Gebels je kazao: „Ne govorimo da bismo nešto rekli, nego da postignemo određeni efekat“. Upravo na ovu rečenicu podsećaju priče o rekonstrukciji vlade koje se već mesecima razvlače po svim medijima.
Pomalo sam se neoprezno upustio u citiranje. U današnjoj Srbiji to nosi priličan rizik. Većina javnih delatnika nije na vreme čitala osnovnu školsku lektiru, neredovno se školovala i sa slabim ocenama i ponavljanjima razreda, a onda na sumnjive načine prigrabila diplome nekih novih fakulteta i shodno tome nastavila da ne čita ništa. I sada, kada se tako temeljno neobrazovani dokopaju neke knjige ili nešto o njoj načuju, oni kao da polude i onda ona svuda počne da im se priviđa. Učitavaju svoje priglupo razumevanje nekoliko citata iz tih dela u sve što se dešava i sve što bilo ko kaže, naravno i pogotovo ako je taj neko na vlasti. Cilj je zaseniti prostotu, i zato oni pred televizijskim kamerama ili na konferencijama za novinare sriču ponešto iz zbornika „Misli velikih ljudi“ ili iščitavaju lirske pasaže iz devojačkih ljubavnih dnevnika ili romana Sidni Šeldon.
Reč je o onoj vrsti ljudi koje je Slobodan Jovanović nazvao – poluinteligentima, a koji danas dominiraju političkim i medijskim životom Srbije.
Tako Goran Vesić u “Danasu“, u znak podrške Aleksandru Vučiću, piše neki tekst sačinjen od najbanalnijih opštih mesta i praznih stereotipa poput onoga „o palanačkom duhu koji vlada Srbijom i protivi se svakoj modernizaciji i promeni“ ili da „građani treba da promene način razmišljanja kao i da društvo umesto mitova izabere progres i razvoj“. I malo načitaniji čovek zna da su progres, napredak, reforme, održivi razvoj, deregulacija i evropska porodica novi mitovi koji vladaju svetom, a da Srbijom i dalje vlada mitomanija „demokratskih promena“. Najgore od svega je to što je za ovaj herbarijum šupljih priča o „velikoj ideji“, oveštalih opštih mesta iz referata funkcionera nekadašnjeg SSRNJ, dosetki s povelikom bradom i tome slično upotrebljena Marksova 11. Teza o Fojerbahu: „Filozofi su svet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on izmeni“.
[restrictedarea]Stotine knjiga su napisane o tumačenju ove Marksove teze, ali nikome do Vesića nije palo na pamet da je upotrebi kao uputstvo za doterivanje, rekonstrukciju i popravku divljeg kapitalizma koji već deceniju i po vlada Srbijom. A još manje bilo ko može promenu sveta očekivati od Mrke, Mlađe, Verice, Alise, Slavice, Suzane, Ivice, Sulejmana… Oni su toliko posvećeni promenama sebe, da za svet odavno ne haju.
Nepotrebno je i reći da su neizostavna pozivanja na „Filozofiju palanke“, i to sve zbog toga što je Vučić u jednom javnom obraćanju u vezi sa hrastom pomenuo palanački duh, za čije je otkriće patentirano i ekskluzivno zaslužan Radomir Konstantinović. U međuvremenu je Vučić, zbog pominjanja jedne knjige Maksa Vebera, u sumanutim ulizičkim interpretacijama prestao da bude pravoslavac i postao čovek sa „protestantskom etikom i duhom kapitalizma“!
Kako je stvarno izgledala srpska palanka moglo se jasno videti iz bezbroj puta prikazane briljantne televizijske serije „Više od igre“ Slobodana Stojanovića i Zdravka Šotre. To su bile i ostale naše varošice, naše Gradine i naše palanke. Ovo danas je, poštovana priučena gospodo, provincijalizacija Srbije. Već punu deceniju i po od Srbije se pravi tuđa provincija. Vi, nedoučena gospodo, specijalci sa kurseva iz Budimpešte i Gelzenkirhena, pravite od nekadašnjeg malobrojnog ali velikog naroda provincijalnu smesu, sa zadatkom da joj promenite „i kod i genom i DNK“. I o tome je reč i nemojte se stoga pozivati na knjige koje niste ni pročitali, ni razumeli. Radite vama povereni i naloženi posao jer on ne traži nikakvu naučnu opremu niti fusnote.
Približićemo, i vama za ugled i čitaocima, kako se to radi kada se radi u čistoj formi i bez uvijanja nepotrebnih citata. Reč je o preporučenoj pošiljci broj 22384, koju je 26. decembra 1969. iz Sarajeva uputio mitropolitu Danilu na Cetinje specijalni izaslanik pape Pavla VI, Francisko Polovineti:
„Vaše Preosveštenstvo, Molim da mi oprostite na greškama, ali trudiću se da ih bude što manje, jer sam prvi put u povjerljivoj misiji ovdje. Molim da razumijete moje napore koje činim sam uz pripomoć veoma odanih i povjerljivih saučesnika, ali sve to da što bolje i savjesnije, da najbolje namjere Svete stolice izvršim što razboritije uz veliku obazrivost, našto sam naročito upozoren.
