Zašto je izbor pao na Rusiju

Piše Časlav D. Koprivica

Drang nach Osten, again, again – ili Why the Beast has to go East? (Prodor na Istok, opet –  ili zašto zvijer mora da ide put istoka?)

Primijenjeni kulturno – istorijski ogled o Zapadu na pragu nove pre(s)lomnice

Odvojiti Ukrajinu od Rusije, kao što je učinjeno 1991, kulturno-istorijski posmatrano, jeste tragedija raskola unutar, u osnovi, jednoga naroda – „Velike Rusije“ i Malorusije, kako se to u prošlosti zvalo, ili „srpski“ gledano, između Rusije i njenih „Krajišnika“ (U-Krajinaca, jer „Ukrajinac“ nije etnonim).

 

NOŽ POD GRLOM RUSIJE Geopolitički, to znači osakatiti Rusiju, što je bio aksiom njemačkog geopolitičkog pre-„osmišljavanja“ Istoka od druge polovine XIX stoljeća, na čemu Zapad, vidimo, i danas radi. No, postaviti nuklearno oružje na istoku – ne više samo neruske već antiruske Ukrajine, bezmalo na vratima Moskve, čemu bi vodio njen prijem u NATO – to ne bi bilo tek sakaćenje Rusije već bi značilo držati joj nož pod grlom i trajno je ostaviti na milost i nemilost anglo-američkog Zapada – sve do nekog novog polijetanja „Milosrdnog anđela“. Američko-britansko posezanje za Ukrajinom, iza čega je poslušno stao čitav ostatak u odnosu na dvije neevropske sile vazalskoga Zapada, predstavlja de facto početak agresije protiv Rusije. To se vidi po aktuelnoj retorici, svrstavanju, postrojavanju i prebrojavanju ratnih resursa, po uvođenju ekonomskih sankcija, pomjeranju i predislociranju trupa NATO put istoka… Zašto Zapad to radi? Zbog straha od Rusije, zbog ruskog vraćanja Krima? Pa Rusija možda nikada ne bi (na taj način) vraćala praruski Krim da Zapad preko svojih fašistoidnih „majdanskih“ prethodnica nije umarširao u Kijev. Taj odgovor je ne samo bio iznuđen nego je asimetričan i nedovoljan. Ako Rusija, ovako ili onako, ne bude u dogledno vrijeme ovladala makar čitavim istokom Ukrajine, naći će se u smrtnoj opasnosti.

No, da se vratimo pitanju o razlozima za agresiju Zapada protiv Rusije. Oni nijesu strogo geopolitičke, već kulturno-epohalne naravi, mada se, naravno, i geopolitička misao može posmatrati kao ogledalo stanja čitave civilizacije. Kada god Zapad zapadne u ozbiljnu krizu, kada sam ne može da pronađe izlaz iz situacije u koju je sebe doveo, on, kao u nekakvoj grandioznoj zločinačkoj opereti, pokušava da se „spasava“ pohodom na Rusiju, kao tobožnju spoljnu prijetnju njegovoj civilizaciji. Međutim, prava i suštinska prijetnja dolazi upravo iz njegovog okrilja. Umjesto da se endogeno izazvana kriza pokušava rješavati imanentnim putem, suočavanjem sa sobom i sa korijenima svojeg posrtanja, vlastita kriza se „izvozi“, tako da se namjesto intelektualno-duhovnog samosuočavanja bira vojno suočavanje sa uobraženim protivnikom.

Intelektualna nemoć pokušava se nadoknaditi mobilizacijom mržnje i fizičke sile; stoga Zapad faktički „zaključuje“ – a u stvari se nesvjesno ponaša shodno tom obrascu: Ako nemamo snage da izađemo na kraj sa samima sobom, tada možda možemo izaći na kraj sa neprijateljem.

 

IZNUĐENI PREOKRET Zapad, međutim, nije kadar da izađe na kraj sa svojim modernim identitetom, koji se nalazi u (stalnom) nastajanju i koji je izvor permanentne krize. A u takvoj situaciji „neprijatelj“, koji je, u suštini, ono što je potisnuto u vlastito kulturno nesvjesnō, služi kao pomjereno ovaploćenje vlastite civilizacijske manjkavosti koja je projektovana u kulturnu drugost. Konstrukcija toga drugoga kao neprijatelja, koji to u realnosti nije bio, naličje je vlastite podleglosti unutrašnjim izazovima, ili čak nepobjedivosti „samoneprijateljstava“ koja počivaju na „samoskrivljenim“ bezizlaznostima modernog zapadnjačkog identiteta. Kada Zapad osjeti da je u kulturnom smislu došao u samu blizinu bankrota, prisjeti se da treba spasavati samu civilizaciju, koja je, tobože, spolja ugrožena. Kulturni bankrot i intelektualna impotentnost, u tipično modernom stilu preokretanja nedostataka u predložak za prednost, za preokret u makar privremeno pozitivnom smjeru – preokreću se u fingiranu bitku za opstanak civilizacije ne bi li ona bila spasena.

 

[restrictedarea]

 

Naravno, kada se krene u boj na život i smrt u ime odbrane „evropskih/zapadnjačkih vrijednosti“ (a njih ne brane samo Brisel i Vašington već su ih branili i Napoleon i Hitler) Zapad svojim istrebljivačkim ratovanjem nagoni i drugu stranu (Rusiju) da se bije na život i smrt, tako da se konstruisanje neprijatelja i isprva samo propagandno fingiranje borbe za opstanak kulture, i u realnosti, putem „samoispunjavajućeg proročanstva“, ispostavlja takvim.

Tako prividno ispada da Zapad svojom retorikom ništa nije izmislio kada taj rat opisuje kao borbu na život i smrt sa civilizacijskim neprijateljem, čak neprijateljem Civilizacije. Problem je, međutim, u tome što je ovakav preokret bio iznuđen, a to što je Zapad takvim ratom bio spreman da rizikuje sam svoj opstanak ne govori (tek) o nekom njegovom neodgovornom avanturizmu već ništa manje o veličini i težini nagomilanih unutrašnjih deficita, koji su do te mjere prijetili njegovom održanju u povijesti da je kao jedini „protivlijek“ izazovu kolosalne unutrašnje opasnosti ponuđen u inscenaciji situacije kolosalne spoljne opasnosti. Paradoksalno kazano, kada se bije boj za opstanak (civilizacije) – „nema se vremena“ za (njeno) propadanje i tako se mirnodopski slom kulture razrešava ratnom mobilizacijom.

Ako situacija u kojoj se nalazimo neodoljivo nalikuje pohodu Zapada na Rusiju, kao što je bilo 1812, 1914/1941. (jer 1941. je i u ovom pogledu bila samo produžetak 1914) treba vidjeti u čemu su svojevremeno ležali tekući problemi Zapada i zašto je baš Rusija bila birana za neprijatelja.

 

…DA REVOLUCIJA NE BI UMRLA No prije svega, zašto smo iz ovog niza godina izostavili Krimski rat? Zato što je to bio pozicioni imperijalistički rat, a ne nešto što je bilo samostilizovano u boj za opstanak „civilizovane Evrope“ protiv „necivilizovanih“ varvara, kao što je to bilo 1812. i 1941. Uostalom, pedesetih godina XIX stoljeća Zapad još nije bio (ponovo) udario o vlastitim manjkavostima postavljeni „zid“, tako da je cilj tog rata bio samo suzbijanje, ograničavanje Rusije, onemogućavanje njenog, činilo se skorašnjeg zaposijedanja mitskog (drugog) središta ikumene (Carigrada) odnosno geopolitičkog epicentra istočne hemisfere, a ne njeno potpuno uništenje. Doduše, mobilizacijska retorika je bila slična kao 1812. i 1941. Rusija je pogodna za „ekstraverziju“ neprerađenih jezgara unutrašnjih identitetskih frustracija Zapada zato što je geografski bliska, dovoljno velika, različita i kulturno samosvjesna, a od Ivana Groznog, odnosno od Petra Velikog „opremljena“ i za Zapad nepodnošljivom idejom vlastite povijesno-civilizacijske misije. Sve to je, već prema spoljašnjim parametrima, nezavisno od njenih stvarnih tekućih ili pak načelnih dugoročnih namjera, čini pogodnom za arbitrarno prefigurisanje u neprijatelja, bilo kada.

Šta je bio problem Zapada 1812? Slijepa ulica u koju je zapala ideja Francuske revolucije. Umjesto njenog dovršenja – a to je bio prvi pravi pokušaj zaista radikalne revolucije kojim se pokazalo da je ona kao takva neizvodljiva – baš zbog nedovršivosti došlo je do njenog izvoza iz „postojbine“. Tako se nesprovodivi projekt okončanja socijalne revolucije u Francuskoj preobrazio u izvor neprekidnog niza revolucionarno-emancipatorskih ratova, uz, najmanje, dva paradoksa – revolucionarna država je sebe preobrazila u „revolucionarno Carstvo“, a ratovi za oslobođenje i emancipovanje (evropskog) čovječanstva vodili su se pod (partikularnom) zastavom francuske imperijalističke ideje. Pošto totalna revolucija nije mogla da se okonča u onoj zemlji u kojoj je prevrat izvršen, čime bi kosmički preokret nastao slomom „drevnog režima“ konačno našao potpunu zamjenu u novom, konstituisanom i konsolidovanom (antropocentričnom) svjetskom poretku, odlučeno je – više prema inerciji proistekloj ne toliko iz jedne privatne „manije veličine“ koliko iz, naravno neosviješćenog, izvornog deficita cijelog projekta – da se njegova nedovršivost pokuša „zabašuriti“ širenjem na čitavu Evropu i čovječanstvo, sve dok ima onih koji još nijesu primili „blagovijest“ bratstva-jednakosti-slobode.

Kao što su konkvistadori ubijali one koji nijesu bili čuli za Hrista, tako su vjesnici slobode ubijali one koji nijesu htjeli da budu „slobodni“. Permanentni ratovi postaju sudbina permanentne revolucije – zato što je ona nedovršiva i utoliko nesprovodiva. Napoleon, uslovno rečeno, „ponavlja“ pokušaj Aleksandra Makedonskog, ali tako što je, kakve li ironije, postao (imperijalistički) „trockista“ avant lettre. Zato je Velika revolucija morala naći slom u Velikom porazu, kojim se prije ili kasnije morao okončati suludi niz ratova koji su uvijek morali biti dobijeni – da Revolucija ne bi umrla. U stvari, ona je već bila „umrla“, jer inače ne bi prerasla u permanentni rat.

 

UNUTRAŠNJI „SOKOVI“ PRED USAHNUĆEM Međutim, 1914. problem je bio znatno ozbiljniji. Nije više bilo riječi o tome da je jedan civilizacijski projekt (tzv. „moderni projekt“) dospio u krizu, već su unutrašnji „sokovi“ čitave kulture bili pred usahnućem, što je pred sam istek XIX stoljeća navelo jednog čuvenog njemačkog humanistu da, s pravom, zavapi: „Sama Kultura može umrijeti!“ Pritom, ugroženost zapadnjačke kulture – koja je, istina, sebe proglasila Kulturom – nije dolazila spolja, već iznutra. Njen najveći neprijatelj bila je upravo ona sama. Zato nije ni čudo što se među elitama evropskih sila avgust 1914. – ma koliko to danas zvučalo nepojmljivo i suludo – dočekao s ogromnim „olakšanjem“, jer se vjerovalo da će se time nagomilane protivrečnosti, frustracije, nervoze kulture i „kulturnog čovjeka“ nekakvom magijskom prečicom „kupanja u krvi“ same od sebe razriješiti. Malo ko je tada pretpostavljao da će rat biti dugotrajan, odveć krvav, nepojmljivo brutalan i da će u njemu sama Kultura zaista, možda i nepovratno umrijeti. Godina 1914, čiji je nastavak bio „osiguran“ versajskom 1921, vrlo brzo je doživjela svoj još suroviji nastavak u 1941, kada brutalni biologizam nije bio sama prećutna praksa ratovanja u sjenci viteških pokliča, nego je, makar s njemačke strane, bio isturen na znamenje borbe za Kulturu kao borbe za Rasu i Život. A kada se kultura svede na to, tada je to najsigurniji znak da je ona zaista umrla, kao što je i Revolucija bila gotova znatno prije Austerlica…

Najava totalnog rata do istrebljenja iz 1941. protiv Rusije bila je ne samo brutalnost rata na Istočnom frontu počevši od 1914. nego još više ophođenje Zapada sa Srbima, kao – u njihovim očima – prethodnice Rusa, odnosno kao simboličkog ovaploćenja ruskosti u umanjenom i geografski pomjerenom obličju, čije je planirano i sprovođeno uništavanje od 1914. do 1918. predstavljalo „presjek“ onoga što se spremalo Rusiji i što joj je rađeno od 1941. do 1944. To što je rađeno Rusiji u Drugom svjetskom ratu već je bilo isprobano nad Srbima u Prvom svjetskom ratu, pa ako stoji da je Veliki rat bio „prvo poluvrijeme“ naredne velike klanice, tada je genocidni rat Centralnih sila protiv Srba u Prvom ratu bio predigra za genocidni rat protiv Rusa u Drugom ratu.

Ako je Rusija, kako se, s puno razloga, ponekad kaže, kulturno-identitetski „simptom Zapada“, tada su Srbi vjesnik i simbol tog simptoma, ili – „sekundarni simptom“, koji je narativnom proizvodnjom kulturnog obrasca prezrenog balkanskog „potčovjeka“ stigmatizovan čak i više nego Rusi. Zato je u posljednjih dvjesta godina agresivnost prema Srbima obično bila najava i predigra agresije prema pravom objektu u vlastitom civilizacijski nesvjesnom generisane ubilačke želje zapadnjačke civilizacije – Rusiji. Tako je bilo i 1914. i 1941, kada je srpsko-jugoslovenski mart/april samo nakratko odgodio rusko-sovjetski jun. A izgleda da, uz nešto „razvučeniju“ dinamiku – prevashodno zbog ruskog kraha devedesetih – tako može biti i treći put, jer bi „srpske“ devedesete mogle biti rani i dugi uvod u „ruske“ dvijehiljadedesete. No zašto bi Zapad i sada, treći put, pribjegavao – ne hegelovskom „lukavstvu uma“, već podlijegao frojdovskoj „nadlukavljenosti“ vlastitom (kulturnom) podsviješću?

 

IZAZOV AMERIČKOJ HEGEMONIJI Osobenost 2014. na 2015, makar na kulturnom planu, leži u ideološkom bankrotu liberalnog individualizma, koji je ušao u savez sa ideologijom multikulturalizma, kao inverzne zamjene za nekadašnji evropocentrični kolonijalizam. Pritom je ovo ideološko jezgro stavljeno u samu srž zvanične izvedbe zapadnjačkog kulturnog identiteta, tako da se sa svih zvaničnih i poluzvaničnih govornica Zapad danas legitimiše kao prostor uvažavanja pojedinačnih sloboda i gajenja (ino)kulturnih razlika. Kulturni bankrot ove ideološke konstelacije je dvostruk – prema unutrašnjosti, njome ne uspijeva da se uspostavi, odnosno, ako već postoji, da se objasni društvena kohezija, koja je potrebna za održanje zajednice, budući da su i individualizam i ksenofilni multikulturalizam – makar u svojim idealno-čistim oblicima – oprečni spram bilo kakve ideje zajednice. Prema spolja, na ovaj način kulturno „konstituisani“ Zapad mora biti u ozbiljnom identitetsko-„samosvjesnosnom“ zaostatku u odnosu na bilo koju drugu kulturu s kojom se nadmeće, a kamoli ako s njom uđe u sukob, budući da je svaka od njih konsolidovana oko svojeg tradicijskog jezgra, dok se on svojih „tradicionalnih tradicija“ odrekao – suprotstavljajući im nove, „antitradicionalističke“. I tako, ne samo što zapadnjački civilizacijski projekt, kao projekt, više ne postoji – budući da je intervencionizam u ime tobožnjeg širenja/zaštite „ljudskih prava“ (a zapravo zbog materijalnih interesa golom gramzivošću zaslijepljenog hegemona) smješno nazivati „projektom“ (a na to se danas svodi „kulturna misija“ Zapada) nego ga njegova identitetska nekonsolidovanost u kontekstu kulturno-civilizacijskih ratova potencijalno čini inferiornim. Zato je zgodno inscenirati sukob s onima koji ne pripadaju „zapadnjačkoj zajednici vrijednosti“ – da bi se prikrilo da nikakvih vrijednosti jednostavno više nema ili da ta zajednica, ako treba biti održiva, to može biti samo na temeljima koji se kose sa zvaničnim autolegitimacionim ideologemama Zapada.

Dodatna osobenost 2014/15. leži u tome što se, pored krize, moralno-intelektualnog sloma ideologija liberalnog individualizma i multikulturalizma, odigrava i još jedna geopolitičko-kulturna drama. SAD u perspektivi nepovratno i neumitno gube ulogu globalnog hegemona, i tu tendenciju su riješili da pokušaju da uspore, ili čak možda preokrenu, insceniranjem rata protiv tradicionalnog identitetskog „dušmanina“ Zapada – Rusije, ne zato što SAD Rusiju zaista tako opažaju, već zato što od Rusije, a ne, recimo, od objektivno dosta jače Kine, trenutno dolazi najotvoreniji geopolitički izazov američkoj, nakon Hladnog rata uspostavljenoj hegemoniji. Međutim, ideološki je mnogo unosnije sopstveni, tačnije anglo-američki geopolitički sukob s Rusijom, u kojem ostatak zapadnjačkog svijeta nema šta da traži – budući da je Rusija uputila, uzgred dosta oprezan, izazov samo anglo-američkom imperijalizmu, a ne Zapadu kao kulturnom entitetu – predstaviti kao odbranu civilizacijskih vrijednosti Zapada od ruskog, antizapadnjačkog „varvarstva“, jer tada je iza sebe, što milom, što silom, moguće postrojiti čitavu Evropu. Kao što su Njemci 1914. shvatili da je posljednji trenutak da se obračunaju s Rusijom budući da bi rat protiv nje – koji ona, inače, nikada nije planirala protiv samoga Zapada – koju godinu kasnije za germanski (ili čak možda i čitav romansko-germanski) Zapad vjerovatno bio poguban, tako su i Amerikanci, usred narastanja moći Rusije, a opadanja sopstvene, riješili da iskoriste, čini im se, „posljednji trenutak“ i da udaranjem u napoleonovsko-hitlerovske doboše pokušaju da odgode svoj sumrak kao globalne sile. Izgleda da su Amerikanci, kao Helmut fon Moltke Mlađi 1913/14. (načelnik njemačkog Generalštaba) i car Vilhelm Drugi jula 1914, „zaključili“, u stvari osjetili pomamu: Sad ili nikad! – ili završiti s Rusijom, ili joj se ukloniti.

 

ENGLESKA DVOJNA PERCEPCIJA Sve ovo što smo dosad opisali može djelovati kao (djelimično) neutemeljeno ako se zna da se prilikom prethodnih obračuna Zapada i Rusije (1812, 1914. i 1941.) Engleska, ovako ili onako, nalazila na istoj strani kao i Rusija. Kod nje nije bilo solidarnosti ni sa frankocentričnom (1812) niti sa germanocentričnom Evropom (1914/1941.) zato što je Engleskoj od osjećanja sveevropske civilizacijske pripadnosti uvijek bila bliža percepcija svojih interesa, ma kako stvar s tom idejnom, kulturnom Evropom u tom trenutku dobro ili loše stajala. Engleska je 1812, 1914. i 1941. učestvovala u borbi protiv aktuelnih reprezenata očigledno maligne „Evropske ideje“ (Napoleona, Kajzera i Firera) ali ne zato što je uviđala moralnu i civilizacijsku neodrživost takvih projekata – naprotiv, već zato što bi pobjeda takvih ideja Evrope značila geopolitički poraz Britanije, iako bi to u kulturno-civilizacijskom smislu značilo pobjedu onoga što je zapravo bilo na snazi i u njoj samoj. Zbog toga ona nikada nije bila integrisana, kako se to nekada govorilo, jednom „kulturnom dušom“ s ostatkom (Zapadne) Evrope, i zato se, ne slučajno, i u propagandi napoleonovskog, i kajzerovskog, i hitlerovskog vremena apostrofira sumnjivost engleskog učešća u onome što zaista jeste – dakle i emotivno nabijeno – evropejstvo, što ne isključuje učešće u ipak emotivno indiferentnijem „zapadnjaštvu“.

Britanija nijednom od tri pomenuta puta nije imala iskustvo civilizacijskog sukoba sa neprijateljem sa „Kontinenta“ (kao što je, ne svojom voljom i izborom, imala Rusija) – jer ni Napoleon, ni Kajzer, pa ni Firer, u osnovi, nijesu zastupali niti radili bilo šta od čega (bi) se sama Britanija ustezala i gnušala (osim u propagandne svrhe). Tako je, možemo reći: srećom, bilo moguće da se Britanija u tri poraza tada aktuelne, suštinski bankrotirale „evropske ideje“ nađe na suprotnoj strani, da to što je evropejstvo i u civilizacijskom smislu poraženo – pa time, u neku ruku, i ona sama – ona ne doživi (kao) poraz, budući da je geopolitički pobjeđivala, što joj je bilo znatno važnije. Tu je percepcija interesa apsolutizovana, tako da je geopolitička optika, za razliku od Francuza, i naročito Njemaca, potpuno odvojena od kulturno-civilizacijskih afiniteta. Otuda je bilo moguće da Britanija u sva tri pomenuta rata, potajno priželjkujući poraz civilizacijski drugoga (Rusije) s kojom je sebe vidjela i u latentnom, ali trenutno sekundarnom geopolitičkom sukobu, istovremeno čini sve da civilizacijski blisko kontinentalno evropejstvo Francuza, odnosno Njemaca, bude potučeno – ne bi li ona odnijela geopolitičku pobjedu. Upravo je pomenuta odvojenost percepcije kulturne blizine/daljine i percepcije vlastitog interesa (što nalazi izraza u ideji utilitarizma, odnosno američkog pragmatizma) doprinijela engleskoj dvojnoj percepciji neprijateljstva u sva tri sukoba. Naime, njen san je bio da Njemačka, kao najveći geopolitički takmac, bude poražena, ali da Rusija, kao tobože civilizacijski neprijatelj, ne pobijedi. U tome je uspjela samo 1914.

 

MIRA ZADUGO NEĆE BITI U ovom povijesnom trenutku, „učitelji“ Rusije i Putina, pored ostalih, mogu biti dvojica mučenički stradalih državnika slovenskog svijeta u dvadesetom stoljeću – Nikolaj Drugi i Slobodan Milošević. Ako se Rusija bude prepustila Zapadu, završiće kao Srbija, koja od 2000. sramotno skončava na rate. A ako bude natjerana da uđe u rat nespremna, kao što je bilo 1914, Rusija može biti uništena. Ona, dakle, ne može da ignoriše izazov agresije protiv sebe, koja je već uveliko odmakla, ali nipošto ne smije da dozvoli da tako uđe u rat da ga na kraju izgubi. Mira između Rusije i Zapada, dakle, zadugo neće biti, a kada će i da li će i zapravo izbiti rat – zavisiće od vještine Rusije da se opire agresiji bez otvorenog izlaska na bojno polje. Naravno, u svakoj agresiji agresor, po prirodi stvari, ima inicijativu, naročito ako sjedi na bezbjednoj prekookeanskoj, ili makar prekokanalskoj (Lamanš) daljini, gledajući da što više rusofobijom ozvjerelih nesrećnika (ne samo Malorusa nego i Poljaka i „Baltičana“) gurne u rat s Rusijom, da bi se onda na nju uprlo prstom kao na novi Treći rajh, protiv kojega mora ustati čitav „civilizovani svijet“. Uzgred, to bi bilo ostvarenje Čerčilovog sna – da drugi ginu i u korist Engleske potuku Rusiju. Nije zato slučajno ponavljanje hitlerovskih – ne samo propagandnih nego i geopolitičkih mjesta – u današnjoj agresiji protiv ove države, koja bi mogla da preraste u otvoreni rat bilo uvlačenjem Rusije u Ukrajinu u nekakav „glajvički scenario“, ili već na neki drugi način.

Rusija, međutim, danas ima manje izbora nego što je imala 1914. Ako je tada, zbog svoje nespremnosti za rat, imala mogućnost da ostane po strani i da gleda kako dva germanska carstva, uz neizbježnu bugarsku pripomoć, kasape Srbe – što bi, naravno, bilo nečasno – to Rusija danas, čak i da hoće, ne smije mirno da gleda kako se NATO utvrđuje u Ukrajini, jer prisustvo američkih vojnika u Kijevu znači da su oni već u predgrađu Moskve. Zato Rusija nema mogućnosti da dopusti da NATO uđe u Ukrajinu, već, ako on to pokuša, mora se naći tamo prije njega. Pitanje je samo koliko će vremena proći do tog trenutka i koliko će Rusija imati vremena da se spremi za pravi rat koji bi nakon toga izbio. Pitanje je da li će ona tada biti nespremna ili „poluspremna“ kao 1914, ili dovoljno pripravna, kao što bi vjerovatno bila neke 1918. da nije bilo rata. Ako nađe snage da u što kraćem razdoblju smogne unutrašnje mogućnosti – ukoliko ih uopšte ima dovoljno – i da se spremi za rat, svjetskog rata možda neće biti. Kao što je 1914. izbijanje Prvog svjetskog rata mogla da spriječi jedino ruska pripremljenost za njega, koja je, nažalost, izostala, tako i danas suludi anglo-američki anticivilizacijski avanturizam, koji čitavu evropsku civilizaciju može i fizički da dovede u pitanje, najbolje može biti preduprijeđen uvjerljivim demonstriranjem ruske sposobnosti da može da vodi i da (makar) ne izgubi rat protiv Zapada. Jedina nada dezorijentisane, prekookeanskim pseudoevropskim zavojevačima okupirane Evrope jeste „neevropska“ Rusija – njena snaga, njen razum i, posle svega, njena ničim zaslužena ljubav prema toj istoj Evropi, koja ju je toliko puta izdala.

 

[/restrictedarea]