Šta je nama Kosovo?

Uvod za razgovor o vrlini nacionalne razboritosti

Piše Časlav D. Koprivica

Pretpostavka zalaganja za reintegraciju Kosova i Metohije – jer to je za nas smisao trenutno zamrznutog konflikta, a ne da Stara Srbija vječno ostane u rukama uzurpatora – i pretpostavka onih koji su za „razgraničenje“, jeste da je srpski narod jedna politička i istorijska (mi vjerujemo i duhovna) realnost, a ne puka komunikativna fikcija ili relikt tradicijske inercije. No mi se suštinski razilazimo oko toga šta treba činiti s KiM, te šta je i kako ubuduće treba biti ustrojeno naše srpsko, nacionalno-državno mi.

PROMENA MENTALITETA Kako je moguće da se mi, spram svojeg srpskog identiteta neravnodušni Srbi, toliko razlikujemo oko jednog ključnog pitanja? Ako to ne razjasnimo, teško da ćemo prevladati tu razliku, koja može biti nacionalno kobna. O ovome želimo da progovorimo ne da bismo još jednom ponovili da smo mi, državobranitelji, bolji od državorazgraničitelja. Nije riječ o dokazivanju ničije pojedinačne i grupne veće ili manje vrijednosti već o ustanovljavanju ispravnoga. A zagovornici razgraničenja najozbiljnije griješe – ne zato što su manje pametni nego zato što su upali u zamku u koju bi i svako od nas mogao upasti. A tu zamku stvorio je pritisak spoljnih sila koje vladaju kontekstom Jugoistočne Evrope, i koje permanentnim, stoljećima proizvođenim kvantitetom (na nama korišćene) sile žele proizvesti novi kvalitet – mentalitetski tip Srba što drže da je, na primjer, „razumno“ predati Kosovo i Metohiju, i ne samo to.
Uostalom, nijesu li neki od njih do juče, ili makar ne tako davno, bili s nama, nijesu li oni jednako gledali na Kosovo i osjećali ga? Kako je moguće da ljudi za koje nemamo razloga da sumnjamo da vole srpski narod – jer da sumnjamo, ne bismo se ni okupljali u pokušaju da s njima razgovaramo, pošto je ljubav prema Srbiji „crvena linija“ bilo kakvog, nerežiranog „unutrašnjeg dijaloga“ – kako je moguće da oni tako različito vide budućnost onoga što nas bezmalo veže i s precima, ali i danas jedne s drugima? I kako je moguće da ne vide da ako se toga odreknemo, nećemo samo postati nedostojni nego jedva da bi još ostalo ičega što bi nas u današnjem i budućem vremenu održalo zajedno. Ono što nas je prije 620 godina presabralo postalo je ugaoni kamen srpskog kolektivnog identiteta. Odreknemo li se njega – kao narod više nećemo biti mogući.

FENOMENOLOGIJA DOBRONAMJERNOG IZDAJNIKA Ako ne uspijemo da pokažemo kako je moguće da alternativni rodoljubi počine kobnu grešku, možda će i neko od nas biti sjutra spreman i sposoban da učini isto, da, kao i „razgraničitelji“, podlegne konverziji nacionalnog mišljenja. Ovdje ćemo se pozabaviti fenomenologijom dobronamjernog izdajnika – ma koliko ova oznaka zvučala samoprotivrečno. Opasnost od takve figure, koja trenutno ima monopol na najviše državne funkcije, neuporedivo je veća nego ona od srbofoba među nama. Razumjeti „dobronamjernu“ izdaju – ne znači imati razumijevanja za nju, već dokučiti šta ona antropološki znači, kako je moguće iz-dati i najposlije kako je preduprijediti – sada i ubuduće, ne samo oko KiM. Takav izdajnik nije izvorno amoralan – iako postoji opasnost da, krećući se zabludnim putem, to postane – već on upada u neprijateljsku mentalnu stupicu, djelujući nadalje u svom posrnuću.
Izdaja o kojoj ovdje govorimo nije čin mržnje, niti čin lične sebičnosti, već stanje „nesrećne svijesti“ u koje se zapada u (izvornoj) namjeri da se pomogne svom narodu. Onaj ko „izdaje u dobroj vjeri“, obično, kao i ovi sada, pokušava da trguje, da pro-da ono što se prodavati ne smije, zato što predstavlja ne samo vrhunsku vrijednost nego i svetinju, zalogu naše kolektivne egzistencije. Srećna je okolnost što Zapad – makar zasad, iako se to očas može promijeniti – ne pristaje na trgovinu kakvu predlažu naše vlasti. To je zato što njihova vrhuška naš narod i naše predvodnike toliko prezire da vjeruje da može izdejstvovati našu zvaničnu i neopozivu saglasnost za pravno konvalidiranje razbojničke otimačine po „principu“ sve – za ništa. A naše vlasti pristaju na „načelo“ skoro sve – za skoro ništa, nepovratno.
One žele izručiti ono što nas čini tima kojima jesmo, s namjerom da zauzvrat dobiju nešto drugo, za šta procjenjuju da je korisnije od onoga što se pro-daje. Kosovo, međutim, nije samo stvar posjedovanja, jer ono što se ima može i da se nema – kao što ga zasad fizičko-faktički nemamo. Ono je prije svega za nas stvar onoga šta jesmo. Biti je preče od imati, jer nemanje se može ispraviti, dok je nebivanje nepovratno – kao što bi postalo ako bismo predali srž svojeg bića, ako bismo pristali na to da otimačina našeg iskona nije otimačina, već imovinsko-identitetska realnost.
Realnost, to je riječ koju tako rado koriste i albanski pobunjenici, i Zapad, ali i naše vlasti – kada opisuju perspektivu kosovskog problema. Potonji preuzimaju riječ, govor, argumentaciju neprijatelja – ne zato što ga vole, što se s njime identifikuju, jer to nije istina. No u namjeri da Srbe privedu „razumu“, oni moraju preuzeti i ubjeđivački govor i mišljenje neprijatelja (Zapada) o nama, koji počiva na kulturrasističkom prenebregavanju moralnih obaveza prema „nižima“ od sebe.
Dobronamjerni izdajnici su to postali situativno, podlijeganjem zabludi, misleći da nam mogu učiniti dobro – ukoliko odustanemo od sebe. Oni, pretpostavljamo, vole svoj narod, ali pokušavaju da prečicom lukavstva riješe kvadraturu kruga koji je neko drugi nacrtao, tutnuvši im u ruke svoj lenjir i šestar, tj. svoja mjerila i sredstva. Žele, uzaludno, nadlukaviti one koji prema nama, kao ni dosad, neće prezati ni od kakve podlosti i nasilja, ako nađu za shodno, jer s nama ni dosad nemahu nikakve obzire.

