Referendumski projektil u srce halifata i Alijine zelene tvrđave u BiH

Dževad GALIJAŠEVIĆ 

„…Ne, nikad neće, ko se Srbom zove,
Pred vama strepet, niti se molit vama.
Nećete prepast, oči sokolove
Ovoga svjeta, najžešćim mukama!“

Osman Đikić – „Dušmanima“

Kroz prozor ostave Hrama Preobraženja Gospodnjeg u sarajevskom naselju Pofalići ubačena je zapaljiva naprava, koja je izazvala požar od koga je izgorio veći dio unutrašnjosti ove pravoslavne crkve. Ipak je to česta pojava u Sarajevu – jer od 2000. godine zabilježeno je preko 40 neistraženih i nekažnjenih napada, samo na ovu crkvu.

Ustavni sud BiH i međunarodni zvaničnici koji borave u Sarajevu nisu ove napade proglasili anti-ustavnom aktivnošću, kao što nisu zabranili udruživanja vehabija i terorista. Ustavni sud nije reagovao na teroristički napad u Zvorniku niti na ubistvo dva vojnika oružanih snaga u Sarajevu – prećutali su bacanje pirotehničkih sredstava pod vozilo Načelnika štaba zajedničke komande oružanih snaga, Hrvata generala Jeleča, kao i pokušaj linčovanja premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici.

Postojanje terorističkih kampova u BiH, malih halifata koji žive vanustavan život, dato je u nadležnost Islamskoj zajednici BiH, koja ih je definisala kao paradžemate i zaštitila od legitimne državne represije, kao najveći bezbjednosni izazov i problem. Za Ustavni sud vjerske i borbene obuke koje se u ovim zajednicama obavljaju nisu protivustavne. To što u ovim naseljima žive naoružani ljudi, što se regrutuju borci za sirijsko-iračko-avganistansko ratište, što u njima cvjeta poligamija a djeca ne pohađaju zakonom propisanu osnovnu školu – to što se finansiraju iz izvora ekstremnih organizacija povezanih sa Al Kaidom, Nusra frontom i Islamskom državom, ni to u Bosni i Hercegovini, zamišljenoj kao politički projekat i amanet Alije Izetbegovića – nije protiv ustava. Ni saradnja Bakira Izetbegovića sa islamistima, Erdoganom, Kardavijem, Hasaneinom i Abu Hamzom ne zanima strance ni Ustavni sud BiH. Ali referendum, kao izraz najvažnije forme demokratskog izražavanja političke volje naroda i Republike – to jeste problem. Kao i sve drugo, što je dobro, civilizacijski zrelo i demokratsko što dolazi iz Srpske.

Sarajevska stvarnost (politika i retorika) progoni Srbe i svađa ih sa Bošnjacima, što jeste plan i cilj Zapada. Zato gore crkve, zabranjuju se praznici, negira se kalendar i datumi kao fakti a pritisak na Srpsku nastavlja. To vječno vraćanje istog, taj stari politički obrazac divide et impera, taj naš vjekovni usud, uvijek je imao svoje režisere i svoje sluge. Kako ih prepoznati i kako pisati o njima – kako se zaustaviti na vrijeme, kad nas je rat lišio potrebne doze straha za vlastitu sudbinu?! Odgovor se može naći samo u sebi!

Dijalektički antibarbarus ili rušenje Alijine zelene tvrđave

Nekako, uoči još jednog „izbornog ciklusa“ kao prividnog simbola narodne volje u autoritarnom režimu protektorata, kome se narod bošnjački i narod hrvatski u zanosu predaju, ostavljajući Srbe usamljene u težnji da veziri, kajzeri i maharadže, prestanu tretirati ovu zemlju kao svoj dominion i prćiju, oglasile su se trećerazredne diplomate (poput Incka, Fergusona, Pak…) i kadrovi njima bliske Stranke demokratske akcije. Bili su razočarani načinom na koji Tužilaštvo BiH ne radi ništa vrijedno pažnje, OHR ne radi ništa – niko ne radi ništa da spriječi Milorada Dodika u realizaciji ideje testiranja narodne volje i pribavljanja mišljenja naroda o tome koji dan predstavlja rođendan Republike Srpske. Očigledno, krštenica tu nije dovoljna, kao ni pamćenje onih koji su je osnovali. Stranci i SDA imali su „ozbiljne primjedbe“; ali glavna je : DA REPUBLIKA SRPSKA NEMA PRAVO ZAUZETI STAV O DRŽAVI koju je stvorila i u koju je unijela svoj društveno-istorijski, politički, ekonomski i državotvorni potencijal.

