Tinejdžersko jevanđelje zla

 

TV serija „Euforija“

U novoj hit seriji HBO-a „Euforija“ devojčice ponosno sebe zovu droljama i kučkama, seksualno su iskusne za barem dvostruko stariji uzrast, asocijalne, devijantne, psihički unakažene, a mladići razulareni, takođe seksom opsednuti, pijani i drogirani, na žurkama bez kraja, nesigurni i, naravno, besni, agresivni i jednako frustrirani. Roditelji nezainteresovani, alkoholičari i tabletomani, seksualno devijantni, depresivni i nepovratno zatureni u svojim praznim životima i promašenim vezama. I da, sve je zaliveno dosad neviđenim prizorima seksa i golotinje….

Kažu da je nastanak serije „Euforija“ i njeno emitovanje baš u ovom delu sezone planski potez u kreiranju programske šeme HBO-a pošto je nastala ogromna praznina posle okončanja njihovog najuspešnijeg programa od kada postoje, „Igre prestola“. Istina ili ne, ali da baš „Euforija“ nastavi dobro utabanim stazama nabudžene komercijalnosti koja se oslanja na brutalnom, siledžijskom, zapravo, provociranju ono malo moralnih kodova gledalaca koji nisu već dosada brojnim proizvodima ove kompanije sistematski devastirani. Dakle, seks, nasilje i, za razliku od Igre prestola“, droga. Mnogo droge. I mnogo seksa. I sve to u tinejdžerskom svetu moderne srednjoškolske američke svakodnevice. Tipična igra HBO-a na sigurnu kartu. Provociranje, izazivanje, bezobzirno ponižavanje ljudskog roda, nazovikulture nazovimoderne civilizacije, forsiranje nakaradnosti, pokvarenosti, izopačenosti, dekadentnosti u svakom mogućem i još neotkrivenom smislu i kombinaciji, municija su programskog borda ove kompanije otkad postoji. I njihov „Rim“ davno i „Sopranovi“ i „Dedvud“ i „Imperija zla“, sve, naravno, sa skoro deceniju dugom moralnom subverzijom zvanom „Igra prestola“, kao sa još nizom drugih „revolucionarnih“ usputnih manje istaknutih ali svejedno značajnih priloga, HBO je obavio dekodiranje moralnog ustrojstva zapadne civilizacije čije je najnovije jevanđelje trebalo da bude upravo okončana tinejdžerska drama „Euforija“.

