ZONA SUMRAKA – Stepinac kao evropska vrednost

Filip RodićPiše FILIP RODIĆ

Već predugo slušamo o „evropskim vrednostima“, a da nam nikada nije jasno rečeno šta one tačno znače. Signali koje nam šalje centar „evropskih vrednosti“,  u vidu Saveta EU, Evropske komisije i Evropskog parlamenta, u najmanju ruku su kontradiktorni. Setite se, na primer, kako ekstremna desnica svuda predstavlja pošast, sem u Ukrajini, gde je oličenje boraca za slobodu

U Evropskom parlamentu ove nedelje otvorena je izložba posvećena „blaženom mučeniku, kardinalu Stepincu“. Organizator izložbe je Marijana Petir, hrvatska poslanica u Evropskom parlamentu ispred Hrvatske seljačke stranke, inače članice Evropske narodne partije. Suorganizatori su Kancelarija za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatsko sveučilište. Iako danas Hrvatska demokratska zajednica nosi oreol ekstremno nacionalističke stranke, treba podsetiti da je HSS Marijane Petir nekada bio nosilac takvih ideja među Hrvatima. Prvobitni vođa ove partije bio je Stjepan Radić, kojeg je zbog njegovih otrovnih antisrpskih stavova iznetih u Skupštini Kraljevine Jugoslavije ubio radikalski poslanik Puniša Račić. Tvorac i ideolog HSS-a, na čije se tradicije poziva i današnja stranka, Stjepan Radić svojevremeno je izjavio da su „Srbi u Hrvatskoj Cigani, Vlasi i Bog zna što, koji su s turskog koca utekli nama“, te da su Srbi „vlaški nakot zreo za sekiru“. Ovo je potvrdio i Radićev sin Vladimir, kada je 1942. godine, u jeku klanja Srba po NDH, izjavio da „u glavnim stvarima, u temeljnim načelima, ustaški nauk nije ništa drugo nego nauk Stjepana Radića“, kao i da se „pod poglavnikovim mudrim vođstvom izvodi nauk braće Radić“.

[restrictedarea]

U skladu sa „evropskim vrednostima“, dakle, danas u Evropskom parlamentu stranka proistekla iz ovoga pripada političkoj grupaciji glavnog toka – Evropskoj narodnoj partiji koja, između ostalog, okuplja i francuske republikance, predvođene bivšim predsednikom Nikolom Sarkozijem, nemačku Hrišćansko-demokratsku uniju, na čijem je čelu Angela Merkel, ili flamanske demohrišćane.

Sasvim je prirodno, onda, da je pokrovitelj izložbe o „blaženom mučeniku, kardinalu Stepincu“ upravo Evropska narodna partija, koja je sa 216 poslanika najjača poslanička grupa u Evropskom parlamentu. Iz njenih redova je i potpredsednica Parlamenta Marejd Makginis, koja je otvorila izložbu koja nosi naziv „Stepinac, put ka svetosti“. U ovom pogledu važno je napomenuti da se čak i Vatikan ustručava da, zbog kontroverzi nerazdvojivih od lika i dela Alojzija Stepinca, ovog čoveka proglasi svecem, iako crkva u Hrvata na tome insistira i vrši snažan pritisak. Vatikan se ustručava, ali jezgro „evropskih vrednosti“ podržava i omogućava izložbu o ovom „mučeniku“. Štaviše, koliko je autoru ovog teksta poznato, a koji je više godina proveo u Briselu profesionalno se, pored ostalog, baveći i Evropskim parlamentom, do sada nije održana niti jedna izložba ili bilo kakva slična manifestacija posvećena nekom crkvenom velikodostojniku, a možete zamisliti kakvo bi zgražavanje i domaće i evropske liberalne javnosti izazvalo to kada bi se, kojim slučajem, u Skupštini Srbije održavala izložba posvećena, recimo, vladiki Nikolaju Velimiroviću, čoveku koji je, za razliku od Stepinca, Drugi svetski rat proveo u nemačkom logoru.

Platonovu misao da je demokratija vladavina proizvoljnog u Evropskoj uniji su, po svemu sudeći, doslovce shvatili i to u pozitivnom smislu. Tako su i njihove „evropske vrednosti“, pokazalo se, potpuno proizvoljne. Kada je demokratija korisna, onda insistiramo na njoj, a kada je suvišna, kao što je to, na primer, slučaj pri izboru izvršne vlasti EU u vidu Evropske komisije, potpuno nepotrebna i obavlja se na način koji s demokratijom veze nema. Kada se radi o ljudskim pravima manjina, onda se svi napori ulažu da se ona zaštite, ali kada je ugrožen većinski narod, ili radnici, onda nije bogougodno misliti na ljudska prava i bolje je upotrebiti suzavac i vodene topove. Kada je neka desnica antisistemska, kao što je to na primer francuski Nacionalni front ili austrijska Slobodarska partija, onda je treba potpuno satanizovati i uvoditi joj sankcije, a kada je korisna, poput hrvatske ili ukrajinske, onda je treba podržavati. Zato se nemojte čuditi ako jednog dana u Evropskom parlamentu, kući evropske demokratije i evropskih vrednosti, bude održana i izložba posvećena „mučeniku i heroju“ Stepanu Banderi, ukrajinskom ratnom zločincu kojeg je zbog njegovih dela u jednom trenutku u logor strpao sam Hitler, ali kojeg su Amerikanci amnestirali i postavili za urednika Radija „Slobodna Evropa“.

[/restrictedarea]

2 komentara

  1. Dušan Buković

    Idolatriska, okultna, intermariumska, korporativna i ezoteriska rimska-katolička strategija i taktika se u potpunosti poklapala u devetnaestom i dvadesetom stoleću sa Starčevićevom hrvatskom rasističkom bastardiom, srbofobičnom – dehuminizatorskom politikom njujorško-moskovske Kominterne, bečko-berlinskih marksista-baljezgara, londonskog– fabijanskog Forinj ofisa i tz. „velikih kadrova-izabranika“ u Njujorku, Londonu, Rimu, Vašingtonu i Moskvi…

    S obzirom da je povodom rimske-katoličke srbofobije dr Todor Srdić objavio značajnu studiju u pariskom „Savremeniku“ pod naslovom “Mračni planovi hrvatskih klerikalaca”, mi bismo ovde reprodukovali izvesne citate iz njegove studije, da bi odbili svaki prigovor pristrasonosti, u kojoj između ostalog, stoji:

    Str. 1-2: “KLERIKALIZAM pretstavlja težnju katoličke crkve, da ovlada svetom: duhovno, moralno i politički. Klerikalizam znači prvenstvo crkvene (katoličke) vlasti nad svetovnom, potčinjavanje države katoličkoj crkvi, tj. Vatikanu i papi. Na katoličkom Zapadu, klerikalizam znači duhovno zarobljavanje naroda; u nekatoličkim zemljama on pretstavlja prozelitizam – širenje katoličanstva u cilju duhovnog zarobljavanja.

    Papa, kao namesnik Božji na zemlji, sa sedištem u Rimu, prestonici nekadašnjog Rimskog carstva, prestavlja – po učenju katoličke crkve – jedini legitimni izvor svake vlasti na zemlji: vladari, da bi postali legitimni nosioci krune, moraju da je prime iz Rima, iz ruke pape…

    Na Zapadu, katolicizam (papizam) nastoji da vrati svoj nekadašnji uticaj pomoću političkih partija utemeljenim na idejama katoličke crkve, a čije osnivanje je inspirisao papa Leon XIII. Ove partije su formalno potpuno nezavisne od Vatikana, ali ustvari služe ciljevima njegove politike i vode ih ljudi koji su verni i odani Vatikanu, kao što su komunisti-staljinci odani i verni Moskvi.

    Prilagđavajući se duhu vremena, Vatikan se u svojoj političkoj akciji služi dvema idejama, nacionalnom i socijalnom, dajući čas jednoj čas drugoj prednost i kombinirajući ih vešto, već prema stepenu razvitka i prilkama svake pojedine države odnosno nacije…”

    Str. 4: “U cilju odvajanja Hrvata i Srba, organizuju se s vremena na vreme, kadgod se za to učini prilika, pogromi srpskog stanovnistva u Hrvatskoj (1902, za vreme aneksione krize – 1908-1909, i posle sarajevskog atentata – 1914) da bi se tako raspirile strasti i stvorila nezajažljiva mržnja među nama*)…

    Koliko je Beč mrzeo Srbe, svedoči poselednji francuski ambasador u Austro-ugarskoj, grof Sen-t-Oler: ‘Mržnja i prezir Srba bili su, u bečkim zvaničnim krugovima, nova Božja zapovest, najviše ispunjavana od svih… Takozvani Književni ured uzdigao je na najviši stepen savršenstva i bezočnosti tehniku laži i lažnih vesti protiv Srba’. Comte de Saint-Aulaire: Francos-Joseph, Artheme Fayard, Paris”.

    Str. 5: “Austriski poslanik pri Vatikanu imao je, na sam dan objave rata Srbiji, razgovor s papom. U izveštaju koji je podneo svojoj vladi, austriski poslanik je, između ostalog , pisao:

    ‘U toku prošlih godina Sv. Otac je više puta izrazio žaljenje što je Austro-ugarska propustila da kazni svog opasnog suseda na Dunavu. Sv. Otac i Kurija vide u Srbiji rak koji će malo po malo prodreti do srži monarhiju i koji će, ako mu se da vremena, izgristi je sasvim’.

    ‘Uprkos svih pokušaja i iskustava što ih je imala Kurija s drugim državama, Austro-ugarska jeste i ostaje katolička država i najjaci bedem hrišćanske vere u ovom veku. Rušenje ovog bedema značilo bi za Crkvu gubljenje najjaceg položaja. U borbi protiv pravoslavlja, to bi značilo pad njenog najjačeg branioca.

    Zato, kao što je direktna potreba za Austro-ugarsku, zbog njenog sopstvenog opstanka, da ukloni, milom ili silom, iz svog sklopa ovo razorno zlo, isto tako je potrebno za katoličku crkvu da učini i odobri sve što se može učiniti da posluži tome cilju’…

    Posle Bosne i Hercegovine, kao prva žrtva imala je pasti Srbija, glavna prepreka na tom istoriskom ‘krstaškom’ pohodu na Bliski Istok. Kao maska za to brutalno nasilje trebalo je da posluži hrvatska nacionalna ideja; hrvatski narod je laskavo istican kao ‘predziđe hrišćanstva’ (antemurale chisstianitatis). U tom redu ideja, reakcionarna katolička klika pod vođstvom prestolonasledinika Franje-Ferdinarda pripremala je preobražaj dualističke monarhije u trialističku, u kojoj je trećeg člana trebalo da prestavlja ‘Velika Hrvatska’, povećana Bosnom i Hercegovinom, a kasnije i drugim nehrvatskim krajevima. Zato su frankofurtumaši taj rat pretstavljali hrvatskim masama kao ‘sveti’ rat hrvatstva i katoličanstva protiv srpstva i pravoslavlja. To objašnjava neprijateljsko držanje hrvatskih pukova u Mačvi godine 1914…

    Međutim, ishodom rata, umesto Srbije koju se želelo zbrisati, nestalo je klerikalne i reakcionarne Austro-ugarske. Posle propasti dvojne monarhije, protivno planovima Vatikana i njegovih eksponenata u Austriji, odnosno u Hrvatskoj, stvara se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija… Vatikan pokušava preko frankovačko-klerikalnih elemenata da je ruši iznutra…”

    Str. 8-9: “Klerikalci napadaju žestoko Sokolstvo, tobož kao ‘bezbožničko i nenormalno’, a ustvari zbog njegove državotvornosti.

    Ne zaboravljaju čak ni na katoličke Arnaute na jugu Države, među kojima takođe vrše propagandu protiv Srba i Jugoslavije.

    U takvoj situaciji, tadašnji režim, bez oslonca u narodu a osećajući svoju slabost, pokušao je da ostvari kakav-takav modus vivendi s Vatikanom, te da ga privoli na lojalan stav prema jugoslovenskoj državi. Koristeći se slaboćcu režima, Vatikan je želeo da iznudi od državne vlasti takav položaj katoličkoj crkvi kakav nije imala ni u Austro-ugarskoj. Da pokaže svoju dobru volju, jugoslovenska vlada je vratila katoličkoj crkvi zgrade i imanja koja su bila sekularizovana još u XVIII veku za vreme cara Josifa II a koja ni sama Austrija nije htela da vrati: Konkordat je davao dominantan položaj katoličkoj crkvi, ispred pravoslavne, iako je ova druga po broju vernika važnija. Ali, ono na što je pristala vlada nije prihvatio narod, te je pred njegovim ogorčenjem Konkordat povučen.

    Taj neuspeh još više je ogorčio Vatikan, pa se njegova akcija protiv Jugoslavije još pojačava, preko ustaša, preko velikog dela hrvatskog klera i preko klerikalaca u H.S.S. Cela se borba vodi pod maskom hrvatskog nacionalizma i hrvatske državne samostalnosti. U antisrpskim i antidržavnim manifestacijama sve se više ističu kolovođe franjevci i katolički sveštenici. Godine 1935, o rođendanu dr Mačeka, prvi put se javno ističu hrvatske zastave (umesto jugoslovenskih), protiv izričite zabrane zakona koji se strogo poštovao i u srpskim i u slovenačkim krajevima.

    Posle tzv. Sporazuma Cvetković-Maček, situacija se pogoršava; progoni Srba su još jači (uništavanje imovine, ubistva, otpuštanje iz javne službe i t. d.). Psihološki je već sve bilo pripremljeno za užasne događaje koji će, posle sloma Jugoslavije, nastati u tzv. NDH…”
    Str. 14-15: “U tu propagandističku akciju pada naročito pampflet ustaškog novinara Ante Cilige, bivšeg komuniste i potom fašiste a sada ‘anarho-sindikaliste’, ustvari stalne prodane duše. Taj pamflet*) je pun besramnih laži i kleveta protiv Jugoslavije i srpskog narod ( *Ante Ciliga: La Yugoslavie sons la menace interieure et exterieure, Les Iles d’Or, Paris). Sa istom tendencijom napisana je i knjiga Pavla Ostovića**… ( **Pavle Ostovic: The Truth about Yugoslavia, New York)…“

    Str. 15-16: “Cela ova akcija vodi se kanalima tajne međunarodne organizacije, zvane Katolička progresivna loža. Glavni njen cilj je katoliciziranje pravoslavnih naroda Rusije, Ukrajine, Rumunije, Bugarske, Grčke i srpskog naroda. Sada je na udaru rusko pravoslavlje pod vidom borbe protiv Sovjeta. Proročanstvo Fatime (da će se cela Rusija pokatoličiti) izmišljotina je ove organizacije. Ona takođe prikuplja i vaspitava klerikalne intelektualce širom sveta za preuzimanje vodećih građanskih i vojnih pozicija u svim zemljama. Pretstavnik Lože za Hrvatsku je poznati jezuitski pater Juraj Poglajen, siva eminencija NDH, čovek bezbroj
    maski i imena šef ‘Crne Ruke’ (ustaštvo), organa Lože u Hrvatskoj…”

    Str. 16: “Intermarium (sa sedištem u Rimu) zamišljen je kao federacija država od Baltičkog do Jegejskog mora, neka vrsta ‘sanitarnog kordona’ između Rusije i Evrope, kao i ‘bedem od nemačke opasnosti’. Tu bi federaciju sačinjavale: baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska Austrija, Slovenačka, Hrvatska, Srbija, Rumunija, Bugarska, Albanija i Grčka. Pretežno katolička većina trebalo bi da asimilira pravoslavce. Ova federacija ne priznaje državne okvire Jugoslavije, Rumunije i Čehoslovačke!

    Podunavska federacija (Central Europien Club sedište u Londonu) obuhvatala bi čisto katoličke zemlje: Austriju, Mađarsku – povećanu rumunskim Erdeljom i Vojvodinom, Češku, Slovačku, Slovenačku i Hrvatsku – naravno do Drine. Ovo je čisto revizionistička kombinacija i nen je cilj obnova Austro-ugarske imperije pod Otonom Habzburskim…” (Vidi: Dr. Todor Srdić, Mračni planovi hrvatskih klerikalaca, “Savremenik” – Politička enciklopedija za svakog, Prva serija, Dosije broj 3 – Sveska prva, Urednik i izdavač: D. R. Aćimović, Paris, France,1953).

  2. Radovan Mićunović arh.

    G-dine Vučelić, rođen sam i živim u R. Hrvatskoj, komunikacija sa Republikom Srbijom je putem medija i pokad štampe ako se može naći (kada uspijem nabaviti Vaš časopis Pečat sa zadovoljstvom ga pročitam.
    Povod mom pisanju je druge prirode:
    U Hrvatskoj prati Tv programe Srbije putem kablovske televizije B-net u Hrvatskoj. Otprilike oko nore godine a svakim danom sve više emisija koji se emitiraju u Republici Hrvatskoj su zabranjeni na zahtjev nositelja programskih prava.
    Danas je nedelja i program na prvom kanalu se ne emituje od podneva pa do sada oko 17 sati, Tako je i na drugom programu ujutro subota nedjelja radni dan,. naveće 1 PROGRAM, 2 PROGRAM. Program se prestaje emitovati neovisno o sadržaju, sport, – evropsko prvenstvo, teni- Đoković, političke emisije, zabavne emisije.Kako u hrvatskoj nemamo svoj program, jedino putem TV RTS programa možemo biti informirani.
    Molim Vas kao urednika Časopisa koji izuzetno cijenim da pokušate intervenirati da nam se ne uskraćuju programi, jer kao osoba koja uređuje Časopis koji je izuzetno cijenjeni znate koliko je važno imati informacije i biti cijelo vrijeme u kontaktu sa maticom državom. Sve mi se čini da je to politika politika potpune asimilacije i otuđenja i odumiranja nas koji živimo van Srbije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *