Uspravno pero Gojka Đoga

Piše Đorđo Sladoje

Đogovo „žitije ispisano na koži sa unutarnje strane“ ipak ostaje otvoreno

Razmatrajući protivrječni odnos pjesnika i tiranina, Josif Brodski kaže da pjesnik može da razgovara sa tiraninom, ali sa demokratom nikako. Oni su na čudan način povezani željom za prevlašću nad centrom materijalne odnosno duhovne moći i u toj borbi redovno strada pjesnik kao „nepriznati gospodar svijeta“. Sve je to počelo u Rimu, kaže Brodski misleći na Ovidija. A počelo je, zapravo, mnogo ranije pošto i mitski pjevači poput Marsije i Orfeja stradaju u natpjevavanju sa bogovima, a u Platonovoj, i ne samo njegovoj, „idealnoj državi“ mjesta za pjesnike nema. Iskazi ove dvojice istaknutih ruskih književnika zasnovani su, jednim dijelom, i na tragičnom iskustvu njihovih slavnih prethodnika koji su u „idealnoj državi“ na razne načine stradali – progonjeni, zatvarani, ubijani… Sjetimo se Mandeljštama, Harmsa, Babelja, Bulgakova, Zabolockog, Gumiljova, Pasternaka, Ahmatove, Cvetajeve, Šalamova, pa i samog Brodskog.

Slična sudbina zadesila je, prije tridesetak godina, i pjesnika Gojka Đoga, ovogodišnjeg dobitnika Zmajeve nagrade koji je ovo priznanje mogao dobiti i mnogo ranije, ali propozicije ne dopuštaju da neko istovremeno bude i kažnjen i nagrađen. Gojko Đogo nije od onih kafanskih, estradnih disidenata, kakvih je u to vrijeme bilo na pasja preskakala, niti organizovani državni neprijatelj poput Borislava Pekića, na primjer. On je bio službenik beogradskog Doma omladine gdje je uređivao književne programe, i uz to pisao „nejasne pjesme“ čija su značenja i stručni čitaoci jedva odgonetali. Tako je i Jovan Delić, pisac temeljitog i opsežnog predgovora za Granu od oblaka, morao da potegne mnoga znanja i interpretativne vještine kako bi osvijetlio semantička zatamnjenja Đogovog ranog pjesništva.

[restrictedarea]

POEZIJA „TAJNOG ZNAKA” To jeste poezija „tajnog znaka“ i „zavezanog jezika“ gdje se tzv. objektivna stvarnost čas zgušnjava a čas rastače u simbolima, metaforama, alegorijama, u zoološkim i botaničkim parabolama, mitskim projekcijama i arhetipskim slikama, a ima, zašto ne reći, i pjesama koje se gube u lirskim apstrakcijama i zamršenim asocijacijama.

Za razliku od većine dinarskih pjesnika, Đogo svoju pjesmu ne zasniva na epskom nasljeđu, desterac se jedva čuje u njegovom slobodnom, pomalo račvastom, ali ritmičko-melodijski pažljivo građenom stihu. On pjesničku građu, da ne kažem pređu traži i nalazi u lirskoj narodnoj poeziji, u onim mitologičkim pjesmama, kako bi Vuk rekao i u usmenom folkloru – poput Nastasijevića i Pope – u gatkama, basnama, bajalicama, zagonetkama, tužbalicama, uspavankama, rugalicama i naročito u mitu – helenskom, biblijskom, slovenskom i zavičajnom, razumije se. U tamnim i dubokim mitskim slojevima, u „objektivnim korelativima“ i „šumi simbola“ zapretan je i lirski subjekt ove poezija i zatomljena njegova osjećajnost. Tim „zavezanim jezikom“, bogate i raznovrsne, za savremenog čitaoca sve arhaičnije leksike, ispisane su rane Đogove knjige – Tuga pingvina, Modrica i pretežnim dijelom Kukuta. Čini se kao da je Đogo, dugo i strpljivo, opremao svoju pjesmu za izlazak u stvarni, svakodnevni svijet i susret „na strašnom mjestu“. A kad se jezik razvezao i pjesma otvorila, pjesnik je i bukvalno bio vezan i zatvoren – samo zato što su službeni tumači u njegovoj poeziji pronašli opake aluzije na lik i djelo nedodirljivog gospodara naše Arkadije, u koju je već bila ugrađena paklena mašina čije je otkucaje osjetljivi pjesnik čuo i čitaocima pokušao da dojavi. U pravu je Jovan Delić kad kaže da u ovom slučaju nije stradao samo pjesnik, već i njegova pozija koja je „vezivanjem za mrca“ svedena na površnu, pamfletsku jednoznačnost. Istini za volju, Vunena vremena se ni danas ne mogu čitati bez političkih primisli, jer u poeziji, kako neko inventivno reče, politike ima onoliko koliko u politici ima tragedije. A barem u tome nismo oskudni – ni onda ni danas. Nije Đogo oklevetao samo gospodara već, možda i više, njegove sluge – one vječite liferante ideološke magle i razdraganog ketmanstva, kao vrhovnog životnog i moralnog načela. I to mu još uvijek nije oprošteno. Kad bi, sada i ovdje, neko proveo anonimnu anketu među srpskim intelektualcima i književnicima, bojim se da bi preteglo na Brozovu stranu. A Đogo je i dalje pod sumnjom, ali sada kao srpski naconalista, iako u njegovoj poeziji nećete naći ni jedan primjer jeftinog, plakatskog rodoljublja ili dobošarskog srbovanja. Ali ima tuge, pingvinske, i ima brige, jer Đogo je od onih Andrićevih brižnih ljudi, zbog satiranja srpskog naroda i rastakanja njegove države i kulture – koje traje i kraja mu se ne vidi. A pred tim, ako ništa drugo – slobodno je uzdahnuti, kako bi Zmaj rekao.

ZLODUSI EPOHE Vunena vremena, ni poslije tri decenije,nisu izgubila na modernosti i jezičkoj svježini, a mitsko-arhetipska osnova čuva univerzalnost pjesničkog izraza. Ova poezija je, nažalost, i dalje aktuelna – kao da se svijet, prepisujući pjesnika, u međuvremenu preobratio u onu krokodilsku čeljust koju, za stan i hranu, održava majušna ptica trohil iz istoimene Đogove pjesme. A da bi se u tom svijetu opstalo, mora se biti trohilski sitan i beznačajan ili nemilosrdan kao krokodil.

Pa ipak, treba reći da, ponekad, i najmračnije pjesnikove vizije djeluju idilično u

odnosu na stvarnost u kojoj prebivamo – pritisnuti crnim runom,puni modrica i tužniji od pingvina.

…I CRNO RUNO Dvadest godina nakon Vunenih vremena i istinske ljudske i stvaralačke drame, Gojko Đogo je objavio višestruko značajnu knjigu Crno runo. I opet se, već u naslovu, pojavljuje vuna kao opsesivni motiv ovog pjesnika. Naslovno runo može biti ono za kojim argonautska potraga ne prestaje, a može se tumačiti i kao znak tragične izdvojenosti i usamljenosti u pretežno bijelom stadu. Kako god bilo, pjesnik i ovdje nastavlja raspru sa zlodusima epohe koje je svojom pjesmom probudio – sa sudijama, isljednicima, žbirima, goniocima i čuvarima i drugim „službenim sablastima“ i grotesknim figurama jedne rđavo mitologizovane stvarnosti, a na drugoj strani, u epistolama, obraća se slavnim precima, kao pouzdanim osloncima u razdešenom svijetu – Stefanu Dečanskom, Vuku Karadžiću, efeškim mudracima, ratnim pobjednicima… I da ne zaboravim pjesmu Aja Sofija o gradnji crkve nad crkvama, koja kao da je ispala iz nekog drevnog ljetopisa. Ali ona zaslužuje poseban osvrt, kao i neke druge Đogove pjesme koje govore o vertikalnom postojanju, o onome što stremi u visinu, nasuprot prizemnom, puzećem svijetu.

Tek kad su ga pritjerali uz zatvorski zid, pjesnik je otvorio dušu, a kome drugom do onim beslovesnim, nezlobivim stvorenjima bez kojih njegova pjesma ne može. Sa ježom, grlicom, papagajem, jelenkom i njima sličnim, izopšteni pjesnik vodi prisne i povjerljive razgovore i pretresa lična, istorijska, moralna, metafizička i poetička pitanja.

Tu su, u izvanrednoj pjesmi, i zatvorski jablanovi, kao primjeri vertikalnog postojanja, koje, kao i pjesnika, ništa osim sjekire ne može ućutkati dok se u visini sašaptavaju, možda baš sa onim Dučićevim. Onaj zapretani i dugo prigušivani Đogov lirizam „proradiće“ i u neobičnim, potresnim ljubavnim stihovima pisanim u azilu. A kad Hercegovac piše ljubavnu pjesmu, pa još svojoj ženi, to je već lirsko čudo i podvig naročite vrste.

U završnom ciklusu Put za Hum još se čuju, ali sasvim tiho, odjeci vunenih vremena, dok se pjesnik sve češće okreće onostranom, zaumnom, metafizičkom. A lirika je, kako Dučić kaže, vrhunski izraz metafizike. Ta dimenzije Đogove poezije uočljiva je od početka, s tim što mi se čini da metafizičko tamo više potiče iz poetičkog načela nego iz ličnog doživljaja. Put za Hum i Za(h)umlje na koji pjesnik kreće, nakon svih teških i dramatičnih godina, vodi zapravo u zavičaj – u mitsku zemlju i biblijski pejzaž gdje sa svake čuke puca vidik „na oba sveta“. Riječ je, u stvari, o svojevrsnom svođenju računa sa svijetom i ljudima, opsjenama itorije i tricama svakodnevlja, sa sopstvenim zabludama i zanosima. I to pjesnik čini bez patetike i samosažaljenja, lišen svake želje da popravlja i uljepšava, poučava i tješi. Đogove „poznice“, otežale od tragičnog iskustva –ličnog i kolektivnog – u izrazu su svedene i jednostavne, bez poetičkih pomagala, zauzlanih simbola i prenapregnutih metafora. Tako u pjesmi Pogled s Leotara pjesnik se još jednom uvjerava da „ono što zamiče iza međe modre“, što krije „provalija iznad provalije“ zna jedino Tvorac. Čovjeku, ma koliko se peo, onostrane tajne ostaju nedokučive; „pošta sa nebom“ i dalje je u prekidu, a lirska transcendencija, kako bi učeni rekli, onemogućena. U Omorini, u koju se slegla sva tegoba života i svijeta, pjesnik „pokunjen kao ciganski konj“ traži samo „kakav zelen izdanak što se na vetru ljulja a ne lomi“ na koji bi se mogao osloniti, a u pjesmi Na bregu, u hladu,“pun rana i praznih tropara“ pamti i bilježi samo jurnjavu obadova i konja kao arhetipsku sliku „borbe neprestane“, u svemu. U antologijskoj Proletnjoj šetnji na originalan način oživljava i očuđuje opšte lirsko mjesto o dvojniku; u Klupku koje raste dok se pjesnik smanjuje, namotava godine „oko kamenčića u grudima“; u Alhemičaru žudi za pčelinjim tvoračkim umijećem, a u Trnovu, u spaljenoj crkvi drži pjesničko opijelo… Knjiga se završava Zadušnicom minulom veku koji će, kako pjesnik na drugom mjestu reče, proslaviti tamnice i logori. Ako sam dobro uočio, to je jedina pjesma u knjizi pisana u vezanom rimovanom stihu. Kao da je pjesnik privremeno podvezao čvor na svojim vunenim strunama.

Đogovo „žitije ispisano na koži sa unutarnje strane“ ipak ostaje otvoreno. Put za Hum se nastavlja, a od popudbine pjesnik nosi samo najnužnije, ali za pjesmu dovoljno – gorko iskustvo čovjeka koji je svijet spoznao i s lica i s naličja, zavičajne riječi koje rastu na grani od oblaka i ono neukrotivo, uspravno pero – najuspravnije u savremenoj srpskoj poeziji.

Izgovoreno u Matici srpskoj, 16. februara 2015. godine, na uručenju Zmajeve nagrade Gojku Đogu za knjigu pesama „Zlatna

 

[/restrictedarea]