Crnogorski samo za po kući

Piše Veselin Matović

To što Kongresna biblioteka iz Vašingtona, odnosno Komitet za standardizaciju ISO 629-2, uporno odbija da izvrši međunarodnu kodifikaciju tzv. crnogorskog jezika, s obrazloženjem da se „posebni kodovi dodjeljuju na osnovu lingvističkih razlika, a ne na osnovu političkih ili geografskih“, nije nikakvo iznenađenje. Poseban kôd nemaju ni „američki engleski“ ni „australijski engleski“, pa kada nemaju oni, kako može imati tzv. crnogorski?

Kongresna biblioteka iz Vašingtona nije donijela odluku o odbijanju da izvrši međunarodnu kodifikaciju tzv. crnogorskog jezika zato što ima poseban interes da čuva integritet srpskog jezičkog prostora nego naprosto zato što su članovi njenog Komiteta, služeći se zdravorazumskom logikom, i poštujući svoj naučnički integritet, uradili ono što im je bila obaveza. Komitet je, za utjehu moliteljima, ponudio varijantni kôd „crnogorski srpski“ – SRP-ME – za navodnu „varijantu srpskog jezika koja se govori u Crnoj Gori“, premda ni ta ponuda ne odgovara jezičkoj situacije na ovom prostoru. Pitanje je postoji li varijanta srpskog jezika „koja se govori u Crnoj Gori“? Današnju Crnu Goru pokrivaju dva velika dijalekta srpskog jezika: istočnohercegovački i zetsko-sjenički ili zetsko-raški, koji se prostiru daleko izvan njenih granica, tako da na ovom prostoru ne postoji nikakva jezička posebnost koja bi se mogla smatrati jezičkom varijantom, a kamoli posebnim jezikom. Da su „kovači“ tzv. crnogorskog jezika standardizovali, na primjer, podlovćenske govore, koji, doduše, ne pokrivaju ni jednu trećinu Crne Gore, ali najviše odstupaju od srpskog jezičkog standarda (dvoakcenatski i četvoropadežni sistem), onda bi se, eventualno, moglo govoriti o nekoj crnogorskoj varijanti srpskog jezika. Ali oni to nijesu učinili, nego su zbrzali nekakvu novu nazovistandardizaciju istočnohercegovačkog dijalekta, koji je odavno standardizovan kao srpski književni jezik, i to imenovali kao crnogorski jezik. Novi standard niti je novi jezik, niti varijanta postojećeg jezika ukoliko ne stoji na posebnoj dijalekatskoj osnovi, tako da, sve dok novocrnogorski jezikoslovci ne smisle nešto novo, nekakav jezik koji će se u dovoljnoj mjeri (po komunikativnom kriterijumu) razlikovati od standardnog srpskog jezika, sva obraćanja Kongresnoj biblioteci biće im uzaludna.

[restrict]

OMČA ZA EGZEKUCIJU Treba znati da je kojim slučajem bilo obratno, da je Komitet priznao poseban kôd tzv. crnogorskom jeziku, sve što je štampano i što će se ubuduće štampati na srpskom jeziku u Crnoj Gori, tačnije sve što bi imalo katalošku oznaku Nacionalne biblioteke Crne Gore, pojavljivalo bi se u međunarodnom sistemu kodiranja pod odrednicom „crnogorski jezik“, bez obzira na to da li je određeni tekst napisao neko ko se nacionalno i jezički identifikuje kao Srbin ili Crnogorac, govornik srpskog, ili kao Crnogorac, govornik tzv. crnogorskog jezika. Ta omča za egzekuciju imena srpskog jezika odavno je spremljena u instituciji koja nosi ime Đurđa Crnojevića (onog Crnojevića u čijoj se štampariji štampa, prije pet vjekova, prva knjiga na slovenskom jugu, upravo na srpskom jeziku i ćirilici), i samo se čekao dan kada će je zateći Komitet za standardizaciju ISO 629-2. Na sreću, ta ustanova nije pristala da bude dželat u službi crnogorskih kulturocidnih pretenzija.

Naprotiv, Komitet je izričito osporio teritorijalnu (čitaj: državnu) identifikaciju tekstova u bibliotekarstvu, jer se, kako rekoše, „jezik nekog djela ne može određivati na osnovu mjesta u kom je objavljeno“, i da oni žele da „spriječe takvu opasnu praksu kojom se remeti politika kategorizacije, i tako osiguraju stabilnost i kontinuitet u sistemu kodiranja“. Drukčije rečeno – da im se ne bi ponovila ludost učinjena u dogovoru s Narodnom bibliotekom Srbije, prilikom razdvajanja zajedničkog koda za srpskohrvatski jezik na srpski i hrvatski, pa se sve što je na prostoru bivšeg srpskohrvatskog jezika štampano latinicom u međunarodnom kodnom sistemu pojavljuje pod oznakom hrv – hrvatski jezik.

Ovim nam biva jasnije i bezakonje crnogorskih jezikoslovaca, koji već godinama, polazeći od apsurdnog stanovišta „da se jezik imenuje po imenu države“, odnosno „da država daje ime jeziku“, sve što je napisano i štampano u Crnoj Gori na srpskom, tamo gdje mogu (ali ne i u Nacionalnoj biblioteci), zavode pod tzv. crnogorski jezik. To je najvidljivije u ovdašnjoj udžbeničkoj literaturi. Tamo se otišlo i dalje od toga, pa su i djela autora koji niti su kad živjeli na teritoriji današnje Crne Gore, niti su tu štampali svoje knjige, poput S. M. Ljubiše, ili koji su samo rođeni u Crnoj Gori, a stvarali su i svoja djela štampali u drugim sredinama, ili su ostavili jasne iskaznice da su stvarali na srpskom jeziku, poput P. P. Njegoša, svrstana u crnogorsku književnost jer su navodno pisana na crnogorskom jeziku. U pitanju je opasan jezički inženjering, kojim se građani Crne Gore, baštinici srpskog jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta, razvlašćuju od svog kulturnog nasljeđa, čime se želi izmijeniti njihov istorijski kod, a srpsko ime na ovom prostoru učiniti nepostojećim.

„ISKUSTVA U REGIONU“ Kongresna biblioteka, ipak, nije što i američki Kongres, Bijela kuća ili NATO. Zatražiti od nje da ozakoni ime nepostojećeg jezika isto je kao kada bi od Međunarodne unije za čistu i primijenjenu hemiju (IUPAC) zatražili da u Mendeljejev Periodni sistem unese oznaku nepostojećeg hemijskog elementa.

Ali oni koji su to tražili dobili su pravi odgovor, kome se nema šta ni dodati ni oduzeti: „Posebni kodovi dodjeljuju se na osnovu lingvističkih razlika, a ne na osnovu političkih ili geografskih“!

Pred ovom kratkom i jasnom rečenicom pada sva argumentacija (bolje reći: padaju svi izgovori i sve agiteme) crnogorske vlasti i njenih kulturtregera, priručnih lingvista i spin doktora, počevši od poznate floskule da je „pravo svakog naroda da svoj jezik nazove svojim imenom“, do tvrdnje doskorašnjeg predsjednika CANU da „ime jeziku daje država“, te „da se vlast u odabiru službenog jezika rukovodila iskustvom u regionu“, kako je svojevremeno predsjednik Vlade Milo Đukanović pravdao ustavnu odredbu o službenom (nepostojećem) jeziku u Crnoj Gori itd.

Komitet je, kao što se vidi, odbacio sve tzv. političke kriterijume kojima crnogorska vlast, i njen „kralj“ M. Đukanović, pokušavaju izdejstvovati međunarodno priznanje „crnogorskom jeziku“, koji je „moja volja“, a već pomenuta „opravdanja“ – „pravo svakog naroda da svoj jezik nazove svojim imenom“ – kao i „kriterijum postojanja nezavisne države“, te „kriterijum ustavnog određenja jezika“, „kriterijum dogovora političkih autoriteta“ itd. (ima ih najmanje osam, po klasifikaciji prof. Miloša Kovačevića), kad ne mogu biti argumenti za lingviste i Komitet za standardizaciju ISO 629-2, mogu za njihove podanike CANU-DANU, pojedine studijske programe na Filološkom fakultetu, Institut za jezikoslovlje i za druge kreatore novog identiteta Crne Gore. „Svi ti kriterijumi“ – kako kaže prof. Kovačević – „uglavnom su smišljani kao opravdanja za preimenovanja srpskoga jezika.“

PRESUDA IDEOLOŠKOM PROJEKTU Ovako formulisan odgovor Vašingtonske biblioteke zapravo je presuda kojom se definitivno rješava naš suštinski spor oko toga da li je ime jezika u nadležnosti politike ili nauke, odnosno da li su za određivanje jezičkog identiteta presudni lingvistički (genetski, strukturni i komunikativni) ili politički kriterijumi, a koja, kao što vidimo, dolazi od, za to pitanje, jedine ovlašćene međunarodne institucije. Ali je on i više od toga: presuda cjelokupnom novocrnogorskom ideološkom projektu!

Kao takva, ona je dovoljan razlog za pokretanje procedure oko promjene ustavnih odredaba o službenom jeziku u Crnoj Gori, kao i iz njih proisteklih rješenja u školskom zakonodavstvu. To je najmanje što bi, u ovakvoj situaciji, jedna odgovorna i legitimna vlast trebalo da učini. Istrajavanje na ustavnoj odredbi kojom je kao službeni jezik u državi proglašeno jezičko nedonošče, koje nikada neće stasati u poseban jezik, niti će mu se ime naći u imeniku jezika, ne samo što je sramota pred međunarodnom javnošću nego je nezapamćen primjer pravnog i još više – mentalnog nasilja države nad svojim građanima (slobodnim ljudima), ukoliko se tako mogu zvati poda(j)nici koji su prije petnaest godina dobrovoljno pristali da im vlast navuče „ludačke košulje“.

Međutim, od satrapske vlasti, koja je 2004. godine izvršila državni udar na ime jezika, na nacionalni, kulturni i duhovni identitet Crne Gore, na njeno istorijsko, kulturno i materijalno nasljeđe, obrazovni sistem i ustavni poredak, ne treba očekivati da se u ovom slučaju povinuje vašingtonskoj presudi. Naprotiv, progutaće ona taj vruć krompir a da se neće ni nakašljati. Jezičko nedonošče, koje je crnogorski parlament imenovao, prije nego je i rođeno, kao službeni jezik u Crnoj Gori, održavaće se u novocrnogorskom ideološkom inkubatoru sve dok se u tom parlamentu ne stekne neka većina, koja će, izmirena s istinom i naukom, biti spremna da opovrgne to imenovanje i tako ovu zalutalu zemlju izvede na put koji su joj odredili njeni tvorci i njena istorija.

Nije baš da i neke ovdašnje srpske političke stranke nemaju razloga da se, nakon ove presude, zapitaju da li su neke njihove neprincipijelnosti (iznuđene ili ishitrene, svejedno) u koliziji s njenim načelima. Nije li paradoks to što su neki njihovi lideri sporazumom o statusu srpskog jezika u ovdašnjem obrazovnom sistemu i nazivu nastavnog predmeta, koji su 2011, povodeći se za kriterijumom „dogovora političkih autoriteta“, sklopili s predstavnicima vlasti, ovjerili (ili priznali, isto je) postojanje tzv. crnogorskog jezika, čak i njegovu supremaciju nad srpskim, a Vašingtonska biblioteka uporno odbija da to učini?! Te stranke nijesu glasale za oktroisani crnogorski ustav u kome je tzv. crnogorski jezik ustanovljen kao službeni, a srpski, zajedno sa jezicima manjinskih naroda, strpan u nekakav ustavni depo jezika „u službenoj upotrebi“, ali su preko svojih čelnika potpisale sporazum a onda i glasale za iz njega proizašli zakon u kojima piše isto što i Ustavu.

Taj sporazum u glavnim tačkama nikada nije realizovan (recimo, nijesu sačinjeni novi nastavni programi i udžbenici, pa se već šest godina nastava u školama izvodi po programima i udžbenicima za tzv. crnogorski jezik), što je u nastavnom procesu, na svim nivoima, dovelo do drastične marginalizacije imena srpskog jezika, kao i preidentifikacije i negiranja srpske književnosti i srpskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori. Ukidanje predmeta srpski jezik na studijskim programima za strane jezike i prevodilaštvo na Filološkom fakultetu u Nikšiću posljednji je primjer takvog nestručnog i nenaučnog, može se slobodno reći i vandalskog odnosa prema imenu srpskog jezika i srpskoj kulturi. Tako će studenti pomenutih studijskih programa, ubuduće, umjesto na srpskom, prevoditi samo na tzv. crnogorskom (i djela srpskih pisaca, zašto ne), pa i oni koji srpski smatraju svojim maternjim jezikom. Za razliku od svojih kolega koji drže da im je maternji jezik tzv. crnogorski, oni će sa jednog stranog (nematernjeg), prevoditi na drugi nematernji jezik. Odnosno i jedni i drugi prevodiće na srpskom koji će zvati crnogorskim, kao u onoj anegdoti o Muji koji kolje svinjče i kaže: „Skičalo, ne skičalo, za mene si jagnje.“ Šalu na stranu, ali ovi studenti biće izloženi dvojakoj torturi. Prvo – imaće status stranaca u vlastitoj kući, a drugo – biće prinuđeni da svoj maternji jezik zovu tuđim imenom. Preostaje im ili da se pomire sa takvim statusom, ili da odustanu od studiranja, što će vjerovatno neki i učiniti. (Srbe u Crnoj Gori kud god krenu, bilo da izvade ličnu kartu ili da podignu đačko svjedočanstvo, čeka neka spremljena zamka.) Nažalost, iako se ovim činom još jednom pokazalo kakve apsurde proizvodi uvođenje imena nepostojećeg jezika u ovdašnji obrazovni sistem (čime je, između ostalog, doveden u pitanje smisao obrazovanja koje počiva, prije svega, na naučnoj utemeljenosti nastavne materije), nijedan profesor sa tih studijskih programa nije se tome javno usprotivio, mada i među njima ima Srba, čak i visokopozicioniranih u nekim srpskim strankama. (Odupirali su se jedino profesori sa studijske grupe za srpski jezik i jugoslovenske književnosti.)

Ipak, ne treba zaboravljati da će se, po odluci Međunarodnog komiteta za standardizaciju ISO 639-2, i dalje, širom svijeta, koristiti kod srp – srpski jezik za sva izdanja koja izlaze na „crnogorskom jeziku“, pa i za Gramatiku crnogorskog jezika i Pravopis crnogorskog jezika i Rječnik crnogorskog jezika, što je i pravo, jer, kakve god bile, te knjige su napisane i štampane srpskim jezikom.

U svakom slučaju, ime crnogorski jezik ostaje zasad, što bi se reklo, samo „za po kući“.            

ODUPIRANJE DESTRUKCIJI

Nemaju Srbi i zastupnici imena srpskog jezika nekog posebnog razloga za likovanje zbog ove poruka iz Vašingtona, ali imaju za jedno ozbiljno sagledavanje onoga šta su oni sami učinili da bi se oduprli destrukciji svog jezičkog i kulturnog prostora.

Naravno, sve što ona sadrži detaljno je raspravljeno u brojnim knjigama i tekstovima srpskih lingvista, književnika i mislilaca, ali, nažalost, nije se valjano ni pročitalo ni uvažilo u mnogim srpskim institucijama i organizacijama, pa ni u onima koje su posebno kandidovane za to da vode brigu o srpskom jeziku i srpskom nacionalnom identitetu.

[/restrict]