Oleg Soldat /antropolog/ – Amerika je „mobilna apokalipsa“

… ali je ona i univerzalna svjetska kultura, kojoj pripadamo i mi

Razgovarala Milana Babić

Zapadna kultura je najagresivnija i najefikasnija kulturna matrica koja je ikada postojala i jedna od rijetkih koja je uspjela sebe sasvim efikasno da dokrajči, ali i da pritom – ispuni svoj istorijski zadatak. Ovo što vidimo danas nije Zapad, već jedno novo i neimenovano stanje

Oleg Soldat, asistent na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, neobična je ličnost. Njegova interesovanja kreću se u širokom luku: filozofija, antropologija, teologija (posebno interesovanje za bogoslovsko nasljeđe oca Georgija Florovskog) savremena pop kultura i književnost (ogledi: Tolkin kao veza sa prošlošću i Engleska kao mitološka zemlja: propedeutika u čitanje Tolkinovog Hobita) jezik (ogled: Jezičke reforme Vuka Karadžića kroz prizmu crkvenoslovenskog nasljeđa)…

Stvaralački odgovor na izazove današnjeg vremena sve je teže pronaći, a upravo to je Oleg Soldat ponudio u svom predavanju u Trebinju na bogoslovskom skupu Teologija u javnoj sferi održanom u okviru Dana Eparhije.

Vaše izlaganje na bogoslovskom skupu u Trebinju, na temu Zapadna kultura kao nova skinija i istorijske dispenzacije Logosa naišlo je na širok odjek među publikom. Možete li, ukratko, dati osnovne teze svog izlaganja?

U svom izlaganju na trebinjskom skupu htio sam sa teološkog aspekta da ilustrujem unikatnost Zapada i zapadne kulture. Ne mislim specifičnost – pošto je svaka kultura svoja i specifična – već baš mislim unikatnost. Zapadna kultura je jedinstvena, po mom mišljenju, jedina takva u istoriji svijeta. To je najagresivnija i najefikasnija kulturna matrica koja je ikada postojala i jedna od rijetkih koja je uspjela sebe sasvim efikasno da dokrajči, ali i da pritom – ispuni svoj istorijski zadatak. Takođe, to je misteriozna kultura, tajnovita. Njena unikatnost se naročito ogleda u načinima na koje ona organizuje svoje hrišćansko nasljeđe, čemu ću se začas vratiti. Prvo da kažem šta podrazumijevam pod terminom „Zapad“. Istorijski, Zapad traje od desetog do dvadesetog vijeka, a geografski, on se prostire od rijeke Une (da se držimo Balkana) do Los Anđelesa. Ostavljam po strani očiglednu ali i problematičnu stvarnost da se Zapad sada nalazi zapravo svugdje, preko svoje „meke“ moći, tj. preko kulture. Zapad se istorijski i geografski, dakle, završava u Americi. Da nije bilo Amerike, Zapad bi prestao da postoji 1914. godine, ovako – trajao je do kraja 20. vijeka. Tačnije, od  1992. do 1999. godine, kada je bombardovanjem evropske i hrišćanske Srbije Zapad i javno obznanio da institucionalno više ne postoji. U pojedincima, u pojedinim pokretima, kulturama, činovima – on postoji, ali kao ona kultura koja je i kakva je bila, od srednjeg vijeka do Elvisa Prislija, Boba Dilana i Kurta Kobejna – Zapada nema.  Ovo što vidimo danas nije Zapad, već jedno novo i neimenovano stanje. Da se vratimo pitanju  hrišćanstva koje je bilo u fokusu skupa i moga izlaganja. Naglasio sam da je Zapad na jedinstven način kodifikovao i organizovao svoje hrišćanstvo – na Zapadu se hrišćanstvo nije kretalo linearno i direktno, već nelinearno i posredno, pomoću simboličkih preobražavanja. To pojednostavljeno znači da se hrišćanstvo preoblačilo u sve nove i drugačije istorijske forme – crkve, umjetnosti, misaone i državne sisteme, mijenjajući se, ali zadržavajući pritom neke osnovne karakteristike hrišćanskog načina postojanja. Na kraju se hrišćanski duh ulio u kulturu i napustio institucije zapadnih crkava, te bi upravo zbog toga u kulturi trebalo tražiti odgovor na pitanje: gdje je pravi Zapad? Da dodam još nešto važno: samo je na Zapadu hrišćanstvo pošlo ovim skokovitim putem, u Vizantiji to nije bio slučaj. Mi, pravoslavni, baš zbog toga ponekad teško razumijemo prirodu Zapada, jer ga tražimo tamo gdje ga najčešće nema, zbog čega imamo sukobe sa njim. Vizantijska vjera je najčišća, ali ona mora konstantno da radi na svojim interpretativnim mehanizmima, onako kako nam je to pokazao Sv. Fotije Carigradski. Moja teza je da mi pravoslavni – ne radimo dovoljno na tome.