PRAGMATIČKI EGZISTENCIJALIZAM Naši otpadnici, nadahnuti samoizumljenim lažnim mesijanstvom, vjeruju da individualnu suštinu svoje zajednice – a srpski narod ju je stekao na Kosovu – mogu dati za njenu tobožnju dobrobit, da se može dobro živjeti i bez suštine, te da je i govor o nekakvoj našoj narodnoj suštini „mit“, „guslanje“. Oni zastupaju pragmatički kolektivni egzistencijalizam: „suština“ naroda je (samo) da bude, isprva nije ni važno kako, samo da bude, a ako i kada „nekako pregura“ – poslije će mu biti i dobro, čak i sve bolje – ukoliko se nastavi s „stranim investicijama“.
Zvuči razborito, našem vremenu primjereno. Ali oni koji se stoljećima smjenjuju na mjestu dežurnog srbogušitelja nama baš to ne dopuštaju; ovi sadašnji koriste „usput“ svoje investicije da usmjeravaju našu vlast ka izdaji KiM. Ne dozvoljavaju nam da se stabilizujemo, ojačamo i, na koncu, možda i povratimo nešto od otetoga. Zašto je baš naš sve to snašlo, i da li je moralo tako biti? Neki ljudi veoma lako „prolaze kroz život“ – vrlo rijetki stalno imaju sreće, a većina onih „dobroprolazećih“ od toga je napravila životno umijeće koje prije ili kasnije podrazumijeva ozbiljna odstupanja od etičnosti. Na sličan način, i neki narodi uspijevaju da se „provlače“ kroz povijest, da prolaze mimo moralno zahtjevnoga bez štete po sebe. A da li onome ko „dobro prolazi“ u životu – život prolazi u dobru? Da li „dobro“ takvog prolaženja ima veze s Dobrom?
Ukratko, ono što nekim pojedincima i narodima (pored ostaloga i nekima od nama susjednih) polazi za rukom – da „dobro prolaze“ uprkos svojim nedostojnostima – nama nije dato, tj. ne daju nam upravo pokrovitelji nepočinstava naših susjeda. Zato smo već stoljećima prinuđeni na etički maksimalizam – zarad gologa opstanka; moramo nadmašivati ono ljudski moguće – da bi nas uopšte još bilo. To nije ni zbog kakve srpske „prirodne“ superiornosti već stoga što nas je geopolitička inercija kulturne srbofobije na to primorala, naprosto nas „izabravši“ za to. To djeluje kontraintuitivno, ali što naša pokosovska povijest gorko potvrđuje.

(NE)MOGUĆI KOMPROMIS S ALBANCIMA Na kraju, reći ću koju riječ o tekućem političkom aspektu kosovskog pitanja. Od prvih pomena Albanaca (XI v.) – došljačkog naroda čije je „ilirsko“ porijeklo izumljeno u XIX veku za potrebe germanskog ekspanzionizma – pa do početaka njihovog planskog useljavanja u Staru Srbiju, proteklo je manje od 500 godina. Otad oni maltene permanentnom invazijom potiskuju Srbe, bilo organizovanim premiještanjima s prostora Albanije, bilo razbojništvima i zločinima, kako „mirnodopskim“, tako i ratnim. Kada god se ukaže prilika, sve do danas, oni, opčinjeni fiksacijom sopstvenog širenje unedogled, a na mig nekog spoljnjeg, prema nama standardno zlonamjernog hegemona (Turska, Austrougarska, Italija/Njemačka, SAD), koriste priliku da još ponegdje otmu, protjeraju i zatru. Ta tribalna praksa potpune bezobzirnosti prema drugome pretakana je u njihove nacionalne programe od druge polovine XIX veka, a njihova konstanta, sve do danas, jeste čekanje povoljne prilike da se svoje zamisli ostvare do kraja – bez ikakvog kompromisa sa Srbima. Zato, ako je za svaki sporazum, pa i za kompromis, potrebno dvoje, njega, po svemu sudeći, s Albancima u dogledno vrijeme ne može biti.
Dodatni i posebno veliki problem jeste što zainteresovane zapadnjačke sile ne žele da dopuste da se problem „riješi“ ikako drugačije do konačnim konsolidovanjem albanske višestoljetne agresije. Zato, ako protivnik ne pokazuje spremnost na minimalno uvažavanje druge strane, na priznanje naših minimalnih interesa prema našem narodu i na prostoru koji nam evo već pola milenija otima, tada je savjetno „kopirati“ formu njegove politike: odupirati se gdje god i koliko god možemo, ne samo defanzivno i ne samo na planu diplomatije – riječju: ne odstupati i čekati svoju priliku. Nikakve „evropske integracije“, nikakve ekonomske dobiti i izgledi ne smiju biti važniji od ovoga, na stranu to što južna srpska pokrajina i u tom aspektu vrijedi mnogo više nego što nam kosponzori albanske agresije hoće i mogu ponuditi.

MEĐUNARODNE OKOLNOSTI Uz to, smjer kretanja međunarodnih odnosa uveliko je promijenjen od vremena kada su Albanci, u zavjetrini NATO agresora, po ko zna koji put u svojoj istoriji kretali u pokolje srpskog stanovništva. Tzv. „međunarodna zajednica“ sve je manje i faktički i simbolički identična Zapadu. On više nije svemoćan, a to će se sve više osjećati i kod nas. Jedan stari istorijski narod, poput Srba, trebalo bi da ima dovoljno mudrosti i vrline da ponovo sačeka svoju priliku – zbog svojih preostalih sunarodnika na okupiranom Kosovu i Metohiji, zbog onih koji su stoljećima ginuli i stradali za slobodu i opstanak na najstarijoj srpskoj zemlji, a i zbog izuzetno dragocjenih resursa, koji su motivisali Zapad na albanofiliju. Ako se zaista želi doći do nekakvog „istorijskog kompromisa“, to neće biti moguće u „pregovorima“ gdje će Albanci, uz ciničnu pomoć Zapada, koji se iritantno pravi nevješt – uporno glumiti poziciju jačeg. Ukoliko ne žele ili ne mogu drugačije i Albanci i Zapad, tada su do daljnjega svi pregovori bespredmetni.
No, u svakom slučaju, u daljem razrešavanju ovog čvora treba poći od onog što je opipljiva pozitivnopravna činjenica, a to je i dalje samo teritorijalna cjelovitost države Srbije u međunarodnom priznatim, nepromijenjeno važećim granicama, zajamčenim i Rezolucijom 1244 SB OUN. Dakle, reintegracija Kosova i Metohije u sastav Srbije ključni je preduslov za razgovore o suštinskom istorijskom rješenju, ako za to bude volje na drugoj strani, kojoj napokon mora postati jasno da spremnost Srba na dogovor isključuje pogađanje oko bića i granica vlastite države. Koliko će biti potrebno vremena da se otvori prilika za nešto takvo, to niko u ovom trenutku zasigurno ne može znati. Vjerovatno više nego što bismo željeli, ali vrlo moguće i kraće nego što se danas i usuđujemo da se nadamo. Ne sačekati priliku za pravdu, ali i dugoročnu dobrobit, već zaključiti „sporazum“ koji bi proizveo i zapečatio poraz, bio bi čin vrhunske nacionalne neodgovornosti koji dolazeći srpski naraštaji njegovim potpisnicima ne bi oprostili. Opstanak i kolektivna materijalna dobrobit ne smiju biti plaćeni kršenjem opštemoralnih dužnosti kao i srži našeg kolektivnog identiteta, jer bi nas to učinilo etički bezvrednima i lišenim istorijske perspektive.
(Sažeti tekst izlaganja na prvom zasedanju niza okruglih stolova pod nazivom REINTEGRACIJA ILI RAZGRANIČENJE. Razgovori o budućnosti Kosova i Metohija, održanom 26. septembra na Mašinskom fakultetu u Beogradu, a koji će se nastaviti do Nove godine, dvaput mesečno, četvrtkom.)