Dmitrij SEDOV – UJKIN SAN

Crni olovni oblaci nadneli su se nad Kemp-Dejvidom, zagušljiva julska noć je pretila da se pretvori u veliko nevreme. Tišinu predsedničke spavaće sobe narušio je nevidljivi komarac, dok se iza vrata čulo slatko hrkanje telohranitelja. Ujak Sem ponovo nije mogao da zaspi. Prevrtao se sa jednog boka na drugi, pokušavajući da nađe udoban položaj. Kad je bio na levom boku, u njegovoj glavi se javljala slika metežne bežanije vojnika Nacionalne garde Ukrajine, a kad bi se okrenuo na desni bok, pred njim su se javljale slike razgrantog gasovoda od Rusije ka Evropi. I što je najgore u svemu tome – Evropljani su zadovoljno aplaudirali, očigledno se radujući teškoćama Vašingtona.

…Odjednom je tišinu narušio zvuk telefonskog zvona. Sa druge strane slušalice začuo se glas Džona Brenana, direktora CIE.

–        Šefe, Nemci proteruju našeg čoveka iz Berlina.

–        Ne razumem – bio je u nedoumici ujka Sem – o čemu se radi?

–        Oni izbacuju našeg predstavnika, da li razumete? Oni više ne žele da sarađuju sa našim specijalnim službama. To je prvorazredni skandal, katastrofa!

–        Smirite se Džone. Amerika je uvek dostojanstveno prihvatala izazove. Šta se zapravo dogodilo?

–        Prvo su oni uhvatili našu krticu u svojoj službi, potom su uhvatili krticu u ministarstvu odbrane. A kada im naš predstavnik nije mogao objasniti zbog čega mi prisluškujemo njihovog kancelara i zašto vrbujemo građane država saveznica, oni su ga za ščepali za vrat.

–        Čudna stvar. Državljane savezničkih zemalja uvek vrbuju. Tako Izrael vrbuje naše atomske stručnjake, Englezi vrbuju naše senatore, Francuzi vrbuju devojke po pozivu, koje obslužuju naš Kongres. Šta tu ima čudno?

–        Pa da, oni tek sada govore da SAD nemaju prijatelja, nego samo interese. Ali šefe, oni su ranije bili romantičari. Kada smo mi srušili trgovački centar u Njujorku, Gerhard Šreder je čak rekao da Nemačka prema nama iskazuje bezuslovne simpatije. Sada su oni počeli da razmatraju prihode i rashode, a sa matematikom su uvek dobro stajali. Čak postoji i verzija da Ajnštajn nije oduvek živeo u Americi, nego da je došao iz Nemačke. Eto tako, oni su smatrali da ako mi preuzmemo ukrajinski gasovod i blokiramo “Južni tok”, onda će morati platiti duplo više za gas iz naših škriljaca, nego što plaćaju iz cevi. I odlučili su da nam pokvare igru.

–        Ali to nije legalno! Proterati najbolje predstavnike službe iz nekakvih komercijalnih računica! Uzgred, a ti agenti koje ste kod njih zavrbovali, da li su bili od ikakve koristi.

–        Iskreno govoreći šefe, mnogo je veća šteta što su razotkriveni, nego korist koju smo od njih imali.

–        Pa kog ste ih vraga onda vrbovali?

–        Prosto iz navike gospodine. Mi uvek sve vrbujemo.

–        Pa to je čist idiotizam!

–        Slažem se gospodine, ali sa navikama se teško boriti. Mi imamo 40 hiljada obaveštajaca koji žele da postignu rezultate po čitavom svetu. Zbog toga mi vrbujemo sve redom. Jednom su naši ljudi zavrbovali predsednika jedne trećerazredne zemlje. Potom se razjasnilo da on nije dao saglasnost za sankcije Saveta Bezbednosti, a trebalo je da mu se plati iz budžeta. To im je pomoglo da prežive svetsku finansijsku krizu.

–        Bože, i šta možemo da očekujemo od Nemaca.

–        Šta da vam kažem šefe? Potpredsednik Bundestaga Klaudija Rot je zatražila da se prekinu pregovori sa nama po pitanju sporazuma o slobodnoj trgovini. Njoj se ne sviđa što mi pre njih sve znamo. Glupača!

–        A šta kažu nemački vojnici?

–        Ništa dobro šefe. Ministar odbrane Ursula fon der Ljajen je pozdravila proterivanje naših predstavnika. Ona je sebi dozvolila da izjavi da je navodno Bundestag u pravu što ne dozvoljava takve šale sa Nemačkom, i da će, kaže, Amerikanci sa njima morati graditi nove odnose iz početka. A ministar pravde Hajko Mas se prosto izruguje. Kaže, ti Amerikanci koji nas špijuniraju, nemaju šta da traže na nemačkoj zemlji… Ali najuvredljivije se izjasnio ministar finansija Šojble. Dozvolite da citiram njegove reči: “To je toliko idiotska stvar, tolika budalaština, da se nad njom može samo plakati. I frau kancelar nije ovim oduševljena…

–        Po svemu sudeći, to je na duži rok…

–        Da šefe, mislim da smo tek na početku puta. Sve nemačke novine tvrde horski da smo se od zaštitnika Nemačke pretvorili u “Velikog brata” koji se skriva ispod svakog kreveta. Biće tu još razobličavanja.

–        Šta pričaš, pa vi ste zavrbovali pola Nemačke?

–        To su prejake reči gospodine. Ali kad je u pitanju državni aparat, niste daleko od istine.

–        Dakle, tamo odlaze veliki novci!

–        Nemojte se uzbuđivati šefe, veći deo novca mi obezbeđujemo putem trgovine avganistanskim heroinom. Ja moram pozvoniti Angeli Merkel i nešto joj objasniti. Ta dama se po svoj prilici već preplašila.

–        Tako joj i govorite šefe. I još joj dodajte da će se u suzama umivati ako bude gruba prema nama.

–        Ne, to uopšte neće biti u duhu atlantskog partnerstva. Uradićemo ovako. Pozovite Džejn Psaki i dajte joj instrukcije. Neka naša slavna devojka na jutarnjem brifingu izjavi da je prijateljstvo između Amerike i Nemačke čvršće nego ikad, a priče da mi vrbujemo nemačke građane su najobičnije izmišljotine Moskve. O predstavnicima naših službi u Nemačkoj, ona prirodno nije ništa čula. Mislim da će to umiriti javnost.

–        Da, i referišite mi do ručka kako stoje stvari sa blokadom “Južnog toka”. Mi nećemo Nemcima praštati njihovu drskost.

–        Dogovoreno šefe.

–        Umalo zaboravih. Nadam se da sve nemačke političare koji su se neprijatno izražavali prema nama, unosite u spisak terorista?

–        To se podrazumeva šefe.

–        Odlično. To je neophodno.

Telefon se isključio i ujka je zatvorio oči. Njegova glava je tonula u san. U snu je video kako se reči i dela Amerike pobedonosno šire po celom svetu. Čas radosni Avganistanci iznose poslednjeg američkog marinca na rukama, čas suniti i šiiti u jedinstvenom porivu podižu gigantski monument Semu-oslobodiocu u Vavilonu, čas ogromna masa ukrajinskih mladića i devojaka likujući nanosi na intimne delove svog tela tetovažu sa natpisom: “US  ismyfuckingdream…”

Ujkica se srećno osmehnuo u snu, a nad Kemp Dejvidom je besnela noćna oluja.

“Fond strateške kulture” (srb.fondsk.ru)

2 komentara

  1. Sigmund Frojd

    Dimitrije, dragi brate
    Gos’n tovariš Dimitrije san je indikativan. Dozvolite da iznesem svoj san. A snovi gosn Dimitrije su na jedan nedokučivi način povezani jedni sa drugima na nivou nesvesnog po Jungu. Još jednom naglašavam opštu povezanost, kao što Andrić reče da dok su mlatili Ćamil efendiju govorili su mu “Čekajte malo, Vi ste obrazovan čovek, sve ima veze sa svačim“ i zato i moj san ima veze s Vašim pa nisam promašio temu. I svaka analiza snova otkriva činjenice.
    Evo ja sam gosn Dimitrije sanjao da je jednog lepog dana zapad odlučio da ne bude svinja prema Srbiji.
    I da joj je ono obećano dao a dao je obećanje da će nam dati pomoć za poplavljene. Pomoć od 1 000 000 000 ( ili ubog kraćeg pisanja 10^9 EUura ) Za povodanj. Ura za zapad! Ja sam nekada Dimitrija, gos’n Mito voleo zapad. Kada sam bio mali voleo sam čokolade i bombone, ono što moji nisu uspavali da mi kupe. A kada sam bio mlad voleo sam Ameriku. Kolka li je žal za mladost, gosn Mito? Zar ne? Za jednom crnokosom Draganom iz KUD EI koja izvodi Vranjansku svitu i ripa na goč… A sada volim pravdu. Slepu boginju. Slepu a dostižnu.
    Elem, smatrao sam da je san ono što su nam obećali. Da to možemo samo da sanjamo. Ali evo od sinoć naš se san pretvara u javu. Evo dokotrljala nam se skoro cela milijarda Eura. A vidim EU se ljulja zbog Portugalije i Bugarske. Zafalilo im po milijardu EUra. I za njih to je san. Za Portugalce eto im ga Ronaldo nek se pruži malo, pa Murinjo isto njihov, Barozo, pa Solana u komšiluku. Ima da namaknu cifru brzo. Brinem za Bugare, gde mi je rod pola Sofije, svi koji imaju A+ krvnu grupu. Daleki rod. Ali Srbi su mi još veći rod ako su te grupe. Raspravljao sam sa jednim pesnikom, Crnogorčinom.
    “Ajd Crna Gorica, šuti! Ima da te prijavim vlastima!” Kažem mu kada ovaj otpočne već poznatu mi priču da su B, AB i O grupe ne pravi Srbi, već obična kopilad. “I ja sam A+” dodaje ovaj da me smiri.
    E sad, kada sam se jutros razbudio, a to više nije san, vidim spremaju nam skoro 10^9 EUra. Diže mi se pritisak na tu sumu i poje mi levo uvo. Čuću glas!
    I sada evo slušam taj glas. U pravi čas. Raduju se sada samnom Srblji i Bošnjaci što bi kazao čiča Dositije Obradovič. Stiže nam obećana lova. I to lova koja pada s neba.
    Ovoga puta baš kao da pada s neba. Kao dar od boga. Ili od EU svejedno. Pada nam sporo, kotrlja se s neba tih skoro 2*10^9 EUra koje ćemo bratski podeliti. Pada sporo da je bolje osmotrimo i uvidimo njen značaj. Dobro, biće nešto i za slavonske bećare. Ali samo malo. Pada sporo kao da tone padobranom. Odjekuju saopštenja: “Bravo, gos’n Tomo” A “Bravo Vlado i gos’n vladari i ministrice i ministri” nešto češće jer je ključar novca, onaj koji plaća komentare, gos’n Aca a ne gos’n čiča Toma. I dok je ta vest, taj fiktivni novac padao s neba i odjekivako Bosnom, Posavinom, svom bogatom Mačvom i koštuničinom Kolubarom a ja sam mrdao ušima od sreće. Svi smo nahrupili da otvorimo paket i da zbratimljeni podele bratski.
    A šta je u paketu 10^9 EUra poklona?
    Ma ne. NO!
    Poklona ovolicno. Evo ovolicno. Gos’n Mito, krediti
    Gos’n Mito. Gos’n Mito pa krediti nisu donacije a konferencija je donatorska Ta konferencija je zajebancija i donatori su bankari. Bankari! Kao u dobrom vicu od sto izvukli smo samo jedan.
    A YUgoslavija je bombardovana i zbog toga uostalom što nije pristajala na onaj ritam zaduživalja koji je tražio zapad. I to je jednom pomenuo i ministar Jovanović. Morali smo se više zaduživati inače će nas bombardovati. Pokojnima Branku Mikuliću i Anti Markoviću je prećeno uništenjem veće Yugoslavije.
    A promenili su nam klimu mestimično pa su posledice bile gore od bombardovanja. Mostovi zaskaču mostove. Kuće se šetaju. Babe postaju heroji prežvljavanja na drvetima a stare Nokije tandrču dok otkazuju Samsunzi. Sve izokrenuto na glavce.
    Oni nam nude kredite a ne milostinju Ima li te Bože? I za to fala? To je dobročinstvo? Begajte, bre!
    Vraćam se na Nemce odnosno Nemice. Nemačka, gos’n Mito ne postoji. Postoji samo Germanija odnosno Dojčland Dojčland iber ales. A to je slično ali nije isto. To Anđela mora dobro da zna. Je li objavljen dosje njen ili dosjei s njom u vezi?
    Ma špijunaža je postojala dok je postojala Nemačka. Istočna Nemačka. Nemačka više ne postoji osim u srcima malobrojnih istočnih Nemaca koji pamte da su kada se ožene odmah dobijali stanove. Dobiju dete. Idu u dvosoban stan. Još jedno dete, trosoban stan… Nekima ta ravnopravnost nije bila po volji. E za takve su morale postojati dugonoge plavokose Nemice špijunke. I po koja riđokosa, a pola ih je pegavo. Obrazovane, prave cockney girl dok pričaju sa špijunčinama koje će sutradan zaskočiti a prekosutra zajahati. Pa ih ucenjuju da moraju da ćute kao strine jer su oženjeni a i sramota je za zapad, a one su im je uvek na izvolte a izbije li skandal svršeno je sa tom čarolijom zvanom švaleraj u visokoj diplomatiji.
    I zato ko je ili nije prisluškivao Anđelinu nije bitno. Anđela je verolomna a u telefonskom razgovoru se NIKAD ne iznose činjenice već se saopštavaju šfrantima. A oni su morali da budu proveren kadar i da im se potanko poznaju svi do petog kolena unapred.
    Barem je tako kod nas. Pa zar Draškoviću Vuče nije bio proanaliziran sve do kurajbera kao najstarijeg pretka pre ni je došao na mesto šefa kabineta Mike Špiljaka prvog sindikalca Yugoslavije
    Što pomenuh Vuka a govori se o špijunaži. Ili zbog teksta ili zbog Sajma ili zbog gasa. Zbog Novaka nije.

  2. Sigmunde,svaka čast,čestitke za komentar!Blago srbima dok ima ovakvih,razbuđenih snevača.Živeli.Luna.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *