizuju feštu, i vode je do „strašnog finala“)

Član sam u kontinuitetu Udruženja novinara Jugoslavije, pa Srbije i Crne Gore, pa Srbije – preko 20 godina. S prstom na čelu zaključio sam, pišući novi ogled iz naše stvarnosti, kako nikad do sada nisam tekst naslovio senzacionalistički.

Ni u trenutku kada čitalačko oko prelazi preko rečenice što slijedi.

Boka je Kotorska zaista spalila Mila.

Pazimo…

U mjesecu smo kada se duž naše obale odigravaju mnoge fešte, formom i suštinom karnevalske, tokom kojih je, po viševjekovnoj tradiciji, od Venecije naovamo, dozvoljeno da puk (obično prije Velikog posta) razapne koga hoće, na humorističan i satiričan način.

Obalno viševjekovno pravilo nalaže da se u liku Karnevala, tog simboličnog krivca za sve zla u prethodnoj godini, po ocjeni „sudija“, može kastigovati svak, ama baš svak, čak i nedodirljivi poput predsjednika, ili premijera, ili njima bliskih: svi mogu biti osuđeni i spaljeni, jer se presuda unaprijed zna.

Tradicija kratkotrajnog narodnog preuzimanja vlasti u Kotoru, glavnom gradu Boke, duga je preko pola milenijuma.

Ko će biti spaljen ove godine u Kotoru, i na ostalim pokladnim svetkovinama širom Zaliva, pokazaće koliko se politika uvukla u feštađune (ljude koji organizuju feštu, i vode je do „strašnog finala“).

Iako potiče „od glasa naroda“, osuda Karnevalu (personifikovanom zlikovcu) umnogome je prožeta politikom. Karnevali su oduvijek zadavali brige i vlastima, i vjeri, i zakonu, piše Predrag Matvejević u „Mediteranskom brevijaru“. Vlastima – zato što moraju da dopuste jednokratni ventil kada im se narod otvoreno izruguje, vjeri – zato što su karnevalske svetkovine čista paganština, a zakonu – zato što ga parodiraju.

Ova godina nije naročito plodna za „Karampanu“, najstariji obalni satirični list koji jednom godišnje, za Karneval, izlazi od 1926. u Kotoru – jer je sada uređuju ljudi srasli s vladajućom strankom. Oni sigurno neće pljunuti uvis, vengo u stranu, tamo gdje se misli opoziciono. A Kotorani su, valja podvući, 2012. godine, ne samo „sahranili Kotor“ kolektivnom maskom, uz marćo funebre, posmrtni marš, sa sandukom i ožalošćenom porodicom iza, nego i poslali na lomaču Montanjara, kako se zvao Karneval, do pola kao muškog Mila, a od pola kao ženskog, da podvuku krvnu vezu vladara (muškog roda) sa korupcijom (uvijek ženskog).

S druge strane velikog Zaliva, preko 50 godina, odigrava se u Baošićima, na Hercegnovskoj rivijeri, centralna fešta Praznika mimoze. Na kaskadama nekadašnjeg ribarskog mjesta rastu upravo šume Acacia dealbata-e, sa stotinama stabala. Ako ko zaboravi da zatvori prozor duž Rivijere – kuća mu miriše u januaru i februaru.

Besplatna tona ribe s gradela, hektolitri točenog vina, cisterna piva, pola tone cvjetova mimoze, procesija šarenog svijeta predvođenog Gradskom muzikom, trombonjerima, mažoretkama – i 15-20 hiljada duša… dekor je svetkovine u čast cvijeta. I to kakvog: mimoza se ne bere sa zemlje, kao ljubičica ili bijela rada, nego joj se rascvjetane grane lome s drveta.

Ali nije o tome riječ, u trenutku kada webom kruže poslovične fotografije onih koji se već sunčaju na obali dok Lovćen uvijek pod snijegom imaju u pozadini.

Nego je o raskrsnici riječ, na kojoj se skrenulo u zimu 1967, u Norveškoj, kada se grupa novljanskih turističkih poslenika i beogradskih novinara zapitala kako da privuče naše ljude – zimi? Jedni su kazivali: Imamo na tone pomorandži, napravimo Praznik naranača, pa da guštamo – kad smo već s temperaturom stalno u plusu! Drugi su predlagali: Imamo more mimoza, pa nek iz njih izraste Praznik mimoze! Jer kome to još raspusno cvjeta, dok je svugdje snijeg i led?!

I svi misle: ideja o Prazniku da je nastala u Boki Kotorskoj, a nije nego je tamo daleko, u Norveškoj, naša duša zavapila za našim jugom.

Dakako, i Herceg Novi će spaliti Karnevala – krivca za sva zla u prethodnoj godini, ali je novska tradicija sasvim mlada, pa i smiješna u odnosu na kotorsku – jer je ova još iz doba renesanse. No što vrijedi tradicija tolika ako „Karampana“ više nije ogledalo naravi obalnih naroda koji su svi svima rod? O, bivalo je i ranije da je „Karampana“ na strani vlasti, kao „Politika“ u doba Miloševića ili Vučića, pa su se štampale druge satirične novine, kao npr. „Ćakulona“ u Dobroti.

Novine dobrano mogu nekoga da spale i riječima, poznato je svakome, posebno satirične, što u e-formi stalno čini fantastični njuz.net.

Herceg Novi čak i kad bi „spalio Mila“, ne bi time ništa postigao jer je i u zalivskim okvirima grad provincijalan. Kotor opet mora da „spali Mila“. Jedino se to računa. Živjeti u glavnom gradu obavezuje.

Tokom cijele godine, tokom mnogih decenija čak – hajde da pred kraj uzdignemo fokus i iznad Boke i iznad Balkana – ugodno je živjeti po glavnim gradovima, nije li?

Ali kada dođe čas, a jednom dođe, neće građani provincijskog u geopolitičkom smislu Beograda u žutim prslucima vojevati u Parizu, niti će biti prvi na barikadama Vašingtona ako, ma ne daj bože, poželi da nuklearnom bombom preventivno brani svoje posrnule interese po svijetu.

Čak i kada bi svi gradovi ustali i popalili se, ili ako bi popalili jedni druge, zlikovac bi ostao isti.

To je Karneval.

To je đavo sam.  

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more