Stvarno i moguće

Predsednik HAZU pozvao je da sa elementima dostojanstva treba napustiti Krajinu jer ni de fakto ni de jure ona nije više u rukama Hrvatske i da neko to mora da kaže narodu. Drugi hrvatski akademik zabrinuto se upitao šta bismo s Krajinom i da nam je vrate, a treći upozorio kako Hrvatska nema dece za novi rat. Zbog čega jedna moguća (i umesna) istorijska paralela na koju ukazujemo u ovom tekstu istovremeno zvuči kao parodija i sasvim nemoguća utopija ?

Da li je bila moguća ovakva „realnost“: Zagreb, 1993. godina; značajnu „pozornost“ izazvala je konferencija za „novinstvo“ koju je održalo hrvatsko „vrhovništvo“ o aktuelnoj političkoj situaciji, posebno o problemu „okupiranih teritorija“.

KRAJINA JE BILA HRVATSKA. TAČKA Na pitanje kako će Hrvatska rešiti pitanje Krajine, budući da je zbog genocida u vreme NDH, te izbacivanja Srba iz novog Ustava i obnovljenog, neoustaškog progona, na nju izgubila moralno pravo, državni čelnici su opširno odgovarali. Počeli su šokantnom konstatacijom da je Krajina bila Hrvatska. Tačka. I da se sada mora naći kompromis. Istakli su da Hrvatska nikada neće priznati nezavisnost Krajine jer to ne bi bio kompromis. A kada bi insistirali da Krajina pripada Hrvatskoj, kompromis bi bio nemoguć. Na podsećanje novinara da je to u koliziji sa Ustavom Hrvatske i njenim nedavnim prijemom u UN u postojećim, odlukama Badinterove komisije potvrđenim i međunarodno priznatim tzv. AVNOJ-skim granicama, vodeći „dužnosnici“ cinično su pozvali da, ko hoće, uzme Ustav pod mišku i ode u Knin, ako može. Nastavili su da je Hrvatska ispunila sve tačke Vensovog plana, a Knin nijednu, ali da nema vojnog rešenja jer bi upad u Krajinu, koja je pod zaštitom UNPROFOR-a, značio sukob s NATO-om. Istovremeno, podvukli su da Hrvatska ne kontroliše ni metar Krajine, da u Donjem Lapcu, Markušici, Golubiću i Donjem Karinu nema Hrvata, da je lako sedeti u Gradskoj kavani na Jelačić-placu i ispijati kapučino, a da niko neće da ode da živi u Gračacu, Korenici, Srbu, Komogovini ili Borovu Selu.

PROMENA HRVATSKE SVESTI Iako su hrvatske vlasti inicirale tzv. unutrašnji dijalog o Krajini, nisu dobile očekivane rezultate. Istraživanja javnog mnjenja pokazala su da se izrazita većina hrvatskog naroda oštro protivi priznavanju otcepljenja Krajine, čak i po cenu zaustavljanja evroatlantskih integracija Hrvatske. „Crkva u Hrvata“, izrazita većina naučnika, sveučilišnih profesora, umetnika i drugih i javnih ličnosti takođe je za bezuslovno poštovanje teritorijalne celovitosti zemlje. Suprotan stav iznele su mahom prozapadno orijentisane NVO (predsednik Hrvatske je prisustvovao jedino njihovoj sesiji prilikom unutrašnjeg dijaloga), kao i retki, ali uticajni pojedinci među intelektualcima. Tako je predsednik HAZU pozvao da sa elementima dostojanstva treba napustiti Krajinu jer ni de fakto ni de jure ona nije više u rukama Hrvatske i da neko to mora da kaže narodu. Drugi hrvatski akademik zabrinuto se upitao šta bismo sa Krajinom i da nam je vrate, a treći upozorio kako Hrvatska nema dece za novi rat. Vladajuća hrvatska nomenklatura je to sa odobravanjem prihvatila, misionarski sugerišući da je nužno da Hrvati promene svest, ne odlučuju emotivno već racionalno, oslobode se mitova i od prošlosti se okrenu budućnosti, te da je u nacionalnom interesu zemaljska, a ne nebeska Hrvatska, da se patriotizam ne sipa u traktore i da je najvažniji cilj Hrvatske mir i stabilnost.

RAZGRANIČENJE HRVATSKE I KRAJINE U brojnim istupima koji su usledili pozivali su na suočavanje s realnošću, da su Srbi izrazita većina u Krajini i da nije moguća njihova integracija kada oni neće da pripadaju Hrvatskoj. Stoga je nužno povlačiti hrabre, dalekovide poteze i pripremati narod na bolne ustupke. Javno je saopšteno – prvi put prilikom posete jednom pogonu mesne industrije – da se zalažu za razgraničenje sa Srbima, da bi to ubrzo postalo zvanična politika hrvatskog državnog vrha. Uprkos apelu brojnih kompetentnih intelektualaca da je tzv. zamrznuti konflikt bolje rešenje do povoljnijih međunarodnih prilika za Hrvatsku, nastavili su da insistiraju na brzom, konačnom rešenju, kako Krajina ne bi pravila problem budućnosti naše dece. U suprotnom, neće biti ništa od hrvatskog ekonomskog rasta, povećanja plata i penzija, a prestaće i strane investicije koje mahom dolaze iz EU, sa kojom Hrvatska najvećim delom ostvaruje trgovinsku razmenu. Na novinarsko pitanje zar predlogom razgraničenja sami, protivustavno, ne dovode u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske i da bi time dobili samo desetak procenata sadašnje teritorije Krajine, odgovorili su da su važniji ljudi nego teritorija, da ne može Krajina da dobije sve, a Hrvatska da izgubi sve i da je najbolje da se poštuje stanje na terenu – ko šta drži, to je njegovo. Ne potvrđujući, ali i ne odbacujući, reagovali su i na lansiranu tezu o teritorijalnoj razmeni. Prema toj opciji, Hrvatska bi dobila Istočnu Krajinu (Baranju, Istočnu Slavoniju i Zapadni Srem), a Krajini bi pripale tri opštine Dravske doline (Podravska Slatina, Grubišno Polje i Daruvar) sa značajnom srpskom populaciono-prostornom zastupljenošću. Ali velike zapadne sile odbacile su tu ideju sa obrazloženjem da nema promene granica jer bi to bilo otvaranje Pandorine kutije.
* * *
Iako se iz nekih izvora saznaje da se rešenje krajiškog pitanja negde „kuva“, razgovori su očigledno zapali u ćorsokak. Hrvatski zvaničnici tvrde da se ne mogu nastaviti dok se kninska strana ne odrekne maksimalističkih zahteva za koje ima podršku svojih mentora. I umiruju svoje „pučanstvo“ da će svaki plan, ako se do njega dođe, biti proveren na obavezujućem referendumu, istovremeno izbegavajući da kažu kako će prvo i obavezno morati da se menja Ustav ne bude li to u skladu s njim. Takođe su ponovo podsetili na zahtev „međunarodne zajednice“ da dijalog Zagreba i Knina mora da se okonča pravno obavezujućim sporazumom, što, u stvari, podrazumeva hrvatsko priznanje nezavisnosti Krajine i njeno članstvo u UN. S druge strane, vašingtonsko-briselske izaslanike brine samo kako to „prodati“ narodu.