Dolar neprijatelj No 1

Posljedice gubljenja statusa svjetskog novca za dolar i Ameriku biće jednako pogubne kao što su bile za Veliku Britaniju u vremenu poslije Drugog svjetskog rata. Preciznije, američka obavještajna zajednica nagovještava neminovnost pada Amerike u depresiju koja će trajati barem četvrt vijeka

Piše Momir Bulatović

Prošle godine je FED (konzorcijum velikih američkih privatnih banaka pod imenom – Federalne rezerve) obilježio stogodišnjicu postojanja. Mnogi su se ugledni ekonomisti ponadali da bi stoti rođendan FED-a mogao biti i posljednji. Nažalost, nije!
Ovim se povodom valja prisjetiti riječi Vudroa Vilsona, predsjednika SAD-a od 1913. do 1921. godine, koji je morao da ozvaniči postojanje FED-a: „Ja sam najnesretniji čovjek. Ja sam nehotično uništio svoju zemlju. Nekad velika industrijska zemlja je sada kontrolisana kreditima. Rast nacije kao i svih naših aktivnosti je u rukama nekoliko ljudi. Mi smo postali jedna od najgorih i najkontrolisanijih vlada u svijetu. Mi više nismo vlada slobodnog mišljenja, uvjerenja i glasova većine, već vlada mišljenja i prisile male grupe dominantnih ljudi.“ Vjerovatno nije ni slutio koliko će biti u pravu.
[restrictedarea]

ŠOKANTNE ISTINE Početkom septembra je objavljen šokantan izvještaj američke obavještajne zajednice. To je zajednički stav šesnaest agencija, uključujući CIA, FBI, Vojnu i Mornaričku službu… koje već godinama procjenjuju posljedice pada dolara sa mjesta svjetske rezervne valute. Ovaj višegodišnji obavještajnoistraživački proces se naziva „Projekt proročanstvo“ a objelodanio ga je Džim Ričards, saradnik CIA i stručnjak za ekonomski rat i finansijske prijetnje. Ričards je, inače, i autor veoma zapažene knjige „Smrt novca“, u kojoj argumentovano dokazuje tvrdnju da je FED veća prijetnja po nacionalnu bezbjednost Amerike od same Al Kaide.
Njihova procjena je da će posljedice gubljenja statusa svjetskog novca za dolar i Ameriku biti jednako pogubne kao što su bile za Veliku Britaniju u vremenu poslije Drugog svjetskog rata. Preciznije, oni nagovještavaju neminovnost pada Amerike u depresiju koja će trajati barem četvrt vijeka.
Na samom početku, u oči pada poseban fenomen. Naime, ove službe su zadužene da brinu o bezbjednosti svoje zemlje, prije svega u odnosu na spoljnje opasnosti, tj. neprijateljsko ponašanje drugih država ili terorističkih organizacija. A, kada su došle do zaključka da najveća opasnost Americi prijeti od njenog najvećeg dobra – dolara, prosto nisu znale šta im valja činiti. Apsurdno, zar ne? Izgleda da je upravo dolar izvršio odlučujući napad na SAD.
Kako je, uopšte, moguće da dolar postane najveća prijetnja po samu Ameriku? Amerika je štampanje svoje nacionalne valute prepustila konzorcijumu privatnih bankara, a sav novac koji joj je potreban za funkcionisanje pozajmljuje od njih uz kamatu. Stvoren je zastrašujući sistem kapitalističke privrede i države koja, stalno i iznova, funkcioniše na dugu prema bankarima. Da bi stvar bila opasna po ostali dio planete, Amerika je, koristeći svoju enormnu ekonomsku i vojnu moć, ovaj sistem nametnula ogromnom broju država u svijetu, budući da je upravo na prihvatanju ovakvog sistema sama mogla da sanira negativne posljedice sve većeg unutrašnjeg duga.

LAKI NOVAC Početak kraja ovakvog puta se desio 2008. godine sa finansijskom krizom izazvanom u SAD-u, vezanom uz tržište finansijskih derivata. Federalne rezerve (FED) su reagovale politikom „lakog novca“. Nije to, dakle, bila odluka američke vlade ili njenog Ministarstva finansija. Odluku je donio konzorcijum najvećih privatnih bankara, a vlada i Kongres su je tek slijepo i nemušto slijedili. „Laki novac“ je zgodan eufemizam za štampanje novca i njegovu podjelu bankarima uz kamatu koja je blizu nulte stope. Ideja je bila, čisto monetaristička, da će banke, budući da imaju dosta novca, odobravati nove kredite domaćinstvima i privredi, usljed čega će se povećati potrošnja i proizvodnja, odakle će rezultirati privredni rast i izlazak iz krize. Većina monetarističkih ideja je pogrešna, a ova se pokazala grandiozno takva.
Podaci koje iznosi zajednica obavještajnih službi, dakle javni i nesporni, pokazuju da je u tu svrhu FED kreirao 3,1 trilion (hiljada milijardi) dolara. Rezultat? Javni (državni) dug SAD-a prelazi 17,5 triliona dolara. Dugovi paradržavnih institucija (zdravstvenog sistema, socijalne sigurnosti, studentski krediti, osiguranje kuća i stanova od strane agencija iza kojih stoji država) iznose preko 127 triliona i odavno su se vinuli u zonu vječne nenaplativosti.
Tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, jedan dolar novog novca imao je efekat od 2,41 dolara ekonomskog rasta. Tada je, razumije se, vođena sasvim drugačija kreditna i kamatna politika. Kada je, tokom stagflacije krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina istog stoljeća, primijenjen isti lijek, efekat je bio drugačiji. Jedan novi dolar je doprinio rastu BDP-a od tek 41 dolarski cent. Tokom ove krize i stalnog upumpavanja novca, jedan novi dolar je rezultirao samo sa tri centa rasta ekonomije. Ostatak od 97 odsto odlazio je u špekulativne namjene, čime je tzv. „bolest finansijalizacije“ američke ekonomije dovedena do krajnosti.

INDEKS BIJEDE Kao rezultat takvog ekonomskog modela, stvarna nezaposlenost u Americi je dostigla rekordni nivo i iznosi 23 odsto. Po zvaničnim podacima (koji se vješto i uporno štimuju) ona je nešto iznad šest odsto. Nezavisni eksperti su je procjenjivali na duplo veći iznos da bi, konačno, obavještajna zajednica iznijela upravo ovu cifru. Ljudi koji nemaju posao, ili osnovano strahuju da bi ga mogli izgubiti smanjuju svoju potrošnju. Usljed toga, brzina opticaja novca, kao jedan od pokazatelja zdravlja neke ekonomije, u Americi je na rekordno niskom nivou, ispod veličine iz vremena Velike depresije (1929−1933). Slično je i sa pokazateljem koji se naziva „Indeks bijede“. On predstavlja zbir stope nezaposlenosti i realne stope inflacije u određenom periodu. U vrijeme Velike depresije, koja je gotovo uništila samu Ameriku, ovaj indeks je iznosio 27 poena. Danas je 32,89. Ovakvo stanje može veoma brzo da stvori pravi unutrašnji socijalni kolaps.
Obavještajna zajednica upozorava da jedna šestina stanovništva (47 miliona ljudi) prima državnu pomoć u hrani, budući da nije u stanju da elementarno prehrani sebe i svoje porodice. Da 53 odsto američkih domaćinstava živi na dug (godišnje troše više nego što zarađuju). Amerikanci su bankama po osnovu kredita za kupovinu kuća i stanova dužni nevjerovatnih 13,1 trilion dolara. Po US Census Bureau, prosječni prihod po domaćinstvu u Americi je 9 odsto niži danas, nego 1999. godine.
Američke korporacije su prezadužene, otvaraju sve manje radnih mjesta i pravdajući se visokim troškovima poslovanja na tlu Amerike i njenih saveznih država, svoje aktivnosti sele u inostranstvo. Po izjavama većine njihovih direktora, domaći uslovi poslovanja su krajnje destimulativni.

IMAO PA NEMAO Zbog ekonomske krize (preciznije, zbog ekonomskog modela koji je doveo do nje) javne službe su pred fizičkim kolapsom. Veliki broj gradova je bankrotirao, ili se nalazi na ivici na kojoj je prisiljen da građanima uskraćuje brojne osnovne komunalne, socijalne, bezbjednosne ili druge usluge. Isto važi za administraciju saveznih država. Budući da samo savezna vlada (odnosno FED) ima pravo da se neposredno i neometano zadužuje kod banaka, jedino ona i ima neograničenu količinu dolara na raspolaganju.
FED je objavio da je iznos njegovih kapitalnih rezervi u 2014. godini bio 56,2 milijarde dolara. Impresivna cifra sama za sebe. Ali, potpuno beznačajna kada se uzme u obzir da ovim kapitalom FED garantuje za 4,3 triliona dolara koje je kreirao od 2008. godine do danas. Na početku krize leveridž FED-a je iznosio 22 naprema 1, da bi ove, 2014. on bio 77 naprema 1. Leveridž je broj kojim banka pomnoži svoja sredstva i proglasi ih novcem, tj. kreditom.
Štampanje novca u tako ogromnim količinama mora, ipak, da proizvede ekonomske posljedice. Taj novac dolazi iz bankarskog sistema i (kao dug) se vraća u njega. On ne služi za podsticaj materijalnoj proizvodnji i svijetu stvarnih usluga, već prije svega kao sredstvo za finansijske špekulacije. Ukupan iznos duga u američkom bankarskom sistemu prevazilazi 60 triliona dolara. Stopa rasta bankarskih sredstava već godinama višestruko nadmašuje (siromašne) stope rasta američke ekonomije, što je rezultiralo podatkom da se bankarski sistem razvijao trideset puta brže od realne ekonomije Amerike.

FINANSIJSKI KANCER Novac je, dakle, išao u špekulativne namjene, a to je rezultiralo opštim rastom cijena akcija. Takvu nelogičnost (privreda bilježi sve lošije rezultate a cijene akcija kompanija koje su prezadužene i neefikasne rastu) zakonito proizvodi politika „lakog novca“. O tome ubjedljivo svjedoči pokazatelj koji stavlja u odnos ukupnu tržišnu vrijednost akcija i BDP-a države. Prije spektakularnog sloma berze i Velike depresije, cijena ukupnih akcija je iznosila 183 odsto ondašnjeg BDP-a Amerike. Ove godine ona iznosi 203 odsto. Stoga je sasvim realna procjena da su cijene akcija na berzama „prenaduvane“ za najmanje sedamdeset odsto i da takvo stanje nužno vodi do sloma berze, kao i u svim sličnim istorijskim prilikama.
Nadalje, ovako visoke cijene akcija stvaraju privid bogatstva i sigurnosti. Na njihovom osnovu banke su razvile tržište finansijskih derivata, upravo onih sofisticiranih, a duboko lažnih hartija od vrijednosti koje su dovele do izbijanja krize 2008. godine. „Laki novac“ stvara „lažne hartije od vrijednosti“. Svjetsko tržište finansijskim derivatima, uprkos svim nastojanjima i zaklinjanjima da će biti obuzdano, nezaustavljivo – poput kancera, raste i uništava svjetsku ekonomiju. Ove godine je dostiglo iznos od 710 triliona dolara, što je gotovo deset puta više od svjetskog BDP-a koji je bio 72,6 triliona. Na osnovu toga američka obavještajna zajednica procjenjuje da će šteta od neizbježnog finansijskog sloma za SAD biti na nivou od sto triliona dolara.
U svijetu realne ekonomije stvari stoje potpuno obrnuto. Povećana količina novca, iako je u sferi finansijskih špekulacija, utiče na oscilacije cijena realnih dobara.
Većina Amerikanaca (njih devedeset devet odsto) suočena je sa neizvjesnošću i siromaštvom. Nad njih se nadvila ona čuvena jevrejska kletva: „Dabogda imao pa nemao“. Koga će okriviti za takvo stanje? Svoju vladu ili će nekoga iz ostatka svijeta proglasiti neprijateljem i pripremiti se za obračun sa njim?

AMERIČKE OBVEZNICE Američka vlada funkcioniše na stalnom zaduživanju. Njene obveznice se prodaju svakog mjeseca na svim važnijim berzama. Ali, kada se uzmu u obzir sve činjenice vezane uz veličinu (i nerazumnost) američkog javnog duga, pravo je čudo što bilo ko želi i dalje da ih kupuje. Posebno ako su u pitanju banke iz Rusije i Kine. One, suočene sa otvorenim ekonomskim ratom protiv sebe, u stvari, nastoje da se oslobode ovih hartija od vrijednosti kojih imaju u posjedu u iznosu od gotovo jednog triliona dolara. Amerika je donijela pogrešan zaključak – da su se Rusija i Kina urotile u akciji protiv nje, umjesto da otvoreno uvidi da trenutno nudi papire koji su, sa tržišnog stanovišta, obično smeće. Naime, nisu Rusija i Kina krive što je Amerika prezadužena i što je dug toliki da neminovno vodi ka ekonomskom kolapsu.
Početkom 2014. godine došlo je enormnog pada tražnje za obveznicama američkog Trezora. Za to su, razumije se, bile optužene Rusija i Kina i njihova zajednička zavjera. A, onda se pojavio misteriozni kupac i pokupovao sve neprodate obveznice. Kupac je bio iz Belgije, a iznos kupovine je bio više stotina milijardi dolara. Tako značajan iznos, koji prevazilazi suficit državnog budžeta Belgije, nije mogao da obezbijedi niko slučajan. Možda je neki zubar iz Belgije kupio američke obveznice? Ili je, što je mnogo vjerovatnije, to bio sam FED? Inače, koliko god to nekom izgledalo nemoguće, radi se o jednostavnoj operaciji. Proglasi se postojanje kupca i iznos „trgovine“ se jednostavno elektronski upiše na pozitivnu stranu salda FED-a. Ko može da provjeri istinitost ovih navoda?
Ukoliko se tako nešto zaista i desilo (a svi su nagovještaji da jeste) dolar je dospio na stranputicu sa koje nema povratka u normalu. U tako nešto, izgleda, vjeruju najbogatiji Amerikanci. Oni svoje bogatstvo masovno povlače iz dolara, čime se vrši dodatni pritisak na njegovu depresijaciju.

LUTKE VOL STRITA Finansijalizacija američke ekonomije proizvela je katastrofalne rezultate. Ekonomski rast je zaustavljen, siromaštvo je dostiglo neslućene razmjere a socijalna nejednakost (jedan odsto bogatih i 99 odsto siromašnih) na rekordnom je nivou. Socijalna izdržljivost ove nekad moćne i bogate zemlje dovedena je do granica urušavanja. Radna snaga se ne shvata kao kapital (što ona i jeste u uslovima kapitalizma) nego kao trošak koji treba/mora biti smanjen u cilju podizanja profita. Nezaposlenost je, stoga, na rekordnom nivou u istoriji države i iznosi realnih 23 odsto.
Predsjednik Amerike, američka vlada, Kongres i Senat nisu ništa drugo do lutke bogatih bankara sa Vol Strita. Ovo ne tvrdi nikakva „teorija zavjere“ već dokazuje analiza njihovog (ne)činjenja u odnosu na uzroke nastanka ekonomske krize i postupaka prema njenim nesumnjivim vinovnicima.
Nažalost, nijedna imperija na umoru nije se mirila sa nestankom sopstvene moći, pa to neće uraditi ni SAD. One već godinama vode (nevidljivi i neobjavljeni) ekonomski i finansijski rat sa ostatkom svijeta. Pojedinačne krize (Sirija, Ukrajina, sporna kineska ostrva…) samo su dobrodošao povod da se ovaj rat učini vidljivijim ili da se dodatno osnaže već planirane i preduzete mjere.
Bože, koliko je predsjednik Vudro Vilson bio u pravu!
[/restrictedarea]