Možete li da precizirate kada se i zašto na Zapadu desilo ulijevanje hrišćanskog duha u kulturu?

Može se reći da je Zapadna crkva prestala da ispunjava svoju funkciju, a pošto je zapadni čovjek ipak okusio vjeru od petog do devetog vijeka, on je pokušao da nađe izlaz iz problema tako što je počeo bijeg od Crkve. On je sebi stvorio paracrkvu, tj. kulturu. To se desilo u 11. vijeku i svi koje nazivamo klasicima, od Dantea do Bitlsa, čine taj niz. Mislim da je prava riječ – pretvaranje ili metamorfoza. Suština ovog tvrđenja je da je kulturu zapadne klasike, od Dantea do Bitlsa, iz svojih njedara iznjedrila Rimokatolička crkva. To je njeno najveće istorijsko djelo, koje je nadraslo svoju majku. Ta i takva kultura je drugačija od latinske i starogrčke klasike, jer je drugačije usmjerena prema svojim ciljevima i počecima u odnosu na bilo koju drugu kulturu. Ta čudnovata struktura okcidentalne klasike, koja podrazumijeva da je hrišćanska supstancija ugrađena u njene ciljeve i temelje, sazdana je u 11. vijeku. Jedanaesti vijek je trenutak kada je zapadni hrišćanin prvi put izrekao svoju riječ u vidu križarskog pokreta, svoje rane arhitekture i teologije, i svoje romanse. To su, znači, počeci politike, plastično-vizuelne kulture i literature, tj. onih oblasti u kojima će Zapad dostići neodoljive visine. Postepeno će, iz svakog od ovih jezgara, da klija kroz vijekove velika zapadna klasika, sada već ontološki drugačija od vizantijske kulture. Zašto se to desilo? Mogli bismo sažeti sljedeće – 11. vijek predstavlja kataklizmično dovršenje dubljih prethodnih procesa iz devetog i desetog vijeka, koje je započelo Franačko carstvo, naročito krajem osmog i početkom devetog vijeka. Ako pogledamo pažljivije, uočićemo da kroz istoriju stalno postoji težnja da se na scenu vaskrsne jedan isti oblik Evrope – Evropa Karla Velikog. Postoji nesumnjiv kontinuitet evropske politike i kulture sa tom prvom, karolinškom Evropom, ali se treba čuvati političkog poistovjećivanja. Mnogo je važniji kontinuitet duha od kontinuiteta institucija. Naprosto, Franci su odlučno, i sa nekakvom svojom agendom na umu, riješili dvije stvari: da raskinu sa vizantijskim duhovno-političkim prostorom i da prigrle sebi Rim. Tada je, u devetom vijeku, katolicizam uvučen u orbitu Hiperborejaca i posljedice su bile ogromne. Franci – mada izuzetno talentovan i dinamičan narod, kao i svi Germani, nisu baštinili kompleksna duhovno-politička, teološka rješenja, koja je Vizantija mukotrpno formulisala kroz pet vijekova, i koja su bila u stanju da uravnotežavaju i Crkvu i državu, tako da je Crkva na Zapadu u etapama progutala i sebi podredila sve civilizacijske obrasce i kanale. Onda se postepeno stvorila reakcija, početkom 11. vijeka počeo je da se stvara taj centrifugalni niz kulture koja sada bježi od Crkve. Kraj tom nizu, i tom bijegu je – potpuni paganizam kulture, a ponegdje, čak, i otvoreni satanizam, što se vidjelo tek u 20. vijeku. Sada, pravoslavlje mora da pronađe način kako da podsjeti zapadnog čovjeka da i on baštini nešto od vizantijske kulture. Ali, poneko je toga već i svjestan: Džojs, koji svaku Strasnu sedmicu provodi po pravoslavnim hramovima Evrope, Arvo Pert, najveći živi klasični kompozitor, pravoslavac. Kultura Zapada ima, dakle, potencijal za dijalog sa nama. Drugo je pitanje da li taj dijalog želimo i mi pravoslavni. Naša je teologija možda prezasićena teorijom – potrebno je otvaranje i rafiniranje senzibiliteta.

[restrictedarea]

Zašto su Franci odlučili da raskinu sa vizantijskim duhovno-političkim prostorom, odnosno, koja agenda ih je navela na to da sebi prigrle Rim?

Rim je pozvao njih, tj. papa, jer je tražio pomoć od Lombarda, koji su bili nova prijetnja. Papa je tražio novi savez, pošto je Vizantija počela da „ispada iz igre“, opterećena velikom hipotekom carskog ikonoborstva, te su joj sve manje vjerovali i pape i Franci. S druge strane, koliko podsticaja je potrebno nekome ko svejedno gradi carstvo? Franci su jedva dočekali da u svoju orbitu postave,  i od Vizantije otrgnu, duhovnu prestonicu Zapada. Možemo dodati i terminologiju iz savremene geopolitke: silaskom na jug Francima se podarila mogućnost da „izađu na more“, tj. da mu se barem približe, pošto i Pirenova teza tvrdi da Franci ujedinjuju Evropu zbog toga što su Arapi prethodno „zaključali“ Mediteran. Nisu Franci postali pomorska sila, ali su rasteretili prostor koji je počeo da pati od klaustrofobije. Što je najvažnije za potonju istoriju cijele Evrope – institucija papizma se napokon našla u njemačkoj sferi uticaja. Ipak, najzanimljivije franačke ekskurzije u vizantijski prostor bile su prekrštavanje Hrvata u novu vjeru i upad u Bugarsku. Bugari su taj franački avanturizam platili glavom pod vizantijskim carem Vasilijem II Bugaroubicom – iz titule se vidi i kako, a hrvatsku novu vjeru mi Srbi plaćamo kroz cijelu istoriju.

Možemo li onda reći da je problem u samoj instituciji pape, u nadležnosti i težnjama ka osvajanju zemlje i teritorije, koje Rimokatolička crkva ispoljava?

Ja ne bih tako rekao. Nije isto papizam danas i papizam iz devetog vijeka. Papa Stefan II, koji je prvi pozvao Franke, bio je promućuran čovjek, a papa Lav III, koji je krunisao Karla – vjerovatno je bio i veliki čovjek. Do danas u literaturi nema konsenzusa oko toga kakva je tačno bila namjera Lava III. Da kažemo ovako: negdje do desetog vijeka, rimski problemi su bili i naši unutrašnji problemi Crkve, te su i pape nosile karakteristike porodice koja je često u svađi, ali je ipak – porodica. Papa iz vremena Drugog svjetskog rata je nešto sasvim drugo. Za zemlju se vezujemo i mi pravoslavni: zašto onda branimo Kosovo, Krajinu, Hercegovinu? Zašto predsjednik Putin dolazi na rub rata da bi odbranio perifernu rusku teritoriju? Mislim da je apsolutno mjera ljubavi ono što se pejorativno u neohrišćanskom diskursu naziva – „vezivanje za zemlju“. To je domaćinski osjećaj: zašto domaćin ne pusti u kuću neku fukaru da mu preotme kuću i ukućane? Prihvatam da postoje stepeni u terminologiji, naravno, ali, dokaz da je Bog i geopolitičar jeste činjenica da je pravoslavce smjestio u najveću zemlju na svijetu, sa najviše resursa na svijetu, koju permanentno svaki zapadni car želi da preotme. Mene ako pitate, da – treba se vezati za zemlju. Hrišćanin nema nadzemaljski identitet, već zemaljski, lokalni i nacionalni, koji treba da uzrasta da savršenstva. Razmislite o ovome: kada je Vasilije I, veliki knez moskovski, tvrdio u 14. vijeku da priznaje vlast vizantijskog patrijarha, ali ne i cara, tadašnji patrijarh, Antonije IV Svetogorac, odgovorio mu je: „Sine, nemoguće je da hrišćanin ima Crkvu, a da nema Carstvo i Cara.“ Nadam se da nam ne treba puno vremena da shvatimo šta bi bilo sa pravoslavljem, kada ne bi bilo politički i vojno jake Rusije.

Putin možda geografski brani nešto periferno, ali sa koje god druge strane pogledamo na ovaj problem, napadnuto je srce Rusije, ishodište njene kulture i duhovnosti; braneći tu zemlju, on brani svoju istoriju, sjećanje, ali i budućnost. Jasno je da prema zemlji hrišćani imaju domaćinski odnos, ali zar nije hrišćanska istina da nam zemlja nije uporište, „da smo došljaci na njoj“ (apostol Pavle)? Da se vratimo odnosu kulture i vjere na Zapadu – zašto se desio proces prelaska vjere iz Crkve u kulturu na Zapadu, možete li da date genezu tog procesa?

Zašto je vjera na Zapadu pobjegla u kulturu? Dovoljan uzrok je taj što Zapadna crkva, nakon 11. vijeka nije više ispunjavala svoju funkciju. Formalni uzrok je to što se zapadni čovjek sjećao cjeline hrišćanskog iskustva koje mu je tada bilo uskraćeno i osakaćeno, te je njegova potisnuta egzistencijalna kreativnost pronašla ventil u disciplinama od kojih sam neke naveo: romansa, mit, političko križarstvo, arhitektura, sholastička teologija. Najvažnija stvar je da kultura postaje – paracrkva. To je naročito izraženo u moderno doba, od 17. do 20. vijeka, kad se u tkivo kulture sve više uvlače paganski materijali, a hrišćanski se zaboravljaju. U to doba – nema nijednog evropskog (kasnije ni američkog) klasika – koji nije svecijelo paganizovan. Ta putanja se, recimo, završava Vitmenovom glorifikacijom egoističnog, čulnog natčovjeka, dok je kulminacija, recimo, Vagner. Bez Vagnera se ne može razumjeti zapadni čovjek, to je nešto veličanstveno i opasno. Kultura tako postepeno raskida sa vjerom, postaje samostalan sistem koji se samo arhetipski sjeća vjere od nekad. I – tu kulturu slijedi svijet, ne slijedi niko više Tomu Akvinskog, već Mocarta i Bajrona, Bodlera i Pinčona. Međutim, od trenutka kad je Katolička crkva proizvela kulturu, obe su bile osuđene na propast: i kultura i teologija. Teologija je postala, do 19/20. vijeka, impotentna periferna stvar, koju niko ne konsultuje i ne registruje, pa je izbačena čak i sa ozbiljnih fakulteta. Po senzibilitetu, akademska teologija Zapada je u većini slučajeva toliko dosadna da se ne možete nadati da ćete ikada njome zaraziti normalnog mladog čovjeka. Njega ćete zaraziti Rolingstounsima i Ničeom. Problem je što je i pravoslavlje počelo da slijedi taj put – akademštine. Isto je snašlo i kulturu: ona je eksplodirala od renesanse naovamo, ali, pogledajmo 20. vijek. Upravo sam na trebinjskom skupu naglasio da je sve i jedna forma zapadne kulture u 20. vijeku prevaziđena i ukinuta. Čime? Popularnim formama, pop kulturom. Pop kultura je samrtni dovršetak veličanstvene kulture Zapada koja je trajala 1.000 godina, i ta pop kultura je i sama veličanstvena. Dejvida Bouvija je teže shvatiti od Hegela, a jedna pjesma od Džoj divižna je uzvišenija od Baha. To je isto drvo, ista pojava, u svome trajanju. Akademština, na svoju nesreću, to nije prihvatila, sem izuzetaka, Maršala Mekluana, na primjer. Šta vidimo danas? Ne vidimo radikalan povratak katoličkoj vjeri na Zapadu. Nema toga tamo. Radikalan povrat se desio u ekskomunističkim zemljama, marksisti su ponovo postali pravoslavci. Na Zapadu nema ništa novo. Period od 1917. do 1992. može se smatrati za epohu kada je Zapad umro. Sadašnje stanje je novo, i neimenovano strašno stanje, što priznaje i Imanuel Volerstin, na primjer. Džim Morison pjeva: „Ovo je kraj, divni prijatelju.“ Dopustite mi da upotrijebim poređenje koje sam dao i na predavanju u Trebinju: najbolje u pravoslavlju nije nauka, već svetost i autentična teologija; ako ona treba da komunicira s najboljim na Zapadu, potražiće pjesnike, slikare, pjevače i naučnike, čak i političare. Ne teologe i crkve.

Vladika Atanasija je skrenuo pažnju na zapažanje Florovskog da je „zaostatak“ Zapada, njegov pad u odnosu na Istok sadržan, dobrim dijelom, u tome što Zapad nikada nije preživio dramu Hristologije. Odnosno, Zapad nije prošao put intelektualno-duhovne katarze koju daruje potraga za teološkim „obrazloženjem“ ličnosti Isusa Hrista koja se uobličila na Vaseljenskim saborima na Istoku – koji je vaš stav?

Da, Zapad je propustio direktnu Hristologiju sa Istoka, ali ju je u određenoj mjeri zaobilazno nadoknadio –  kulturom. Kao da su naše pravoslavne kulture počele od nekog vremena da gube svoj vizantijski senzibilitet, koji se kod nas Srba ogledao u srednjovjekovnoj arhitekturi, freskama, te u našoj nacionalnoj borbenosti. S druge strane, Zapad je komplikovanom putanjom svojih kultura stvorio ispravan senzibilitet. To nam govori da je bitan i patos i misao. Zapadna kultura je ikona te putanje i teško će moći da pravi mostove neko ko ne shvata taj fenomen. Kad predajete filozofiju, to bi trebalo da je most, jer filozofija je zapadni fenomen. Dalje, ne smije se cjepkati kultura, kako se to kod nas radi. Kod nas još uvijek važe podjele na filozofiju, teologiju, književnost, a te podjele ne stoje. Najteže je razumjeti fenomen vizantinizma. Kod nas postoji težnja da se vizantinizam doživi muzejski i kvazielitno. Šmeman je ukazivao možda na to da vizantinizam ne bi trebalo doživljavati kao apsolutan kriterijum vjere. Možda zapadni narodi mogu da se spasu onim što su podarili svijetu. Sv. Amvrosije Optinski je rekao da će se spasiti tri vrste ljudi: oni koji nisu griješili, oni koji su griješili i pokajali se, i oni koji su griješili, nisu se pokajali, ali su istrpili posljedice koje su ih zbog toga snašle. Treba sticati širinu ruskog milosrđa. Tako i Zapad: ne možemo očekivati da se oni u svemu konformišu našoj Hristologiji, ili nečemu teološkom. Sem toga, vizantinizam je obnovljiv resurs. Meni se čini da su Amerikanci u mnogo čemu moderna Vizantija, u svakom slučaju znam da oni danas izučavaju vizantijsku strategiju.

Na šta mislite kada kažete da oni danas uče vizantijsku strategiju?

Značajni američki strateg Edvard Lutvak je prije nekoliko godina objavio monumentalnu vizantijsku veliku strategiju. Lutvak je doktorirao na starorimskoj strategiji i onda je uočio da današnja Amerika slijedi tu strategiju, koja nalaže da se neprijatelj uništi. Stari Rimljani su, kada im se neko suprotstavi, slali legije da ponište neprijatelja. Kada su pobijedili Kartaginu, razrušili su grad i zasolili tlo. To je nekakav mehanički, odgovor mišića. Vizantijska strategija je rat uzimala kao posljednju opciju, koristili su pamet. Prije toga su koristili sva moguća sredstva da ublaže prijetnju, ili da od neprijatelja načine prijatelja: diplomatija, zlato, podmićivanje, nagrađivanje, pokloni, ustupci – sve da bi se izbjegao rat i da bi se taj neprijateljski narod – ovo je najvažnije – uvukao u orbitu vizantijskog stila života, na čijem čelu se nalazio car, vasilevs. Njima je zaista bilo stalo do toga, kao hrišćanima. Takvo ponašanje su im zamjerili kasnije germanski križari, koji su, kao i Srbi, vjerovali u mišiće i čast, i da je nagovaranje i potkupljivanje – kukavičko ponašanje. Ako pak ništa ne bi pomoglo, išlo se u rat. O svemu tome piše Lutvak, koji piše za ugledne časopise, drži ugledna predavanja. On kaže: „Slijedimo Vizantiju, a ne Rim.“ Taj čovjek je 20 godina izučavao originalne vizantijske spise.

Zar prije ne izgleda da SAD nastupa sa pozicije ekskluzivnog prava na „misionarenje svjetom“ i mekom i tvrdom silom? Odnosno, da SAD, po jednoj liniji, nastavlja starozavjetni put izabranosti?

I izgleda, i jeste tako. Ali, imati imperiju znači imati svijest o svojoj izabranosti. Amerika je imperija. Martin van Kreveld citira jednog engleskog oficira koji mu je rekao: „Ne praviš državu bez ‚razbijačkog‘ zanata“. A tek imperiju? I Vizantinci su posjedovali takvu imperijalnu samosvijest. Vi ste dobro naglasili starozavjetnu komponentu američke duhovnosti, ona zaista postoji. Potrebno je politiku izučavati zajedno sa kulturom, a ovu zajedno sa njenim najdubljim slojem – teološkim. Sva pojavnost američke kulture je prožeta teološkim: od „molitvenih doručaka“, do političke teologije „crne kutije“ koja služi kao okidač balističkih projektila koji svugje idu sa američkim predsjednikom. To je na više načina mobilna apokalipsa, ali to naše doba i čini izuzetnim i zanimljivim: neprestana mogućnost samouništenja. Mekluan je čak govorio: „Apokalipsa je naša jedina šansa.“ Kulture i entiteti na periferiji odlučivanja –  a i mi smo odlučili da tu budemo – stalno zanemaruju ovu, sada već nesumnjivu teološku pozadinu dešavanja, počevši eto od Tolkina i Mekluana, koji su svaki dan bili u hramu. Amerika ima svoju teološku pozadinu, samo se nikome ne da da se pozabavi time.

U ogledu Tolkin kao veza sa prošlošću iznosite zanimljive teze, između ostalog da je „Tolkinovo djelo hermeneutičko sredstvo za razumijevanje nekih ranih aspekata nastajanja Evrope“ – možemo li to povezati sa vašim prethodnim zaključcima i možda doći do nekog skrivenog ključa anglosaksonskog pogleda na svijet? Odnosno, koliko je kolonijalizacija nešto što je imanentno anglosaksonskom pogledu na svijet?

Da, postepeno smo eto suzili priču na Anglosaksonce. Tolkinova djela reflektuju rana srednjovjekovna stanja Evrope, naročito Britanije, ali je taj čovjek, prije svega, veliki umjetnik, najveći ikada poznavalac engleskog jezika. Ja sam intenzivirao svoje bavljenje njim u posljednje dvije godine, tempirajući to za ekranizaciju njegovog romana Hobit. To je, zajedno sa Gospodarem prstenova, koji je takođe režirao Piter Džekson, značajno djelo u ovo naše vrijeme mlakih trendova. Kod nas su dva episkopa prepoznavali i naglasili značaj i knjige i filma: ep. David (Kruševački) i ep. Jovan (Ćulibrk). I knjiga i film su promijenili istoriju, redefinisali žanrove. Još jedan razlog moje fascinacije je regionalna poetika njegovog djela, a to je krajiška poetika. Znate, Tolkinova postojbina se u srednjem vijeku nazivala Mercija, što na starom engleskom znači krajina, ili granica. Ja sam krajišnik i pronašao sam mnoge kulturološke paralele između, na primjer, Ćopića i Tolkina, i između nekih drugih osobina naših kultura. Značaj krajine, kao evropskog fenomena – kojega je bilo u nekoliko zemalja i u raznim epohama u Evropi – ponovo će doći do izražaja. O nekakvom ključu anglosaksonskog pogleda na svijet teško bi se moglo govoriti, pošto je to kultura koja je prošla kroz nekoliko drastičnih promjena u istoriji. Izlazna, finalna njihova osobina je nevjerovatna efikasnost: kome je sem njima pošlo za rukom da urade ono što su oni uradili, preko Amerike – da ujedine svijet u jednu kulturu? Grčki i rimski uspjeh izgledaju provincijalno u poređenju s tim. Nije to kolonijalizacija, po mom mišljenju. Kolonizovali su prije Engleza, i više od njih, Holanđani, Španci i Portugalci, pa danas niko suštinski ne registruje tu činjenicu na svakodnevnoj osnovi, onako kako ležerno koka-kola stoji na našem stolu, ili onako kako se internet spontano uključio u mentalnost čovječanstva. Kolonijalizacija kulturom – to bi se moglo prihvatiti.

Na kolonijalizaciju kulturom sam i mislila. Čitaocima će izgledati čudno tvrđenje da i Englezi imaju svoju Krajinu…

Imali su je i Amerikanci, i to najveću: cijeli jug i zapad tradicionalno je bio Krajina, oni su govorili Frontier, i izvorište njihove kulture. Srpska i američka kultura, na primjer, izomorfne su, istog su oblika. Pa pitajte svu našu stariju populaciju, 50. godište naovamo, na čemu su odrasli. Svi će reći da je to film vestern žanra. Čak su i mentalne sličnosti između svih Krajišnika slične: to su „ljute kulture“, koje oblikuju ljude koji neprestano očekuju nekakav spor ili sukob.

Znači, to je smisao vašeg tvrđenja iz prvog pitanja – da granice Zapada idu od rijeke Une do Los Anđelesa?

Da, svakako. Balkan nije uniformna, homogena teritorija sa stanovišta kulture: mnogi Srbi Krajišnici, i iz Bosanske i iz Vojne krajine u današnjoj Hrvatskoj, imaju jednu osobinu koja nije balkanska: oni su napola zapadnjaci, oni razumiju zapadnu kulturu, jer je osjećaju na svojoj koži. Prođite, na primjer, banjalučkim alejama u ljetni kišni dan: tu se osjeća prisustvo zapadnih mitova i vrijednosti koje je vjetar nanio preko Grmeča i Kozare. Taj krajiški špic u bosanskoj tromeđi razdvajao je habzburšku, centralnoevropsku, mediteransko-mletačku kulturu, tursku i pravoslavnu. Toga nigdje u svijetu nije bilo više, sem, možda, na Bliskom istoku. Izuzetno potentno mjesto: nisu slučajno Gavrilo Princip i Tesla sa toga područja. Još jedan veliki Krajišnik, Mrkonjićanin, helenista Milan Budimir, doktorirao je na indoevropskim olujnim božanstvima, mislim da je to dostojan simbol svih krajina i njenih olujnih ljudi.

[/restrictedarea]