100 %

Zašto je zapravo Majk Pompeo ukorio Hašima Tačija, šta nam se sprema na Kosovu i Metohiji i kako na to možemo da odgovorimo?

Gostujući u ponedeljak uveče na RTS-u, predsednik Srbije Aleksandar Vučić na momente je, a takvih je momenata bilo više nego inače, ostavljao utisak zabrinutog i razočaranog čoveka koji zna šta bi trebalo da uradi, ali to ne sme ni da izgovori.
Razloge za zabrinutost, uostalom, nema samo Vučić a tih razloga u proteklih nekoliko dana ima napretek. Od uvođenja kosovske carine od 10 pa onda i svih sto odsto na proizvode iz Srbije (i Bosne i Hercegovine), preko novog upada jedinica ROSU na sever Kosova prošlog petka ujutru pod izgovorom da se to čini u sklopu istrage ubistva Olivera Ivanovića, i preko hapšenja koja su tom prilikom izvršena a nastavljena su i u narednim danima, pa do zajedničke sednice albanskih vlada iz Prištine i Tirane u Peći ovog ponedeljka, na kojoj je praktično formalizovan rad na stvaranju velike Albanije.
Šta nam se to događa, i zašto? Još važnije – kuda to treba da odvede? I podjednako važno – šta sad Srbija treba, a šta može da uradi?

[restrict]

POBEDA U INTERPOLU Niz događaja o kojima govorimo pokrenut je važnom pobedom koju je Srbija prošlog utorka izvojevala na zasedanju Generalne skupštine Interpola u Dubaiju, sprečivši samozvano Kosovo da postane članica svetske policijske organizacije uprkos žestokom lobiranju Sjedinjenih Američkih Država i njihovih satelita; o žestini tog lobiranja dosta rečito govori činjenica da je Austrija naterana – ni jedna druga reč ne bi bila adekvatna – da odustane od svog prethodnog, javnog izrečenog stava da neće podržati ulazak Republike Kosovo u Interpol. Podržala je.
A opet, još smo kod američkog lobiranja, pobeda koju smo ostvarili donela je sa sobom još jedan vrlo, vrlo važan nauk. Moć američkog lobiranja, naime, očigledno je dosegla svoj limit, uverljivo dokazujući sve one nade i tvrdnje da se dosadašnji svetski poredak temeljno menja, dočekasmo napokon i to, u našu korist…
Štaviše, ova srpska pobeda u Interpolu pokazala je da je trend povlačenja priznanja jednostrano proglašene nezavisnosti naše pokrajine i te kako značajan jer proizvodi i ovako konkretne posledice. Pri čemu naročito treba skrenuti pažnju na podatak da je ova naša pobeda u Interpolu, s preko 10 glasova više nego što nam je minimalno bilo potrebno, bila znatno ubedljivija od one pobede u Unesku iz 2015. kada smo ulazak Kosova u tu organizaciju, pod sličnim pravilima, uspeli da sprečimo jedva. Tada su samo tri glasa prevagnula na našu stranu.
Zašto ovo sad ističemo, kad ima onoliko urgentnijih problema koje treba analizirati? Zbog toga što je, s obzirom na ovakav, dakle ne preterano tesan rezultat u Dubaiju, više-manje unapred bilo jasno da Kosovo i njegovi sponzori neće proći, te iz toga proističe pitanje zašto oni nisu amortizovali svoj poraz i bruku odustajanjem od kandidature pre glasanja koje je razotkrilo njihovu nemoć? Tako su, na primer, uradili prošli put kada je Unesko trebalo da raspravlja o kosovskom članstvu. Da li su sada procenili da su otišli predaleko da bi mogli da se povuku?
Ili je – ovo je opasnija varijanta, koja je u direktnoj vezi sa urgentnim problemima s kojima smo sad suočeni – poraz u Interpolu bio unapred ukalkulisan u njihovu jednačinu, upravo da bi izazvao reakciju Prištine i pokrenuo sav niz događaja kojima sad prisustvujemo? U krajnjoj liniji, zašto na ovakav način prištinski vlastodršci, a kad to kažemo mislimo na njihove sponzore, nisu reagovali u veoma sličnoj situaciji 2015. godine…

CARINSKI RAT Uvođenje carina od 10 pa zatim i sto odsto, suprotno sporazumima u okviru CEFTA (Central European Free Trade Agreement u kome smo mi, Albanija, BiH, Unmik/Kosovo, Makedonija, Moldavija i Crna Gora, a bile su tu i Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija i Hrvatska pre nego što su ušle u Evropsku uniju), uvođenje dakle ovih carina uvelo je Srbiju i takozvano Kosovo u otvoreni trgovinski rat, zasad jednostrani, otvoreno pri tome iskazavši ono što smo, doduše, već i znali; da vlasti u Prištini, jednostavno, nisu sposobne da naprave dogovor koji neće prekršiti ako im tako više odgovara.
Iz toga pak proističe i pitanje za budućnost, ako već prošlost ne može sasvim da se promeni: vredi li sa takvima sklapati bilo kakve sporazume i dogovore? Uključujući, naravno, i onaj o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa, kakav inače deluje sasvim nerealno već i zato što je druga strana sad pokazala da uopšte ne ume da se ponaša normalno, to jest iole civilizovano. Ali šta i može da se očekuje od Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja i svih onih ostalih.
Istovremeno je ovaj trgovinski rat iskazao i svu nemoć, nastojimo da budemo blagi u oceni, Evropske unije koja je, opet jedno sasvim očekivano iznenađenje, iskazala raskoš svoje impotentnosti jer ne može da privoli Kosovo da postupi onako kako se obavezalo da će postupati, i u okviru CEFTA i u okviru svog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Čemu služi takva EU i kakav faktor ona uopšte može da predstavlja? Odgovor je valjda očigledan.
A kakav zaključak može da se izvuče iz poziva Prištini da opozove carine koji je, posle razgovora s Tačijem, uputio američki državni sekretar Majk Pompeo? Pa mu je na to savetnik Ramuša Haradinaja i predstavnik Prištine u dijalogu s Beogradom Avni Arifi uzvratio da to ne dolazi u obzir („Ne, nećemo povući odluku. Vlada će radije pasti nego što bi povukla odluku o povećanju poreza na 100 odsto“). Samo će beznadežne političke analfabete i podjednako besprizorni spin doktori iz ovoga izvući zaključak da je Amerika time stala na stranu Srbije, a protiv Kosova. Naime, naravno da nije to posredi, već može da bude reč o igri dobrog i lošeg policajca, ili, verovatnije, o zaključku Vašingtona da trgovinski rat, uz propratno iznurivanje kosmetskih Srba glađu, ipak neće dovesti do sloma Srbije i priznanja Kosova, nego da će izazvati suprotan efekat u vidu zamrzavanja dijaloga koji treba da dovede do toga. Pa je stoga potrebno odmrznuti dijalog, i otuda ovakva poruka Majka Pompea. Uostalom, tek ćemo videti kuda će ovo dalje voditi.

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA Novim pak upadom jedinica ROSU na sever naše južne pokrajine, uz hapšenje četvorice Mitrovčana, vlasti u Prištini pokazale su koliko im je zgodno došlo ubistvo Olivera Ivanovića, pružajući im sad i izgovor za desante na sever kojima, sve i kada bi hteli, predstavnici međunarodne zajednice ne mogu da se usprotive jer je, jel’, reč o sprovođenju zakona a znamo da Evropska unija i SAD na to polažu mnogo kada su im Srbi na meti.
S tim u vezi je posebno važno osvrnuti se zakratko na slučaj Milana Radoičića, potpredsednika Srpske liste koji se, osim što ga Priština sumnjiči za umešanost u ubistvo Olivera Ivanovića, sumnjiči i za posebnu bliskost s Aleksandrom Vučićem, za profitabilnu upletenost u poslove na, takoreći, samoj ivici zakona, ali i za saučestvovanje u organizovanju otpora na severu naše južne pokrajine. U petak ujutru, pripadnici ROSU i njega su pokušali da uhapse (ili ubiju). Ako je iole tačna makar polovina od svega onoga za šta se Radoičić sumnjiči a što smo u grubim crtama sad nabrojali, ne bavimo se ovde njegovim likom i delom, reč je o direktnom udaru (i) na Vučića koji govori da proces normalizacije odnosa zalazi u neobično opasnu i preteću fazu.
A to je faza u kojoj baš dođavola, tamo gde mu je i mesto, odlazi i ono malo poverenja koje su lakoverni još mogli da imaju u NATO i njegove garancije da ovakvih upada snaga ROSU (i njima sličnih formacija s dugim cevima i propratnom koreografijom) neće biti bez dozvole lokalne, srpske zajednice.
Pa je i Aleksandar Vučić, na hitnom sastanku koji je tog dana održao s ruskim ambasadorom u Beogradu Aleksandrom Čepurinom a sastao se u petak još samo s Čepurinovim kineskim kolegom Lijem Mančangom, smogao snage da javno poruči „da nema više razloga da ima poverenja u misiju Kfor, odnosno NATO na Kosovu i Metohiji, jer se pokazalo da je sve što su govorili o kretanju jedinica ROSU – izmišljotina“.

PEĆKA LIGA A šta tek može da se kaže o onom igrokazu s mlataranjem rukama u Peći, prilikom sastanka vlada Albanije i Kosova? Ništa što već nije rečeno, osim što je ovog puta sve to – najavljivanje ujedinjenja Albanije i naše južne pokrajine – bilo još eksplicitnije nego što je bivalo do sada. Sporazumi o objedinjavanju carina i faktičkom ukidanju granice, ukidanje rominga, Haradinajev poziv premijeru Albanije Ediju Rami da „okonča nacionalni put… U mogućnosti smo da platimo koliko god je potrebno“, zajednička poseta „mestu koje ujedinjuje Albance“, grobu teroriste Adema Jašarija…
Tako da niko više nema prava da tvrdi da eventualni dogovor Beograda i Prištine, koji bi podrazumevao ulazak Kosova u Ujedinjene nacije kao što to priželjkuju Priština i njeni zapadni sponzori, automatski ne bi otvorio vrata za stvaranje velike Albanije koje bi, našom krivicom, bilo potpuno legalno sa stanovišta međunarodnog prava.
A Zapad na poruke iz Peći, naravno, ćuti. Ali šta bi i rekao kada je upravo to kontinuitet one njegove politike prema Srbiji koja je započela stvaranjem Albanije 1912/1913. godine…

ODGOVOR SRBIJE Imajući sve ovo u vidu, moguće je izvesti nekoliko zaključaka koji nam predviđaju blisku budućnost.
Pre svega, kako sada stvari stoje, dijalog je dospeo u ćorsokak i klinički je mrtav s tendencijom da u takvom stanju i ostane, s Evropskom unijom koja je kao posrednik i kod jedne i kod druge strane izgubila i ono malo kredibiliteta što ga je imala.
U takvoj situaciji, svakodnevno i učestalo šikaniranje kosmetskih Srba, uz onaj upad ROSU na sever Kosova i najavu skorog formiranja njegove vojske, upućuju na zaključak da potencijal za radikalizaciju još nije iscrpljen, odnosno da ozbiljne provokacije s upotrebom sile tek možemo da očekujemo. A kosmetski Srbi, naročito oni južno od Ibra, faktički su taoci.
S tim što treba imati u vidu i da eventualna eskalacija pretnji njihovoj bezbednosti može da se dogodi samo jednom, i da pri tome proizvede posledicu koja će biti pogubnija od postignutog efekta. Daleko bilo, ali eventualnim pogromom Kosovo bi, da, postalo etnički (još) čistije, ali se nimalo ne bi približilo svom osnovnom cilju – ulasku u UN – već bi se od njega udaljilo još i više a Beograd bi uz to bio još i dalji od onog stepena saradnje s NATO-om koji nam se u Briselu i Vašingtonu priželjkuje budući da bi NATO dokazao da ne štiti kosmetske Srbe, a ako je već tako, šta će nam… Hoćemo da kažemo da je pretnja bezbednosti kosmetskih Srba mnogo efikasnija ako to i ostane, dakle samo pretnja, nego ako se ostvari, što pruža izvesnu utehu u ovoj neizvesnosti.
Šta Srbija može da uradi u situaciji u kojoj ima da bira samo između borbe i potpune, bezuslovne kapitulacije, osim da se uzaludno žali Evropskoj uniji i time usput, iznova i iznova, ukazuje na njenu beskorisnost?
Pre svega, naravno, kako zna i ume mora da nađe način da olakša svakodnevni život kosmetskih Srba; govorimo o hlebu, mleku i jogurtu, bukvalno.
Mora i da pronađe način da uzvrati Prištini, podrazumeva se, ne recipročnim merama jer glavni kosovski izvozni artikal ionako ne podleže carinjenju (budući da je u članicama Interpola takva trgovina kažnjiva zakonom). Dobar korak u tom smeru učinjen je ovog utorka, ostavkama koje su podneli gradonačelnici na severu Kosova i prekidom rada tamošnjih sudova koji su Briselskim sporazumom integrisani u kosovski pravosudni sistem. „Organi albanske prištinske administracije na severu Kosova i Metohije od danas ne postoje“, stoji u deklaraciji usvojenoj u Severnoj Mitrovici.
Slična deklaracija, inače, nije usvojena južno od Ibra, što se može protumačiti na dva načina – da je ovo uvod u podelu Kosmeta, ili povratak u predbriselsko stanje na severu naše južne pokrajine. Ukoliko ne usledi priznanje ostatka Kosova, biće jasno da je reč o (neuporedivo boljoj, razume se) drugoj varijanti, uz otežavajuću okolnost u vidu graničnih prelaza na Jarinju i Brnjaku koji su tamo napravljeni zahvaljujući kooperativnosti i prethodne vlasti, koja je parafirala zloglasni IBM sporazum, i sadašnje vlasti koja ga je potpisala i sprovela u delo pa su tamo sada albanski carinici i policajci.
Ipak, ako se saglasimo da Albanci ništa ne rade bez dogovora sa Zapadom, jasno je i da naš glavni protivnik danas i nije Priština već Zapad koji je podržava i inspiriše. Te otuda nije dovoljno da odgovorimo samo Prištini, već i Zapadu. Kako? Tako što ćemo, na primer, Zapadu pripretiti da ćemo se oteti s uzice evroatlantskih integracija na kojoj nas drži kako bi nas zadržao u svojoj sferi uticaja. Jer toga zaboga moramo da budemo svesni, ne pregovara s nama EU, i ne sarađuje s nama NATO, zato što žele da nama bude bolje, nego zato što im to nalaže njihov interes. Ko to neće ili ne može da razume beznadežno je naivan, glup ili pokvaren. A baš u toj pretnji labavljenjem evroatlantskih veza i u njenoj eventualnoj realizaciji leži naša najveća prednost koju uporno odbijamo da iskoristimo.
Naravno, naš odgovor Zapadu značiće i da će onda Zapad uzvratiti nama. A to pak dalje znači borbu neprestanu. I to je najpoželjniji ishod kome možemo da se nadamo jer tako nam se naime zalomilo, ta neprestana borba ima samo jednu alternativu. Bezuslovnu, stoprocentnu kapitulaciju.

[/restrict]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *