Dan pobede cinično maskiran

Zbog čega srbija treba da slavi svoju prošlost, a ne da je se stidi

Piše Nenad Popović

Vrhunski je cinizam da od svih 365 dana u godini Evropska unija, predvođena Nemačkom, 1985. godine donese odluku da se Dan Evrope slavi baš 9. maja

Na današnji dan, pre tačno 69 godina, nešto iza ponoći, u 00.16 časova, u Berlinu je potpisan akt o bezuslovnoj kapitulaciji Nemačke u Drugom svetskom ratu.
U ime poražene nacističke Nemačke ovaj akt je potpisao feldmaršal Vilhelm Kajtel, dok su u ime saveznika kapitulaciju nemačkih snaga ratifikovali sovjetski maršal Georgij Žukov i britanski general Artur Teder.
Istoričari se slažu da su glavnu prekretnicu u Drugom svetskom ratu donele dve pobede Crvene armije nad nemačkim Vermahtom, jedna u Staljingradu, a druga kod Kurska, u istočnoj Ukrajini. Staljingradska bitka je bila jedna od najkrvavijih, a možda i najveća pojedinačna bitka u ljudskoj istoriji. Na površini od 100.000 kvadratnih kilometara besnela je 200 dana, počev od 23. jula 1942. do 2. februara 1943. godine. Odnela je živote preko milion ruskih vojnika i civila. U njoj je učestvovalo više od dva miliona ljudi, sa 20.000 topova, oko dve hiljade tenkova i isto toliko aviona. Ovom bitkom, u kojoj su učestvovali ruski muškarci, žene, pa čak i trinaestogodišnji dečaci, Rusija je pokazala na kakve je žrtve spremna u borbi protiv fašizma, ohrabrujući mnoge oslobodilačke pokrete širom okupirane Evrope.
Vinston Čerčil je rekao: „Staljingrad je bio kraj početka, a Kurska bitka početak kraja.“
Kurska bitka odigrala se od 5. jula do 23. avgusta 1943. godine. Ova bitka je ostala zapamćena kao najveća tenkovska bitka u istoriji ratovanja. Nemačka je u Kurskoj bici raspolagala sa 900 000 vojnika i 2.700 tenkova, dok je Crvena armija imala izvesnu brojčanu prednost u ljudstvu i 3.600 tenkova. Završetkom Kurske bitke okončana je i poslednja nemačka ofanziva na Istočnom frontu. Posle ove bitke nemačka vojska se nalazi u konstantom povlačenju, a inicijativa definitivno prelazi na sovjetsku stranu, vodeći ka konačnoj pobedi nad nacističkom Nemačkom.
Pobedom u Kurskoj bici otvara se put za prelazak reke Dnjepar i oslobađanje Ukrajine, da bi konačno, na proleće 1945, Crvena armija probila nemačke linije u Poljskoj i krenula u nezadrživ pohod ka Berlinu. Snažna sovjetska ofanziva u delu Nemačke koji će kasnije postati Istočna Nemačka (DDR) imala je dva cilja. Napredak je morao da bude što je moguće brži da bi se linija dodira sa zapadnim saveznicima pomerila što više na zapad, dok je drugi motiv bio da se osvoji Berlin. Osvajanje Berlina imalo je ne samo veliki posleratni strateški značaj već i veliki simbolički značaj. Onaj ko osvoji Berlin, taj će biti pravi pobednik Drugog svetskog rata. Ruski vojnik Mihail Minin, 30. aprila 1945, popeo se na zgradu Rajhstaga u plamenu, i na njoj istakao crvenu zastavu. Rusija je odnela pobedu.
U bici za Berlin, koja je trajala od 16. aprila do 8. maja 1945, stradalo je 185 000 vojnika Crvene armije, dok je na strani nemačke vojske živote izgubilo 170 000 ljudi. Suočen sa neizbežnim padom Berlina, a time i sa konačnim krahom svog sna o hiljadugodišnjem rajhu, Adolf Hitler je 2. maja izvršio samoubistvo u svom berlinskom bunkeru.
Sedam dana posle toga, u Evropi je okončan Drugi svetski rat.
U ovom, do tada neviđenom ratnom vihoru, više od 50 miliona ljudi izgubilo je život. Najveće žrtve u borbi protiv fašizma podnela je Rusija, odnosno SSSR, čiji se gubici procenjuju na blizu 25 miliona ljudi. Jugoslavija je, prema zvaničnim podacima, imala 1,7 miliona žrtava. Imajući u vidu broj žrtava i razmeru razaranja koje je svetu doneo Drugi svetski rat, Dan pobede nad fašizmom, kada su razaranja zaustavljena, sa razlogom se smatra jednim od najvažnijih datuma u istoriji čovečanstva.
Tokom proteklih 69 godina, Dan pobede nad fašizmom doživeo je duboki simbolički i sadržinski preobražaj. Taj preobražaj je započet samo pet godina posle okončanja Drugog svetskog rata, 9. maja 1950, kada je francuska vlada objavila Deklaraciju o stvaranju zajednice uglja i čelika, zapadnoevropske nadnacionalne tvorevine koja je trebalo da objedini industriju uglja i čelika dva najkrupnija proizvođača posleratne Evrope – Nemačke i Francuske.
Ovaj projekat je u istoriji ostao poznat kao Šumanov plan, koji je dobio ime po tadašnjem francuskom ministru inostranih poslova Robertu Šumanu.
Zahvaljujući ovom projektu, 9. maj se obeležava ne samo kao Dan pobede nad fašizmom već i kao Dan Evrope. Vrhunski je cinizam da od svih 365 dana u godini Evropska unija, predvođena Nemačkom, 1985. godine donese odluku da se Dan Evrope slavi baš 9. maja.
U svemu ovome postoji jedno pitanje koje se kao lažna dilema, sa jasnom političkom dimenzijom, sve češće nameće u javnosti: koji od ova dva događaja, što se obeležavaju istog datuma, današnja Evropa treba da slavi? Da li je to dan koji je označio pobedu ujedinjene Evrope nad zlom nacističke Nemačke, ili dan kada je stvorena prva naddržavna organizacija u Evropi koja suštinski predstavlja preteču sadašnje Evropske unije?
Nepravedno je, ali sa njihove tačke gledišta možda i razumljivo, da Nemačka, Hrvatska ili Mađarska, koje su u Drugom svetskom ratu bile na strani agresora, žele 9. maja da slave Dan Evrope. Ali za Srbiju, zemlju čiji je gotovo svaki stanovnik izgubio nekog bližnjeg u Drugom svetskom ratu, ta dilema ne bi smela da postoji.
Ali uprkos tome, u Srbiji se, u poslednjih nekoliko godina, proslava Dana Evrope tretira sa istim, ako ne i većim značajem, nego Dan pobede nad fašizmom. Da li je Srbiji datum kada je doneta Šumanova Deklaracija o osnivanju organizacije uglja i čelika zaista važnija od Dana pobede nad fašizmom? Ili je to samo još jedan, veoma lukav pokušaj da se tim događajem zaseni, obezvredi i gurne u zapećak onaj drugi? I da li Srbija, zaslepljena politikom bezuslovnog pridruživanja Evropskoj uniji, treba da pristane i na taj uslov da učestvuje u reviziji sopstvene istorije?
Očigledna revizija istorije, koju u osvit obeležavanja stogodišnjice od početka Prvog svetskog rata i 70-godišnjice od završetka Drugog sprovode pojedine članice Evropske unije, opasna je ne samo zbog toga što iskrivljuje istorijske činjenice, praveći od dželata žrtve, i obratno, već i zbog toga što vodi ka renesansi ideje fašizma, koja svoje otelotvorenje danas ima u fašističkom pokretu koji kroji novi državni poredak u Ukrajini.
Zahvaljujući povampirenju fašizma u Evropi, danas, kao i pre 70 godina u beloruskom selu Hatinu, ukrajinski fašisti − ovog puta u Odesi – spaljuju žive civile. Evropa ne sme da zatvara oči pred ovom pojavom, već mora stalno na nju da podseća i ukazuje kako se užasna prošlost Drugog svetskog rata nikada ne bi ponovila. Zato je važno da čitava Evropa, a posebno Srbija, 9. maja slavi Dan pobede.
Patrijarh Pavle je govorio: „Braćo, da praštamo – moramo jer je to jevanđelska zapovest, ali da zaboravimo – ne možemo. Ne možemo da zaboravimo Drugi svetski rat, i ne možemo da zaboravimo NATO bombardovanje Srbije. Onaj ko to može, neka 9. maja slavi Dan Evrope.“
Autor je član Demokratske stranke Srbije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *