„Crnogorski“ – ni jezik, ni ime jezika – Šta znači “ braniti” srpski jezik 

Piše Veselin MATOVIĆ

U Crnoj Gori dešava se preimenovanje jezika, fenomen poznat samo na prostorima novoformiranih južnoslovenskih država i nekadašnjeg zajedničkog srpskohrvatskog, odnosno srpskog jezika. Ovdje specifičan i po tome što se to odvija u okviru iste etničke zajednice

Sve je danas u Crnoj Gori iskompromitovano, ali nije ništa u tolikoj mjeri kao „odbrana“ srpskog jezika. Šta li bi tek bilo da ga nijesmo branili? Koliko bi nas tek onda bilo bez posla?

UGROŽAVANJE I PREIMENOVANJE JEZIKA Jezik se može njegovati, bogatiti i razvijati stvaralaštvom, i to je njegovo „branjenje“ (od okoštavanja, sterilnosti, frazeologizacije, arhaizacije, politizacije, ideologizacije, varvarizacije, konzervativizma, feminizacije itd), ali to nije u nadležnosti političkih stranaka i nevladinih organizacija. Da je, recimo, neko u Crnoj Gori zabranio upotrebu srpskog jezika u javnom komuniciranju i nametnuo neki drugi, albanski, romski ili engleski jezik, na primjer, onda bi to bila druga stvar. Suprotstavljanje takvom nasilju bila bi prvenstvena obaveza političkih stranaka i drugih nacionalnih organizacija. Ali ni tada se ne bi moglo govoriti o „odbrani“ jezika, već o odbrani prava na služenje jezikom. Može se, doduše, braniti i prestiž i status jezika u višejezičnoj zajednici, gdje dolazi do hegemonizacije jednog jezika nad drugim ili, pak, ugrožavanja maternjeg, domicilnog, od nekog moćnijeg tuđeg jezika (Francuzi su svojevremeno donosili zakon o zaštiti francuskog od engleskog jezika, ali im od toga nije bilo mnogo pomoći). U Crnoj Gori ništa od toga nije se desilo. Niko ovdje nije zabranio upotrebu srpskog jezika (kao što vidimo, Crna Gora još nije zanijemila), niti je on diskriminisan, ni administrativno, ni praktično, od albanskog ili nepriznatog romskog jezika, na primjer. Jeste ugrožen, posebno u nekim oblastima (ekonomija, politika, zabava, tehnologija itd) od engleskog jezika, i tu bi se aktivnošću nekih organizacija, posebno državne administracije, škole i medija moglo štošta popraviti, ali on je na isti način ugrožen i u Srbiji i na cijelom svom govornom području. Na sličan način ugroženi su i francuski, i grčki, i mađarski, i svi manji jezici na planeti. Ugroženi su dominacijom velikih svjetskih jezika: engleskog, španskog, kineskog, koji su, u eri tzv. globalizma, i globalnih informacionih sistema, postali jezici međunarodne komunikacije.

Međutim, u Crnoj Gori dešava se nešto drugo, nesumnjivo gore od svega navedenog – dešava se preimenovanje jezika, fenomen poznat samo na prostorima novoformiranih južnoslovenskih država i nekadašnjeg zajedničkog srpskohrvatskog, odnosno srpskog jezika. Ovdje specifičan i po tome što se to odvija u okviru iste etničke zajednice.

[restrictedarea]

DESTRUKCIJA I REVIZIJA Preimenovanje jezika ne mora proizvesti ni sistemsku, ni normativnu destabilizaciju jezika, ali direktno uzrokuje destrukciju svega ostalog: nacionalne svijesti, sistema vrijednosti, kulturnog obrasca, modela društvenog ponašanja, preimenovanje kulturnog nasljeđa, reviziju istorije, jednom riječju – to suštinski ugrožava cjelokupnu egzistenciju naroda. To se najbolje može vidjeti na primjeru sadržaja nastavnih programa i udžbenika, i nametanja „novih čitanja“ književnih djela koja su tamo zastupljena, sve u znaku novog jezičkog imena. Po tim udžbenicima, na primjer, niti ima, niti je kad bilo srpskog naroda, niti njegovih tragova u današnjoj Crnoj Gori.

Zapravo, preimenovanje jezika, kao i nametanje tuđeg pisma jednom narodu, bez obzira na to od koga to dolazilo, od tuđina ili iznutra, od „zla domaćega“, pouzdan je znak namjere da se taj narod uništi, ako ne fizički, a ono – da se poricanjem njegovog identiteta i neminovnim otuđenjem njegove kulturne baštine, učini nepostojećim.

Briga o čuvanju jezika i uopšte njegovanje jezičke kulture i pismenosti u nadležnosti je, uglavnom, jezičkih stručnjaka, obrazovnog sistema, medija, kao i odgovarajućih državnih institucija, ali briga o imenu jezika u nadležnosti je svih njegovih govornika jednako, razumije se – i političkih stranaka i NVO. Svi njegovi govornici ne samo što imaju pravo nego su i obavezni da čuvaju i brane ime svog jezika, prema svojim mogućnostima, kao i otadžbinu. Ali, da bi se zaustavila dalja kompromitacija, da ne bi dolazilo do zabuna, upadanja u stupice, nerješive zagonetke i kompromise, pa da ne bude „da je ovca od milošte svom jagnjetu rep odgrizla“, mora se jednom uspostaviti precizna i jedinstvena terminologija u diskusiji o ovom pitanju. Napokon, i da bi se odustalo od pogubnog insistiranja na „ravnopravnosti srpskog i crnogorskog jezika“. U političkom diskursu, ali samo u političkom, može se govoriti samo o ravnopravnosti imenā (srpski jezik – „crnogorski jezik“, iako su u pitanju ime i nadimak), ali to ne znači da je riječ o dva jezika. Mnogo je ljudi koji imaju ime i nadimak, i koje njihovi bližnji čak mnogo češće oslovljavaju nadimkom, ali oni samim tim nemaju pravo na dvije lične karte, niti na dva matična broja: jedan za ime, drugi za nadimak. Zašto bi bilo drukčije sa imenovanjima jezika?

NE SAMO PATRIOTSKO PITANJE Svak, dakle, ima pravo da brani ime svog jezika, ali niko nema pravo da to, makar i s najboljim namjerama, čini proizvoljno i u suprotnosti s interesom naroda koji, uz najveća odricanja, ostajući vjeran svom imenu i svom pismu, brani pravo na svoje postojanje. Jer, kako ispravno primjećuje prof. Petar Milosavljević, pitanje odbrane identiteta i integriteta srpskog jezika nije samo patriotsko, već i naučno pitanje. A nauka, ako je nauka, ne priznaje proizvoljnosti, još manje – kompromise, nagodbe i trgovine! Nauci, zapravo, zdravom razumu i jezičkoj stvarnosti, ne smiju se nadređivati dnevnopolitički i stranački interesi, kako je to učinjeno sporazumom vlade i opozicije 2011, kojim se uslovno pominjanje imena srpskog u nazivu nastavnog predmeta (crnogorski – srpski, bosanski, albanski, hrvatski jezik i književnost), platilo ne samo priznanjem  nego i administrativnom supremacijom imena tzv. crnogorskog jezika u ovdašnjem obrazovanju. To je ponovljeno, ali još naglašenije, i ovih dana, usvajanjem, na predlog dijela opozicije, karikaturalnog amandmana na Zakon o opštem obrazovanju, kojim se privremeno eskivirala nedavna presuda Ustravnog suda u vezi sa tim Sporazumom.

Srpski narod, iako je posle tragičnih poraza krajem 20. i početkom 21. vijeka zapao u stanje opšte potištenosti, klonuća i pesimizma, koje su crnogorski vlastodršci iskoristili za prepad na ime njegovog jezika i njegovo kulturno nasljeđe, nije se odrekao prava ni na to ime, ni na to nasljeđe. Ne bi trebalo sumnjati da je svaki građanin koji je, u današnjim prilikama, posle svih pritisaka, ucjena i podmetanja od strane vlasti (ne treba kriti – i od opozicije), sebe definisao imenom srpskog jezika (a njih je više nego svih ostalih u Crnoj Gori), istovremeno podvukao crtu ispod tog imena! Njihovo uporno preferiranje imena srpskog jezika nedvojbeno pokazuje da je ono neporeciva jezička konstanta Crne Gore, etalon njene prepoznatljivosti, ali je istovremeno i jasna poruka onima koji bi tu realnost da poreknu.

Srpski jezik, kao ime svog maternjeg jezika, svojata više od polovine pravoslavnog stanovništva Crne Gore, a narečeni „crnogorski“ jedva trećina. Srpski je maternji jezik i Srbima i Crnogorcima, a „crnogorski“ samo dijelu Crnogoraca. Srpski je međunarodno priznat i poznat, izučava se na brojnim slavističkim i drugim filološkim katedrama širom svijeta, jezik sa bogatim stvaralaštvom i desetovjekovnom kulturnom tradicijom iza sebe, a „crnogorski“ – nepoznat je i nepriznat, i na njemu nikada ništa dosad nije napisano. Recimo – Međunarodna komisija za standardizaciju ISO 639, i dalje, odbivši da „crnogorski“ uvrsti u svoju listu jezičkih kodova, koristi kod srp. – kod za srpski – za sve knjige i časopise koji izlaze na „crnogorskom“ jeziku. Na kraju, sa srpskim bi se Crna Gora lako snašla i prepoznala u Evropi, dok je „crnogorski“ neprihvaćen u praksi i u samoj Crnoj Gori, čak i od onih koji se zdušno zalažu za njegovu promociju i standardizaciju.

Kada je crnogorski režim krenuo u jezički secesionizam, previdio je ove činjenice.

SAMOSROZAVANJE

Pokopnici imena srpskog jezika u Crnoj Gori često su i sami Srbi. Ovih dana pojavio se apel jedne NVO protiv „diskriminacije najbrojnije jezičke zajednice u Crnoj Gori“, upućen međunarodnim institucijama, ambasadama, organizacijama itd. Kakvu će predstavu o jezičkoj situaciji u Crnoj Gori steći neki stranac na osnovu ovakve formulacije? Nesumnjivo – veoma pogrešnu, ukoliko bude išta razumio posle saznanja da u malenoj Crnoj Gori postoji više „jezičkih zajednica“. Ovakvom formulacijom ne samo što se legalizuje tzv. crnogorski kao službeni, odnosno „državni“ kako vole da kažu crnogorski zvaničnici, nego se srpski jezik derogira na nivo jezika etničke grupe, etničke zajednice, što je manje i od onoga što se podrazumijeva pod definicijom „jezik manjinskog naroda“. Crnogorski zvaničnici termin „nacionalna zajednica“ upotrebljavaju kada govore o pravnom položaju Crnogoraca u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji i na Kosovu. Prema tome, ako su Srbi, po sopstvenom priznanju, „jezička“, onda su i nacionalna (ili etnička) zajednica u Crnoj Gori, čime se pravno izjednačavaju s Crnogorcima u Srbiji i ostalim državama nastalim iz bivše Jugoslavije. To što kažu da su „najbrojnija zajednica“ ne može uticati na takav njihov pravni status. Neka se Srbi koji koriste ovakve formulacije preispitaju da li će nekad crnogorski zvaničnici ili njihove institucije za sebe kazati da pripadaju „crnogorskoj jezičkoj zajednici“ u Crnoj Gori. Naravno da neće. Na toliko samosrozavanje spremni su samo srpski intelektualci i „branioci“ srpskog jezika.

[/restrictedarea]