Usijanje finansijskog rata

Uzroci ovog rata nalaze se u samoj prirodi globalnog ekonomskog sistema. Amerika neminovno gubi lidersku poziciju u svijetu, svuda osim u domenu vojne moći. Dolar je sve ugroženiji na poziciji „svjetskog novca“ a sama ta činjenica ima duboke unutrašnje posljedice po ovog oronulog džina

Piše Momir Bulatović

Izvještavanje o globalnim finansijskim tokovima sve više liči na ratno dopisništvo. Na koju god pojavu da se obrati posebna pažnja ili na koji god dio svijeta da se fokusira − zaključak je isti. Oko nas bjesni finansijski rat koji nije počeo juče, niti će se uskoro završiti. Štaviše…
Ono što posebno brine jeste lista aktera gigantskog sukoba. U prvim redovima ovog (za sada) jedva vidljivog, ali užasno razarajućeg rata su, ni manje ni više, nego SAD, Kina i Rusija. Svaka od ovih država je dobro pripremila svoju poziciju i spremna je da je uporno brani. Pri tome ispoljavaju punu svijest da je ulog u tekućem finansijskom ratu jednak ulogu u svakom drugom ratnom sukobu, uključujući i nuklearni.
[restrictedarea]

HLADNI MIR Devedesetih godina prošlog vijeka svijet je ušao u fazu hladnog mira. On je nastao kao rezultat sloma Sovjetskog Saveza i tada još uvijek nedovoljno snažne Kine. Pobjednik Hladnog rata – SAD – kao i uvijek u istoriji čovječanstva, nametnuo je uslove mira. Narednih decenija svijet se upravljao po jednom pravilu i jednom interesu. Unipolarnost je donijela velike koristi jedinoj i neprikosnovenoj svjetskoj sili, ali istovremeno je stvarala uslove da se to (civilizacijski neprirodno) stanje počne mijenjati. Nezaustavljiv ekonomski rast Kine i jačanje Rusije preveli su dotadašnje stanje u drugi hladni rat koji je otpočeo u oblasti finansija.
Logika hladnog rata počiva na „teoriji odvraćanja“. U doba prvog, povodom Kubanske krize šezdesetih godina prošlog vijeka, dvije nuklearne supersile su se dovele do totalnog sukoba. Njihovi nuklearni potencijali bili su (i dalje jesu) dovoljni da više puta unište sav život na ovoj planeti; u takvom ratu ne bi bilo pobjednika pa, valjda stoga, do njega nije ni došlo. No, da li ono što je važilo za prvi može biti primjenjivo i na drugi hladni rat, odnosno na razbuktali svjetski finansijski rat, tim prije što i svijet globalnih finansija obiluje oružjem za „masovno finansijsko uništenje“?
NOVO ORUŽJE U geopolitičkom strateškom nadmetanju velikih sila ne koristi se samo kinetičko oružje ili diplomatska „trgovina konjima“. Finansije su postale veoma ubojito novo oružje. Ekonomske sankcije, zamrzavanje sredstava na bankovnim računima ili zabrana bankarskih transakcija, uz obavezujuće sudske presude i zaplijenu novca i robe širom svijeta, jesu oružja po slobodnom izboru. Nedavno je „Njujork tajms“ izvijestio da je visoki službenik u američkom ministarstvu finansija zadužen za zamrzavanje bilo čijih računa u bankama „omiljeni ratni komandant predsjednika Obame“.
Amerika je nedavno imala relativno uspješna iskustva iz finansijskog rata protiv Irana. Ona je, tokom 2012. i 2013. godine, izbacila Iran iz međunarodnog sistema plaćanja, što je značilo da Iran ne može da prima stranu valutu (dolare) za naftu koju je izvezao, ili da plaća uvoz opreme za preradu i transport nafte. To se pokazalo kao „zamalo“ uspješna taktika. Amerikanci su, decembra 2013. godine, proglasili pobjedu i odmrzli milijarde iranskih dolara u okviru nove politike detanta prema ovoj zemlji.
Odmah na početku ukrajinske krize, pokušali su isti recept da primjene i na Rusiju. Podsjetimo se, banke na Krimu su odmah prestale da rade i svjetski mediji su sladostrasno navodili očekivanja haosa koji će neminovno uslijediti. Naravno, nije ga bilo, jer je Rusija problem zatvorenih zapadnih banaka riješila ekspresnim otvaranjem svojih. Drugi udar je izvršen preko berzi. Naime, sama najava uvođenja sankcija za ruske banke i preduzeća iz strateških sektora dovela je do drastičnog pada cijena akcija na ruskim berzama. Prvi preuveličavajući izvještaji su govorili o padu berze za dvadeset odsto.
Ograničenja ruskim bankama da se zadužuju u EU i očekivanje njihove nesolventnosti bio je drugi pucanj u isti cilj. Prošle godine su ruske državne banke prodale svoje vrijednosne papire (zadužile se na finansijskom tržištu) u Evropskoj uniji u iznosu od deset milijardi dolara, što je predstavljalo trećinu njihovog zaduženja. Stoga su očekivanja bila da će sankcije pogoditi najmanje trećinu „državnih“ ruskih banaka. Ni to se nije dogodilo, budući da Rusija ima otvorene ponude i ničim ograničene mogućnosti da likvidna sredstva obezbijedi ili u Aziji ili na Bliskom istoku.
Ipak, razumije se da su ovi napadi bili teški i da su nanijeli prilične ekonomske štete Rusiji. Ali, u finansijskim ratovima gube svi, samo neko više, a neko manje. Jedan od većih gubitnika je bio „Britiš petroleum“ (BP) koji ima velike poslove u ruskom energetskom sektoru. Uprkos najavama iz ove firme da posluju profitabilno i da će isplatiti solidne dividende akcionarima, cijena njihovih akcija je pala za tri odsto prilikom same najave sankcija prema energetskom sektoru Rusije. BP je tokom ove godine značajno smanjio svoje investicije u Rusiji. Ali, to se ne odnosi na proizvodnju, opremu, radnu snagu… One su dio realne ekonomije koja postoji i djeluje. BP prodaje svoj udio u realnom poslu, i to kome drugome do ruskoj kompaniji „Rosnjeft“. „Rosnjeft“ je, tako, za dvanaest milijardi dolara nedavno kupio 19,8 odsto ruske afilijacije BP-a. Skoro trećina BP proizvodnje u Rusiji sad dolazi iz ove ruske korporacije. Dakle, ukoliko bi se nastavilo sa sankcijama, nije realno očekivati pad proizvodnje nafte na ruskim poljima, nego sve manji udio stranih kompanija koje imaju ugovore o njihovoj eksploataciji.

MOGUĆI KONTRAUDAR Da Rusija nije Iran, počinje da biva jasno i najtvrdokornijim jastrebovima američke kaznene politike prema svima, posebno prema Rusiji. Amerika se stoga ne gura u prvi plan, čak ni u odnosu na „Gazprom“ i izgradnju „Južnog toka“. Na njihovim analitičkim sajtovima „Gazprom“ se stavlja u unakrsnu vatru, javno se razglaba o potrebi njegovog uništenja, ali i savjetuje oprez, jer Rusija ima mogućnosti da uzvrati. I to ne samo da se efikasno brani nego i da uspješno napadne.
Uprkos ratnoj retorici, Amerika u ovom ratu nije upotrijebila najteže finansijsko oružje. Ona nije izbacila ruske banke iz međunarodnog sistema plaćanja, nije zamrzla njihova sredstva i nije spriječila unutrašnja plaćanja Visa i Masterkard kreditnim karticama. Zašto? Valjda zato što bi na tako drastičan napad odgovor morao biti sličan. Rusija bi mogla pristupiti rasprodaji američkih državnih zapisa po cijenama koje bi, ako ne odmah uništile, a ono dobro uzdrmale američke javne finansije. Drugo, mogla bi konfiskovati imovinu i uloge stranih korporacija na svojoj teritoriji, od čega bi imala dobit od više stotina milijardi dolara.
Prije mjesec dana „Biznisvik“ je obavijestio o otkriću kompjuterskog virusa nazvanog „kod za napad“ ugrađenom u sistem Nasdak najveće američke berze akcija. Prošle godine, 22. avgusta, ova berza je pola radnog dana bila ugašena zbog neobjašnjivog pada kompjuterskog sistema. Do danas nije ponuđeno uvjerljivo objašnjenje šta je uzrokovalo gašenje tako moćnog sistema. Da li je to bio hakerski napad iz Irana, da li su tu „bubicu“ posadili Kinezi ili je bilo praktično vježbanje iz Rusije? Po navodima ovog lista, neimenovani visoki službenik Nacionalne bezbjednosne agencije (NSA) izjavio je da je virus „u stanju da isključi kompletnu berzu“. Po navodima istog lista, ruski virus je unutar Nasdaka otkriven još 2010. godine. Izgleda da mu je tamo ugodno i da umije strpljivo da čega.
Finansijske ratne igre, dakle, nisu stvar kojom se bave futuristi i kreatori video-igrica. One se dešavaju sada i svuda po svijetu. Američki finansijski igrači („investitori“) paniče pred mogućnošću da njihove akcije postanu bezvrijedne ukoliko njihove digitalno zabilježene investicije budu izbrisane u vremenu treptanja oka. Uništenje berze nije više u domenu naučne fantastike. Neprijateljski virus je već postavljen na mjesto sa kojeg može da zbriše trilione dolara sa lica zemlje, i da od sveg tog bogatstva ne ostane ni traga. Ali, u ovim strahovima se može naći utjeha i nada. I u ovom ratu ima mjesta za „teoriju odvraćanja“. Ovog puta to nisu nuklearni projektili, već strah od uništenja berzi i plaćanja preko bankarskog sistema.

KORIJENI RATA Nezavisno od bilo koje pojedinačne krize ili groznog događaja koji šokira svjetsku javnost, uzroci ovog rata nalaze se u samoj prirodi globalnog ekonomskog sistema. Amerika neminovno gubi lidersku poziciju u svijetu, svuda osim u domenu vojne moći. Dolar je sve ugroženiji na poziciji „svjetskog novca“ a sama ta činjenica ima duboke unutrašnje posljedice po ovog oronulog džina.
Na čemu se zasniva čuveno američko bogatstvo? U strukturi njenog BDP-a u 2012. godini stavka „poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i lov“ predstavlja samo 1,2 odsto. Iznenađujuće za državu koja je donedavno bila u prilici da hrani cijeli svijet. Građevinarstvo učestvuje sa 3,6 odsto, sektor informatike sa 4,8, dok je industrijska proizvodnja zastupljena sa svega 12,5 odsto. Obrazovanje, zdravstvo i socijalna pomoć predstavljaju 8,2 odsto američkog BDP-a. Pa koja je onda najveća industrija? Pogađajte!
Finansije, osiguranje, posredovanje kod nekretnina, rentiranje i lizing (zbirno „finansijska industrija“) čine 21 odsto njenog BDP-a. Svako razuman zna da se u ovim djelatnostima ne stvara nikakva nova vrijednost, ništa se ne proizvodi, ali se veoma efikasno preraspodjeljuje. Ova se „industrija“ naziva i Sektor usluga zasnovanih na povjerenju. Ovdje se, naime, debelo naplaćuje ime i status institucije koja garantuje da će novac sa jednog stići na drugi račun. Banke bi, po pravilu, trebalo da profitiraju iz kamate na date kredite. One to, razumije se, i rade, ali usputno, kroz nagomilavanje raznih troškova, ostvaruju zaradu koja se naziva „nekamatni prihod“ i on predstavlja ogromnih 35 odsto njihovih ukupnih prihoda.
Sve ovo zahvaljujući činjenici da je dolar svjetska rezervna valuta. A šta bi bilo kada bi on to prestao da bude?
Svojevremeno je Sem Zel, po magazinu „Forbs“ jedan od najbogatijih Amerikanaca, u intervjuu Si-En-Bi-Siju izjavio: „Moja najveća i jedina finansijska briga je da dolar izgubi ulogu svjetskog novca. Ne mogu da zamislim ništa pogubnije za našu zemlju. Nadam se i nadam da se to neće desiti, ali se već vide pojave na tržištima koje pokazuju da povjerenje u dolar nestaje. Mislim da bi se moglo vidjeti smanjenje od 25 odsto našeg životnog standarda ako dolar izgubi status svjetske rezervne valute. Toliko je to vrijedno za nas.“ Slično tvrdi i Džim Rodžers, jedan od svjetski najuspješnijih multimilionerskih investitora: „Dolar nije samo na silaznoj putanji, on je u haosu. Ako nešto ne bude brzo urađeno, vjerujem da bi dolar mogao da izgubi status svjetskog novca i sredstva za razmjenu, što bi vodilo do ogromnog opadanja životnog standarda državljana SAD kao ništa što smo vidjeli u čitavom stoljeću.“ I mnogi drugi autori se slažu u ocjeni da bi ovakav razvoj događaja imao deset puta teže posljedice od krize iz 2008. godine. Ne zaboravimo, Amerika se iz ove krize „izvukla“ tako što je jednostavno „štampala“ trilione i trilione novih dolara. E, sad sve veći broj ljudi odbija da se zadovolji tim, u osnovi, bezvrijednim papirima. Konačno, može se zaključiti da čak ni Amerikanci nisu imuni na osnovne ekonomske i finansijske zakonitosti.

TAJNI SASTANAK Svakog sata svakog dana američka vlada potroši oko dvjesta miliona dolara kojih nema. Da, da, svakog sata i svakog dana, uključujući i nedjelje, Božić i sve druge praznike. Tako ona u samo dva mjeseca pozajmi više novca nego što iznosi godišnji profit stotinu najvećih američkih korporacija čije se akcije kotiraju na berzi. Zaduživanje se ubrzava i ne nazire mu se kraj. Javni dug Amerike se udvostručio otkad je njen predsjednik Barak Obama i prevazišao je 16 triliona dolara. Razne vladine agencije i privatne kompanije koje je vlada preuzela „radi spasavanja“ duguju dodatnih pet triliona.
Reagujući na takvo bezumlje, Kina i Rusija su još 2010. napravile prve korake u zamjeni američkog dolara. Tada je dogovoreno da se u bilateralnoj trgovini koriste druge valute i da se podrobno ispitaju sve mogućnosti. Njihova međusobna trgovina je bila na nivou od 50 milijardi dolara, a dolari im više nisu bili neophodni.
Prije nekoliko godina, grupa najrazvijenijih zemalja, uključujući Kinu, Japan, Rusiju i Francusku, održala je tajni sastanak, bez SAD, koje nisu bile ni prisutne niti obavještene. O sastanku je izvijestio britanski „Independent“ (Robert Fisk) a osnovna poruka je bila da će nafta biti prodavana ne više za dolare, već za korpu valuta. Prenosi se i izjava kineskog predstavnika, koji je rekao: „Ovi će planovi promijeniti lice međunarodnih finansijskih transakcija. Amerika… mora da bude veoma zabrinuta. Znaćete koliko će biti zabrinuta po grmljavini poricanja koju će ova vijest izazvati.“ Odmah po objavljivanju članka američki zvaničnici i centralni bankari su porekli postojanje bilo kakvog sličnog plana.
Ipak, Kina je u proteklih nekoliko godina potpisala međunarodne valutne sporazume sa Njemačkom, Brazilom, Rusijom, Australijom, Japanom, Čileom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Indijom i Južnom Afrikom. Zvanični stav je dat posredstvom državne agencije „Sinhua“: „Mora biti uvedena međunarodna kontrola nad izdavanjem američkog dolara kao što i nova, stabilna i sigurna svjetska rezervna valuta može biti opcija da bi se izbjegla katastrofa stvorena od bilo koje pojedinačne države.“ Japan i Indija su, takođe, nedavno potpisali valutni dogovor držeći bliže svoje valute i smanjujući njihovu zavisnost od dolara. Konačno, i sam MMF je objavio izvještaj o mogućoj zamjeni dolara kao svjetske rezervne valute, predlažući oživljavanje svoje kreacije, od prije čerdesetak godina, pod imenom Specijalna prava vučenja.

TAKTIKA NOJA Stvarno stanje američke ekonomije je blisko katastrofi. U zemlji koja svim sredstvima i silom oružja nameće svoje vrijednosti svijetu 47 miliona građana prima državnu pomoć u hrani. Može li država da bude u dobrom stanju ako svaki šesti njen stanovnik ne može da sebi kupi osnovnu hranu?
U toj istoj državi 43 odsto domaćinstava godišnje troši više novca nego što zarađuje, što znači da su suštinski bankrotirala. Amerikanci su dužni za svoje kuće i stanove 13,1 triliona dolara. Uz to, prosječno dugovanje po kreditnim karticama je, početkom godine, iznosilo 15.270 dolara. Srednji prihod po američkom domaćinstvu, po podacima zvaničnih institucija, danas je devet odsto niži nego 1999. godine.
Zvanična statistika o stopi (ne)zaposlenosti se uredno štima, ali ekonomisti se slažu u procjeni da je najmanje dvostruko veća i računaju je na 13,1 odsto. Država je povećala korporacijske namete, tako da brojni biznismeni svoje poslove prenose u inostranstvo, čime se čarolija nazvana „nestajanje radnih mjesta“ dodatno ubrzava. Američki narod je sam izgubio povjerenje u dolar i traži pristup drugim valutama, uključujući i radikalne alternative poput virtuelnog novca zvanog Bitkoin. Tokom prošle godine, vrijednost Bitkoina je porasla za osam hiljada odsto. Ne zato što je ovaj virtuelni novac dobar (to se još ne zna) već što je dolar toliko očajno loš (to se već sigurno zna).
Američka vlada ništa od ovog ne želi da vidi. Umjesto smislene reakcije na stvarnost koja je okružuje spolja i ispunjava iznutra, ona se opredijelila za novi, nebulozni eksperiment sa izvjesno pogubnim posljedicama. Tokom 2010. Kongres je usvojio zakon H.R.2847, poznat pod skraćenicom FATCA. Zakon je stupio na snagu 1. jula ove godine. On obavezuje sve banke širom svijeta da sarađuju sa poreskom upravom (IRS) Sjedinjenih Država ukoliko imaju bilo koju transakciju u američkim dolarima. Budući da je dolar i dalje svjetska valuta, to suštinski znači da sve banke širom svijeta moraju da sarađuju sa američkom poreskom upravom u svim vidovima transakcija.
Namjera ovog zakona je, izgleda, spriječavanje izbjegavanja plaćanja poreza. Ali, posljedice u ekonomskom smislu će biti bitno drugačije. Bankama je, dakle, rečeno − ako na bilo koji način poslujete sa dolarima, obavezni ste da nam date puni i neometani pristup svim tim transakcijama, ili morate da otjerate sve američke klijente. Banke, stoga, bilo gdje da su u svijetu, primorane su da potroše bogatstvo segmentirajući, označavajući i eventualno „oporezujući“ (do 30 odsto vrijednosti) dolarske transakcije ili… da takve poslove ne dopuste. Izgleda da im je mnogo bliža varijanta da otjeraju dolarske klijente.
Ovim će se nesumnjivo ubrzati proces napuštanja dolara kao svjetske valute što je, vidjeli smo, cilj brojnih igrača na svjetskoj sceni. S druge strane, običnom američkom građaninu je ovim zakonom praktično onemogućeno da svoju ušteđevinu drži u bilo kojoj drugoj valuti osim u dolarima, kojima sami ne vjeruju. Tim povodom, Porter Stansberi, strateški finansijski analitičar, rezignirano zaključuje: „Ovo je čisti primjer kontrole kapitala. To je ono što razbijene i beznadežne vlade čine kada znaju da će vrijednost njihove valute biti srušena. Dosada smo vidjeli, svuda po svijetu, da vlade povlače takve poteze uvijek i ponovo… neposredno prije nego njihova valuta depresira ili propadne. I to se sada dešava baš ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama.“

____________________________________________________________________________________

Kolateralna šteta
Ovaj rat je u svoje tokove uvukao i naše građane. Istina, niko nas ništa nije pitao, a većina nije ni svjesna da je dovedena u najgoru moguću poziciju svakog ratnog sukoba − da bude kolateralna šteta. Naime, od početka primjene FATCA zakona banke od svih klijenata traže ispunjavanje odgovarajućih obrazaca koji se potom transferišu američkoj poreskoj upravi (IRS). Na stranu što to nije u skladu sa Ustavom i setom zakona o ljudskim pravima. Ukoliko želite svoj novac, morate IRS-u da izjavite da li ste (ili niste) američki državljanin i da li ste/niste njihov poreski obveznik. Takođe, traži se da se navede razlog upotrebe novca. Suočen sa takvim zahtjevom, prijatelj ovog autora je nedavno, preko svoje banke, američke poreznike obavijestio da dio svoje ušteđevine (500 evra) misli da koristi „za švaleraciju i ostale seksualne aktivnosti“. Ljubazna službenica je ukazala da to obrazloženje ne može biti tretirano kao ozbiljno, na šta je ovaj uglađeni gospodin uzvratio da je to mnogo ozbiljnije od namjere da neko postavlja pitanje za šta će on da troši svoje pare. Ali, ne pomaže ni duhovitost, ni šarm, a najmanje pobuna. Tek kada je napisao „ozbiljnije“ objašnjenje, mogao je da dođe do svog novca.
Ovdje, naravno, nema mjesta ni za kakvu šalu. Samim činom prisiljavanja na obraćanje IRS, čak i kada niste državljanin ili poreski obveznik Amerike, ljudi se svrstavaju pod njenu nadležnost. Jer, IRS ima pravo da svakog provjeri, na svakog posumnja da je paravan za neke dolarske moćnike i svakom blokira sredstva ili ih trajno prisvoji zbog neke svoje „osnovane“ sumnje. Male države i njihove banke su ovdje nemoćne. One svoje građane ne mogu da zaštite od sudbine kolateralne štete u finansijskom ratu. Zapamtite, odnedavno vaš novac na bankovnom računu nije samo vaš. On pripada IRS-u.
Biće zanimljivo vidjeti kakva će biti reakcija bankarskog sistema Kine, Rusije, Indije…
[/restrictedarea]