Zašto je Dejvid Bajnder volio Srbe

O istini i slobodi

Piše Bogdan Rakić

Dejvid Bajnder cijenio je slobodu više od svega. Tu istu sklonost prepoznao je i kod Srba. Stoga je to i bila ljubav na prvi pogled, koja je trajala punih sedamdeset i sedam godina – do samog kraja njegovog života…

Posljednjeg dana juna u Čikagu je umro Dejvid Bajnder, dugogodišnji novinar Njujork tajmsa. Bio je izvrstan poznavalac Balkana, istorije njegovih naroda, njihovih mentaliteta i prilika u kojima su živjeli. Kao šef balkanskog biroa ovog američkog dnevnika, početkom šezdesetih, proveo je gotovo četiri godine u Beogradu (tu su mu se rodile i dvije mlađe kćerke), a zatim je, otvorenog uma i duha, redovno dolazio u posjete. Putovao je našim krajevima, gledao, slušao, i sklapao prijateljstva s najrazličitijim ljudima, od automehaničara do visokih državnih funkcionera i političkih disidenata. Pripadao je staroj školi američkog novinarstva – odmjeren i objektivan, držao se pouzdanih izvora i provjerenih podataka.

NEKI NOVI „EKSPERTI“ Bio je veliki prijatelj Srba. U jednom trenutku, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, bio je jedan od rijetkih američkih novinara od ugleda koji se, u opštem medijskom linču svega što je srpsko – od Vuka do Radovana Karadžića – usuđivao da zapadnoj javnosti ponudi drukčiji, neuporedivo uravnoteženiji i tačniji prikaz onoga što se tada dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije. To ga je skupo koštalo. List za koji je skoro četiri decenije pisao uskratio mu je mogućnost da izvještava o jugoslovenskom sukobu. Umjesto njega, na stranicama Njujork tajmsa pojavili su se neki novi „eksperti“, koji nikada ranije nisu nogom kročili na balkansko tlo. Preporučivala ih je spremnost da novinarsku profesiju stave u službu političke propagande, savršeno prilagođene potrebama novog doba. Kako ističe akademik Svetozar Koljević, u jednom tekstu u kome opisuje kako je i sam tih godina postao žrtva ove vrste Tajmsovog novinarstva, jugoslovenska tragedija poslužila je da se na Zapadu u tom periodu ispiše „sveopšta istorija beščašća“…

SUSRET NA KONFERENCIJI Dejvid Bajnder nije želio da uzme učešća u pisanju takve istorije i zato je bio gurnut u stranu. A kada sam ga nakon više od dvadeset godina upitao šta bi, poslije svega što mu se u međuvremenu izdešavalo, uradio da nekim slučajem može ponovo da bira, prijekorno me je pogledao i rekao: „Ja sam novinar. I otac mi je bio novinar. Moje je da izvještavam o onome što se doista dešava…“
Bajndera sam upoznao 1994. godine, na jednoj slavističkoj konferenciji u Vašingtonu. Tih godina teme koje su se ticale događaja u bivšoj Jugoslaviji izazivale su veliko interesovanje na takvim skupovima i svi paneli koji su se njima bavili bili su izuzetno dobro posjećeni. I među govornicima i među publikom bilo je mnogo istaknutih javnih ličnosti, političara, novinara, tako da je – ako bi se došlo minut-dva nakon početka – u prostoriji bilo nemoguće pronaći slobodnu stolicu. Tolika popularnost nije slutila na dobro. I doista, od samog početka krenula je tirada optužbi na račun Srba, iznijetih rječnikom koji se već tada u američkoj javnosti smatrao apsolutno neprihvatljivim u odnosu na svaku drugu skupinu etničke, rasne ili bilo koje druge provenijencije. Publika je pažljivo slušala, sa izrazom posvećenika koji se uvode u tajne nove vjere. Mnogi od onih koji su do juče zemlju u kojoj sam rođen nazivali „Čehoslavijom“ klimali su znalački glavama. Tada sam u drugom ili trećem redu primijetio jednog prosijedog šezdesetogodišnjaka, koji je stolicu okrenuo postrance, tako da je jedini bio govornicima okrenut profilom. Na svaku materijalnu grešku ili proizvoljnu interpretaciju koju bi izrekli, huktao je, prezrivo negodujući, toliko glasno da su prisutni počeli da se prijekorno okreću u njegovom pravcu, pokušavajući da ga ućutkaju.

TAJNI IZVJEŠTAJ UNPROFOR-a No Dejvida Bajndera nije bilo lako ućutkati. Doduše, mogli su ga spriječiti da o jugoslovenskom sukobu piše za Njujork tajms, ali ga nisu mogli omesti u nastojanjima da istina negdje drugdje izađe na vidjelo. Kako sam u to vrijeme bio urednik Srpskih studija, jedinog američkog akademskog časopisa koji se neposredno bavio problemima srpskog društva, istorije i kulture, Bajnder mi je nagovijestio da ima dokument koji bi me mogao interesovati. U pitanju je bio tajni izvještaj UNPROFOR–a o rezultatima istrage koju su međunarodni vojni stručnjaci sproveli neposredno nakon eksplozije na sarajevskoj pijaci Markale od 5. februara 1994. godine, u kojoj je, prema zvaničnim podacima, poginulo i ranjeno između 250 i 275 ljudi. Naravno, u američkoj javnosti se bez ikakvih rezervi podrazumijevala srpska krivica. (Zanimljivo je da se u izvještajima Si-En-Ena o bombaškom napadu u Oklahoma Sitiju od 19. aprila 1995, u kome je poginulo 168 ljudi, a ranjeno više od 680 – zbog čega je kasnije na smrt osuđen američki terorista Timoti Mekvej – u prvo vrijeme takođe govorilo o Srbima kao mogućim izvršiocima.) Doduše, tu i tamo šaputalo se o postojanju nekog tajnog izvještaja u kome se krivica ne svaljuje na Srbe, ali o njemu niko nije znao ništa bliže da kaže. Osim, naravno, Bajndera, koji ga je – ne ulazeći u pojedinosti – prvi i pomenuo u jednom od svojih članaka. Poslao mi je dokument, zamolivši me da – po dobrom novinarskom običaju – ne otkrijem izvor informacija. Htio je, naime, da zaštiti osobu koja mu ih je dostavila. Napisao sam kraći propratni tekst i tajni izvještaj učinio javnim u sljedećem broju Srpskih studija. Nije me ni najmanje iznenadilo da je objavljivanje ovog dokumenta u Americi prošlo potpuno nezapaženo. Iznenadila me je, međutim, tišina koja ga je dočekala u postpetooktobarskoj Srbiji…

OSTALI SU MI SRBI S obzirom na takve i slične postupke Dejvida Bajndera, često sam se pitao otkuda u njemu tako duboka naklonost prema Srbima. Nju nije mogla podstaći samo lavina laži u američkim medijima – moralo je tu biti još nečega, izvan prostora dnevne politike. I bilo je. Nakon višegodišnjeg prijateljstva, kada smo već odavno počeli da razgovaramo i o ličnim stvarima, jednom sam ga o tome neposredno upitao. „Imao sam desetak godina starijeg brata, Teda“, rekao mi je. „Bio je vazduhoplovni poručnik, pilot u Drugom svjetskom ratu. U mojim očima bio je mitski junak – borac protiv zla. U jesen 1942, dok sam se kao jedanaestogodišnji klinac divio bratu, u dječjem listu Stripovane priče iz stvarnog života naišao sam na strip o pukovniku Draži Mihailoviću i srpskim četnicima koji, prvi u porobljenoj Evropi, dižu ustanak i suprotstavljaju se Nijemcima. Mihailovićevi Srbi borili su se na istoj strani kao i moj brat-heroj. Onda je on oboren negdje nad sjevernim Atlantikom. Tijelo mu nikad nije nađeno. Ostali su mi Srbi.“
Otprilike u isto vrijeme kada mi je ispričao priču o stripu sa četnicima, Dejvid mi je poklonio svoju knjigu o Viliju Brantu, a koju je napisao sedamdesetih godina, dok je radio kao dopisnik Njujork tajmsa iz Bona i Berlina. Posveta je bila na srpskom: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Zbunio sam se: Kako to da jedan Dražin obožavalac koristi pozdrav Titovih partizana? Znao sam, doduše, da Dejvid nije bio ideološki uskogrud: zar mu nisu najbolji prijatelji iz beogradskih dana bili Dragoslav Rančić, koji je, kada su se upoznali, pisao za Borbu – organ Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije! – i novinar Politike Aleksandar Nenadović, koji je 1941. kao četrnaestogodišnjak otišao u partizane? A koliko su ta prijateljstva bila iskrena, uvjerio sam se prilikom prvog susreta s Rančićem. Kada je čuo da sam blizak s Bajnderom, Rančić me je prihvatio bez ikakvih rezervi, iako o meni nije ništa drugo znao. Bilo kako bilo, dvije ili tri godine kasnije od Dejvida sam dobio još jedan poklon, ovog puta knjigu Pitera Broka pod naslovom Medijsko čišćenje: Prljavo novinarstvo, koja se bavila nečasnom ulogom američkih medija u građanskom ratu u Jugoslaviji. Uvodnu riječ napisao je Dejvid Bajnder. Posveta je i ovog puta bila ista: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Tek sam se tada zbunio. Naime, kao politički aktivista koji je morao da spasava glavu pred nacistima, Vili Brant se mogao nazvati borcem protiv „fašizma“, odnosno pristalicom „slobode naroda“. Ali ko je za Dejvida Bajndera bio „fašista“, i koji to narod mora ponovo zadobiti svoju „slobodu“, u kontekstu knjige u kojoj se razobličavaju laži kojima su se američki mediji služili u svom obračunu sa Srbima?
U svakom slučaju, strip o četnicima i partizanska parola pomogli su mi – uz još jednu Dejvidovu priču iz američke istorije – da konačno naslutim i prave razloge njegove naklonosti prema Srbima. Dejvid je, naime, bio kveker. Iako je ponekad išao na njihove sastanke, nisam imao utisak da ga je ovaj ogranak protestantskog pokreta privlačio prvenstveno zbog duhovnih potreba. Kada sam ga jednom prilikom o tome upitao, ispričao mi je da u Americi 18. i 19. vijeka nije bio rijedak slučaj da članovi kvekerske zajednice čitavog života mukotrpno rade štedeći svaki dolar kako bi mogli da kupe barem jednog crnog roba – samo da bi mu odmah podarili slobodu. Dejvid Bajnder cijenio je slobodu više od svega. Tu istu sklonost prepoznao je i kod Srba. Stoga je to i bila ljubav na prvi pogled, koja je trajala punih sedamdeset i sedam godina – do samog kraja njegovog života…
A meni je, u dvije i po decenije našeg prijateljevanja, svojim pogledom na svijet Dejvid pokazao da ona Amerika koja me je privukla u mladosti – Amerika Tomasa Džefersona i Deklaracije o nezavisnosti, Henrija Dejvida Toroa i ideje o građanskoj neposlušnosti ili Volta Vitmena i poistovjećenja slobode i demokratije s poezijom – još uvijek živi, iako neminovno ne i na naslovnim stranicama glavnih američkih dnevnika.

Autor je univerzitetski profesor u SAD