Pobuna ugušena zagrljajem

U dramatičnom (za javnost, uglavnom, nerazumljivom) sporenju oko migranata između (surevnjivih) lidera dve „sestrinske“ stranke, Hrišćansko demokratske unije (CDU) i (bavarske) Hrišćansko socijalne unije (CSU) Angele Merkel i Horsta Zehofera, uz mnogo opakih reči, pretnji i ultimatuma, kancelarka je imala jače nerve: žrtvovala je, u hazarderskom političkom pokeru njenog ministra unutrašnjih poslova, pola kako bi dobila celo

Tresla se (umesto gore) Nemačka (a kad se Nemačka trese, drhti čitava Evropa), rodio se – kompromis. Kancelarka Angela Merkel i njen (svojeglavi) ministar unutrašnjih poslova Herst Zehofer stavili su napokon potpise ispod šturog teksta sporazuma (sadrži samo tri tačke, nekoliko rečenica) i tako zakopali (ili samo odložili) ratne sekire u za širu javnost posve nerazumljivom a žestokom sukobu oko migranata, kojima su danima vitlali i usijavali atmosferu, gurajući zemlju u duboku političku krizu.
U dramatičnom i nezapamćenom javnom sporenju između (surevnjivih) lidera dve „sestrinske“ stranke, Hrišćansko demokratske unije (CDU) i (bavarske) Hrišćansko socijalne unije (CSU), Angele Merkel i Horsta Zehofera, uz mnogo opakih (otrovnih) reči, kancelarka je pokazala jače nerve. U hazarderskom (gotovo samoubilačkom) Zehoferovom političkom pokeru, gde se baratalo (i ne samo blefiralo) pretnjama, ucenama i ultimatumima, Merkelova je žrtvovala pola (smišljeni ustupak) kako bi dobila celo.

[restrict]

Borba za moć i (pre)vlast

Čvrstim (da kosti pucaju) sestrinskim zagrljajem ugušila je otvorenu bavarsku pobunu, spasla stranačko savezništvo dugo sedam decenija (koje je bilo pred pucanjem i potpunim raskolom), očuvala vladajuću (veliku) koaliciju sa socijaldemokratama, izbegla razne scenarije, od kojih je svaki ponaosob – krah koalicije, manjinska vlada, izglasavanje nepoverenja, raspuštanje parlamenta, novi izbori – za nju bio sumoran i katastrofičan, uključujući najverovatnije neizbežni silazak sa kancelarskog trona. I to (samo) sto dana od početka njenog, rekordnog, četvrtog mandata.
Iza sporenja oko naizgled bizarnog detalja u (problematičnoj) politici prema migrantima – da li one koji su već registrovani u nekoj drugoj zemlji, i zatražili azil, pustiti da uđu u Nemačku ili ih, automatski i bespogovorno, vratiti s granice, na čemu je insistirao ministar unutrašnjih poslova Zehofer, a kancelarka se tome odlučno protivila – krila se ogorčena borba za moć i (pre)vlast dvoje političara čije je dugogodišnje rivalstvo, osenčeno ličnim animozitetima, u toj tački postalo razarajuće eksplozivno.

Zatezanje konopca

Zehofer je zapretio da će, na svoju ruku, koristeći ministarska ovlašćenja, ako bude neophodno, mimo kancelarkine volje i saglasnosti vraćati nepoželjne migrante. Očigledno računajući da će time njegova stranka profitirati na, za nju krajnje neizvesnim (pokrajinskim) izborima u oktobru (preti joj, najviše zbog zahuktale i nezaustavljive Alternative za Nemačku, gubitak apsolutne vlasti, čime je CSU u Bavarskoj decenijama raspolagala), zatezao je „konopac“ do pucanja.
Kancelarka je pak insistirala na „evropskom (migrantskom) rešenju“, odbijajući da to bude u nacionalnom (nemačkom) aranžmanu i izvođenju. Grozničavo se, u tom kontekstu, upinjala da to „evropsko rešenje“ isposluje na poslednjem samitu lidera (nesložne) evropske familije, u čemu je bar donekle uspela, pomislivši da je i to dovoljno da izvuče osigurač bavarskoj (Zehoferovoj) pretećoj „bombi“. Pokušala je da uveri pobunjene Bavarce kako sporazum iz Brisela odgovara njihovim (Zehoferovim) zahtevima i da će biti efikasan.
Nije ih ubedila. Naprotiv. Zehofer je osuo paljbu na briselski sporazum, najavljujući da će, po kratkom postupku, rešavati migrantske probleme na bavarskoj nemačko-austrijskoj granici. U dolivanju ulja na vatru Merkelova je nagovestila da bi u takvom slučaju koristila kancelarske kompentencije, koje predviđaju, i sadrže, pravo šefa (šefice) vlade da otpusti ministra koji se ne „drži linije“.

