Legalno pljačkanje svijeta

Suština problema je u tome da američka pohlepa razara globalnu ekonomiju i to do mjere koja se približava tački poslije koje nema povratka. Razumije se, treba biti pošten prema onih 99 odsto Amerikanaca koji u ovome uopšte ne učestvuju, nego su jednake, ako ne i veće žrtve od ostalih

Svjetska ekonomska kriza koja je prouzrokovana finansijskim slomom stvorenim u Americi nesputano traje evo gotovo punih šest godina. Milioni radnih mjesta u svijetu su nepovratno izgubljeni, a još više nesrećnika grca u beskućništvu, siromaštvu i odsustvu svake nade. Iako se tačno znaju uzroci i krivci nastanka globalnog poremećaja i iako su na početku date odlučne objave sa najviših mjesta da će „nešto biti preduzeto“, ništa suštinsko se nije desilo. Štaviše, stvari u međuvremenu postaju sve lošije.
Posebnu težinu ovoj fazi krize daje potpuno odsustvo (javne) svijesti o načinu njenog savladavanja. Godinama gledamo sve izmučenija lica političara koji šire lažnu nadu da će uskoro svima biti bolje, uvijek iznova ponavljajući rješenja za koja je odavno jasno da to nisu, niti mogu biti. Najčešće korišteno je ono kako moramo da postanemo konkurentni i da privučemo strane investitore. Zbog toga moramo da snizimo radnička prava, poklonimo svoje prirodne resurse i damo neophodne novčane stimulanse. Mesije u obliku donosilaca stranog kapitala zahtijevaju srdačan doček (sa bogatom trpezom) pa, koliko god mi bili siromašni, red je da se ovdje isprsimo. To, razumije se, nije lokalni recept, već univerzalno rješenje. Gotovo svi, od Meksika, Španije do Indije, čekaju strane investitore.

[restrictedarea]

DOLARIZACIJA SVIJETA Svojevremeno je Tim Maden, monetarni istoričar i zaštitnik prava potrošača, izjavio: „Bankarstvo se ne zasniva na prevari. Bankarstvo jeste prevara.“ I to, valja dodati, sasvim legalna prevara, budući da je u nju uključena država sa svim svojim aparatom prisile.
Dolar je svjetska rezervna valuta. Dolar, faktički, stvaraju krupne američke privatne banke koje su, iznad svega, profitne ustanove. Federalne rezerve nisu centralna državna banka, već složeni konzorcijum privatnih bankara. Bankari, odavno se to zna, vole da kradu i lažu, a uz to nemaju ni trunku duše. Sav novac koji oni plasiraju (stvaraju) ima jednu jedinu svrhu − povećanje njihovog ličnog bogatstva. Suština problema je u tome da američka pohlepa razara globalnu ekonomiju i to do mjere koja se približava tački poslije koje nema povratka. Razumije se, treba biti pošten prema onih 99 odsto Amerikanaca koji u ovome uopšte ne učestvuju, nego su jednake, ako ne i veće žrtve od ostalih.
Američka vlada, dakle, nema klasičnu centralnu banku, ali ima desetak državnih agencija zaduženih za kontrolu i propisivanje uslova poslovanja banaka i drugih finansijskih ustanova. One imaju mogućnost da ih zatvore ili novčano kazne kada ustanove da su prekršile zakone. To je veoma značajno i za sav ostali svijet, budući da je dolar sredstvo u kojem se obračunava najveći dio poslovnih transakcija. Stoga, praćenje ovih procesa uveliko nadilazi intelektualnu radoznalost. U pitanju su saznanja iz arsenala opreme za preživljavanje.

DRŽAVNA STROGOĆA Desetak najvećih američkih (i svjetskih) banaka prosto se utrkuju u prevarnim aktivnostima. Za finansijske zloupotrebe zadužene su vladine agencije, a za kriminalne Ministarstvo pravde. Gotovo sve banke su pod nekim vidom istrage, a podaci koji dopiru do javnosti pokazuju nepodnošljivu mjeru prljavštine u njihovom poslovanju. Dvije činjenice, takođe, prate ovu „trku“. Prva je da američka vlada žalosno kasni i pokazuje sve veću nesigurnost. Druga je da bankari ne posustaju i otvaraju nove i nove oblike „poslovnih inovacija“.
Ministarstvo pravde krivično goni samo jednog čovjeka (Bernija Medofa) dok su svi ostali neodgovorni za globalnu ekonomsku pljačku. U do sada obavljenim finansijskim istragama, do kraja prošle godine, šest najvećih američkih banaka postiglo je sporazum sa državnim agencijama i pristalo da plati kazne zbog poslovanja. Tako je Banka Amerike platila 43,9 milijardi dolara, JP Morgan Čejs 26,4 milijarde, Vels Fargo 9,5 Sitigrup 4,7 milijardi, a Goldman Saks 920 i Morgan Stenli 329 miliona dolara. Ove cifre, moguće, djeluju velike, ali su, zapravo, smiješne kada se utvrdi za koje su prekršaje izrečene. U pitanju su kazne za, dokazano, izvršene prevare u kojima su te banke prodavale potpuno bezvrijedne papire (nenaplativa potraživanja) investitorima svuda po svijetu stvarajući za njih ogromne gubitke, a za sebe nevjerovatne profite i bonuse svojih direktora.
Kada je, primjera radi, izrečena kazna banci Goldman Saks u iznosu od 550 miliona dolara, predstavnik Komisije za hartije od vrijednosti pompezno je izjavio da je time „učinjena snažna poruka i jasan signal da takvi akti neće biti tolerisani“. Banka je, pjevajući, platila kaznu. Zašto? Pa stoga što to predstavlja iznos njenog prihoda za tek tri dana poslovanja.
Pojedinačno najveća „kazna“ iznosila je 13 milijardi dolara i odnosila se na JP Morgan Čejs zbog manipulacija vezanih uz hipoteke američkog tržišta nekretnina (okidač za početak svjetske krize). U stvari, radilo se o sporazumu Agencije i same banke zbog čega riječ kazna treba da stoji među znacima navoda. U sporazumu se precizira da su, od tih 13 milijardi, četiri već ranije plaćene kroz drugi aranžman. Narednih sedam milijardi se otpisuje u knjigama same banke, a ostatak (ako ga bude) uključuje se u prethodni sporazum koji je Agencija postigla sa ostalih pet banaka a iznosi 25 milijardi dolara „kazne“ na istu temu. Toliko je procijenjen grijeh monopolista nad više od šezdeset odsto američkog tržišta hipotekarnim kreditima.
Država je, dakle, „istrenirala“ strogoću na način koji su kažnjenici prihvatili sa osmijehom i zahvalnošću. Od tada pa nadalje, oni su zaštićeni od odgovornosti pred svojom i svakom drugom vladom u svijetu. Naime, sastavni dio svih sporazuma je klauzula po kojoj banke „niti priznaju niti odriču krivicu“, već se sporazumijevaju da se dalja istraga obustavi. Indulgencija (plaćeni oprost od grijeha kod katolika) ima svoj novi oblik. Jeftina je a omogućava buduću bezgrešnost.

MUVA U SUPI Kako je život išao dalje, američki bankari su nalazili sve manji broj naivčina po svijetu koji su htjeli da kupuju njihove bezvrijedne, mada lijepo upakovane papire. Morali su da se vrate kući. U pomoć je, kako je bilo i očekivano, priskočio Kongres izmjenom propisa.
Banke daju kredite, ali i uzimaju sredstva osiguranja (hipoteku) na imovinu zajmoprimca. Međutim, banke ne smiju da imaju nefinansijsku imovinu. To znači da odmah moraju da daju na prodaju materijalne vrijednosti, u čiji posjed su ušle na osnovu neotplaćenih kredita. Ako je tržišna cijena niska, a mora biti zbog velike ponude i male potražnje, banka ostvaruje gubitak u poslovanju. To je osnovna zakonitost tržišta. Međutim, banke mrze da budu u gubitku i stoga im je Kongres dozvolio da imaju i nefinansijska sredstva. Šta to znači, pokazala je prošle godine Grečen Morgenson, istraživački novinar „Njujork tajmsa“.
Ona opisuje kako je banka Goldman Saks 2010. godine kupila Metro Internešenel Trejd Servis za 550 miliona dolara sa ciljem de preuzme kontrolu nad skladištima aluminijuma. Sjedište ove firme je u Detroitu, Mičigen. Veliki Goldman je odlučio da vodi poslove u gradu koji je bankrotirao? Da, zato što Metro ima 27 velikih industrijskih skladišta. Zaposleno je veoma malo ljudi, pretežno vozača kamiona i čuvara skladišta. Njihov posao je bio da, po nalogu uprave banke, preseljavaju aluminijum iz jednog u drugo skladište, u okviru same firme, razumije se. Otkad je Goldman preuzeo skladištenje aluminijuma, prosječno vrijeme isporuke je produženo sa šest nedjelja na 16 mjeseci. Aluminijum treba automobilskoj, industriji hrane i pića i kome sve ne… ali njega je na tržištu manje, pa mu cijena raste. Na ovoj „tržišnoj zakonitosti“ Goldman je, po procjenama „Njujork tajmsa“, zaradio preko pet milijardi dolara u posljednje tri godine. Naravno, ovdje se ne radi o klasičnoj ucjeni tržišta, kako bi naivni mogli da pomisle. Vrhovni svjetski autoritet (i kontrolor) u ovoj oblasti, Londonska berza metala, potvrdila je da je sve u skladu sa propisima. Ne smije se roba držati u skladištu stvarajući vještačku nestašicu u cilju povećanja cijena, priznali su i sami, ali Goldman nije aluminijum ni u jednom pojedinačnom skladištu držao preko razumnih rokova (mjesec dana). Zbog toga je, valjda, kupio svih 27 skladišta. Usput, Londonska berza metala nije optužena zbog sukoba interesa pa je, iz ove legalne trgovine, naplatila svoju proviziju od jedan odsto ukupne vrijednosti.
Isto je (misli se na otkrivene i zataškane skandale) i na tržištu bakra, električne energije, sa skladištima trgovinskih i poljoprivrednih preduzeća, na tržištu materijala za naftovode i brodogradnju… Banke vole da postanu vlasnici roba i da onda to surovo naplate. Za nas je posebno interesantan primjer njemačke Dojče banke. To je ona grandiozno sigurna i pouzdana banka gdje Srbija drži svoje devizne rezerve (i plaća za tu uslugu) i preko koje obavlja plaćanja prema inostranstvu.
Goldman Saks i Dojče banka su, prije nekoliko mjeseci, zaključili trgovinu na osnovu koje su postali vlasnici 5.511 tona rude uranijuma. Pohranili su ih u odgovarajuća skladišta, razumije se, i dali uvjeravanja da je stvar pod kontrolom i da niko ne treba da ima razloga za brigu. Zna se da su oni duboko posvećeni svom (đavolskom) poslu. A, koliko je to 5,5 hiljada tona uranijske rude? Nije mnogo. To su ukupne godišnje potrebe Kine, ili gorivo za dvadeset standardnih nuklearki u svijetu. Ili, za izradu dvjesta nuklearnih bombi.
Banke su rudu kupile da bi na njoj zaradile. One su profitne ustanove i trebalo bi da je prodaju onome ko da više. Tržište ne pita da li si iz Irana, Sudana, Sjeverne Koreje ili Sirije. Banke, ipak, kažu − nećemo, časna riječ! Koliko, međutim, vrijedi riječ dokazanih manipulatora, koji varaju svoje vlade, svoje agencije, svoje partnere, svoje akcionare i svoje klijente?

STRAST TRGOVANJA... Velike banke i fondovi prosto obožavaju da trguju. Nije važno sa čim. Oni barataju papirima koji imaju razne naslove, ali u čijoj su suštini novac i profit. Ipak, izgleda da njihova trgovinska odjeljenja („stolovi“) najviše vole trgovinu stranim valutama. Razlog je jednostavan. U pitanju je najveće i stalno živo tržište. Po uvjerljivim procjenama, na njemu je 5,3 triliona dolara dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u nedjelji i 365 dana godišnje.
Ogroman broj ljudi uopšte ne razumije šta se dešava na klasičnim berzama. Zašto brokeri onako grozničavo kupuju i prodaju i šta znače oni brojevi koji se neprestano nižu preko ekrana? Još manji broj zna šta se desilo u posljednje vrijeme i šta znači Trgovina visoke frekvencije (HFT). U pasivnosti i neznanju većine krije se osnova moći naših poznanika „bankstera“. Pri tome, treba znati da ni ovo nije akademska rasprava. Ako svakog dana na svim svjetskim berzama evro „napada ili brani“ tri triliona dolara, jena ili švajcaraca, a nečije kreditne obaveze bivaju vezane uz rezultat te igre, onda se radi o najživotnijem pitanju i za naše sugrađane.
Novina je u tome što su kompjuteri potisnuli brokere. Oni još postoje i možemo ih vidjeti na berzi, ali sve više liče na ukras i sjećanje na „stara dobra vremena“.

…I MOĆ KOMPJUTERA Klasično, berza posluje preko ovlaštenih posrednika, brokera. Njima se prijavljuju oni što su voljni da kupe neku akciju po cijeni koju sami određuju. Broker sabira tražnju i njenu cijenu i posreduje kod imaoca akcija o njegovoj spremnosti da proda svoje akcije po određenoj cijeni. Ako je tražnja velika i ponuđene kupovne cijene veće od trenutnih, berzanska cijena akcije raste i obrnuto. Trgovina se obavlja po pravilima koja podrazumijevaju ograničeno vrijeme trgovine.
Nova istorija je počela 22. decembra 1998. godine kada je Komisija za hartije od vrijednosti SAD usvojila Pravila o razmjeni i alternativnim sistemima trgovine (Regulation ATS). Kao i kod svake radikalne novine, prvih godina se činilo da se ništa bitnije nije promijenilo. A, promijenilo se baš sve. Počela je Trgovina visoke frekvencije i osvanula je zora Nanotrgovanja („Nanotrading“). Ova pravila su legalnim proglasila trgovinu koju u ime banaka i fondova, rječju Vol Strita, obavljaju njihovi kompjuteri, u svojstvu brokera.
Novu eru su predstavljali kompjuteri Njujorške berze koji su, sa druge strane, bili upareni sa moćnom armijom superkompjutera velikih banaka i fondova, firmi koje imaju neograničenu količinu novca na raspolaganju i čiji je smisao da se kockaju sa njim u cilju što veće zarade. Nanotrgovanje, dakle, predstavlja sistem preko kojeg firme i fondovi sa Vol Strita svoje investicije ostvaruju preko moćne mreže kompjutera. U pitanju je proces kojim se, uz relativno složen algoritam, potpuno izbacuje ljudski element. Trguje se uz korištenje tzv. autopilota i to brzinom koju ljudski um ne može da prati.
Ako su kompjuterski algoritmi za trgovanje na berzi isti ili slični, onda se dolazi do pitanja brzine kojom se oni primjenjuju. Stoga je Njujorška berza izgradila „farmu za servere“ na oko 400 hiljada kvadratnih stopa u Nju Džerziju i ponudila je na iznajmljivanje firmama sa Vol Strita, učesnicima Trgovine visoke frekvencije. Cijena najma je, razumije se, paprena, ali se brzo isplati. Iako signali između kompjutera putuju brzinom svjetlosti, oni koji su bliže informaciju će dobiti prije ostalih. Istina, prije za tek neki milioniti dio sekunde, ali u svijetu Nanotrgovanja to je nedostižna prednost i izvor nesputanog bogaćenja.
Ako bi neko pomislio da je sve u sferi naučne fantastike, otrežnjujuće bi djelovao podatak da je danas sedamdeset odsto svih investicija na berzi u sferi Nanotrgovanja. Ono eksponencijalno raste i čini se da ga ništa ne može zaustaviti.

ŠTA JE NANOTRGOVANJE U pitanju je proces kojim, na potpuno legalan način, Vol Strit manipuliše cijenama na berzi dovodeći ih u nivo koji njima obezbjeđuje najveći profit. Inače, svako drugo namiještanje berzanskih cijena je suprotno zakonu i kažnjivo.
Već je pomenuto da se na berzama susreću ponuda i tražnja za određenim akcijama. Niska početna ponuda ima za cilj da obori cijenu akcije. Vol Strit prvo izabere „žrtvu“ a zatim, putem svojih moćnih kompjutera, ostrvi se na njene akcije na berzi. Pošalje se niz lažnih naloga za kupovinu, odnosno akcije se bombarduju nepristojno niskim ponudama. Otprilike na svakih dvadeset potcijenjenih ponuda, uputi se jedna realna. Sve se dešava u djeliću sekunde. Dok dočitate ovu rečenicu, više od dva miliona naloga će biti otvoreno i zatvoreno za trgovinu određenim akcijama. Smisao cijele operacije je da se izvrši vještački pritisak na cijene akcija i da one budu oborene, usljed niza veoma niskih ponuda za kupovinu.
Regularni brokeri, oni koje gledamo kako viču i znoje se na berzama, potpuno su izvan ovog procesa. Njihova vodilja mogu biti podaci koje objavljuje Blumberg agencija i prate cijene akcija „iz minuta u minut“. U svijetu Nanotrgovanja, minut je čitava vječnost. U, na primjer, trećoj desetinki sekunde, kompjuter može izdati hiljadu lažnih naloga za kupovinu, da bi ih u narednoj stotinki poništio. Tokom samo jednog dana on će „ispaliti“ 19 milijardi naloga prema ciljanim akcijama. Da bi se bolje shvatila nevolja, ukoliko bi svaka trgovina koju ostvaruju kompjuteri nanotrgovaca bila obavljena za samo jednu sekundu, bilo bi potrebno više od šest stoljeća da se realizuje algoritam „trgovine“ za samo jedan dan.
Ali, cilj nije trgovina kroz vjekove. Cilj je pokretanje lančanog efekta koji će dovesti do pada akcija („otvoriti prozor“) za između pet i deset odsto njihove vrijednosti. Tada oni aktiviraju svoje stvarne naloge za kupovinu i u trenutku zatvaraju slavinu lažnih naloga. Cijene akcija, budući da više nisu izložene ubilačkom napadu, počinju da se vraćaju na svoju stvarnu berzansku vrijednost. Tada ih Vol Stritovi mangupi prodaju i trpaju profit u džepove. Šta god mislili o ovoj prevari, uvijek imajte na umu da je ona potpuno legalna, odobrena od najvećih američkih, a time i svjetskih finansijskih vlasti.
I zapamtimo, žrtve Nanotrgovanja su bile akcije banke Morgan Stenli, ITT ili Gugla. Žrtva može biti bilo koja firma koja se kotira na bilo kojoj berzi i bilo koja država čijim se dugovima trguje. Iako je sve skupa daleko od bilo kakve pameti, radi se o legalnim poslovima kojima treba da se približimo čim se budemo reformisali.

_________________________________________________________________________________________

VARANJE KLIJENATA

Kada vam neko ukrade pare, on postaje lopov, a kada vas prevari – prevarant. Pod uslovom da nije u pitanju bankar. Ako banka ukrade novac sa nečijeg računa, najgore što može da joj se desi je optužba za nesavjesno poslovanje. Kad nekoga prevari (sitna slova u ugovoru) može joj biti prebačena samo nedovoljna transparentnost poslovanja.
Američki biro za finansijsku zaštitu potrošača (CFPB) kaznio je Banku Amerike zbog prevare sa takozvanim „dopunskim bankarskim uslugama“. Banka je svojim ljubljenim korisnicima prodavala stvari poput dodatne zaštite od krađe identiteta i program kreditne zaštite a da, zauzvrat, nije činila ništa. Po iskazu Debore Moris, činovnika CFPB, ova je banka, od 2001. godine do danas, od milion i po klijenata naplatila (ukrala) najmanje 459 miliona dolara kroz lažnu zaštitu identiteta. Kroz ovaj i druge vidove (obratite pažnju na pogodnosti koje u reklamama nude domaće / strane banke) od klijenata je ukupno oteto 727 miliona dolara. (Banka Amerike je velikodušno priznala da je u pitanju 738 miliona). Stvar je, razumije se, okončana sporazumom, van suda. Naložen je povraćaj sredstava (refundacija) klijentima i odrezana kazna od 45 miliona dolara. Strašno! Ukradete više od sedamsto miliona dolara i kazne vas sa 45 miliona. Uz obećanje da nećete nikada više. Kao, na primjer, što je uradio čuveni Ameriken Ekspres, koji je u decembru prošle godine sporazumno, a zbog slične prevare, platio 76 miliona dolara. Krajem 2012. godine, zbog istog prestupa, ova firma je već platila 112 miliona. U isto vrijeme je finansijska grupa Kapital Van prihvatila sporazum u iznosu od 214 miliona dolara… Krađa, očigledno, nije izuzetak, već poslovna politika.

_________________________________________________________________________________________

MILENIJUMSKI CILJ

Nedavno su u Indiji održani najveći demokratski izbori u svijetu. Pravo glasa imalo je 814,5 miliona birača, a izlaznost je bila najveća do sada (više od 66 odsto). Glasalo se mjesec dana. Novi premijer Narenda Modi pokazao se dostojnim nade svojih sunarodnika na osnovu rezultata koje je ostvario kao premijer pokrajine Gujarat. Ova je pokrajina industrijalizovana i zaslužna za 25 odsto izvoza Indije, iako je njena populacija samo pet odsto ukupne. Narenda Modi je ostvario milenijumski cilj, doveo je struju u domove svih 60 miliona stanovnika svoje pokrajine. Kao premijer Indije, obećao je da će to uraditi i za sve preostale Indijce, iako ih ima još 400 miliona bez električne energije u svojim domovima. Razložni ljudi bi mu poželjeli svaki uspjeh i radovali se ostvarenju tako velikog civilizacijskog iskoraka.
Američki investicioni savjetnici su ove činjenice protumačili na sasvim suprotan način. Oni investitore obavještavaju da je Modijeva kampanja bila pod sloganom: „Dobra vremena su pred nama“, ali da to treba pročitati kao: „Veliki profiti su pred nama“. Eto, dakle, stranih investitora da „ulažu“ u firme koje treba da ostvare indijski milenijumski cilj. Pri svemu je, razumije se, važnija veličina profita koji će oni zagrabiti nego da li će i kada struja doći u domove Indijaca.

_________________________________________________________________________________________

[/restrictedarea]