Prvo se oglasio Bakir Izetbegović, tumačeći da 9. januar 1992, dan kada je rođena Republika Srpska, „budi bolne asocijacije kod Bošnjaka“. Istina, one se vežu za vrijeme poslije proglašenja, pošto u to doba, rata u Bosni i Hercegovini, nije ni bilo. Sa ovakvim obrazloženjem, Srbi bi mogli zabraniti sve vjerske muslimanske prazike, tražiti da se Bajram ne slavi na dan Bajrama, jer su Srbi u Osmanskom carstvu ubijani u kolonama a od njihovih ritualno odsječenih glava zidane su Ćele kule. Svi komunistički-ateistički praznici, isto tako, bude bolne asocijacije, jer su proglašeni od autoritarne, ateističke vlasti, koja je sve učinila, da podijeli srpski narod, da ga utamniči i da mu zabrani sjećanje na ustaške zločine i genocid nad sunarodnjacima.

Nema dana u godini, od Prvog srpskog ustanka protiv Osmanlija do Balkanskih i Svjetskih ratova, koji nisu nosili pečat masovnog i brutalnog ubijanja Srba i razaranja njihove države. Smije li se dozvoliti Izetbegoviću i njegovim fundamentalistima da takve dane obilježavaju i slave kao praznike?! Jednostavno, Srpska se nije mješala u te datume i volju Bošnjaka da pojedine dane, iz sasvim nacionalnih ili vjerskih razloga slave. Zato je organizovala referendum da se i njoj drugi ne mješaju u srpske nacionalne i vjerske praznike. Ali tada na scenu stupaju zapadne ambasade i OHR.

Prema njima, takav referendum ozbiljno „podriva autoritet Ustavnog suda“ a o tom sudu Srbi nemaju pravo da se izjašnjavaju, jer to nije njihov sud – tri stranca su u njemu a samo dva Srbina – zato Srpska može, zauzimati stav samo o sebi i svojim problemima, unutar granica svojih opština (bez Srebrenice, naravno). Na ovaj način zakazani Referendum tumači sin sekretarice koja je, radeći u fašističkom štabu u Sloveniji, morala, navrat-nanos, bježati sa ustašama, domobranima i drugim kvislinzima preko Blajburga – njegovo visočanstvo protektor i prinudni upravitelj, „štovalac Križnog puta“ – Valentin Incko.

Prijetio je ovaj fašistički potomak svim „umiješanim“ u referendumski incident u zemlji, u kojoj Ustavni sud nikada nije donijeo odluku da zabrani udruživanje zbog činjenja terorističkih aktivnosti ili organizovanje terorističkih kampova u kojima se kote kopilad spremna da idu ubijati po Siriji, Iraku, Avganistanu ili po Sarajevu i Zvorniku – i oni koji su pokušali linčovati prijateljskog premijera Srbije, Aleksandra Vučića u Srebrenici. Prijetio je Incko i medijima u regionu, građanima iz raznih država, nekim intelektualcima u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj koji neće da slušaju. Rekao je jasno da podržava Bakira Izetbegovića i njegove „Ševe“, „Bisere“, „Deltu“ i „Crne Labudove“ – Al Kaidu, Islamsku državu, Nusra front i Hezbolah ako zatreba, i šiite i vehabije. Podržao je predsjednika Parlamenta BiH Džaferovića na najvećoj klanici Evrope, za ritualno odsjecanje glava hrišćanima – na Vozućoj, teroriste u zemlji, i sud koji sudi Srbima te OHR, koji narodu sudi, drugačije, onako istorijski, na duže staze.

Upravo tako: političku scenu Bosne i Hercegovine u zadnje vrijeme sve više potresa pojačana nervoza međunarodnih poltrona i narandžastih političara iz takozvanog Saveza za promijene, koja se jadnim Bošnjacima, jadnim Srbima i jadnim Hrvatima potura kao „povećani stepen odlučnosti“ .
A Davutoglu, kao smijenjeni a bijesni pas, lajao je u Banja Luci, odvlačeći pažnju od očekivanih i planiranih događaja u njegovoj zemlji – pun mržnje prema Srbima skrivao je katil ferman, napisan na Zapadu, za dojučerašnjeg prijatelja i vođu koji ga je smijenio, Erdogana. U ovom djelu Evrope, otvorio je vrata ustaškim vikarima poput biskupa Komarice, koji se pridružio uvredama na račun Srpske, i čaršijskom kardinalu Puljiću i proameričkom projektu iz baze „Orao“, Reisu Kavazoviću, kao i Alijinom političkom i biološkom nasljedniku Bakiru Izetbegoviću, zajedno sa Lagumdžijinom crveno-zelenom mafijom ( BH – Magazinovići i Bećirovići, federalni Mašići i odmetnuti Komšići i Bajrovići…). Niko nije ostao po strani ovog gnusnog laveža ispunjenog mržnjom prema Srbima i Srpskoj. Osim ustavnog suda i OHR-a. Zbog Referenduma.

Pisati o tome, znači gurati „prst u oko“ međunarodnom političkom kiklopu. Znači i nešto više: znači ostaviti iza sebe trag, kao najsigurniji znak prisustva u zajedničkom postojanju i trajanju na društvenoj sceni. I mada je trag ono po čemu za vama mogu tragati, progoniti vas ili zauvijek zatrti, odustati od njega značilo bi biti članom jedne totalitarne metafizičke zajednice, koja danas, nakon pola vijeka komunizma i stravičnih ratnih iskustava i stradanja, počiva na negaciji istorijskog iskustva našeg tro-jedinog južno-slovenskog naroda.

U suštini , međunarodnu zajednicu (sa svim specifičnim elementima i ljudima) kod nas, ali i na drugim mjestima na planeti, moguće je konceptualizovati kao veliku zanatsku radionicu koja proizvodi specifičan, sebi svojstven istorijski oblik društvenosti, koji u načelu omogućuje stabilizovanje i proširivanje ideološke strukture koja se prizvodnjom organizacija i kupovinom domaćih ljudi zaduženih za identifikaciju i progon „nepoželjnih“, „lopova“ i „zločinaca“, koristi kao sredstvom vlastite političke reprodukcije. Istovremeno, ona je u biti transcedentalna – ne traži i ne prihvata nikakav drugi svijet do onoga koji ona čini, pa zato postavlja osnov i granice stvarnosti kojom upravlja.

Konačno, istina je da su sve što smo doživjeli, svi zločini jednih prema drugima, uništavanje zemlje i mogućnosti da ona opstane, počinili ekstremi, zajedno i u dogovoru sa tzv. međunarodnom zajednicom. Ne samo zločini, nego i pljačka i devastiranje osnova ekonomije, fabrika i infrastrukture, zbog sebičnih, kolonijalnih, geopolitičkih interesa. Komšijski odnosi u BiH pretvoreni su u međuetnički pakao svih naroda i svih generacija. Ti stranci insistiraju na politiici sukobljavanja i održavanja tenzija koje vrlo lako mogu uvući zemlju u haos novog građanskog rata. Što, očito i jeste njihov cilj.

Zahvaljujući strancima, svaki pokušaj da se o istoriji bosansko-hercegovačkog prostora (istoriji nacionalnih zajednica, istoriji države i prava, istoriji kultura, religija i civilizacija – istoriji bilo čega) govori razložno, politički jasno i autonomno, uvijek je u poziciji da bude difamiran, etiketiran i vulgarno osporavan, bilo iz ideoloških, bilo iz nacionalno-egoističnih razloga. Osporavanje kao polemika ili drugačiji stav uvijek je poželjno, ali ovdje nikada nije bila riječ o tome: Ovdje je osporavanje ekskomunikacija, optužba i vrijeđanje. Lični stav koji odudara od službenog je Izdaja.

Postkomunističko doba nije Sarajevu ni Bosni i Hercegovini donijelo dugo očekivanu slobodu i političku demokratiju. Tamo gdje su morale nastati političke stranke, jasne političke vizije ozbiljnog političkog programa koji se projektuje kao izraz poluvjekovnog razvoja u miru, stvorene su partije, stranke i pokreti, „poslušni termiti“ Amerike i Njemačke zaduženi za čeprkanje po bunjištu nacionalne istorije i razaranje vlastitog doma i vlastite otadžbine. A kao i na svakom drugom bunjištu i na ovome se moglo uvijek isčeprkati poneko zrno razloga za crno-bijelo određenje prema drugim narodima i drugim državama. Mada riječ „država“ ne znači ništa više od puke balkanske političke megalomanije, koja svakoj naciji garantuje pravo da u prošlosti pronađe i omeđi „svoju državu“ i prepozna „svoj narod“ , da unutar tih međa, u vrtlogu zavjera, spletki, intriga i ratova, pronalazi „optimalna rješenja“, za koja uglavnom pogine 100.000 ljudi, pripadnika našeg“ ili „tuđeg“ naroda. Doduše, ni riječ „narod“, ne predstavlja ništa drugo osim kvantiteta tj. broja sličnih jedinki u gomili istorijskog očaja, povezanih samo instinktom zajedničkog stradanja i prkosa, što vodi u izdvojenost kao posljednji vid otpora, prvo umišljenoj a zatim stvarnoj nepravdi i prjetnji. Na žalost, falsifikovana slika svijeta, besmislene laži kao službena interpretacija društvenih odnosa u prošlosti – vulgarna interpretacija i projekcija sadašnjosti i političkih odnosa, rođena u Sarajevu – podržana je sa političkog Zapada.

Nacija kao kategorija vjerskog fanatizma, ekstremizma i nasilja je sa ulice i iz džamije u Sarajevu ušetala strojevim korakom u državne službe, tajne policije i sudove, kulturne ustanove, mas-medije, kafane i privatne domove. U vlastite taljige ona je upregla hodže, učitelje, nastavnike, profesore, književnike, pjesnike i bolesnike, da u svom i njenom interesu nađu adekvatan odgovor na sve dileme ovog procesa u koji je NACIJA ušla kao RULJA, ogrnuta prslucima samoubica i sa teroristima kao avangardom ispred sebe. Nacija, Vjera, Država i Istorija, u interpretaciji prizemnih demagoga čaršije, postali su sredstvo pacifikacije razuma – razum bježi od agresivnosti, on uočava i konstatuje stvarnost, percipira je u sve manje oštrim crtama – razum se spašava adaptiranjem, prilagođava se toj nultoj tački nove svijesti, tom novom rađanju i početku, kao krajnjoj nuždi na koju se ne može uticati. Tako je u Sarajevu uništena inteligencija i pokopana misao o otporu i pobuni.

Tako je Alija Izetbegović otrovao i opljačkao vlastiti narod – tako su to radili i drugi aktivisti zeleno-crvene koalicije u Sarajevu, stranaka čije boje zajedno daju jedinstvenu crnu boju ustaštva i islamske države. Stranaka onih koji od rata do danas predstavljaju najveće prijatelje, koji su zajedno ratovali i vladali, a sada, danas, uvjeravaju građane da su najveći neprijatelji. U suštini oni djele iste političke vrijednosti Izetbegovićevog naslijeđa i njegovog istorijskog taloga. Kad se složno, iz komunističke infrastrukture i džamije, u Sarajevu raspale strasti i probudi vjekovna mržnja jednih na druge, izmišljena opasnost evoluira do stvarne opasnosti, realnog sukoba i stravičnog rata. Vođe nacionalno-vjerskog pokreta, svaki na svojoj strani crvene ili zelene agende, će izgrađivati i gomilati lično bogatstvo iz ljubavi i krvi svojih podanika – zadovoljno će se oblizivati i upirati kvrgavim prstima u konflikt, u rat, u žrtve, i govoriti: „Zar vam nismo rekli“!!? Ili još gore: „Bili smo u pravu“!

Taj odvratni cinizam predstavljao je dugo vremena Izetbegovićev politički kapital nakon proteklog rata, pred kojim su i najrazumniji sagnuli glavu, uvježbavali osmijehe i tupili oštricu ionako prigušenog nezadovoljstva u narodu. Poslije poluvjekovne ideološke diktature komunizma, Bošnjaci su postali zarobljenici saveza ateista i fundamentalista, iz vlastitog neznanja koje nazvaše „pravom istorijom“, i taoci tumačenja vlastitog kolektiviteta, koje dođe iz džamije a podržano je iz Berlina i Vašingtona, preko ambasada i OHR-a.

U Sarajevu je stvoreno društvo koje ne čini ništa da se demokratizira, da uspostavi kontrolne mehanizme javne scene, da svakom omogući siguran život, da se svako izgrađuje i ispolji na adekvatan i slobodan način – da kriminalci i teroristi odu u zatvor prije nego što pokradu ili ubiju nekoga. Svakako da je moćna međunarodna klika, ta „menažerija“, mogla, sa vrlo malo ulaganja, riješiti većinu problema ove zemlje.

A NIJE RIJEŠILA NIJEDAN PROBLEM – UMNOŽAVALA IH JE. Nijedno radno mjesto nije otvoreno zahvaljujući OHR-u, OSCE-u ili Vjeću za implementaciju mira – nijedan socijalni ili zdravstveni problem nije riješen njihovom voljom ili novcem – nijedan ručak nije pojeden a da su ga oni platili. Sistem nije postao efikasan – političari se nisu pomirili – narodi se i dalje mrze.

Zašto njihovu pomoć, čak ni bolje informisani građani ne mogu da prepoznaju?! Kome to predstavnici međunarodne zajednice pomažu, kojim sredstvima i kako?! Zašto „neposlušne političare“ iz Republike Srpske uporno i drsko, montiranim sudskim procesima i medijskim kampanjama „proizvode“ ili u ratne zločince ili prave od njih lopove, samo zato što neće da slušaju – NJIH, koji predstavljaju diplomatski talog vlastitih zemalja – sitne obavještajce sa margine obavještajno-bezbjednosnih poslova – njih koji ne znaju šta da rade sa svojom kućom a kamoli sa našom.

NJIMA je Referendum problem, oni ne govore o bombašima samoubicama kao prijetnji, niti o pranju novca i finansiranju terorističkih aktivnosti – o odlasku zavedenih i fanatizovanih mladića na sirijsko ratište ili o povratku fanatičnih veterana džihada u BiH.

NJIMA JE PROBLEM REFERENDUM, u njihovom do juče poslušnom protektoratu koji danas traži demokratiju i slobodu, i teži evropskim vrijednostima koje, izgleda, nisu namjenjene ovoj zemlji. U ovoj zemlji, tvrde oni, demokratija je opasno oružije. Jer za politiku bombaša samoubica, vehabija i terorista – Islamske države i halifata, svakako je referendum neprimjeren i neprihvatljiv politički čin. Džihadistima i nerazumljiv. U ovakvom političkom ambijentu, advokati čaršije, OHR i Incko, kolektivno, prosto moraju ganjati vještice po Republici Srpskoj: „Šta ti Srbi misle – raditi u Rafineriji sa Rusima – asfaltirati puteve sa Kinezima, praviti fabrike i zgrade, HAPSITI KRIMINALCE I TERORISTE, i još organizovati referendum o datumu rođenja svoje demokratske Republike?“ A bacati bombe, ubijati policajca u Zvorniku i vojnike u Sarajevu – pucati na ambasade i dizati zgradu policije u vazduh kao u Bugojnu, ubijati porodice koje slave Božić u Konjicu, aktivirati auto-bombe po Mostaru… sve je to dozvoljeno, čak preporučeno. Međutim – REFERENDUM JE ZABRANJEN.

Pa o čemu će se Srbi i Republika Srpska uopšte izjašnjavati ako nemaju pravo, kao narod ili kao državotvorni subjekt i entitet, kao republika, izjasniti se o ovoj državi koju upravo stranci, djelujući u Sarajevu, na zahtijev sarajevske političke čaršije, uporno drže u klinču, konfliktu, s olovnim utezima na nogama.

Zato, konačno, Bošnjaci treba, zajedno sa Srbima u Republici Srpskoj izaći na referendum i glasati za sebe i slobodu – za pravo da sami svjedoče o svojim rođendanima, Bajramima i Slavama – a najveća je slava rađanja te političke ideje, koja je utemeljila Republiku Srpsku, kao demokratsku i slobodnu državnu zajednicu, koja svojim istorijskim iskustvom i političkom voljom pozitivno i snažno utiče na oblik i formu zajedničke zemlje, BiH.
Republika Srpska zaslužuje podršku svih naroda, baš zato, što ne prihvata da se uklopi u ambijent raspada, rasula, nerada i terorizma – u ambijent koji su Incko i Kormakova (posebno njen prethodnik Nikolas Hil) i mnogi poltroni, strpljivo gradili u ovoj zemlji, SVAĐAJUĆI NAS i uništavajući budućnost našim potomcima.

http://www.fsksrb.ru