Grčka i EU tragikomedija

Piše Momir Bulatović

Našim evroentuzijastima mnogo je lakše prećutati grčku svakodnevicu negoli progutati gorku pilulu poruka koje ona nosi. Zahvaljujući evru i Evropskoj uniji, grčka privreda je uništena, stanovništvo dovedeno do ruba egzistencije, a profitiraju banke

Malo-malo pa lokalni evroentuzijasti dobiju nova krila. Medijski se razgoropade veličajući svaki korak bliže Evropskoj uniji, međusobno se hvaleći i podržavajući na evropskom putu, otvaraju poglavlja i utanačuju „datume“… Pritom su razvili nekakav novogovor na koji su mnogi već i navikli, uprkos nedostatku elementarnog smisla i minimalne istinitosti koje bi on, ipak, morao da sadrži. Takav „evropski“ put dodatno karakterišu dva bitna principa. Prvi je prećutkivanje stvarnih problema sa kojima se EU suočava (a u pitanju je lavina koja samo što nije krenula) dok se drugi sastoji u iskrivljavanju, lažnom predstavljanju aktivnosti briselskih birokratija.

ZABORAVLJENA GRČKA Bilo bi logično da na putu evropskih integracija (koji, elem, nema alternativu) posebna pažnja javnosti bude usmjerena na iskustva i probleme Grčke. Ne samo zbog njene blizine i osjećanja iskrenog prijateljstva prema njenom narodu koja gaji većina naših građana već zbog činjenice da se na njenom primjeru doslovno određuje sudbina cijele EU, što bi moralo da interesuje domaće evrozaljubljenike. Ali, po svemu sudeći, mnogo je lakše prećutati grčku svakodnevicu negoli progutati gorku pilulu poruka koje ona nosi.

Zahvaljujući evru i Evropskoj uniji, grčka privreda je uništena a stanovništvo dovedeno do ruba egzistencije. U toj divnoj zemlji godinama se odigrava „ostani/izađi/bankrotiraj“ saga, koja stvara sliku pacijenta pred kojim je lagana i bolna smrt i gdje eutanazija nije opcija. U političkom smislu, kriza je izrodila „Sirizu“ i pravu ljevičarsku vladu Grčke, sa harizmatičnim Aleksisom Ciprasom na čelu. „Pečat“ sa pažnjom i simpatijama prati njegove napore da spasi svoju državu i povrati joj međunarodno dostojanstvo. Nadali smo se boljim i bržim rezultatima, ali njihov izostanak tumačimo u manjoj mjeri grčkom nesposobnošću da se izbori za svoje istine. Suština (trenutnog) neuspjeha grčke vlade sadržana je u tvrdokornosti MMF-a i Evropske komisije i njihovom surovom insistiranju da Grčka ispuni preuzete obaveze i isplati dospjele tranše kreditorima. Taj zahtjev nije samo sadistički već je u zoni nemogućeg posla.

Kao rezultat (nametnutog) programa podrške Grčkoj da savlada dužničku krizu i izbjegne bankrot, ona ove godine povjeriocima treba da isplati 22,5 milijardi evra. Od toga 15,4 milijarde odlazi u MMF (8,7) i Evropsku uniju (6,7). Podsjetimo, ove dvije institucije zadužene su za „spas“ grčkih finansija a to, izgleda, namjeravaju da ostvare tako da ih potpuno dokusure. Agonija je raspoređena po mjesecima, tako da drama, koja je odavno prerasla u tragediju, ima više uzbudljivih činova. U martu je trebalo sakupiti 2,5 milijardi evra. U aprilu „samo“ 600 miliona, da bi maj bio začinjen cifrom od 1,1 milijardu, a jun sa 2,6 milijardi. U julu za isplatu dospijeva 3,5 milijardi, a u avgustu 3,7 milijardi. Septembar je posljednji mjesec i on traži tek 1,4 milijarde evra. Ponovimo, ove cifre se odnose samo na obaveze Grčke prema MMF-u i EU. Za ostatak obaveze (od 7,1 milijardu evra) prema privatnim povjeriocima nije objavljen kalendar dospijeća.

ZATVORENA VRATA Budući da sam najbolje zna da Grčka nema novca da isplati svoje kreditore, ministar finansija Janis Varufakis je sredinom aprila odradio „vašingtonsku turu“. Susreo se sa predsjednikom Amerike Barakom Obamom, šefom MMF-a Kristinom Lagard, američkim sekretarom za finansije Džekom Luom, prvim čovjekom Evropske centralne banke Mariom Dragijem i njemačkim ministrom finansija Volfgangom Šojbleom. Tražeći razumijevanje i podršku, Varufakis nije našao ni jedno ni drugo ni kod jednog od moćnih sagovornika. Stoga je, vjerovatno, najvažniji susret ove turneje bio sa Lijem Bukhajtom, čovjekom kojeg „Fajnenšel tajms“ ovako opisuje: „Gospodin Bukhajt, stariji partner u advokatskoj firmi ‚Kleri Gotlib‘, čovjek je kojeg doslovno svaka država u finansijskim nevoljama doziva kada otpočne restrukturiranje dugova. Tokom prethodne tri decenije među njegovim klijentima bili su Rusija, Meksiko, Filipini, Irak, Island i nedavno Grčka, gdje je on organizovao najveće restrukturiranje dugova u istoriji.“ Ovaj najpoznatiji advokat za državne dugove dobio je poziv očajne nacije da pomogne po drugi put, u tako kratkom vremenu.

Sudeći po seriji odgovora „NE“ koje je dobio sa svih adresa, osim posljednje, lako je pretpostaviti glavni pravac daljih dešavanja. Grčka vlada neće da se preda, bez obzira na posljedice bitke u koju se upušta. Prema pisanju londonskog „Telegrafa“, neimenovani visoki zvaničnik grčke vlade nedavno je izjavio: „Mi smo ljevičarska vlada. Ako budemo morali da biramo između bankrota pred MMF-om ili pred sopstvenim narodom, onda nema dileme. Mi možemo da uđemo u tihi sukob sa MMF-om, ali to će izazvati pometnju na tržištima (kapitala) i učiniće da sat počne mnogo brže da otkucava.“ Drugi izvor, po pisanju istog lista, dodao je: „Zatvorićemo banke i nacionalizovaćemo ih. Onda ćemo izdati sopstvene vrijednosne papire ako budemo morali, a svi znamo šta to može da znači. Ono što nećemo uraditi jeste da pristanemo da postanemo protektorat Evropske unije.“ Erik Nilsen iz Unikredit banke AG misli da je samo pitanje vremena kada će Atina priznati da su joj presušile slavine sa evro-kešom i pristupiti štamapanju nove drahme.

U okviru arsenala kojim raspolaže grčka strana nalaze se i zahtjevi prema Njemačkoj za ratne reparacije iz Drugog svjetskog rata, istraživanje okolnosti koje su pratile dosadašnje programe prevazilaženja dužničke krize, kao i proglašavanje nekih dugova nelegalnim ili nelegitimnim, budući da su uzeti mimo znanja grčkog naroda ili nisu korišćeni za njegovu dobrobit. Mada se uticajni i bogati dio EU podsmjehuje ovim argumentima, ne bi ih trebalo tretirati samo kao poboljšanje pregovaračke pozicije. Jednom iznijeti na sto, oni mogu, zavisno od datih prilika, da dobiju na značaju i postanu uslov daljih pregovora.

Grčka javnost je na sve reagovala na očekivan način. Malo ko bi mogao da se pomiri sa činjenicom da se od njega traže „znoj i suze“ kako bi se obezbijedila dodatna finansijska podrška za vraćanje kredita, znajući da od takozvane pomoći Grčkoj ide svega osam centi, a 92 centa od svakog odobrenog evra odlazi na račune njemačkih, francuskih i američkih banaka koje drže „vruć krompir“ grčkih državnih obveznica. S druge strane, oni malobrojni Grci koji su sačuvali svoj kapital kupuju kartu u jednom pravcu i iznoseći pare, dodatno uvećavaju krizu koja se pokazuje u ogoljenom vidu.

Kada će bitka početi i sa kakvim intenzitetom će biti vođena, nije lako prognozirati. Snage su postavljene i oruđa izvučena, ali, može biti, i samo u cilju (trenutnog) odvraćanja druge strane da nastavi sa pritiscima. Briselska birokratija se već pokazala kao vrhunski opsjenar pun trikova kojima će šutnuti konzervu niz put i odložiti neminovnost za neku drugu priliku.

EVRODESTRUKCIJA Uvođenje evra je označeno najvećim uspjehom evropskih integracija u obliku nadnacionalne unije. On je, zaista, prvih godina pokazivao zavidne rezultate i ekonomsku primamljivost. Evro je postao najveći motiv za proces priključenja EU. Međutim, brojni ekonomisti su, od samog starta, upozoravali da sistem ima ozbiljnu konstrukcionu grešku koja bi, relativno brzo, mogla da dovede do urušavanja ne samo nove valute već i cijelog projekta integracije. Među najzvučnijim imenima bio je Milton Fridman, ikona neoliberalne ekonomske teorije. On je izjavio: „Ne postoji istorijski presedan za jedan ovakav sporazum. On znači da svaka država prepušta moć odlučivanja o internoj monetarnoj politici tijelu koje nije pod njenom političkom kontrolom. Takav sistem ima ekonomske prednosti, ali i nedostatke. Vjerujem da će se kao prava Ahilova peta pokazati politička volja, te da će sistem u kojem nema političkih i kursnih/valutnih granica biti nestabilan.“

Kriton Zoakos, direktor „Leto riserč instituta“, bio je još određeniji: „Uvođenje evra 2002. godine je zapravo bio najdestruktivniji ekonomski događaj u posljeratnom periodu.“

Kada se ova konstrukciona greška stavi u okvir globalne ekonomije u finansijskoj krizi od 2008. godine, rezultat je precizno predvidljiv i veoma neugodan za evroentuzijaste. Evro je omogućio Njemačkoj neslućen razvoj koji se zasniva na slobodnom i neograničenom izvozu. Ona, inače, predstavlja najvećeg svjetskog izvoznika, jer eksportuje više od polovine svog BDP-a, što je procentualno mnogo više od Amerike ili Kine. Svojim izvozom roba, usluga i kapitala „ugušila“ je manje i slabije razvijene članice EU. Od trenutka nastanka, ovaj je proces imao „samorazvijajući karakter“, što znači da je svakim novim ciklusom dobijao na snazi i ubrzanju. Grčka (kao i Portugalija, Španija, Irska, Italija…) sve dublje je tonula u dugove i sve je manje imala moći da ih otplaćuje. Suočena sa velikim debalansom u spoljnotrgovinskoj razmjeni, a lišena uticaja u monetarnoj politici, Grčka je (kao i sve ostale manje članice EU) prionula na fiskalnu/poresku politiku koja je ostala u njenoj nadležnosti. Minusi na tekućem računu podmirivani su državnim zaduživanjem. Prodaja državnih obveznica, pojednostavljeno, predstavlja obećanje da će novac biti vraćen iz nekih budućih prihoda, odnosno poreza koje će država ubrati od stanovništva i privrede. Ali, u recesiji prihodi padaju a sa njima i moć ubiranja poreza. Ostaje samo novi krug zaduživanja i upadanje u sve dublju jamu iz koje je mora izvući čuvena krvoločna Trojka (EU, MMF i ECB).

KVANTITATIVNO POPUŠTANJE Ekonomisti se slažu da ne postoji dobra i loša monetarna i fiskalna politika. Ova dva instrumenta makroekonomske politike se uvijek kombinuju i nadopunjuju, a način na koji se to čini može biti dobar ili loš. Kod evra, vidjeli smo, ove su dvije politike međusobno udaljene i suprotstavljene. Monetarna vlast je na nivou EU u Evropskoj centralnoj banci, a poreska je na nivou država članica. Izgleda da tu počinje i završava svaka nevolja vezana uz evro. Ma koliko je puta briselska birokratija izbacila na vrata, ona se odmah vratila kroz prozor. Tako je bilo i sa bombastično najavljenim programom ECB o kvantitativnom popuštanju (QE) u iznosu od 1,1 trilion evra, u cilju podsticanja privrednog rasta i ostvarenja željene inflacije od blizu dva odsto u evrozoni. Predviđeno je da se svakog mjeseca, zaključno sa septembrom 2016. godine, u finansijski sistem evrozone ubaci 60 milijardi evra.

Lokalni evroentuzijasti su javnost zasuli pohvalama ove mjere, procjenjujući da će njeni pozitivni efekti dobaciti i do ovih prostora. Računicom malog Perice objašnjavali su da će povećana privredna aktivnost evrozone značiti veću tražnju i na našim tržištima, što će pokrenuti proizvodnju i zaposlenost. Neki su se čak usudili da izračunaju koliko bi se od tih mjesečnih milijardi moglo „uštinuti“ zarad naših evrointegracija. S druge strane, i nova grčka vlada koja je tada stupila na scenu, nadala se olakšicama što bi mogla donijeti politika „lakog novca“ ECB i EU.

Podsjetimo, Njemačka je od početka bila oštro protiv ove politike, strahujući da bi ona mogla da znači socijalizaciju gubitaka država članica na nivou same EU. Drugim riječima, da ECB postane garant (posljednjeg utočišta) za državne obveznice npr. Grčke i da bude u obavezi da ih isplati kad ona to ne bi bila u stanju. Program je imao i svoj sudski tok. Prvo je njemački sud utvrdio da je on suprotan ustavu EU, da bi kasnije na Evropskom sudu ova odluka bila poništena i program ECB stupio na snagu. Njemačka je povukla svoje rezerve i prionula na njegovu realizaciju. Zlobnici će reći da to nije uradila iz poštovanja prema odluci Evropskog suda, već zbog toga što je, u međuvremenu, koristeći snagu svog političkog uticaja, izmijenila i prilagodila svojim potrebama čitav program. I to do mjere da više i nije ličio na originalnu zamisao.

KONTRAEFEKAT Osnovna ideja je bila da ECB podijeli novac centralnim bankama država članica da bi ga one proslijedile komercijalnim banaka koje bi, pod povoljnim uslovima, plasirale kredite stanovništvu i privredi. A, onda su se stvari malo (previše) zakomplikovale. Birokrate iz Brisela i Frankfurta su stvorile zamršen sistem ograničenja i uslovljavanja. Krajnji rezultat je upravo onakav kakav je Njemačka željela na početku.

U suštini, program ne predstavlja klasično štampanje novca, kao što radi američki FED, ili centralne banke Engleske i Japana. ECB daje novac za otkup državnih obveznica iz bilansa poslovnih banaka u centralne banke članica evrozone. Time se ukupna količina novca bilansno ne mijenja, već samo poslovne banke jedne hartije od vrijednosti (obveznice državnog duga) zamjenjuju likvidnim sredstvima (kešom) čime se njihova sposobnost kreditiranja povećava. Sredstva se dijele po takozvanom kapitalnom ključu koji izračunava broj stanovnika članice EU i veličinu njenog BDP-a. Tako, na primjer, Njemačka ima pravo na 25,6 odsto svih sredstava, a Malta 0,1 odsto.

Ali ima još! Određen je i procenat (ispod trideset tri odsto) od ukupnog broja izdatih državnih obveznica koje može da otkupi centralna banka članice evrozone. Italija, Irska i Portugalija, kroz dejstvo prethodnih sličnih programa, veoma su blizu te granice, tako da će moći da računaju samo na neznatne prilive. Grčka je prekoračila granicu, pa za nju neće biti ovih lakih para. Ali, ne brinimo, sve što se ne potroši na ovim stranama ide Njemačkoj koja uvijek može da ispuni sve uslove – što je sama postavila.

Konačno, kakvi su rezultati ovakvog programa? Oni su brojni i značajni, ali nijedan nije u spisku ciljeva autora programa. Kolosalnost ovog i sličnih EU promašaja već godinama ima tragikomične odlike. Inflacija je i dalje na nuli. Razvoj je minimalan, ali prije svega se desio kao posljedica rekordno niske cijene nafte (faktora van ovog programa). Privreda i stanovništvo ne uzimaju kredite budući da su svi već prezaduženi a, s druge strane, recesija ne otvara prostor za nove poslovne inicijative. Sam Mario Dragi, na nedavnom obraćanju i odbrani svoje politike u Međunarodnom monetarnom fondu, kaže: „Poslije gotovo sedam godina i niza iznurujućih kriza, firme i domaćinstva se teško odlučuju da preuzmu ekonomski rizik.“ Genijalno! U jednoj kolokvijalnoj rečenici srušio je sopstveni projekat vrijedan 1,1 trilion evra, budući da je sve započeto i osmišljeno da bi novac došao do firmi i domaćinstava. Ali, njegov zaključak je, takođe, u „zoni sumraka“: „Iz tog razloga, prilično vremena će proći prije nego što ćemo moći da objavimo da smo uspjeli i naš monetarni stimulans će ostati na snazi koliko god je potrebno da bi se cilj u potpunosti postigao na stvarno trajnim osnovama.“

Prevedeno na normalni jezik, Dragi priznaje da je potpuno promašio, ali obećava da će nastaviti u istom pravcu sve dok ne pogodi (valjda slučajno) postavljenu metu. Dakle, svakog narednog mjeseca će upumpavati novih šezdeset milijardi evra. Kome? Razumije se, njemačkim, francuskim i američkim bankama koje posluju na EU tržištu kapitala. Kako one dobijaju stalne tranše gotovog novca, a nemaju ga kome plasirati (tražnja za kreditima je minimalna) tim novcem kupuju akcije multinacionalnih korporacija. To, posljedično, dovodi do rasta njihovih cijena, a zatim i dividendi koje se isplaćuju akcionarima. Banke, dakle, državnim novcem kupuju akcije za sebe, a u želji da zarade sve više, ulaze u riskantna ulaganja i uvode berze u stanje povećanog rizika. Konačno, uvećavaju se društvene nejednakosti, što će reći da bogati postaju sve bogataji, pri čemu je najbolji izvor novog kapitala špekulisanje na berzi, a ne stvaralaštvo i inovacija. Toga je, izgleda, svjestan i sam Dragi: „S obzirom na to da primjena tih novih instrumenata može imati drugačije posljedice od konvencionalne monetarne politike, posebno u vezi sa rapodjelom bogatstva i distribucijom sredstava, postalo je važnije imati u vidu takve posljedice, procijeniti ih i, gdje je to potrebno, ublažiti njihovo dejstvo.“

NOVA DRAHMA ILI GEURO 

Nemački ekonomista Klod Hilinger polazi od činjenice da je uvođenje evra bilo greška i da je nanijelo veliku štetu grčkoj ekonomiji. Ali, i sam izlazak bi nosio rizike i troškove. Stoga je formulisao predlog koji je naišao na pozitivno reagovanje dijela akademske zajednice, ali i na prećutkivanje svih ostalih aktera ove drame. Suština predloga je da grčka vlada kreira sopstvenu drugu valutu – nazvanu nova drahma, ili g(rčki)euro. Ona bi bila u legalnoj upotrebi i iste vrijednosti kao i evro, ali samo za unutrašnja plaćanja. Svako plaćanje unutar privrede, stanovništva ili prema državnim organima bilo bi moguće vršiti u evrima, drahmama ili kombinacijama te dvije valute.

Vlada bi svoje obaveze prema privredi i stanovništvu mogla isplaćivati u kombinaciji dvije valute. Ako, na primjer, želi povećanje penzija za 20 odsto, onda bi kombinacija bila 80 odsto u evrima i 20 odsto u drahmama. Vlada bi mogla naložiti bankama da za svaki račun u evrima otvore paralelni račun u drahmama, čime bi drahma mogla biti korišćena kao sredstvo plaćanja u domaćem bankarskom sistemu. Banke ne bi odobravale kredite u drahmama da bi se izbjegli rizici i dodatna nestabilnost. Svaka drahma bi bila potrošena od strane korisnika, stvarajući pozitivan multiplikativni efekat, sve dok konačno ne bi došla u posjed države u formi plaćenih poreza i doprinosa.

Na ovaj način bi grčka vlada mogla da značajno poveća unutrašnju tražnju (što je i bilo izborno obećanje) i to bez potrebe traženja saglasnosti bilo koje druge strane. Na isti način bi mogle da postupe i druge države članice, što bi donijelo dugoročne benefite cijeloj evrozoni.

[/restrictedarea]