Zehoferov politički hazard

Previše riskantan potez u konkretnom slučaju: ministar Zehofer je, u isto vreme, i lider koalicione stranke. U slučaju njegovog izbacivanja iz vlade, na šta bi kancelarka formalno imala pravo, otišli bi, iz solidarnosti ili stranačke discipline, i ostali ministri iz redova Hrišćansko socijalne unije, vladajuća koalicija bi time izgubila neophodnu većinu u parlamentu i vrag bi mogao da odnese šalu. Na scenu bi stupili oni, već spomenuti, katastrofični scenariji…
U sve zapaljivijem „sestrinskom“ sukobu obe strane (stranke) kopale su sve dublje rovove. Dani minulog vikenda bili su posebno dramatični i u Minhenu i u Berlinu, gde su satima grozničavo većala i zasedala stranačka (u proširenom sastavu) rukovodstva. Dramatičnije je, ipak, bilo u Minhenu: Horst Zehofer je (politički hazardno i provokativno) stavio sve svoje funkcije – šefa partije i saveznog ministra unutrašnjih poslova – „na raspolaganje“, čime je ionako zapaljiva nemačka politička (melo)drama dobila novu, (još) eksplozivniju dimenziju.
Zehoferovi najbliži saradnici su ga žustro počeli ubeđivati da se ne povlači s položaja i fronta, a iz Berlina je stigao poziv na sastanak koji je u Minhenu shvaćen, i označen, kao „poslednji pokušaj“ spasavanja tradicionalnog, i sudbinskog, sestrinskog partnerstva. Taj cilj je, poručila je Merkelova, „vredan svakog truda“.

Napokon beli dim

Neposredno pred odlazak u Berlin gnevni i ratoborni Zehofer je, u času kad se još nije znalo da li zaista odlazi ili ostaje, uprkos pomirljivim signalima iz Berlina, „ispalio“ (nove) preteće „artiljerijske“ salve: neće njega otpuštati ONA koju je popeo u kancelarsko sedlo, pri čemu je mislio na (relativno) dobre izborne rezultate za Bundestag u septembru prošle godine i njegovu pomoć Merkelovoj u teškim pregovorima sa, najpre liberalima (koji su propali) a potom sa socijaldemokratama.
Posle dramatičnih, višesatnih pregovora jakih stranačkih formacija, napokon je pušten „beli dim“. U odvojenim susretima s novinarima, zavađeni kancelarka i njen ministar su konačnu saglasnost oko migrantskih sporenja proglasili za veliki uspeh. Zehofer je konstatova da „sve tri tačke“ sporazuma odražavaju njegova stanovišta što mu, eto, omogućava da ostane na položaju ministra unutrašnjih poslova.
Merkelova je, sa svoje strane, saopštila kako je rešila „kvadraturu kruga“. Potpisana saglasnost, u njenoj interpretaciji, miri, naime, „nacionalno“ (Zehoferovo) sa „evropskim (njenim) rešenjem“. Migranti koji stignu na austrijsko-nemačku granicu biće smešteni u centre, koji tek treba da se formiraju, na bavarskoj strani, uz samu granicu, odakle će biti vraćani (Zehoferova ideja) kad se utvrdi da su već registrovani u nekoj evropskoj zemlji, ali uz uslov da se sa zemljom u koju se vraćaju (kancelarkina varijanta) postigne pravni sporazum.

