Demontaža trule građevine

Piše Momir Bulatović

Vjerovatno Grčka neće napustiti evrozonu, jer joj to i nije proglašen cilj, a sasvim sigurno neće objaviti bankrot, kao što to nije urađeno ni u mnogo gorim finansijskim prilikama prije više od dvije godine. Iz toga slijedi logična pretpostavka da će se raspravljati o reprogramu dospjelih obaveza, i to na bazi formule koju je predložila grčka vlada

Odavno prežaljena i pomalo zaboravljena – Grčka se ponovo vratila u središte svjetske pažnje. Razlog – nedavna ubjedljiva pobjeda „Sirize“, ekspresno formiranje vlade na čelu sa harizmatičnim Aleksisom Ciprasom i realizovanje predizbornih obećanja. Ona su jasno i nedvosmisleno sadržana u (već čuvenih) 40 tačaka, koje su birači prihvatili i, svojim glasovima, pretvorili u zvaničnu vladinu politiku. To, dakle, nije više proklamacija male ljevičarske partije sa spiskom lijepih želja i lažnih obećanja, već program vlade jedne značajne članice Evropske unije. Mnogi su ove jednostavne činjenice doživjeli kao predvorje haosa. Tu se ne misli na prosječnog građanina Grčke, jer je njemu sve ovo otvorilo nadu i vratilo ponos, već na one na koje je ova politika adresirana.

40 TAČAKA SIRIZE Iza pomenutih 40 tačaka programa „Sirize“ krije se čitav novi državni i ekonomski sistem, koji je iskreno obradovao sve ljevičare u Evropi. Mnogi su već izjavili da će biti veoma teško, u određenom vremenu i u što većem obimu, ostvariti zalaganja iz ovog programa. To može biti tačno, ali ne mora da umanji značaj ovakve proklamacije i predstojeće borbe. Istinski ljevičari se nisu ustezali da budu realni i da traže nemoguće.

U prvoj tački se traži revizija javnog duga i ponovni pregovori o kamatama, kao i suspenzija isplate dok privreda ne oživi i dok se ne vrati zaposlenost. U drugoj se zahtijeva od Evropske unije da promijeni ulogu Evropske centralne banke, tako da ona finansira države i programe javnih ulaganja. Iako su gotovo sve tačke programa vezane uz preraspodjelu sa ciljem ostvarivanja većeg stepena socijalne pravde, čak njih šest se neposredno odnosi na svijet finansija, čime se sugeriše osnovni uzrok svih dosadašnjih nevolja. Pored dvije prethodno pomenute, predviđeno je i usvajanje poreza na finansijske transakcije, zabrana spekulativnih finansijskih derivata i borba protiv tajnih mjera banaka i bijega kapitala u inostranstvo. Konačno, kao posebna poslastica, traži se „nacionalizacija banaka“ (tačka 18).

Svi koji se razumiju u svijet finansija znaju da je u pitanju bomba koja se postavlja pod same temelje sistema, a oni koji su naročito posvećeni izučavanju vladajućeg ekonomskog i finansijskog haosa srećni su što je, konačno, neko to i uradio.

Kada je premijer Cipras, osnažen za pomoć Janisa Varufakisa, svog upečatljivog i obrazovanog ministra finansija, obišao evropske prestonice i iznio svoje zahtjeve, vidjelo se da nije u pitanju nikakva šala. Tim prije što su obojica, iako nekonvencionalno odjeveni i sa manirima od kojih su se ta „sveta“ mjesta odvikla, istupali civilizovano, argumentovano i bez javnih ucjenjivačkih namjera. Nakon razgovora, na pres konferencijama, osjećala bi se nova atmosfera jer se, pored uobičajenih besmislica, mogla razabrati i sama suština problema.

[restrictedarea]

Prve reakcije iz prestonica EU i same Evropske komisije bile su diplomatska fraza: „Mi poštujemo volju grčkog naroda, ali Grčka mora da nastavi da ispunjava preuzete obaveze da bi dobila narednu tranšu ekonomske pomoći.“ Vjerovatno su i oni koji su izgovarali ovakvu besmislicu bili svjesni njene kontradiktornosti. Teško je, naime, povjerovati da čak ni evropske birokrate ne shvataju da je volja Grka, izražena na izborima, upravo takva da ne žele i neće da uvaže obaveze koje je prethodnim vladama, silom i ucjenama, nametnula omrznuta Trojka. Sa njom, iz sasvim opravdanih i shvatljivih razloga, nova grčka vlada ni ne namjerava da se sastaje, a kamoli da pregovara.

U svom prvom obraćanju parlamentu, premijer Cipras je, ubjedljivo i odlučno, ponovio poziciju svoje vlade. Na način koji mora da izazove simpatije, nagovijestio je da će tražiti ratnu odštetu od Njemačke (u iznosu od 160 milijardi evra) ali i nedvosmisleno i trezveno, ostatku EU ponudio pregovore i dogovor oko rješavanja dužničke krize svoje države, tako da se Grcima vrati dostojanstvo i ukradena socijalna pravda, a dospjele kreditne obaveze vežu uz ekonomski oporavak i porast BDP-a.

Budući da je, dakle, u pitanju jedna od top svjetskih tema sa velikim brojem učesnika i skupova, ona će se razvijati na način koji će teško moći da isprate dnevni listovi. Biće tu raznoraznih izjava, diplomatskih manevara i novinarskih ekskluziva. Ali, ono što je najvažnije iz dosad zauzetih pozicija jeste da će biti ozbiljnih i teških pregovora i, nadamo se, koji se neće odvijati u nametnutom vremenskom škripcu. „Pečat“ je godinama pratio uzroke i razvoj dužničke krize država sa tzv. periferije EU, posebno nama drage i prijateljske Grčke. Stoga se iskreno nada da će nova grčka vlada uspjeti da, boreći se za prava svoje države, pokaže svijetu ružno lice Brisela i natjera ga na promjenu ponašanja.

KRATKA ISTORIJA Krajem 2009. godine investitori su izrazili bojazan da Grčka neće moći da odgovori svojim naraslim finansijskim obavezama. Ona je i odranije imala visok nivo duga u odnosu na BDP, a konstatovan je i niz „strukturalnih“ problema. U stvari, grčka ekonomija je bila naročito pogođena svjetskom finansijskom krizom. Privreda je bila prezadužena, a sektor građana su uspješno pljačkale banke, pretežno iz Njemačke i Francuske. U aprilu 2010. objavljeni su podaci o tri odvojene kvartalne recesije i porastu javnog duga u odnosu na BDP. Agencije za rejting su okvalifikovale grčke državne obveznice kao opasne za ulaganje. Privatni investitori nisu više željeli da ih kupuju. Kamata na ove papire je počela da raste, kao i troškovi osiguranja. U prethodnoj godini dug je iznosio 127 odsto BDP-a Grčke, a u toj je narastao na 146 odsto.

U maju 2010. godine čuvena Trojka (EK, ECB, MMF)  Grčkoj je odobrila zajam za izvlačenje iz bankrota u iznosu od 110 milijardi evra, ali uz obavezu primjene strogih mjera štednje i privatizaciju javne imovine. Sredstva su imala biti isplaćena u tranšama, do juna 2013. i uz stalnu kontrolu i ocjenjivanje Trojke. Grčka je, pod tim uslovima i kontrolom, prihvatila i drugu tranšu „pomoći“ tešku 130 milijardi evra, uključujući i 48 milijardi za dokapitalizaciju bankarskog sistema. Ona je bila potrebna jer se recesija pogoršavala, a vlada je kasnila sa primjenom obaveza preuzetih prvim sporazumom. Drugi program pomoći je, konačno, ratifikovan od obje strane u februaru 2012. u ukupnom iznosu od 240 milijardi evra, koje će biti isplaćivane u redovnim tranšama do decembra 2014. godine.

Ali, kako je stanje bivalo sve teže i teže, Trojka je, u decembru te godine, dozvolila grčkoj vladi da se oslobodi velikog dijela duga, i to na štetu privatnih investitora, onih koji su njene obveznice kupovali na berzi. Pojednostavljeno, u odnosu na njih i uz blagoslov Trojke, Grčka je faktički obavila bankrot, iako ga nije objavila. Investitori su pristali na sporazum koji im je ondašnja vlada ponudila, a koji se u krajnjem sveo na to da su dobili povraćaj od pet evra na svakih uloženih sto evra u kupovinu grčkih državnih obveznica. Tada je čitava operacija proslavljena i ocijenjena kao „hrabar“ i „promišljen“ potez. Trojka je nastavila da muči vladu, a Grčka je, budući da je bila „spasena“, pala u zaborav.

Ova država se pojačano zaduživala prodajom svojih državnih obveznica. Kako je rasla zaduženost, rizik od nevraćanja kredita je bivao sve veći. To je značilo da su i kamate išle nagore (sve do 18 odsto) ali to nikome nije predstavljalo problem. Bankari vole rizična ulaganja, zato što vole visoke kamate. Grčki vrijednosni papiri su bili osigurani (čuvena američka AIG) po isprobanom monolajn sistemu. Zarade su, dakle, bile velike, a rizik nikakav. Posebno ako se pođe od pretpostavke da će Evropska centralna banka, u krajnjem, biti garant posljednjeg utočišta.

Ove obveznice su velike američke i evropske banke „vezale u snopove“ sa ostalim papirima koji obećavaju visoke profite i prodavale ih drugima i međusobno. To je tzv. CDS (credit default swap) finansijski derivat koji je direktno uzrokovao svjetsku ekonomsku krizu. U takvom haosu, već odavno se ne zna ko je kome šta prodao, koliko ko kome duguje i šta je stvarna sadržina CDS derivata. Stoga, ako bi se grčke državne obveznice i formalno proglasile bezvrijednim (što stvarno i jesu bile) to bi neminovno srušilo cijelu kulu od karata. Obveznice grčkog državnog duga mogle su biti stavljene u zalogu za novac uložen u londonskom Sitiju (sporovi se rješavaju po zakonima VB) a zatim preprodate na Vol Stritu (za koji važe pravila SAD). Ukoliko bi Grčka proglasila bankrot i/ili napustila evrozonu, njene obveznice, koje su u snopu sa brojnim drugim, kontaminirale bi derivate (CDS) mnogo većeg iznosa od njenog duga. Više se ne bi vjerovalo ni obveznicama koje sadrže dug Španije ili Italije i… lanac bi pukao. U kuli od karata, što danas jeste globalni finansijski sistem, izvlačenjem jedne, padaju i sve ostale karte.

Upravo u tome se i nalazio osnovni motiv radnji na koje je Trojka natjerala Grčku. Ali, istovremeno, iako potpuno van svojih namjera, ona je ukazala i na značaj Grčke u sistemu čiji je ona tek omanji dio, ali i karika koja drži lanac u cjelini. Pametni i vješti pregovarači, a vjerujemo da će se Cipras i Varufakis takvima pokazati, mogli bi se okoristiti ovim iskustvom.

PREDMET PREGOVORA Neki američki analitičari predviđaju (priželjkuju) da bi se pregovarači, vlada Grčke i Evropska komisija, mogli naći u ulozi aktera igre zvane „chicken“. To je ona suluda američka zabava u kojoj dvojica vozača, iz suprotnih pravaca, jure velikom brzinom istom voznom trakom. Postoji mogućnost da se sudare i obojica izginu, ili da jedan vozač skrene i izbjegne udes, prepustivši protivniku da prođe trakom. E, taj koji popusti (i spasi obojicu od gubljenja glave) kukavica je, odnosno pile (chicken).

Ipak, mnogo je vjerovatnije da će pregovori biti smireniji i da će rezultirati kompromisom. Vjerovatno Grčka neće napustiti evrozonu, jer joj to i nije proglašen cilj, a sasvim sigurno neće objaviti bankrot, kao što to nije urađeno ni u mnogo gorim finansijskim prilikama prije više od dvije godine. Iz toga slijedi logična pretpostavka da će se raspravljati o reprogramu dospjelih, obaveza i to na bazi formule koju je predložila grčka vlada. Izdavanje obveznica čija se isplata vezuje uz ostvarenje određenih uslova nije česta, ali u dosadašnjoj ekonomskoj praksi nije ni potpuno nepoznata pojava. Na primjer, Njemačkoj je poslije Drugog svjetskog rata dozvoljeno da svoje obaveze prema kreditorima stavi u zavisnost od ostvarenog spoljnotrgovinskog suficita. Znači, nije plaćala svoje dugove sve dok nije ostvarila ekonomsku mogućnost za to. Na isti način je Velika Britanija vratila dugove Americi, budući da joj je, tokom rata, Amerika zaista pomagala, ali je svaku pomoć uredno fakturisala i tretirala kao odobreni kredit. U novijim vremenima, poznat je primjer Argentine koja je godinama odlagala isplatu dugova povezanih sa inflacijom, a isplaćivani su uz uslov dostignute stabilizacije potrošačkih cijena. Stoga, koplja se neće lomiti oko toga „da li“, nego „kako“, na koji način. Postoji još i niz tehničkih pitanja koja mogu biti bitna za pregovarače, ali ne i za čitaoce „Pečata“.

Posebno važno će biti pitanje promjene uslova nametnutih od Trojke. Jedan od najtežih („mjere štednje“) jeste da Grčka u ovoj godini mora da ostvari primarni budžetski suficit od 4,5 odsto BDP-a, i to na bazi povećanih poreskih prihoda u istoj veličini kao i budžetski suficit. Da bi se shvatilo koliko je to surovo, treba ukazati da samo Njemačka u evrozoni ima budžetski suficit, i to u iznosu od dva odsto svog BDP-a. Cipras je najavio da bi prihvatio da budžetski suficit bude određen na jedan odsto BDP-a, čime bi obezbijedio veći prostor za javnu potrošnju i ostvarenje svog programa.

Naredna tema će biti upravljanje grčkim dugom. Gotovo polovina je pod starateljstvom Evropskog fonda za finansijsku stabilnost, formiranog da bi se EU borila sa finansijskom krizom. Uslovi su prilično velikodušni. Ovi se dugovi neće otplaćivati prije 2020. uz kamatnu stopu od svega 1,5 odsto. Pošto se glavnica ne vraća, Grčka je dužna da plaća kamatu na kamatu, a to je već podložno pregovorima. Konačno, moguće je iskoristiti „laki novac“ kojim Evropska centralna banka i njen prvi čovjek, Mario Dragi – zvani „Bazuka“, zasipa bankarski sistem. Tako, ultrajeftinim novcem, može se izvršiti reprogram dosadašnjih kredita i svesti kamatna stopa na minimalnu veličinu. Takvo reprofiliranje kredita nije daleko od predloga koji je iznio ministar Varufakis, a koji je naišao na početno odbijanje.

Dogovor neće biti lak, ali je moguć. On će dati vremena grčkoj vladi da pokaže šta zna i koliko može. Njena uspješnost će ojačati krila i „Podemosu“ u Španiji i brojnim nezadovoljnicima sadašnjom Evropskom unijom. Uspjeh Grčke u borbi sa ovakvom EU uspjeh je Evrope i vrijednosti na kojima bi trebalo da se ona zasniva, ali i neophodna lekcija bezdušnoj briselskoj birokratiji.

[/restrictedarea]