Metafora izdaje

Razvojni put Dragana Mektića

Kako je ministar bezbjednosti BiH postao obavještajni projekat Bakira Izetbegovića

Da li bi Bosni i Hercegovini mogla biti najveća baza i jedinstveni teroristički kamp Muslimanskog bratstva, Al Kaide i Islamske države u Evropi, da poslove koordinacije i kreiranja bezbjednosnih politika ne vodi Dragan Mektić?

U Bosni i Hercegovini djeluje brojna i fanatična mreža nasilnih ekstremista i terorista, organizovana kroz razne oblike prividno humanitarnih, obrazovnih i vjerskih organizacija. Ta mreža formirala je svoja antiustavna naselja, klasične terorističke kampove u kojima obavlja razne specijalističke obuke, sprovodi program vjerske radikalizacije i organizuje slanje bošnjačkih mladića i cijelih porodica na najgora ratišta u istoriji ratovanja.

Terorizam postaje naša svakodnevica na koju se postepeno privikavamo a odgovornost za to snosi ministar Dragan Mektić, čovek koji je nedavno uporedio srpski narod i srpske države, kao najveće evropske žrtve nacizma i fašizma, sa samim nacistima.

Izjava u skladu sa medijskim lažima kojima je zaštitio komandanta Trećeg manevarskog bataljona iz Kaknja Elvedina Šehagića Dinka, izmišljajući da poslije zločina nad Srbima, Vozuće i ritualnih klanja u kojima je ovaj bataljon učestvovao, u stroju pred Alijom Izetbegovićem ne stoji „koljač iz Kaknja“ nego prema Srbima prijateljski orijentisani analitičar. U tom duhu on tumači i Srebrenicu uočavajući mehanizme za kompromitovanje visokih službenika RS i njenih institucija – i time se obilato služi.

KO JE DRAGAN MEKTIĆ? Na poslu ministra bezbjednosti Mektić se ponaša kao pravi skandal majstor: više komunicira s medijima nego sa bezbjednosnim agencijama puštajući u javni prostor neobrađene i neprovjerene obavještajne informacije. Tokom cjelog mandata od 2015. do danas svojim izjavama on ne samo da je uznemiravao javnost već ju je često i zabavljao, komentarišući teme koje nisu u njegovoj nadležnosti, ali koje šalju propagandističku poruku, kao recimo onu o tome da je važnije baviti se penzionim i zdravstvenim fondovima i finansiranjem uspješnih projekata iz realnog života građana Republike Srpske nego teškim ratnim zločinima mudžahedina i terorističkim prjetnjama.

Da bismo objasnili zašto su za ministra odbrane realije iz bezbednosnog sektora do banalnosti uprošćene, ali i vrlo upotrebljive i unosne, neophodno je zaviriti u ne tako daleku prošlost.

Reč je o čovjeku rođenom u velikom hrvatskom selu Dragalovci kod Doboja koji je kao odbačeno i usvojeno dijete imao stalnu unutrašnju potrebu da pred Srbima iz Prnjavora dokazuje svoj radikalizam. Kasnije, kako piše na službenoj stranici Ministarstva bezbjednosti BiH, diplomira na Fakultetu pravnih znanosti u Zagrebu. Naime, nekoliko mjeseci prije nego što će Franjo Tuđman postati predsjednik Hrvatske, njegovu stručnu osposobljenost i diplomu kojoj više odgovara naziv „Potvrda“ ovjerava ustašoidni profesor kriminalistike, navodni dekan Više škole unutrašnjih poslova Vladimir Obradović. Obradović je lojalnost dokazivao izrazitim i aktivnim antisrpstvom, te je tako u svojoj analizi „Kaznenih djela ratnih zločina sa obilježjem terorizma“ za najstrašnije oblike terorizma na svijetu optužio srpski narod predstavljajući sve vojne napade Hrvatske vojske na nedužni narod Republike Srpske Krajine kao oblike i vidove terorističkog djelovanja.

Sticanje diplome na Višoj školi unutrašnjih poslova MUP-a Hrvatske, s obzirom na hrvatsko zakonodavstvo iz tog vremena u kome relevantni zakon o Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova reguliše pitanje statusa pomenute škole, u najmanju ruku je čudno. Stručno usavršavanje u ovoj školi, koje je finansirala putem SIZ Socijalistička Republika Hrvatska, namjenjeno je bilo samo radnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.

Ove činjenice koje upućuju na njegov rad u stranoj obavještajnoj službi obavezuju da se ovom policijskom i političkom činovniku hitno zabrani pristup tajnim podacima bitnim za nacionalnu bezbjednost i zaštitu ustavnog poretka BiH. Bez obzira na to da li je njegova diploma kupljena ili je reč o bijednom falsifikatu ili je tek rezultat podrške obavještajcu na terenu – zahvaljujući ovoj diplomi, koja nije nostrifikovana i koja predstavlja interni akt organa unutrašnjih poslova druge države, Mektić je izigrao konkursne procedure za izbor direktora Službe za poslove sa strancima.

POKROVITELJ TERORISTA Ništa manje sporna je i njegova uloga koju je navodno imao u ratu u BiH. Vreme je pokazalo da ni ona nije autentična. Na njoj je, sa mnogo izmišljenih detalja, radio uticajni pripadnik BORS-a, general iz rata koji je ovu uslugu naplatio zapošljavanjem kćerke u Ministarstvu bezbjednosti BiH. Istina je da je Dragan Mektić bio komandir manevarskog voda u rezervi pri Policijskoj stanici u Prnjavoru. Sa pojedinim paravojnim jedinicama djelovao je u muslimanskim i hrvatskim selima oko Prnjavora: Lišnja, Galjipovci, Puraći, Kulaši. Iz tog perioda verovatno potiče i prijateljstvo sa Zeidom Dukmenićem, prvim konvertitom i ritualnim islamističkim ubicom, koji je četiri odsječene glave trojice pozadinaca u vojsci Republike Srpske i jednog civila srpske nacionalnosti, sa mudžahedinima Tešnja, lično donijeo u kancelariju tadašnjeg šefa policije Tešnja Šemsudina Mehmedovića, danas poslanika u Parlamentu BiH. Znajući ove i mnoge druge činjenice iz Mektićevog života, lako je objasniti njegovu ulogu u prikrivanju djelovanja ekstremnih islamističkih grupa i izmišljanju paravojne formacije u Republici Srpskoj (slučaj nevladine organizacije „Srbska čast“).

Treba znati da je za vreme dva mandata u Službi za poslove sa strancima Mektić prikrivao teroriste, njihove identitete i njihove prljave finansijske transakcije. Istovremeno, on je neprimjetno prenijeo sve nadležnosti entiteta na državni nivo, ostavljajući Republiku Srpsku bez ikakvog uticaja na izuzetno važne poslove sa strancima. Nigdje u svijetu pa ni u okruženju ne postoji takva samostalna agencija. U drugim zemljama, inače, ove službe se formiraju i djeluju u sklopu policije ili granične policije (odsijek za strance). U BiH ona ima veliki zakonski okvir, kapacitet i nadležnost na čitavoj teritoriji, ovlašćenja obavještajnih, policijskih i upravnih agencija u poslovima sa strancima. Zanimljivo je da je Služba godinama dobijala najsavremeniju opremu iz SAD. Barem se tako mislio. Tačnije, knjižilo se da oprema dolazi, a gdje je završavala ne zna se. Ne zna se ni gdje je utrošeno 300 miliona dolara pomoći SAD, implementirane kroz program ICITAP, ali se zna da je, glavni američki čovjek Džim Tilman pozvan i zatim uhapšen baš u SAD zbog korupcije u Bosni i Hercegovini. Tilman je radio sa Mektićem i još nekoliko direktora policijskih agencija na „razduživanju“ opreme. Razmjere mogućeg kriminala su enormne.

Zloupotrebe u Službi činjene su na svakom koraku – niko na zna koliko stranaca ulazi u zemlju, koliko boravi, koliko je izašlo, gdje je ko i šta ko radi? Otkuda 40.000 afroazijskih došljaka u naseljima oko Sarajeva, Prokoškog jezera, Travnika itd. Dozvole boravka ovim licima uglavnom su izdavane bez prateće dokumentacije. Zato niko nije obaviješten, niti zna koliko je u poslednjih 10 godina naručeno naljepnica za odobravanje boravka: koliko ih je otisnuto strancima u pasoše, a posebno koliko je zahtjeva, uopšte, podneseno.

MILJENIK STRANIH AMBASADA Šta bi se desilo kada bi „neka“ bezbjednosna agencija uporedila podatke u Informatičkom sistemu Službe za poslove sa strancima, djelovodniku koji je vođen u centrali i terenskim centrima sa podacima koje su prijavljivali Ministarstvu pravde?! Sarajevska čaršija i zapadne ambasade znale su kako da iskoriste njegovu sramnu ratnu ulogu i korupciju u Službi za poslove sa strancima.

Nakon dvije decenije boravka u Sarajevu, radeći u zajedničkim institucijama, postao je miljenik, ali i obavještajni projekat Bakira Izetbegovića i njegove SDA, te britanske i američke ambasade u Sarajevu.

Otuda je svaki razgovor o Savezu za promijene kao koaliciji srpskih političkih stranaka uvredljiv i besmislen. Onaj ko u toj politici vidi bilo šta srpsko ili ništa ne razumije ili je i sam dio problema. Nažalost, stranke iz Saveza za promijene i kadrovi koji su Mektića ustoličili ne pripadaju ovom jasnom nacionalnom identitetu i ovom kolektivnom interesu. Tu političku grupu ne zanimaju ritualno odsječene glave 65 nedužnih vojnika i civila srpske nacionalnosti na Vozućoj od strane radikalnih islamista, niti četiri nedužna Srbina ubijena na Crnom Vrhu kod Tešnja od strane mudžahedina pod kontrolom oca Mektićevog šefa Bakira Izetbegovića. Ne zanimaju ih ni žrtve mudžahedina po nacionalnosti Hrvata, njih 24 na Malinama i Bikošama koji su surovo zaklani i sakriveni – bez groba i bez svjedočanstva da su tu ikada bili i postojali.

O Mektiću kao takvom, posebno o sebi i vlastitoj politici, prije ili kasnije, hladne glave moraće raspravljati i SDS i srpski narod u cjelini bez lažnih spinova aktivista narandžastih revolucija o nužnost katarze, suočavanja sa „svojim zločinačkim likom“ ili nužnosti borbe protiv korupcije i kriminala koja služi samo politici Bakira Izetbegovića, Britanaca i Amerikanaca.