Pisma iz Tamnog vilajeta – Kapija ali teroristička

Da li je Alija Izetbegović, sprovodeći naloge Zapada, bio spreman da obuče Bošnjacima „prsluke bombaša samoubica“ i ubija vlastiti narod u Tuzli?

Krvavi Dan mladosti 25. maja 1995, poznat kao „Zločin na Tuzlanskoj kapiji“, označio je kraj života za 71 osobu od tri do 27 godina starosti i ranjavanje oko 240 lica.
U prvoj stručnoj knjizi o ovom slučaju „Diverzija na tuzlanskom trgu Kapija“ Ilije Brankovića a posebno u nastavku, novoj knjizi istog autora „Tuzlanska kapija – režirana tragedija“, koja ovih dana izlazi iz štampe, objašnjena je i dokazana, detaljno, precizno i jasno, pozadina slučaja. Pitanje se samo nameće: Da li je Alija Izetbegović, sprovodeći naloge Zapada, bio spreman obući Bošnjacima „prsluke bombaša samoubica“ i ubijati vlastiti narod samo da komšijama bude teže? I ne samo to. No krenimo od slučaja Tuzlanske kapije.
„Nepoznata eksplozivna naprava“, koju su „stručnjaci“ UNPROFOR-a prepoznali kao TF granatu OF-482 sa trenutnim (kontaktnim) upaljačem, ruske proizvodnje, navodno je bila ispaljena iz topa 130 mm M-46 sa udaljenosti veće od 17 kilometara. Granatu je ispalio nepostojeći artiljerac i nepostojeći čovjek Momčilo Arsić. Naknadno, s mnogo godina zakašnjenja, zbog komandne odgovornosti i nemogućnosti da se sudi izmišljenom licu, okrivljen je general vojske RS Novak Đukić i osuđen za ovo djelo pred Sudom BiH.
Iako je sud konstatovao da nije dokazano da je, usmeno ili pismeno, general naredio granatiranje Tuzle (jer to nikada, ni prije ni poslije, nije činio), izrečena mu je kazna od 25 godina zatvora, jer „po svim pravilima…“, kako je objasnio sarajevski „ekspert“ Berko Zečević (koji je pored ovog imena koristio i Borislav, Berislav i Suljaga), „… general Đukić bi morao znati ko stoji iza takve naredbe i te granate“.
Novak Đukić nije znao ko stoji iza te naredbe, ali je na osnovu svjedočenja sarajevskog „eksperta“ optužen i osuđen.
Slučaj Tuzlanske kapije posebno je svjedočanstvo o tragediji mladih ljudi, ali i svjedočanstvo o skrivanju zločina, te nepravednom kažnjavanju nevinog čovjeka kako bi se izbjegla istina i prikrile stvarne ubice.

PRJEMEŠTANJE POLOŽAJA Interesantna je uloga Suda BiH u ovom zamešateljstvu posebno ako se uzme u obzir da je dozvolio svjedoku vještaku, „ekspertu“ Zečeviću, da mjenja iskaz i već izrečene činjenice o daljini i položaju artiljerijskog oruđa iz koga je ispaljena navodna granata. Korigovanjem mišljenja Zečević je vatreni položaj „premjestio“ 10 km iz „sela Vrbak“ u „rejon naselja Panjik“, dalje od krajnjeg dometa samog projektila.
I sve ostalo u ovoj velikoj drami je upitno – i uslovi rasturanja projektila; raspored na površini; razlike u elevacijama i brzinama, uslovima leta; hemijska svojstva baruta i njegova temperatura u određenim uslovima; slučajne greške; padne tačke; srednja vjerovatnoća odstupanja i mnogo čega drugog….
Tumačeći zakone balistike, jasno je da svaki ispaljeni projektil slijedi svoju vlastitu putanju koja se razlikuje od putanje nekog drugog, istorodnog projektila, po daljini, po pravcu i po visini. Takođe, rasturanje projektila (pogotka) je neravnomjerno, simetrično i prostorno ograničeno, što je veoma važno u ovom montiranom slučaju Tuzlanske kapije.
Nakon ozbiljne analize trenutnog dejstva, ali i radijusa dejstva, dimenzije lijevka, snage neutralisanja žive sile, uspješnosti dejstva i drugog, nepobitno je utvrđeno da takve efekte i posljedice, nikada i ni u kojim uslovima, ne može izazvati artiljerijski projektil 130 mm. Čak i broj fragmenata u tijelima žrtava je više od 9 puta veći od mogućeg broja pogodaka i dokazuje da su žrtve stradale od oruđa manje snage, s više mjesta eksplozije, što pokazuju geleri koji su pogađali žrtve sa više strana i u donje dijelove ekstremiteta, pa je jasno da nijedna žrtva nije stradala od gelera projektila 130 mm.

SPECIJALNA OPERACIJA Ipak, svaki razgovor o žrtvama klasičnog terorističkog akta počinjenog iznutra, o precizno izvedenoj specijalnoj operaciji ubijanja nevine djece na Tuzlanskoj kapiji u samoj Tuzli višestruko je bolan. Novak Đukić bez sumnje nije krivac i upravo kažnjavanje časnog generala ima za cilj skrivanje krivca i organizatora. Ovde se vraćamo na pitanje s početka teksta – da li je Alija Izetbegović, sprovodeći naloge Zapada, bio spreman obući Bošnjacima „prsluke bombaša samoubica“ i ubijati vlastiti narod?
Odgovor na ovo pitanje rešio bi niz nedoumica poput one zašto je tvorac „Islamske deklaracije“ odlučio da pošalje ubice iz specijalne jedinice Službe državne bezbjednosti „Ševe“, da sa Unisovih nebodera, „Mome i Uzeira“, snajperski pucaju na tuzlanske rudare u posljednjem narodnom protestu 1992. godine?!
Ili zašto je 1992. Alija poslao Juku Prazinu da zoljama razara Rijaset Islamske zajednice kako bi istjerao iz njega, ali i zemlje, reis-ul-ulemu Hadži Jakuba ef. Selimovskog ubijajući pri tome pet ljudi, među njima i unuka i zeta nekadašnjeg reisa Naima Hadžiabdića a ranjavajući sekretara Omerdić? Da li je zbog tog nedjela Juka Prazina morao biti ubijen kao pas, kod Liježa? I da li je Alija odobrio ubistvo Mušana Topalovića Cace i povjerio ga ministru policije Avdi Hebibu u ime „pravedne osvete“ za ubijenog sina, kako pišu i sarajevski mediji?
Zašto lebde odgovori na ova pitanja? Zašto se ćuti o tome ko je naredio ubistvo komandanta vojske Sefera Halilovića, njegove žene i njenog brata? Da li je Alija, lično, naredio „Ševama“ da, kod Vrbanja mosta, ubiju Boška i Admiru, jer, eto, daju „loš primjer“ i vaskrsavaju zajedništvo Srba i Bošnjaka?
Sve dok neko javno ne pokrene razgovor o ovim temama, rat će za obije strane ostati neispričana priča. Ali dokazi o nevinosti generala Đukića možda predstavljaju najbolji uvod. Ostalo sve prepustimo savjesti.