Hrvatsko otimanje Vojvodine

Piše Vasilije Đ. Krestić

Tretirajući Vojvodinu kao zasebnu teritoriju, predsednica Hrvatske predstavila se kao veran sledbenik vekovne velikohrvatske težnje prema Vojvodini

Zato što je novoizabrana predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović svojom izjavom da će se boriti da prava manjina u Hrvatskoj budu „još veća, ali da ništa manje neće tražiti za Hrvate u Srbiji, Vojvodini i u drugim susednim zemljama“ Vojvodinu tretirala kao zasebnu teritoriju, smatram da to pitanje zaslužuje posebno istorijsko objašnjenje. Tom izjavom predsednica Hrvatske predstavila se kao veran sledbenik vekovne velikohrvatske težnje prema Vojvodini. Ta težnja, kad je reč o Sremu, nedvosmisleno je ispoljena u vreme revolucije 1848/49. godine.

 

ŽIVOTNO PITANJE ZA HRVATSKU Pošto su Srbi činili znatnu većinu sremskog stanovništva, smatrali su da ta oblast treba da pripadne Vojvodini. Međutim, Hrvati su se pozivali na svoje državno i istorijsko pravo, pa nisu hteli Srem da prepuste Srbima. Štaviše, zahtevali su da se i čitava Vojvodina sjedini s Hrvatskom, da se u nju utopi i s njom postane „jedno narazdelivo telo“, s banom na čelu, koji bi u isto vreme bio i srpski vojvoda. Zbog pitanja pripadnosti Srema odnosi između Srba i Hrvata bili su duboko poremećeni. Srbi su prebacivali Hrvatima da su nedosledni zato što su u isto vreme tražili da se Vojvodina odrekne svoje samostalnosti i „spoji s Hrvatskom“ kada su se zalagali za uspostavljanje svoje potpuno samostalne države.

Na čelu srpske politike tada je bio patrijarh Josif Rajačić. Iz više razloga on je bio protiv utapanja Vojvodine u Hrvatsku. Ne bez razloga zazirao je od hrvatske premoći nad Srbima. Kao politički i verski poglavar Srba on nije imao poverenja u hrvatskog bana, pa nikako nije pristajao na spajanje banskog i vojvodskog dostojanstva, kao što nije hteo da razgovara ni o tome da se vojvođanska uprava prenese na Bansko veće u Zagrebu. Osim iz nacionalnih, Rajačić je bio protiv utapanja Vojvodine u Hrvatsku i iz verskih razloga. Smatrao je da su napadi protiv Srba kao šizmatika, koji su se događali u Hrvatskoj, kao i napadi protiv pravoslavnih sveštenika i srpskih učitelja, dovoljni dokazi da spajanjem Vojvodine sa Hrvatskom ne bi „nikakvu sreću našem narodu učinili, jer bi to spojeno jedno telo imalo dve duše, a gdikojem je slabačkom telu i jedna zamašna duša dosta“. Pored drugih, i iz verskih razloga patrijarh je bio protiv objedinjavanja banskog i vojvodskog dostojanstva. Smatrao je da vojvoda obavezno mora da bude Srbin pravoslavne vere, između ostalog i zbog toga što bi hrvatski ban, u slučaju da postane i srpski vojvoda, uvek više pažnje poklanjao Hrvatskoj i njenim interesima nego Vojvodini. Polemike nastale oko pripadnosti Srema privremeno su okončane objavljivanjem carskog patenta od 18. novembra 1849, kojim su proglašeni Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, u čiji sastav je ušao i Srem.

Pre no što su 27. decembra 1860. ukinuti Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat i biskup Štrosmajer je u dve promemorije, koje je uputio austrijskom ministru predsedniku grofu Johanu Rehbergu, izneo svoj stav o pripadnosti Srema i statusu Vojvodine. On se zalagao za pripajanje Vojvodine Hrvatskoj, za to da se ona stavi u usku državnopravnu vezu s Hrvatskom, kao i za to da Hrvati ne pretrpe „gubitak jednog dela svoje teritorije“, da ne ostanu ponovo bez Srema. Biskup je napisao da Hrvati ne mogu dozvoliti da im se oduzme Srem s Petrovaradinskom regimentom i Petrovaradinskom tvrđavom. Naglasio je da je „životno pitanje za Hrvatsku, da Petrovaradinska tvrđava, koja s jedne strane vlada Bačkom i Banatom, ali s druge čini ključnu tačku za Slavoniju i Hrvatsku, ostane u hrvatskim rukama“. Vladar je ovog puta, ukidajući Vojvodstvo, Srem priključio Hrvatskoj a Bačku i Banat Ugarskoj. Posle te odluke vođene su višegodišnje vatrene novinske polemike, bilo je uzajamnog prebacivanja između Srba i Hrvata zbog pripadnosti Srema, ali je onda nastupilo zatišje. Pitanje pripadnosti Srema, osim u ređim, izuzetnim prilikama, nije potezano sve do raspada Austrougarske 1918. godine.

 

[restrictedarea]

 

PODNESAK KOJIM JE OCRNIO SRBIJU Zanimljivo je i zaslužuje da bude pomenuto da je Stjepan Radić 1905. godine, pišući o isključivom hrvatskom pravu na razne pokrajine u listu Hrvatska misao, naglasio da „Sriem ima ostati hrvatski ili postati ugarski“, ali da nikako ne može biti srpski. Takva Radićeva srbofobičnost bila je samo nagoveštaj kasnije politike ovog hrvatskog prvaka i njegovih sledbenika, a koja se ticala hrvatskih teritorijalnih pretenzija i namera da na račun srpskih etničkih prostora stvore koliko je moguće veću Hrvatsku. Tako je, primera radi, kada se nalazio u bekstvu, van zemlje, 1923. godine izneo jedan „zahtev Hrvata prema Srbima“. Tim zahtevom tražio je „potpunu nezavisnost Hrvatske u konfederaciji sa Srbijom“, a Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Bačkoj i Banatu, Crnoj Gori i Makedoniji nudio je da se plebiscitom izjasne da li žele da ostanu „vezani za militarističku i centralističku Srbiju“, ili su spremni da uđu „u federaciju s miroljubivom i neutralnom Hrvatskom“. U približno isto vreme, 23. septembra 1923, zatražio je od Predsedništva Hrvatske republikanske seljačke stranke da izradi Zemljovid Hrvatska i Hrvati. Načinom izrade Zemljovida, koji je obavljen po Radićevim uputstvima, on je uz pomoć nekih Engleza, s kojima je uspostavio vezu, želeo da internacionalizuje hrvatsko pitanje. Posebnim pisanim podneskom ocrnio je Srbiju. Predstavio ju je kao militarističku i centralističku, kao zemlju u kojoj nema demokratskih prava i sloboda, s kojom demokratska, slobodoljubiva i miroljubiva Hrvatska ne može da se sporazume i s njom živi u jednoj državnoj zajednici. Predstavivši Srbiju kao nepodesnu i nesposobnu da oko sebe drži na okupu sve pomenute pokrajine, ponudio je Hrvatsku kao središnju tačku, oko koje se na federativnim principima mogu sabrati Slovenija, Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat, Crna Gora i Makedonija. Bio je to jasan pokušaj da se sruši Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a da se začne stvaranje davno sanjane velike Hrvatske. Da je taj zaključak zasnovan na pouzdano utemeljenim dokazima, potvrđuje i svedočenje britanskog poslanika u Beogradu, koji je uočio da se u svesti „pan Hrvata“ nalazi vizija jedne „moćne pokrajine“ sa centrom u Zagrebu, koja bi se sastojala iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, dobrog dela Bosne i Hercegovine, Baranje i dela Bačke.

 

CILJ JE BIO RUŠENJE JUGOSLAVIJE U velikohrvatskim nastojanjima Radić se nije libio toga da falsifikuje činjenice. Načinom na koji je imao da bude „narisan“ (nacrtan) Zemljovid trebalo je ubediti strance da u obuhvaćenim oblastima u pretežnom broju žive Hrvati. Služeći se neistinama, on je 22. jula 1922. dao izjavu londonskom listu Daily News u kojoj je tvrdio da su u oblastima Bačke, Baranje i Banata, za koje je rekao da ih „nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom“, „Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini“ (!) Tvrdio je da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, „već se u njima mora sprovesti plebiscit pod nadzorom Lige naroda, s jednim pitanjem: ‚Srbija – Beograd ili Hrvatska – Zagreb‘“. I prilikom pravljenja skica za novi program stranke iz 1925. godine Radić je ispoljio pretenzije prema Bačkoj. Bio je spreman da pristane na izmene granice u istočnom Sremu pod uslovom da Hrvatska dobije „odštetu“ u Bačkoj.

Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. Zalažući se za preuređenje države, decembra 1928. predložio je uspostavljanje od pet do sedam pokrajina i podelu Vojvodine i Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Poput Radića i on se zalagao za neku vrstu plebiscita s namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine. Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936, svaka pokrajina: „Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu.

Drugim rečima: ako Vojvodina hoće sa Srbijom – dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. Ako hoće izvan nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno, opet dobro.“ Imajući u vidu takve stavove Mačeka o preuređenju Jugoslavije, njegov sledbenik iz Vojvodine, Duda Bošković, smatrao je da Hrvati „sada više ne žele“ da sebi pripoje celu Vojvodinu, već samo Srem do Zemuna. Zastupajući Mačekove velikohrvatske apetite prema Vojvodini u vreme pregovora o sporazumu Cvetković –Maček, Većeslav Vilder je decidirano izneo gledište šefa Hrvatske seljačke stranke naglasivši da „ili Vojvodina sa preostatkom Srema čini posebnu jedinicu, ili se Vojvodina dijeli između Hrvatske i Srbije, linijom Subotica – Ilok“.

Sporazumom Cvetković – Maček, sklopljenim avgusta 1939, novostvorenoj Banovini Hrvatskoj pripojeni su delovi zapadne Bosne koji su pripadali Vrbaskoj banovini, ali su joj dodeljeni i delovi zapadnog Srema sa Šidom i Ilokom. Zahvatanjem tih teritorija jasno su ispoljene velikohrvatske namere kako prema Vojvodini, tako i prema Bosni i Hercegovini. Međutim, Hrvati se nisu zaustavili na onom što su dobili sporazumom Cvetković – Maček. Samo nekoliko dana po obznanjivanju sporazuma Hrvatski nacionalni pokret, iza kojeg je, po svemu sudeći, stajalo vođstvo HSS-a, posebnom okružnicom obavestilo je svoje pristalice o tome u kom pravcu će se dalje kretati hrvatska politika. U okružnici je otvoreno rečeno da je glavni cilj Hrvatske da sruši Jugoslaviju. Naglašeno je da se prilikom raspada države Hrvatska neće zadovoljiti dobijenom Banovinom, već će težiti „povjesnim i etničkim granicama“. Okružnicom su pozvani Hrvati pokličem, koji je glasio: „Naprijed svi za Slobodnu i Nezavisnu Hrvatsku“.

Sutradan po objavljivanju okružnice, 29. avgusta, Maček je izjavio pred Hrvatskim narodnim zastupstvom da je njegov sporazum s Cvetkovićem „za sada jedan djelomičan sporazum“, u kojem je dosta spornih, naročito teritorijalnih pitanja ostavljeno za kasnije. Tim sporazumom, naglasio je Maček, „nije pitanje hrvatskog teritorija riješeno definitivno, jer smo stavili u Sporazum naročitu klauzulu da će se definitivni opseg Banovine Hrvatske ustanoviti kad se bude preuređivala čitava zajednica. A to je posve naravno. Jer posve drugačije će izgledati dotični teritorij Banovine Hrvatske bude li u novouređenoj državnoj zajednici recimo i autonomna Vojvodina ili ne bude, drukčije bude li i autonomna Bosna ili ne bude, itd…“

Za ovu priliku bilo bi suvišno da navodim i mnoge druge izjave o Vojvodini i njenoj pripadnosti.

[/restrictedarea]

 

  zaйmы onlaйn na kartu sročno zaйm sberbankzaйm sročno denьgibыstro zaйm irkutsk