Širom zatvorenih očiju

Piše Momir Bulatović

U kojoj zemlji sa sličnim problemima i sa istim rješenjima je ostvaren proglašeni cilj? Brojne države, tokom sadašnje ekonomske i finansijske krize i procesa tranzicije, imaju istu „bolest“ i svjetski „nadriljekari“ (čuvena Trojka) na sve su primijenili isti recept. Odgovor na pitanje (gdje je uspjelo?) glasi – nigdje.

Nije bilo lako shvatiti kakva će biti nova ekonomska politika vlade Srbije. U prethodnih nekoliko mjeseci je trebalo biti izuzetno strpljiv i naglašeno blagonaklon (posebno zbog činjenice da je ta vlada povukla nekoliko veoma promišljenih i hrabrih poteza u spoljnoj politici) da bi se konačno saznanje o njenim ekonomskim rješenjima pomolilo iz brojnih lavirinata. Njihovu osnovu su predstavljale (argumentovane) sumorne ocjene postojeće ekonomske realnosti i, na osnovu njih, najava preduzimanja „bolnih“ mjera. Teških i nepopularnih, ali, kažu reformatori, neizbježnih sa stanovišta onih koji istinski misle na narodnu i državnu dobrobit.

Nevolja je bila u tome što su sve te „reforme“ bile bučno najavljivane i tek ovlašno opisivane. Na javnoj sceni su očigledni ekonomski laici beskrajno pričali o ciljevima i očekivanom blagostanju, ali su ekonomski stručnjaci teško razabirali o čemu je tu, zapravo, riječ. Stručna, naučna i na uporedivim primjerima dokazana rasprava o (ne)uspješnosti predloženih rješenja i nove državno-poslovne prakse u potpunosti je izostala. Osporavanja su bila jaka, ali pretežno cehovski određena, čime su u startu gubila i na snazi, i na značaju. Pogođeni najavljenim mjerama ili početkom njihove primjene, penzioneri, profesori, medicinski radnici… pretežno su ukazivali kako je njihov položaj već bio težak, a ubuduće će postati nepodnošljiv. Međutim, sve je ubrzo bilo preplavljeno morem medijskih pohvala za „hrabrost“ i vizionarstvo lidera, uz ponavljano uvjerenje da je to jedini put kojim se može (i mora) ići. Iz kovačnica glavnih domaćih medija (u stranom vlasništvu) saznali smo da će presudnu ulogu u spasavanju srpske ekonomije imati MMF, Svjetska banka i konsultantske finansijske kuće nastale oko velikih banaka iz velikog svijeta. Ta se činjenica nije sakrivala, već je isticana kao presudan argument uspješnosti nove ekonomske politike. Sama po sebi, ona je pomogla da se shvate prave razmjere i predvide neminovne posljedice nove ekonomske politike vlade Srbije.

 

BOJIM SE DANAJACA… Srbija će, dakle, izaći iz ekonomskog ćorsokaka i postati bogatija i naprednija država kada izvrši reforme u skladu sa konkretnim rješenjima iza kojih će stati MMF, Svjetska banka i navedena prateća kamarila. Zbog toga treba da štedi, prije svega na penzijama i platama zaposlenih u javnom sektoru. Treba da prilagodi radno zakonodavstvo interesima stranih investitora, u čijim rukama je jedini spas ove ekonomije, i da im, uz to, ponudi raznovrsne primamljive mjere da dođu i lijepo zarade na osnovu prednosti (geografskih, političkih, ekoloških…) koje Srbija ima u odnosu na Evropu i svoje neposredno okruženje. Ah da, mora i da otpusti brojne „viškove“ u javnom sektoru privrede i pripremi ga za privatizaciju, budući da je država „loš vlasnik i nepouzdan poslodavac“. Da bi, dakle, država Srbija postala jaka i ekonomski (i politički) nezavisna, ona treba da se brzo i trajno povuče iz praktično svih sfera ekonomije, te da ih prepusti tržištu i „slobodnoj konkurenciji“. Strani investitori će ovdje zaraditi lijepe pare, ali će posredna državna korist biti neuporedivo veća. Konačno, neophodno je inovirati finansijski sistem, posebno u dijelu u kojem se država može lakše i brže zaduživati prodajom svojih obveznica na berzi, što je već urađeno donošenjem seta zakona po hitnom postupku i uz „duboko razumijevanje i svijest“ poslanika koji su ih izglasali.

 

[restrictedarea]

 

Ovo je, dakle, površan ali tačan opis nove ekonomske politike. U njenoj osnovi je uvjerenje da će se razvoj odvijati „sam po sebi“, na osnovu koncepta slobodne tržišne ekonomije. Država treba da ispiše i ostvari parolu „Dođite i zaradite svoje profite kod nas. Ne tražite bolje uslove, jer ih niko drugi neće ponuditi“. Jedini pravi preduzetnik je privatnik koji uvećava svoj profit, a sve što mu može biti na putu mora biti odstranjeno. Bilo da su to državna regulativa, socijalna prava, tradicija, moral, lokalni običaji, nezagađena prirodna sredina… uključujući i samo stanovništvo, koje često može da postane potpuno suvišni trošak jer umanjuje profite.

 

MEHANIZAM SIGURNE PROPASTI I dalje blagonakloni prema vladi, moramo da upitamo – a, gdje je to uspjelo? U kojoj zemlji sa sličnim problemima i sa istim rješenjima je ostvaren proglašeni cilj? Poznato je da brojne države, tokom sadašnje ekonomske i finansijske krize i procesa tranzicije, imaju istu „bolest“ i da su svjetski „nadriljekari“ (čuvena Trojka) na sve primijenili isti recept. U ekonomskom žargonu to se naziva politikom „isti broj cipela za svaku nogu“.

Čitaocima „Pečata“ ne treba oduzimati vrijeme iznošenjem argumentacije o pogubnosti takve politike. Ipak, treba se podsjetiti haosa koji je ona proizvodila na cijelom jednom kontinentu (Južna Amerika) tokom više od dvije decenije. Ili kraha Meksika (1994. godine) ili sloma Azijskih tigrova (1997. godine) ili pljačkanja Rusije (1998. godine) ili uloge u ponižavanju i osiromašenju Grčke, Španije, Portugalije, Irske, Slovenije… Sve do ovogodišnje katastrofe što je MMF stvorio u Sudanu, nama dalekoj, ali državi koju je MMF brutalno uništio i čiji primjer valja imati na umu.

Odgovor na pitanje (gdje je uspjelo?) glasi – nigdje. Nikada i ni u jednoj prilici! To je činjenica o kojoj se ne da raspravljati. Ali, ovo je bilo lako pitanje. Iz njega nužno slijedi drugo, koje je mnogo teže, naizgled nerješivo i odgovorom neobjašnjivo. Ono glasi – kada se sve to zna (jer, kada se vode državni poslovi, mora se znati nezavisno od prethodnog obrazovanja) zašto se tvrdi potpuno drugačije? Zbog čega se mehanizam sigurne propasti predstavlja kao sredstvo jedinog spasa?

Aleksandar Vučić, predsjednik vlade i nesporni politički lider Srbije, ne bi smio sebi dopustiti luksuz da sa takvim uvjerenjima govori o stvarima koje ne zna, ili o njima ne bi smio tako govoriti na osnovu činjenica koje zna. MMF je zbog svog štetočinstva, pokazanog tokom decenija i potvrđenog na brojnim (sramnim) primjerima, bio na putu da postane dio svjetske istorije, ali ga je finansijska kriza iz 2008. godine vratila u igru. Može se slobodno reći da je i sama ta činjenica dobar pokazatelj dubine krize i razlog njenog razbuktavanja. MMF je odavno napustio smisao svog postojanja – pomaganje ekonomijama koje imaju finansijske probleme u cilju izbjegavanja domino efekta za regionalnu, ili globalnu privredu i pretvorio se u sredstvo političkog pritiska i alatku za beskrupuloznu pljačku nacionalnih ekonomija. Kako je narastala njegova „politička“ moć, slabila je ekonomska. MMF je 1995. godine imao na raspolaganju 223,8 milijardi američkih dolara, a petnaest godina kasnije 358,1 milijardu, ali to je bilo svega 0,56 odsto globalnog BDP-a, što predstavlja realno smanjenje udjela ovih sredstava od gotovo 25 odsto. Sve suprotno onoj narodnoj – „koliko para, toliko muzike“.

 

JADI JAVNOG SEKTORA Prećutana istina se mnogo ne razlikuje od laži. MMF i njegovi poklonici napadaju preduzeća u državnom vlasništvu zbog neefikasnosti, nerada, gubitaka i štetočinstva. Stoga će, kaže ekonomska politika vlade Srbije, biti izvršena privatizacija (pod nadzorom stranih konsultanata) od čega će svim građanima (čak i onima koji zbog toga ostanu bez posla) biti sveukupno bolje, jer ona više neće biti gubitaš.

Opet, krajnje blagonaklono, molba i pitanje da se ova tvrdnja potkrijepi barem jednim primjerom. Gdje je to privatizovanjem preduzeća koja obavljaju javnu djelatnost podignut opšti nivo blagostanja neke zajednice? Ovaj autor ne zna ni za jedan sličan slučaj, ali bi mogao da ispiše stotine stranica koje pokazuju suprotno. Javni interes se u svim privredama, uključujući i one zasnovane na principima tržišne ekonomije, formira kao sredstvo za ispravljanje nesavršenosti tržišnog modela. On se aktivira u oblastima koje su važne za sve građane, nezavisno od njihove kupovne moći. Istovremeno, on predstavlja dostignuti civilizacijski i demokratski razvoj svake zajednice. Mrtav čovjek će biti sahranjen nezavisno od toga ima li para. Smeće mora biti odvoženo, imali stanari novca za komunalce ili ne. Voda za piće spada u neotuđiva ljudska prava. Struja ima i svoju naglašenu socijalnu, a ne samo ekonomsku cijenu. Putevi moraju biti prohodni, a jedni drugima moramo da priskačemo u pomoć bilo kakva nevolja da se desi…

Iskustva nedvosmisleno pokazuju da se privatizacijom javnih djelatnosti, uvijek i svuda, dešavaju iste ekonomske posljedice: /1/ smanjenje broja zaposlenih, /2/ smanjenje kvaliteta usluga i /3/ nagli i višestruki rast njihovih cijena. Zašto je tako? Zato što je to logika privatnog kapitala zbog koje su upravo i nastala preduzeća u javnom sektoru i to, prije svih, u zemljama rađajućeg i opstajućeg kapitalizma. Nerazumno je i nemoguće od onoga što, po prirodi svoje stvarnosti, mora biti javno praviti privatnu prćiju. Svaki takav pokušaj je, prije ili kasnije, stvorio haos koji je mogao biti prevaziđen samo vraćanjem na stanje odranije.

 

NESVJESNA SAMOKRITIKA Nažalost, nesporno je da u javnim preduzećima Srbije (u nedopustivo mnogo slučajeva) vlada neopisivi haos. Samo što to nema nikakve veze sa njihovim vlasničkim statusom. To je druga velika istina, koja je sistematski prećutkuje. Ona glasi: u savremenom kapitalizmu oblik svojine nema nikakvog uticaja na poslovanje privrednog subjekta. Svojina i upravljanje (menadžment) odavno su, prije skoro stotinu godina, nepovratno razdvojeni. Profesionalni menadžeri su oni koji stvaraju, ili rješavaju probleme koji se, u aktuelnim političkim prilikama u Srbiji, pripisuju obliku svojine kao izvorištu lošeg stanja. Ima li ikog ozbiljnog koji bi mogao da ustvrdi kako radnici ne potkradaju svog gazdu – jer je on privatnik, a kradu od države – jer je to prirodno? Gdje nema odgovornosti, kontrole, kazne i pravedne nagrade, svi će se ponašati jednako, kako god glasio svojinski naslov preduzeća.

Stoga, kada vlada kritikuje javna preduzeća i govori o rasprodaji, ona se (makar podsvjesno) samokritikuje i razvlašćuje. Šta treba da radi bilo koja vlada ako ne da kontroliše i usmjerava one kojima je sama povjerila dio javnih nadležnosti? Obećavajući, tokom predizborne kampanje, da će uvesti red i u ovaj sistem, današnji članovi vlade su stekli povjerenje birača i dobili političku moć da ostvare obećano. Dobro, reći će politički pragmatičari, jedno su predizborna obećanja, a sasvim drugo praktični državni poslovi. Na ovim prostorima je lako da se obeća, još lakše da se povjeruje, a najlakše da se sve zaboravi i krene iz početka. Naravno, uz tužnu opasku da kada se tako radi, onda su i rezultati za veliku brigu.

 

KASTA NEDODIRLJIVIH Dok kritike pljušte na sve strane srpske ekonomije, jedna se njena grana čak ni ne spominje. Kao da je nedodirljiva za ruke države i njenih organa. Radi se o finansijskom, odnosno bankarskom sistemu. „Pečat“ (br. 349) opisao je kako je domaći bankarski sistem, nasilno i protivzakonito, predat u ruke strancima. Taj posao je započet prije jedanaest godina i neće biti zaustavljen sve dok bude ijedne domaće banke sa značajnim udjelom državnog kapitala. Ipak, valja podsjetiti da je sve počelo ne (samo) zbog „demokratskih“ promjena oktobra 2000. godine. Istina, tadašnja politička volja je omogućila da se sve odradi, ali cilj nije bio stvaranje modernog i efikasnog bankarstva koje će ovu privredu povezati sa svijetom. Razlog je bio mnogo bizarniji – pare, i to devizne. Tokom 2001. godine vršena je konverzija njemačke marke u novu valutu – evro i ispostavila se tačnom tvrdnja da je Srbija siromašna država bogatih građana. Oko dvanaest milijardi evra je tada „izvađeno iz slamarica“, što je za nezajažljive svjetske bankare bila prilika koja se ne propušta. Radilo se, dakle, o štednji koja nije bila u ondašnjem bankarskom sistemu i koja je, silom prilika, morala na svjetlost dana. Današnja štednja građana Srbije u stranim/domaćim bankama premašuje osam milijardi evra. Od te sume ni država, ni lokalna privreda nemaju nikakve koristi. Na osnovu nerazumno visokih kamata, prevarnih ugovora i promjenljivih uslova otplate, banke su ojadile veliki broj neukih građana i nasladile se prilično raširenim kockarskim duhom među ovdašnjim privrednicima i kupcima. Njih, nažalost, nije imao ko ni da nauči, niti da zaštiti.

Ima li rječitijeg primjera za sve prethodne strahove i tvrdnje o privatizaciji javnog sektora od bankarske „reforme“ koja se desila? Izgleda da važni ljudi iz vlasti tokom prethodne decenije i po nikada nisu čuli za Džona Majnarda Kejnsa, ekonomistu koji nosi slavu spasioca svjetske ekonomije tokom Velike krize 1929/1933. godine, i za  njegov apel: „Ideje, znanje, nauka, gostoprimstvo, putovanja, to su stvari koje po svojoj prirodi treba da budu međunarodne. Ali, neka roba bude domaća kada je to razumno i moguće i prije svega, neka bankarski sektor u svemu bitnom bude nacionalan“.

 

MRAČNI SCENARIO U osnovi, postoje samo dva scenarija u vezi sa novom ekonomskom politikom vlade Srbije. Prvi je da ona uspije u svemu bitnom i u kratkom roku riješi postojeće probleme. U tom slučaju bi ovaj prilog bio besmislen i autor bi to javno priznao i dodao svoje izvinjenje.

Drugi scenario bi ličio na ekonomsku stvarnost Grčke, Španije i ostalih „usrećenih“ članica EU. Usljed smanjenja potrošnje (štednje) dolazi do pada proizvodnje i do recesije. Država ne može da servisira dospjele obaveze i prodaje svoje obveznice na berzi (zato je nedavno izglasan set zakona). Berza reaguje zahtjevom za visokim prinosima (zaradom) što će ti papiri davati, usljed rizičnosti koju proizvodi stanje nacionalne ekonomije. Špekulativni kapital će pohrliti u susret ovoj zaradi koja je, samo naizgled, rizična. Rizikom će se pravdati visoka kamata, iako rizika stvarno neće biti, budući da će MMF garantovati njenu isplatu na osnovu novih zaduživanja koje će odobravati Srbiji. Finansijski sistem će biti u sve većim poteškoćama, koje će se rješavati daljim zaduženjima, uz sve nepovoljnije uslove. Američki hedž fondovi (investiranje u rizične poslove sa velikim profitima) prosto obožavaju grčke državne obveznice. Uskoro će se zaljubiti i u srpske jer će MMF garantovati i njihovu isplatu.

Ukoliko se ostvari ovaj scenario, neće biti potrebno bilo čije priznanje ili izvinjenje. Najpotrebnija će biti božja pomoć.

 

[/restrictedarea]