Nosim vam specijalnu poruku Svetog Oca Pape i Njegovu poruku treba lično da uručim pa sam rado prihvatio ovaj naporni put da se uz Njegov blagoslov ovjekovječi trud i obezbijedi Vaša saglasnost i saučešće, što je izrazita želja Sv. Oca Pape pa sam pošao na ovaj istorijski put koji treba da ovjekovječi i Vas.
No, evo u Sarajevu sam pozvan u Nadbiskupiju i zadržan, hitno obaviješten sa napomenom da momentalno nije pogodan momenat – naime, pala bi u oči moja prisutnost na Cetinju, pa bi mogle nastupiti nemile posledice i mnoge neprijatnosti od nenamjernih i zlih ljudi Vaše sredine, što bi omelo i mnogo naškodilo postignutim uspjesima u odvajanju vaše Svete crkve od separatističke jeresi.
Mnogo se postiglo i Sv. Otac Papa je veoma zadovoljan i predložio je da bi bilo najbolje da se skine ona mala kapela i smjesti u muzej ili Njeguše gdje bi odgovarala namjeni, gdje istorija toga vremena izumrlog naroda još jedino ne može da vidi. Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrijebila ovaj narod, koji eto može se reći potpuno izumire.
Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan Sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu veru zašto je voljan i da uloži velika sredstva. Sv. Otac Papa je voljan da dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu mauzoleja koji ti hrabri ljudi uporno traže i žele, pa će i Papina pomoć mnogo doprinijeti, pa će samo tražiti da u mauzoleju budu smeštene kosti Lucije – Crnogorske (Ozane Kotorske), koja je još ranije prešla u pravu Hristovu vjeru i do smrti bila izložena svim proganjanjima, ali nikad nije htjela da tu vjeru osramoti i ostavi.
Zato će ona biti oglašena Sveticom i želja bi bila da se njeni ostaci pohrane u mauzolej zašto će biti izgrađen veliki i divan sarkofag koji će krasiti unutrašnjost mauzoleja. Sv. Otac Papa cijeniće veoma Vaše napore i veliku duševnu i prosvjetnu vrijednost, cijeneći Vašu odanost svetoj crkvi, a verujući da će u Vama naići na saradnika u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vjera i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape, on je voljan da sve žrtve podnese i sva sredstva uloži, pa jedva čeka da se osveti Divni Hram u Titogradu i uspostavi biblioteka, dovedu misionari i otpočne pomaganje tog dobrog naroda u prevođenju pravoj Hristovoj vjeri.
U tome Sv. Otac Papa računa na Vašu suradnju i voljan je da Vam ponudi položaj među svojim najbližim saradnicima a da Vi rukovodite svim tim poslovima uz zagarantovanu diskreciju. To je bila moja misija i to bi bila poruka koju sam imao da uručim sa još mnogim drugim, pa kako sam spriječen i kako su sada izoštrene mnoge nesigurnosti od pakosti ljudi, to sam obaviješten da prilikom posjete Predsjednika, od strane Paćinelija i dodira istog sa izvjesnim hrabrim ljudima Titograda, da se ovo sada izbjegne i zatraži dodir ili sastanak u Zagrebu ili Đakovu, kako bi se izbjeglo da se predaju novčana sredstva i nagrade hrabrim ljudima na mjestima koja bi bila podloga neprijatnosti tih hrabrih ljudi tako i sveg dosadašnjeg uspjeha i rada.
Iznoseći Vam ovo molim Vas da razumijete veliko interesovanje Sv. Oca Pape za Vaša velika djela i ljubav prema svojoj pastvi koja treba da se prevede pravoj Hristovoj vjeri za što bi Vi bili najpogodnija ličnost. Vjerujem da Vam je poznat udio Sv. Oca Pape kod odvajanja makedonske crkve, no iz specijalnih razloga u današnjoj vjeri, što je bilo uslovljeno od tih hrabrih ljudi u Skoplju, koji su voljni da se u dogledno vrijeme i taj narod prevede u pravu Hristovu vjeru. Iz želje da se sve to najljepše sredi molim da donesete Vašu odluku gdje bi željeli da se lično sastanemo i primite sve što Vam donosim, a Vi mi dadete Vašu saglasnost ili mogućnost, dostavite Nadbiskupiji Zagreb.
Metković.
S osobitim poštovanjem, odani pokorni Vam, Palovineti!’
(Navedeno iz knjige Slobodana Kljakića i Ratka Pekovića „Sedam Njegoševih sahrana“, „Jasen“, Beograd 1913.).
Eto, to treba da „konačno pobedi u Srbiji“. To je suština promena, a pre svega promena svesti!
[/restrictedarea]
