Reči koje svetle

Velika bazjaška povelja koja se tradicionalno dodeljuje na međunarodnoj književnoj manifestaciji Dani Preobraženja Srba u Rumuniji ove godine je pripala Radomiru Uljareviću

Velika bazjaška povelja ove godine je pripala Radomiru Uljareviću, istaknutom srpskom piscu koji živi i radi u Crnoj Gori. Nagrada je uručena u porti manastira Bazjaš u prisustvu Njegovog preosveštenstva vladike Lukijana, čelnika Saveza Srba u Rumuniji, ali i srpskih pisaca iz Kanade, Švajcarske, Austrije, Nemačke, Srbije, Republike Srpske i Rumunije.

Ovim visokim književnim priznanjem Radomir Uljarević pridružuje se nizu velikana srpske poezije, među njima Ivanu V. Laliću, Brani Petroviću, Miodragu Pavloviću, Slobodanu Rakitiću, Matiji Bećković, Jovanu Zivlaku, Milanu Komneniću i drugima.

Manifestacija koju već 24 godine organizuje Savez Srba u Rumuniji održana je od 17. do 20. avgusta u Temišvaru, Bazjašu, Belobreški, Staroj Moldavi i Sokolovcu. U nastavku objavljujemo besedu dobitnika Radomira Uljarevića koju je izgovorio prilikom uručivanja nagrade.

[restrict]

BESEDA U MANASTIRU BAZJAŠ Nedostojan, uoči Preobraženja Gospodnjeg, u porti ove svetinje, manastira koji je Sveti Sava izmolio od Gospoda, i koji je čudom preobraženja stvoren iz riječi Bazjaš, sa radošću zahvaljujem na časti koja je ukazana poeziji koju potpisujem.

A pošto smo ovdje, na rumunskoj strani podijeljenog Banata, kazaću jednu preobraženjsku pjesmu velikog rumunskog pjesnika Nikite Staneskua – Srbi, koja je čisto svjedočanstvo o ljubavi naših naroda, u kojoj, riječi kao da silaze sa gore Tavora:

Neka đavo nosi onog koji će leći

na srpsko srce.

Neće usnuti ni za tren.

Viknuće velikoj ptici

koja je umesto neba

nad Srbijom:

Gušim se, gušim se!

Zašto mi Ti ptico, udišeš vazduh?

A ptica će odgovoriti:

To nije vazduh za disanje,

ovo je vazduh za pjevanje.

U ovim stihovima se smjenjuju svjetlonosne slike, preobržava se velika ptica u nebo, cvrkut u govor, disanje u pjevanje.

U ono doba kad su jedine igračke bile riječi, riječi koje svijetle, kao djeca smo se njima igrali, preobražavali smo ih mijenjajući njihova značenja, i obasjanja. Valjda zbog toga, ovaj preobraženjski praznik u mom laičkom doživljaju znači – preobraženje riječi (mada se prema narodnom znanju preobražavaju i gora i voda – osvjedočićemo se koliko je sutra).

Poezija jeste preobraženje riječi. Preobražene riječi oživljavaju, i poput svitaca odlijeću u život. I one samostalno opstaju, gore kao svijeće, tako zažežene traju kao živa bića. Pjesme odista jesu živa bića. Zato je igra sa riječima neuporediva i beskrajno uzbudljiva. I za pisce, i za čitaoce – posvjedočiće to i jedni i drugi.

Kakva je onda ta sušta riječ, ognjena riječ, ta luča iz koje je Bog sve stvorio (a stvarao je preobražavajući je). To je ona pjesnička riječ koju prema Njegošu Svemogući izgovara tvoriteljnom zanjat poezijom. Zaista, šta bi drugo bila poezija ako nije sjećanje na tu svjetlonosnu riječ, kao sjećanje na Tvorca. I to preobraženje je božanska poezija, nebesko pjesništvo na djelu.

Otkud bi drugo poezija zadobijala takvu moć da mijenja svijet. I da mijenja svjetove! A kakva je moć poezije iskusio je srpski narod koji čudom Božjim opstaje blagodareći toj riječi. Od narodne poezije do kraja svijeta i vijeka. Srpska kultura, srpska duhovnost, srpska umjetnost, freskoslikarstvo, ikonopis, i uopšte umjetnost srednjovjekovlja, jedno je od najvećih, najzagonetnijih čuda ovoga svijeta.

PREOBRAŽENJSKA STVARNOST Evo kako nas ta riječ okuplja i ovdje, i na svakom mjestu, i kako poezija biva ono tkivo koje nas vezuje tamo gdje nas je istorija razdvajala, i na nas zaboravljala.

To obasjanje, to živo tkivo poezije, to unutrašnje tkanje, čuva svetinju riječi. Poezija je služba toj riječi Božjoj, služba Tvorcu koji se oslonio isključivo na Riječ.

A pjesnici neprekidno prinose svoju službu u unutrašnjem hramu koji čuva veliko sjećanje na Riječ. Tako je prirodno što poeziju često, kao i večeras, slušamo u porti crkve, u okruženju hrama, tamo gdje se priziva Sveti duh u službi Božjoj, priziva se sjećanje na Riječ, Logos Božji. Svaki put kad se nađemo pred licem crkve pravoslavne, pred ikonama i pred svetim oltarom, mi i sebe doživimo dijelom te neponovljive, preobraženjske stvarnosti.

Na ovom mjestu primiti nagradu koja se daje u slavu i čast poezije, sjećajući se događaja na gori Tavoru, to podrazumijeva neuporedivu odgovornost, i odanost onoj riječi iz koje je sve nastalo. Neka je blagosloven Gospod i ime Njegovo sveto, i molim se neka Njegovo sveto preobraženje učini silom Duha svetoga, da ispunim taj podvig odanosti. I neka preobrazi i nas i našu riječ!

Jer ta goruća, živa riječ, reći će nam ona ptica koja je preobražena u nebo, jeste vazduh koji dišemo, ali to nije riječ za disanje, to je riječ za pjevanje!          

[/restrict]