Svet koji ne treba da ima budućnost

Ne samo da je nadmašeno nenadmašivo iz bogatog asortimana dekadencije „Igre prestola“ već je novi nivo postavljen na tako visokom mestu da je potrebno izvesno vreme da se posle gledanja mučnih prizora „svakodnevnog života naše mladosti“ uopšte dođe do daha, a onda i do bilo kakvog, ma i najmanjeg, razloga ne da se veruje u budućnost našeg sveta nego i da se potraži bilo kakav razlog da on uopšte ovakav postoji! Tim pre jer su hvalospevni odjeci širom sveta i takozvanih društvenih mreža koje ga navodno spajaju listom pozitivni, često čak i prikladno naslovu, euforično pristrasni. A to je jedino što je moglo biti tužnije od tuge koju odmah posle odvratnosti i neverice osećate dog gledate „Euforiju“. Nije, zapravo, lako shvatiti čemu ovakva serija, kao i pre svega kome je namenjena. Govori o tinejdžerima, ali zbog načina na koji to čini deluje da je namenjena odrasloj publici koju, opet, teško da zanima nešto ovako, niti to razume. U tom nategnutom i bedno pojednostavljenom stereotipnom sukobu generacija, razume se, po šablonu od koga ne odstupa nijedan proizvod bilo kod dela zapadnog šou-biznisa, tinejdžeri su najugroženiji deo stanovništva planete jer ih baš niko ne razume i svi ih maltretiraju, iskorišćavaju, zapostavljaju… I vi gledajući „Euforiju“ treba da pođete od te premise. Svi likovi ove serije su tinejdžeri, oni na kraju srednjoškolskog perioda, tu pred koledžom. I svi su toliko nesrećni u svojim zlatnim ili barem srebrnim kavezima da su non-stop pod lekovima od svih znanih i neznanih psihičkih poremećaja. Svi su zgađeni životom, zgaženi od sistema, u teškim depresijama, niko in ne razume, zapostavljeni i zanemareni od roditelja predstavljenih ovde u dvodimenzionalnim stereotipima moronskih, depresivnih, dekadentnih i za potomstvo potpuno nezainteresovanih, neretko i seksualno i na mnoge druge načine izopačenih ljudskih spodoba u krizama srednjeg i ostalog doba. U takvom, dakle, okruženju šta im je drugo preostalo nego da život provode u stanju permanentne euforije, divljajući na beskrajnim žurkama, konstantno se drogirajući i upražnjavajući seks radi seksa, u svim mogućim kombinacijama (i brojnim, verovalo se, nemogućim).
U ovoj priči imamo i nazoviglavnu junakinju. Dete, dakako, međurasno (plavuša i crnac, omiljena kombinacija HBO propagande) sparenih roditelja čija je sreća, razume se, kratko trajala i brak je postao falična, povremeno nesnošljiva, uglavnom isprazna farsa. Kroz njenu priču i njen položaj u narativu kao posebne vrste konferansijea-vodiča upoznajemo iz epizode u epizodu ostale centralne ličnosti i njihov međusobni odnos. Iako je ovo još jedna od mnogih kopija previše korišćenog fokusiranja gledaočeve pažnje nenadmašene još od u tom smislu savršene „Apokalipse danas“, upravo je takav, apokaliptično-propovednički odnos glavne junakinje-naratorke prema publici i njenom mestu u priču koju kao i ona sa nama posmatra sa strane i komentariše je (pozicija grešne i posrnule boginje?) ono što izgleda najviše privlači neiskusnu publiku i još nestasalu kritiku jer se baš takav narativ najviše hvali i uz zaista odlične tehničke karakteristike (kamera, montaža, muzika) kupi pozitivne poene i postavlja ovu seriju na prilično visok nivo i pored njene odurne karakterizacije likova i našeg sveta. I to je još jedna ponovo odlično iskorišćena premisa produkcije HBO-a koja podrazumeva kombinovanje etičke provokacije i dekadencije sa vrhunski odrađenim tehničkim elementima filma ili serije. Tako „Euforija“ postaje značajan produkt u aktuelnoj televizijskoj ponudi i na širem planu. Zahvaljujući šok scenama (nikada u toj meri viđeno potpuno otkrivanje muških polnih organa zbog čega je serija postala hit na društvenim mrežama na kojoj je poznata kao „Penis euforija“) i prizorima seksa na kojima bi pozavideli i neki porno profesionalci, kao i predstavljanju srednjoškolaca u tako dekadentno i beznadno izgubljeno-pokvarenom izdanju da je istinski izazov uopšte gledati ovu seriju koja brutalno uništava svaku nadu o pitanju budućnosti naše civilizacije. Serija je, inače, rimejk istoimene izraelske serije od pre sedam godina koji je sada za HBO kao pisac i producent potpisao takođe jevrejski autor Sem Levinson, sin čuvenog holivudskog režisera, scenariste i producenta Berija Levinsona. Mlađi Levinson je ovom serijom, tvrdi, opisao sopstveno iskustvo s drogama. Očev talenat je prisutan, ali je sinovljeva mladost obogaćena značajnom dozom surovosti, brutalnosti, agresivnosti i dekadentnosti koja je, valjda, nešto što se podrazumeva u savremenom svetu. Otud devojčice iz „Euforije“ ponosno sebe zovu droljama i kučkama, seksualno su iskusne za barem dvostruko stariji uzrast, asocijalne, devijantne, psihički unakažene, destruktivne i frustrirane, izgubljene u svetu svih mogućih droga. Mladići razulareni, takođe seksom opsednuti, pijani i drogirani, na žurkama bez kraja, nesigurni i, naravno, besni, agresivni i jednako frustrirani. Roditelji nezainteresovani, alkoholičari i tabletomani, seksualno devijantni, depresivni i nepovratno zatureni u svojim praznim životima i promašenim vezama. To je iskustvo Levinsona juniora? Njegov doprinos ovom problemu u „Euforiji“ deluje kao da nije reč o suočavanju s problemom već o sredstvu za poročno-hedonističko bežanje od stvarnosti. I, najgore, kao priručnik za drogiranje i seksualne bahanalije. Ova serija sigurno neće odvratiti nijednog tinejdžera od droge. Naprotiv, biće mu vrlo korisno uputstvo za izbor što adekvatnijih hemikalija za što bolje i brutalnije „odvaljivanje“. Pa, u „Euforiji“ je o tom pitanju sveznajući diler droge klinac iz osnovne škole, a glavna junakinja oduševljeno i strasno tvrdi kako od droge nema ničeg boljeg!

Depresivno putovanje

I to je svet „Euforije“ s kojim nas plemenito obogaćuje kuhinja strave HBO-a. Kao, uostalom, i u mnogim drugim prilikama ranije. Ipak, ova doza apatije i civilizacijskog kolapsa drastičnije je nesnošljivija od svega drugog što smo od njih viđali minulih godina, pa i decenija, jer su se prvi put usudili da na ovako drastičan način otvore vrata sveta mladih, nade sutrašnjice. I predstavivši ih u najcrnjem izdanju koji vam iz scene u scenu urla u lice da nade s njima takvima nema! Naravno da putovanje kroz ovu apokalipsu na koje nas vodi glavna junakinja koja od buntovne ćerke i teške narkomanke, do istopolnom ljubavlju nadahnute navodno trezvene čistunice dolazi ponovo do haosa iz koga je i počela ova priča, nema katarzično razrešenje. Nema iskupljenja, pokajanja pa samim tim se i ne nudi nada, jer je nema i izgleda da i ne treba da je bude. Sve je do te mere mračno, beznadno i korumpirano da je zapravo jedina nada koju možete da imate ako ste dosegli do poslednje epizode serije da možda nekim čudom stvarnost nije baš ovakva i da nikako ne bude druge sezone!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *