Pitanja za SPC

Teško pastirima Izrailjevijem koji pasu sami sebe! Ne treba li stado da pasu pastiri?

Informacije sa zatvorenog zasedanja majskog Svetog arhijerejskog sabora koje su, uz blagoslov i angažovanje pojedinih vladika SPC, u velikoj meri bile dostupne tabloidnim medijima, imale su snažan pečat anticrkvene, a zapravo antipravoslavne i antisrpske kampanje.
U senci međusobnih obračuna vladika, verujući narod srpski s pravom je ostao zapitan da li su naši arhijereji na nivou vremena u kojem živimo pokazali odgovornost za pastvu, ili su se, zaboravljajući na nju, uklopili u duh vremena.
Sabor 2015, između ostalog, nije odgovorio na pokušaje redefinisanja braka, surogat materinstvo, agresivne pokušaje menjanja identiteta i pogleda na svet kojem je običan čovek izložen, na propagandno potrošačko društvo, nije (a mogao je, po ugledu na Rusku pravoslavnu crkvu) predložio način organizovanja države s pravoslavnim pogledom na svet…
U ime zbunjenih, zagubljenih i zabrinutih te onih, kako reče Teofan Zatvornik, slabih a nekrepljenih, bolesnih a nelečenih, ranjenih a neprivijenih, „Pečat“ postavlja pitanja na koja bi trebalo da odgovore uvažene vladike.
To su ona pitanja na koja nijedan arhijerej u toku zasedanja Sabora, ni nakon njega („Pečat“ je bez uspeha pokušavao da zakaže razgovor sa nekim od vladika) inače, nije ponudio svoje i odgovore SPC, najvećeg preostalog utočišta srpskog naroda.

Šta sve podrazumeva odluka doneta na ovogodišnjem zasedanju Sabora o otvaranju dijaloga sa Rimokatoličkom crkvom? Da li se u odnosu Rima prema velikim zločinima iz Drugog svetskog rata nešto promenilo za ovih 70 godina?

Da li sa Vatikanom, pod čijim se okriljem desio najveći zločin protiv čovečnosti, izvršen u NDH, treba ulaziti u bilo kakvu vrstu dijaloga bez njegovog konačnog priznanja i pokajanja?

Kakve veze SPC ima sa proglašavanjem svetitelja Rimokatoličke crkve?
Namera Vatikana je jasna – proglašavajući Stepinca svecem, on ne samo njega već i ceo klir i hrvatsku državu oslobađa krivice. S kakvim namerama naša SPC ulazi u dijalog sa Hrvatskom biskupskom konferencijom?

Da li je na snazi odluka doneta na SA saboru SPC u maju 2012. da se papa ne poziva u Srbiju?

Da li modernizacija SPC, o čemu postoje dokazi i u „Vikiliksovim“ depešama, predstavlja pokušaj stvaranja proevropske Pravoslavne crkve, i kako SPC odoleva ovim pritiscima?

U 16. veku pod Pećkom patrijaršijom našle su se sve srpske zemlje, zahvaljujući čemu je očuvan srpski nacionalni identitet. Zašto danas u trećem milenijumu postoje tendencije da se granice eparhija poklope sa državnim granicama koje je zacrtao NATO i da li takva podela može da utiče na jedinstvenu i snažnu SPC i da je oslabi?

Kako tumačite činjenicu da se smenjuju ili su viđene za smenu listom vladike iz pograničnih eparhija?

Da li su novoosnovani eparhijski saveti ispostave autokefalnih crkava?

Ima li Crkva komentar na izjave pojedinih analitičara da bi najavljena promena Ustava Srpske crkve bila u duhu njenog odnarođivanja i klerikalizacije?

Kako se SPC odnosi prema provokacijama Rumunske pravoslavne crkve na kanonskoj teritoriji Timočke i Braničevske eparhije, na prostorima gde žive Vlasi?

Da li postoji red veličina počinjenih grešaka od strane smenjenih vladika? Da li bi nakon objavljivanja telegrama 06BELGRADE879, u kojem američki ambasador Polt izražava nezadovoljstvo stavom SA sabora SPC prema Kosovu, smatrajući da premijer Koštunica ima preveliki uticaj na episkope i da „tvrdolinijaši“ zauzimaju ključne pozicije u Saboru, vladika australijsko-novozelandski Irinej Dobrijević, insajder, trebalo da snosi odgovornost?

Zašto se Crkva nije oglasila u vezi sa donošenjem Prednacrta građanskog zakonika kojim se promovišu i štite prava gej populacije?

Zašto po ugledu na RPC, SPC ne donese dokument kojim će Crkva dati svoj pogled na pojedine društvene probleme?

Otkuda potreba da pred EU u Briselu predstavnik Srpske pravoslavne crkve promoviše svoje interese?

Zašto je i sa ovog Sabora izostao dublji uvid u vrednosne temelje na kojima počiva EU?

Da li bi SPC trebalo da zauzme čvršći stav vezan za pitanje Kosova i Metohije, sem po Bog zna koji put ponovljenim apelom da se prognanima i raseljenima omogući povratak i opstanak na pradedovskim ognjištima?

Na ovom Saboru donete su odluke o putevima i načinima da se nevolje na Kosmetu, Crkve i naroda, ublaže, kad već ne mogu biti otklonjene. Izostalo je objašnjenje o kojim putevima i načinima je reč?

Kakav je odnos SPC prema ekumenizmu, bogoslužbenim reformama i modernizaciji Crkve?

Kako se odnosite prema činjenici da, po mnogo čemu sudeći, Ruska pravoslavna crkva s bojazni i bez blagonaklonosti gleda na novonastale podele unutar naše Crkve?

U kojoj meri nove podele među episkopima, o čemu su, oslanjajući se na izvore iz SPC, redom izveštavali svi tabloidi u vreme zasedanja Sabora, mogu doprineti urušavanju autoriteta Svete nam i saborne apostolske crkve?

Ako su pomenuti natpisi u novinama s pravom sablaznili čitaoce, kako objasniti da su u njihovom sastavljanju učešće uzeli pojedini episkopi SPC?

 

Jedan komentar

  1. Ovo je “društvo mrtvih pesnika”, potpuno zalutalih u vremenu i prostoru, potpuno pobrkalih vizija u centru čijih su oni sami fizički prioritet, centar vaseljene, prepotentno, arogantno isključivih i potpuno nesposobnih za ulogu, koju su sebi, ničim izazvani, dodelili! Meni u kuću više neće ući nijedan od njih, jer njima je sada ekumenizam i lično bogaćenje prioritet, oni sa Pravoslavljem imaju veze, taman koliko i ja sa uticajem mesečevih mena na polni život komarca! Oni su sramota i takvi neće biti moji duhovnici… tačka!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *