Novinarstvo u Hrvatskoj – opasno po život

Za „Pečat“ iz Ljubljane  Svetlana Vasović Mekina

Da je Hrvatska pošteno istražila pozadinu saobraćajne „nesreće“ koja je pre 15 godina ugasila život novinara Bože Kneževića, onda danas njegove kolege ne bi bile tako nemoćne zbog pokušaja ubistva predsednika njihovog novinarskog društva

Navršava se 15 godina od pogibije novinara Bože Kneževića, autora brojnih dokumentaraca, među kojima je njegov poslednji Oluja nad Krajinom 2001. podigao gadnu buru u političkom životu Hrvatske posle Tuđmana. I to ne samo zbog neprocesuiranih ratnih zločina počinjenih nad civilima tokom akcije Oluja (1995) i posle nje nego i zbog Kneževićevog narativa o uzrocima i posledicama nedavnih ratova na tlu nekadašnje Jugoslavije. A onda, u jeku najžešćeg medijskog linča protiv njega zbog Oluje nad Krajinom, Božo gine u bizarnoj saobraćajnoj nesreći kod Gračaca, u Krajini. Iako su hrvatske vlasti to proglasile „nesrećom“, činjenice ukazuju da „nesreća“ nije bila slučajna. Poznato je da tajne službe imaju svoj „rukopis“, a upravo je izazivanje saobraćajnih nesreća teškim kamionima bila deo modusa operandi Službe državne bezbednosti (SDB) nekadašnje Jugoslavije, čije su rukovodeće kadrove, a uz njih i metode, preuzele zemlje naslednice. Tako je i Božo stradao u stravičnom sudaru sa svim obeležjima sličnih, prethodnih likvidacija neistomišljenika ili političkih protivnika od strane SDB-a, iz koga su ponikle i potonje hrvatske tajne službe.

LIKVIDACIJA Hrvatsko tužilaštvo je godinama vodilo proces protiv kamiondžije koji je izazvao nesreću, ali bez valjanog i pravnog epiloga, tako da porodica ni dan-danas nema odgovor na pitanje – zašto je morao da umre Božo Knežević? Uz njega je život izgubio i njegov prijatelj i saradnik Borivoje Francesci; obojica su bila na radnom zadatku i putu na prestižni festival dokumentarnog filma, na koji je Božo pozvan posle uspeha Oluje nad Krajinom, emitovane u Hrvatskoj u politički eksplozivnom trenutku, kada su se protiv čelnika države pisale optužnice a tužilaštvo suda za ratne zločine u Hagu ukazalo na brojne zločine hrvatskih oružanih snaga nad civilnim stanovništvom u Krajini.
Božo je, počevši od prvih ratnohuškačkih trenja, posle otcepljenja Slovenije od Jugoslavije juna 1991, preko rata u Hrvatskoj do Bosne, radio kao snimatelj za brojne TV ekipe iz sveta, pa je tako postao (neprijatan) svedok ne samo mnogih tragičnih sudbina nego je na filmskoj traci zabeležio i svakojaka kršenja ratnog prava i običaja ratovanja. Iz tog materijala kasnije su nastali televizijski prilozi, da bi se zbog pomenutog dokumentarca našao na nišanu napada i orkestriranih pretnji vodećih hrvatskih medija i političara. Isti film mu je, međutim, van Hrvatske doneo nagrade i pohvale. Sve to je presečeno 6. novembra 2001. godine. Božo je sahranjen (na želju porodice, koja živi u Zagrebu) na Mirogoju, a s njim je u hrvatskom društvu ubijena i dalja debata o otkrićima i dometima njegovog filma.

OPASNA VOŽNJA Hrvatska se još od 1991, kada je proglasila „osamostaljenje“ od SFRJ, suočava s problemom uplitanja politike i vlasti u rad medija i novinara. Brojni su primeri pritisaka na novinare, a Božo je zalaganje za istinu i pravdu platio životom. U Hrvatskoj se niko od esnafskih kolega niti iz civilnog društva nije zauzeo da istera pravdu za Božu, čime bi Hrvatska postala sigurna kuća za sve novinare. A da ni 15 godina kasnije situacija nije mnogo bolja, saznajemo iz upozorenja Hrvatskog novinarskog društva (HND) – ono je prošlog petka preko primera svog predsednika obznanilo da se novinarima još uvek radi o glavi. Saša Leković, predsednik HND, pre nekoliko dana pukim slučajem je izbegao Božinu sudbinu. Prema Lekovićevim rečima, na otvorenom putu primetio je da mu auto ševrda i zanosi. Uspeo je da zaustavi vozilo pokraj druma, a onda utvrdio da točak „samo što nije otpao“. Uviđaj je pokazao da je za sada „nepoznati počinitelj“ pretesterisao dva šrafa na prednjem točku auta.
„Putovao sam službeno u Novi Sad i već tijekom puta sam osjetio da teško kontroliram automobil. Nekih deset kilometara nakon što sam ušao u Srbiju morao sam stati i pozvao sam vučnu službu. Već sam tada vidio da je prednji desni kotač iskrivljen i da nedostaju vijci na njemu, pa sam ih pronašao i predao mehaničaru vučne službe koja je odvezla automobil. On mi je potvrdio da su dva vijka prepiljena dopola, te su tijekom vožnje pukli“, izjavio je Leković novinarima, dodavši da je siguran da su mu „vijci prepiljeni u Hrvatskoj“. Slučaj je prijavljen i zagrebačkoj policiji, „ali tek reda radi“, jer „ne očekujem da nađu onoga tko mi je to napravio“, kaže Leković. Ovo nije prvi slučaj da mu neko radi o glavi. Pre nekoliko godina, dok je putovao ka Osijeku, takođe je osetio da mu se automobil neobično ponaša, da bi se ispostavilo da su sva četiri šrafa na jednom točku – odvijena. U Hrvatskom novinarskom društvu objavili su alarmantno saopštenje: „Napad na predsjednika HND-a Sašu Lekovića – nepoznati počinitelj sabotirao Lekovićev automobil“. Dnevnik je bio još eksplicitniji – objavio je vest pod naslovom „POKUŠAJ UBOJSTVA – Prepiljeni vijci na kotaču auta predsjednika HND-a!“. Željko Čičak, diplomirani inženjer saobraćaja i sudski veštak, tvrdi za dnevnik.hr da je Leković mogao poginuti, jer bi „prepiljeni vijci lako mogli dovesti do nesreće sa smrtnom posledicom“. Čičak dodaje da je mnogo opasnije ukoliko su šrafovi presečeni dopola, nego da su skroz prerezani. „Tako se to i radi. njDa ih se prepili do kraja, vidjelo bi se da oni nedostaju. Ukoliko netko želi da osoba strada, ostavit će ih u stanju kao da postoje, iako oni više nemaju funkciju.“

STALNE PRETNJE Leković je posle incidenta na auto-putu podsetio javnost da je sabotaža kola „i inače jedna od češćih metoda ’opstrukcije’“, te da će 28. oktobar slaviti kao „rezervni“ rođendan. HND je zbog ovog, poslednjeg u nizu primera ataka na novinare, zatražilo od Sabora raspravu o pretnjama hrvatskim novinarima: „Podsjetimo da je Saša Leković izložen stalnim prijetnjama već godinu i pol dana, otkako je postao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Posljednji puta Leković je bio spomenut i u pismu kojeg je prije desetak dana zaprimila Sandra Bartolović, novinarka Forum.tm, na kojemu je stajao potpis Ustaške zmije. Nekoliko dana prije toga, Leković je bio spomenut i u prijetećem pismu kojeg je primila ravnateljica Hine Branka Gabrijela Valentić, koje je bilo potpisano sa Jedan HOS-ovac.“ HND je osudio i nedavne pretnje smrću upućene novinarki Nove TV Emi Branici. Izvršni odbor HND-a pozvao je domaće institucije na istragu, ocenjujući da je sabotaža kola predsednika HND uoči njegovog puta u Srbiju „samo kulminacija verbalnih napada i najgorih uvreda“, jer je on „od dana preuzimanja mandata konstantno izložen javnom linču pojedinih portala“ gde ga vređaju, prozivaju i prete mu, „dok u komentarima čitatelji otvoreno pozivaju na njegovo ubojstvo“. I Lekovićev slučaj pokazuje koliko je mali korak od pretnji do fizičkog nasilja. A da je Hrvatska pošteno istražila pozadinu saobraćajne „nesreće“ koja je pre 15 godina ugasila život novinara Bože Kneževića, danas njegove kolege ne bi bile tako nemoćne zbog pokušaja ubistva predsednika njihovog novinarskog društva.

Ko je bio Božo Knežević

Božo Knežević (Podgorica, 1952), diplomirao na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti (1975), radio kao novinar i urednik u obrazovno-dokumentarnom programu Televizije Zagreb, gde je kao scenarista i reditelj stvorio više od 60 emisija obrazovnog, dokumentarnog i informativnog sadržaja (1977–1991). Posle čistke u TV Zagreb (1991) prelazi u „Jutel“, da bi 1992. postao frilens novinar i snimatelj, radeći za brojne medije iz Nemačke, Holandije, Švedske, SAD… Za sve te medije je kao novinar i snimatelj intenzivno radio tokom rata u Hrvatskoj i sukoba u ostalim republikama bivše Jugoslavije. Njegov dugometražni dokumentarni film Oluja nad Krajinom iz 2001. godine bio je hrabar iskorak ka suočavanju hrvatskog društva sa počinjenim zločinima.
Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje dece.

Ustašija

Radikalna desnica jača iako je Hrvatska pre tri godine postala deo Evropske unije. Ustaške zastave su se, na primer, protekle sedmice vile čak i u slovenačkom Mariboru, gde su predsednik Slovenije Borut Pahor i njegova koleginica iz Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prisustvovali prvoj svečanoj sahrani „žrtava posleratnih likvidacija i komunističkog terora“, dakle pripadnika ustaških i domobranskih formacija i drugih satrapa nacističkih okupatora, koji su 1945. godine uhvaćeni tokom povlačenja ka Austriji. hairy girls kviku zaйm na kartuzaйm onlaйn na 6 mesяcevzaйm 1000 rubleй na яndeks denьgi