Račun bez krčmara

Đavo, međutim, leži, kao i obično, u detalju. Neće ići jednostavno i lako ni sa migrantskim centrima uz granicu (iz kojih neće smeti da kroče) protiv čijeg uspostavljanja su, još u tokom koalicionih pregovora, izričito i energično, bili socijaldemokrate, ni sa pravnim sporazumima sa evropskim partnerima o prihvatanju migranata vraćenih iz Nemačke. Italija je već saopštila da za nju to ne dolazi u obzir. Slične poruke stižu i iz Beča. A velika nepoznanica je: kako će, uopšte, kancelarka i ministar, posle svega, i tolikih „rana“ i nepoverenja, moći da (i dalje) sarađuju. Čak i kad je, zarad očuvanja vlasti i pozicija, u politici (gotovo) sve moguće…
U dugoj briselskoj noći, koja je predstavljala uvertiru u novi minhensko-berlinski zaplet i napokon rasplet (pun neizvesnosti i nedefinisanih odgovora), evropski lideri su se ponašali „trampovski“. Iako ga verbalno anatemišu, očigledno dobro uče od američkog predsednika: na svoje političke zastave su, u seizmički eksplozivnoj migrantskoj temi, sa epicentrom u Nemačkoj, istakli parolu (poput one njegove) „Evropa, pre svega“.

Zaboravljene fraze o empatiji i humanizmu

U drugi plan su, najednom, gurnute, i isparile sve one zvučne fraze o empatiji prema nesrećnicima (a trenutno je najviše reč o migrantima iz afričkih zemalja) koji pokušavaju da se, i bukvalno davljenički, domognu evropskog tla, i toliko hvaljenom evropskom humanizmu. Na poslednjem, junskom (EU) samitu, prekrio ih je cement kojim su dodatno, pred „migrantskom najezdom“, ojačani bedemi (nedostupne) evropske tvrđave.
U grozničavoj operaciji spasavanja Evrope od te „najezde“ (koja, inače, ako se uporedi situacija sa 2015, gotovo ni medijski, a kamo li s toliko političke zapaljivosti, nije spomena vredna), najviše je profitirala nemačka kancelarka koja je koliko do juče (vreme ume da se zaista poigrava paradoksima) slavljena kao „muti (mama) Angela“, zbog onih njenih (ispostaviće se problematičnih) „širom otvorenih vrata“ .
Njen (uzdrmani) kancelarski tron dramatično je zavisio od one duge briselske noći. Da joj, negde u zoru (precizno: u 4.30) nije konačno uspelo (najviše zahvaljujući snažnoj asistenciji i posredničkoj veštini francuskog predsednika Emanuela Makrona), da isposluje potpisivanje zajedničkog saopštenja, bio bi to za nju dosad najbolniji povratak kući.
Tamo su je, naime, čekale ultimativne pretnje (njenog) ministra unutrašnjih poslova, i lidera Hrišćansko socijalne unije (CSU) Horsta Zehofera da će, ako ne postigne takozvano „evropsko (migrantsko) rešenje“, on, mimo njene volje i saglasnosti, koristeći resorna ovlašćenja, ministarskim mačem preseći (zamršeni) migrantski čvor.

Ministrov poslednji cilj

Iako u zajedničkom briselskom saopštenju, kako to obično biva u nesložnoj evropskoj familiji, nije, praktično, bilo ničeg obavezujućeg, Angela Merkel je pokušala da ga politički unovči. Poverovala je da bi mogla da ga iskoristi kao (spasonosno) sredstvo u obuzdavanju „bavarske pobune“, koja je (tradicionalno stabilnu) Nemačku gurnula u duboku političku krizu, u čijem središtu se, na dramatičan način, našlo i na dramatičan način ispoljilo, višegodišnje rivalstvo ambiciozne kancelarke i njenog (pre)ambicioznog ministra unutrašnjih poslova, čija je politička karijera na zalasku.
Zehoferov poslednji cilj bio je, pre toga, sugerišu nemački mediji, da s političke scene, prilikom silaska, povuče i Merkelovu. Zahvaljujući spomenutom sporazumu iz Berlina, čija je sudbina još neizvesna, oboje su, do daljeg, „u sedlu“. Pri čemu je veća verovatnoća da će (neuništiva) kancelarka duže ostati u njemu…

[/restrict]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *