Ludilo „pametnog novca“

Piše Momir Bulatović

Valja se podsjetiti istorijskih činjenica kako je krupni kapital, nezavisno od svoje nacionalne pripadnosti (koju on, uostalom, suštinski nikada i nema) podsticao i naoružavao sve strane podjednako, prilazeći dolazećoj svjetskoj klanici kao izuzetno profitabilnom poslu

Trenutno izgleda da je geopolitika pobijedila ekonomiju kao nauku. Sjetimo se, sve donedavno je predstavljano da geopolitika, kao ozbiljna nauka, ne treba više da postoji te je stoga bila odlučno protjerana sa zvanične javne scene. Oni malobrojni, istrajni i naročito uporni koji se nisu slagali sa tom zvaničnom besmislicom bili su ućutkivani proglašavanjem za pristalice „teorije zavjere“. Nametnuta istina je bila da postoji samo jedan put ka ostvarenju globalnog mira i ljudske sreće. A to je unapređenje i ostvarenje ljudskih prava u okviru slobodne tržišne ekonomije. Pod liderskom ulogom SAD, razumije se, koje to ne rade zbog sebičnosti, već zbog izuzetnosti i svjetskog liderstva. Na tom putu, oficijelna ekonomska nauka je imala ulogu da objasni neobjašnjivo. Rezultati njenih istraživanja su je propisno obrukali.

Zbivanja oko „Južnog toka“, Ukrajine i neobjavljenog rata Amerike protiv Rusije, Kine, Evrope… nije više bilo moguće objasniti dotadašnjom ekonomskom šarenom lažom, pa su se neki dosjetili geopolitike. Obrt je bio kopernikanski, jer su o geopolitičkim interesima počeli da govore i najzagriženiji evroatlantisti, i to na javnom medijskom servisu. „Pečat“ je odavno otvoren za priloge istinskih geopolitologa pa nema sumnje da ćemo i ubuduće čitati njihove analize. Ali, ma koliko njihova misao bila potrebna i značajna, oni moraju da „municiju“ dobijaju od drugih nauka. Od istorije i ekonomije prije svih.

U godini kada obilježavamo vijek od izbijanja Prvog svjetskog rata konstatujemo zapanjujuću sličnost svjetskih prilika onda i danas. Nažalost, kao ljudska vrsta izgleda da nismo previše naučili iz prošlog stoljeća i njegovih krvavih lekcija. Mnogi misle da smo, opet, samo na korak od sukoba planetarnih razmjera. Ali, prije nego li se ponovo podijele glavne uloge na svjetskoj sceni, valja se podsjetiti istorijskih činjenica kako je krupni kapital, nezavisno od svoje nacionalne pripadnosti (koju on, uostalom, suštinski nikada i nema) podsticao i naoružavao sve strane podjednako, prilazeći dolazećoj svjetskoj klanici kao izuzetno profitabilnom poslu. U tom dijelu treba slušati istoričare. Šta se dešava danas, kakvi su putevi novca i ko radi protiv koga, moraju da pišu ekonomisti. Oni moraju da objasne objašnjivo.

 

[restrictedarea]

 

PAD RUBLJE Američki investicioni analitičari pišu da Rusija, dok se bori za istočnu Ukrajinu, gubi valutni rat koji joj je nametnut. To može da bude tačno, uz napomenu da kod ratova valuta nema i ne može biti pobjednika. U tim finansijskim sukobima nema dobitnika, već samo onih koji gube više ili manje, za duže ili kraće vrijeme.

Rublja je izložena teškim napadima iz svih (finansijskih) oružja za masovno uništenje. Na nedavno održanom Pacifičkom samitu (APEC) Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, izrazio je nadu da će špekulacije protiv ruske rublje uskoro prestati. Tada je i obećao da će, uprkos svim problemima, Rusija zadržati spoljnji državni dug na nivou od 15 odsto BDP-a. Time će dati doprinos stabilizaciji svjetskih finansija koje su u dugogodišnjoj agoniji, između ostalog i zbog visine američkog državnog duga koji iznosi (mizernih) 102 odsto BDP-a (trenutno) najveće svjetske ekonomije.

Centralna banka Ruske Federacije (CBRF) nema mnogo izbora osim da prestane da brani rublju, posebno u odnosu na dolar i evro, koji je, serijom berzanskih manipulacija, napadaju. Ona je već potrošila dvadeset odsto svojih deviznih rezervi podržavajući rublju tokom protekle godine. Ipak, rublja je nedavno dostigla svoj rekordno nizak nivo u odnosu na dolar (48:1) izgubivši gotovo pedeset odsto svoje uporedne kupovne moći u posljednjih nekoliko godina. Pokušaji CBRF-a da uspori pad svoje valute podizanjem kamatne stope sa pet na 9,5 odsto nisu bili previše uspješni. Ipak, centralni problem ostaje odliv („bijeg“) dolarskog kapitala iz Rusije posredstvom bankarskog sistema koji nije ruski, iako je u Rusiji. Samo u posljednjoj sedmici oktobra iz zemlje je iznijeto 10,5 milijardi dolara. Zbog toga je i promijenjena prognoza Centralne banke da će, umjesto očekivanih devedeset, Rusiju ove godine napustiti 128 milijardi dolara.

Za Rusiju situacija jeste teška, ali je daleko od bezizlazne. Štaviše! Jeftinija rublja predstavlja ekonomsku barijeru za uvoz robe široke potrošnje sa Zapada, što je značajno opterećivalo državne bilanse i destimulisalo razvoj domaće privrede. S druge strane, iz istog razloga će privreda biti podstaknuta da izvozi, što je stanje koje makroekonomisti veoma vole. Konačno, izbjegavajući dolar i evro, Rusija će u neposrednim aranžmanima (sa članicama BRIKS-a posebno) svoje glavne izvozne artikle, naftu i gas, prodavati po realnim cijenama.

Centralna banka Rusije ima još jedno sredstvo na raspolaganju. Izgleda da je ono spremno i čini se da će mu neizbježno pribjeći. Radi se o zabrani da ruski preduzetnici i građani drže svoja sredstva u bankama u dolarskom izrazu. Zakonom koji je, kako se nagađa u stručnim krugovima, već pripremljen, oni bi bili primorani da svoje dolare prebace ili u rublje, ili u neku drugu valutu, pod prijetnjom da im sredstva budu zaplijenjena.

Male države i slabašne ekonomije koje bi preduzele ovu mjeru mogle bi očekivati samoubilačke posljedice. Za Rusiju to, naravno, ne važi budući da ona ima potencijale koji će nadvladati trenutne nevolje. Uostalom, zar cilj, koji su imali i dok o njemu nije bilo pametno govoriti, nije bio da izbace dolar iz svoje unutrašnje ekonomije?

„LAKI“ I „PAMETNI“ NOVAC Trebalo bi, međutim, razmisliti o posljedicama koje će ovako iznuđeni potezi Rusije izazvati u Evropskoj uniji i, sljedstveno tome, na ovim područjima. EU i Rusija imaju realne ekonomske interese i veliku saradnju koja će morati biti postavljena na nove osnove, ukoliko uopšte bude nastavljena. Da li su Evropi i samoj EU potrebne dodatne ekonomske nevolje, ili su i već postojeće neizlječive?

Što se tiče Amerike i njenog dolara, stvari stoje jasnije. Dolar je trenutno veoma jak, dok su evro i japanski jen na gubitničkoj strani. Sve vodeće svjetske ekonomije (izuzev Rusije i Kine koja je najavila kraj politike podsticaja) vode politiku „lakog novca“. Radi se o „štampanju“ ogromnih količina evra, jena, dolara i funti u cilju podsticanja nacionalnih ekonomija da izađu iz recesije. Taj se novac ne daje neposredno privredi, već se posredstvom bankarskih sistema upumpava u ekonomiju. Naravno, to odmah postaje novac banaka i samo su one vlasne da odluče kome će ga i pod kojim uslovima plasirati. Pošto je privreda ionako prezadužena i sa sve manje ugovorenih poslova, banke ga angažuju na drugoj strani – u kupovini akcija. Stoga, privreda ostaje u recesiji, a cijene akcija rastu do rekordnih veličina. Ta situacija nije ekonomski održiva, ali je objašnjiva kao posljedica nulte kamatne stope centralnih banaka i „nikad dosad primijenjenih“ stimulativnih mjera. Razumije se da ovakvo ekonomsko ludilo ima svoju cijenu.

U svijetu, dakle, ima veoma mnogo novca, a malo prilika za profitabilno i, što je jednako važno, sigurno ulaganje. Zato se novac sliva ka berzama i služi za špekulacije, a ne za privredni rast. Međutim, berze su plašljive životinjice. Na najmanji znak opasnosti one bježe. A opasnosti, bogu hvala, ne fali. Sankcije Rusiji, najava nastavka azijske recesije, porast kamatnih stopa na obveznice duga država periferije EU, manji privredni rast Kine, ebola… Dovoljno je da bilo koji događaj bude neformalno pušten u javnost (iz dobro obaviještenih krugova bliskih Vol Stritu) pa da na finansijskim tržištima „zavlada panika“. Ovo je figurativan i raširen izraz koji opisuje ponašanje investitora kada imaju sumnju u sigurnost svojih špekulativnih ulaganja. Nije u pitanju nikakva „panika“, već investiciona strategija koja se naziva „prelazak na kvalitet“, odnosno kupovina vrijednosnih papira sa manjim prihodom, ali sa potpunom sigurnošću. Pogodili ste, u pitanju su obveznice američkog Ministarstva finansija.

Tržište američkih državnih obveznica iznosi više od 12 triliona dolara. Ono je dvostruko veće od svih ostalih tržišta državnim obveznicama. Amerika je prezadužena, njen ukupni državni/javni dug premašuje 17,5 triliona, a unutrašnji dugovi iznose 127 triliona dolara. Svako iole razuman zna da ovi dugovi nikada i ni pod kakvim okolnostima ne mogu biti vraćeni. A ipak, bez ijednog pitanja, ovo se tržište smatra najsigurnijim na svijetu. Zašto?

Zamislite prodavca jabuka koji na pijaci i pred nosom kolega viče ne samo da su njegove jabuke najbolje već i da su sve ostale otrovne. Razumno je da pazarite kod njega, posebno ako znate za njegovu sklonost da ponekad išamara nekog prolaznika. Ali, ove se jabuke kupuju na poseban način.

DESET LUDIH MINUTA Nema mogućnosti da na berzi kupite obveznice direktno od Ministarstva finansija Amerike. Postoje svega 22 „primarna dilera“ koji to mogu, a svi ostali trguju preko njih. Naravno, oni su profitabilni subjekti pa prodaju traženu robu kao da je njihova, sa ciljem da maksimiziraju sopstveni profit. Zavrzlame koje nastaju iz takve početne pozicije i berzanskih pravila trgovine visoke frekvencije i nanotrgovine („Pečat“ br. 323) imaju kolosalne razmjere i bilo bi zamorno ulaziti u detalje. Šah Gilani (sajt money morning) opisuje šta se desilo kada je otvoreno američko tržište 15. oktobra u 9 i 30 u narednih „deset ludih minuta“. Razumije se da su tu katastrofu prećutali gotovo svi, počevši od trgovaca do glavnih medija. Razlozi za to su mogli biti raznovrsni, ali je jedan zajednički – strah. Tog je dana, u samo deset minuta, kolabriralo „najsigurnije“ tržište na svijetu.

Prethodnog dana berza je zatvorena sa rekordnim prinosom od 2,206 odsto za obveznice sa rokom dospijeća od deset godina. To je bio rezultat velike potražnje u odnosu na ponuđene papire. Tog je dana samo jedan od 22 primarna dilera (ICAP) prodao obveznica za 964 milijarde dolara. Ostali nisu iznijeli tako nevažne podatke. Sutradan, u deset „ludih“ minuta cijena je počela da pada poput kamena i došla do prinosa 1,86 odsto, što je gubitak od punih 16 odsto. A onda su glavni dileri ugasili kompjutere koji trguju umjesto ljudi. Da to nije urađeno, tržište bi se raspalo, a to ne bi trebalo da se desi na najsigurnijem tržištu na svijetu.

Da pojasnimo. Ovdje je u pitanju klađenje. Ista količina obveznica se kupuje i prodaje uz pretpostavku da će njihova cijena rasti ili padati. Kretanje cijene nije važno. Presudna je opklada. Samo primarni diler (ICAP) za deset minuta zaradio je 18 milijardi dolara (više od BDP-a osrednje države) budući da je kupio obveznice za 946 milijardi. Ukoliko su i drugi bili jednako uspješni u toj berzanskoj ujdurmi, gotovo 400 milijardi dolara ulagača iz cijelog svijeta prešlo je u džepove primarnih dilera i onih koji su im dali povlašteni status. Ovako zarađeni novac u žargonu se naziva „pametan“. Dakle, novac koji država faktički poklanja bankarima zove se „laki novac“, a onaj koji oni otmu jedni od drugih tokom suludih berzanskih obračuna „pametan“.

„Pametni novac“ vlada Amerikom i svijetom. Njime se može kupiti mnogo kongresmena i senatora. Njime se može doći do još unosnijih monopola na „slobodnom“ tržištu. Ovom novcu savršeno odgovara slaba vlada, odnosno predsjednik Obama, koji spominje nove ratove i zaokret u imigracionoj politici. Ovo drugo je, inače, tema američkih predsjednika koji više neće da se miješaju u svoj posao. Ovom novcu ne treba rasprava o porezima i socijalnoj zaštiti. Njemu treba sloboda da iskaže sve svoje ludilo. Baš kao što je isti takav novac trčao po svijetu u susret Velikom ratu.

„Pametni novac“ nema osjećanje nacionalne pripadnosti. Njegovi imaoci će opljačkati svakoga samo da bi uvećali blago. Zbog toga je u svakoj državi u kojoj caruje model slobodnog tržišta i ljudskih prava situacija slična po siromaštvu i besperspektivnosti većine građana. Stoga je pravilnije reći da američki krupni kapital napada Rusiju, a ne Amerika, koja je i sama unižena od svojih bogataša. To je pomoć koju ekonomisti treba da pruže geopolitolozima. Svi zajedno treba da se izborimo za ovu istinu. U suprotnom, poniženi i osiromašeni Amerikanac, uz to neobrazovan i indoktriniran, povjerovaće da je za njegovo stanje kriv neki Rus, Njemac će tu vidjeti Kineza, Arapin hrišćane i… svi ćemo ispasti glupi jer smo zaboravili da se sve to već desilo i da su posljedice bile užasne.

„Pametna“ cijena nafte

U složenom odnosu moći i iscrpljujućoj igri nerava vodi se posebna bitka oko cijene nafte. Rusija, OPEK i Amerika povukli su prve poteze usljed kojih je cijena nafte dostigla savremeni rekordni minimum od oko 60 dolara po barelu. Svaka strana ima arsenal moći koju će morati da pokaže u ovom odmjeravanju. Bez obzira na to koliko je to opasno po svjetski mir i stabilnost privrednog rasta, ne treba sumnjati da će bilo koji akter olako prepustiti primat drugima. Ako ništa drugo, biće uzbudljivo vidjeti šta se sprema i koliko ko može da izdrži.

Za ovu temu je interesantno da su već pale i prve velike „žrtve“. Američki gigant „Ekson“ je za eksploataciju nafte nalazišta „Pobeda“ u Karskom moru, gdje se nalazi najveće neeksploatisano nalazište nafte na planeti, trebalo da proizvede tehnologiju. Odlukom američke vlade, on je u tome u potpunosti spriječen. Ostavši bez milionskih poslova, „Ekson“ je prošle nedjelje na berzi u Vol Stritu izgubio 17 milijardi evra. „Ekson“ i dalje postoji, ali je „lakši“ za 17 milijardi „pametnih“ evrića koji su otišli u džepove onih koji su znali da „Ekson“ neće dobiti ugovoreni posao.

 

[/restrictedarea]