Gledaj ušima

Prikazivanje dva dugometražna filma o muzičkim legendama dva različita žanra, Šarlu Aznavuru i Lučanu Pavarotiju, na Festivalu dokumentarnog filma DOK #2 podsetilo je na razloge tvrđenja da „muzičari često gledaju filmove ušima“

Na drugom Festivalu dokumentarnog filma DOK #2 (29. januar – 2. februar) prikazana su dva dugometražna filma o muzičkim legendama dva različita žanra, Šarlu Aznavuru i Lučanu Pavarotiju. Aznavour by Charles nastao je 2019, godinu posle Aznavurove smrti, i predstavlja sasvim lični pogled na njegov dug i uspešan život i karijeru. Ceo film je zapravo montaža snimaka koje je sam umetnik snimao celog života, od 1948. kada mu je Edit Pjaf poklonila kameru, sve do 1982. godine. Nekoliko meseci pre nego što je preminuo, počeo je da radi na snimcima sa svojim dugogodišnjim prijateljem Markom di Dominikom, a njegov sin Miša postao je producent. Tako smo dobili ne glamuroznu odu o jednom od najvećih šansonijera svih vremena nego mali i intimni film, sa sasvim lično odabranim scenama koje su snimane. Od obilja materijala nastalo je vizuelno zaveštanje velikog pevača, dok je muzičko davno otišlo u istoriju. Njegovu skromnost poštovali su i autori filma, pa umesto poznatih ličnosti tog vremena s kojima se sretao, ili formalnih prijema, pred nama se odvijaju detalji putopisca zaljubljenog u putovanja i nove sredine. Naravno, tu su i porodične priče, ljubavi, odljubljivanja, deca, sve ono što je Aznavur cenio iznad svega. Komentator, jer dosta materijala je snimljeno bez tona, doprinosi opštoj atmosferi. Na ovom filmu Aznavur je mlad i pun energije, koja ga nije ostavila do kraja, jer je pevao do svoje 94. godine. Takva karijera, koja ga je vinula u panteon zabavne muzike, na njega nije ostavila većeg traga, jer je uvek ostao dete izbeglica, Jermena iz dijaspore, majke iz Turske, oca iz Gruzije, koji su pešice prešli Evropu i došli u Pariz. Jermenski genocid ga je naučio da je sve relativno, kako dođe tako i ode, da treba živeti svaki dan, punim plućima, boemski, i zato je pesma La Boheme njegova himna. Posle projekcije dobio je aplauz, a publika je izašla tiho.
Pavaroti, film o Lučanu Pavarotiju, takođe snimljen prošle godine, za razliku od ostvarenja o Aznavuru, prikazuje glamur i svetske pozornice na kojima je tenor nastupao. Film počinje Pavarotijevim putovanjem Amazonom 1995. da bi u operi u srcu džungle pevao kao što je to uradio svojevremeno 1897. legendarni Karuzo (kako je ovo čudo realizovano, vredi ponovo pogledati film Vernera Hercoga Fickaraldo). Sin skromnog pekara iz Modene, s porodično predivnim glasom (tvrdio je da mu otac ima još lepši glas) postao je jedan od najboljih tenora 20. veka, s popularnošću koja je prevazilazila rok i pop zvezde. Njegov visoki Ce bio je legendaran, a volumen glasa i izražajne mogućnosti neprevaziđene. Na dugačkim turnejama zabavljao se kuvanjem špageta i ponekom mladom operskom početnicom, diskretno. Kod kuće su ga čekale četiri obožavane žene, supruga i tri ćerke. U međuvremenu novca je sve više, aspiracije njegovih menadžera sve zanimljivije. Planetarni koncert Tri tenora (Pavaroti, Kareras i Domingo) prerastao je u pravu mašinu za pravljenje novca, a da li je to bio put operske muzike ka širokim narodnim masama – nije jasno. Poslednji skandal, mlada žena, nova porodica, nije mogao uzdrmati renome zvezde takvog kalibra. Voleo je da peva, da jede, lepe žene, sve u formatu većem od života. Film pomalo površno preleće preko operskih scenskih uspeha, bilo bi dobro da je bilo više snimaka, ali daje mnogo prostora njegovim menadžerima. Uostalom, da nije bilo njih, ne bi bilo ni njega, ostao bi mali profesor u maloj Modeni i svet nikad ne bi čuo taj jedinstveni Glas potpuno neverovatnih osobina. Menadžerski pristup operi je danas jedini način da klasična muzika ne bude u getu, a to je Pavaroti vrlo dobro znao.
Kao dodatak životima muzičkih veličina prikazan je odličan film o zvuku i muzici na filmu, Zvučni talasi (Making Waves: The Art of Cinematic Sound). Podsetnik za one koji u filmu stvaraju emociju, koji zvuk koriste kao osnovu filmske priče. Muzičari često gledaju filmove ušima. U polupraznoj dvorani bio je poneki muzičar, ali ne i režiseri, oni kojima je ovaj film bio namenjen. U oba gorepomenuta ostvarenja o velikim muzičarima Marko di Dominik i Ron Hauard napravili su dela koja se divno gledaju ušima, kao pravo osveženje u ovom nemuzikalnom vremenu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *