PORUGANI OLTAR JAZIČESTVOM

Piše Veselin Matović

Sve dok kamenje Njegoševe kapele bude ležalo u žbunju na Ivanovim koritima, u blatu i sramu ležaće i Crna Gora, nemirne savjesti, razarajući i raspinjući samu sebe u svom „malajskom ludilu“

Njegoševu kapelu, „porugani oltar jazičestvom“, može na Lovćen ponovo uzdići i u nju konačno pohraniti Njegoševe u paganskom hramu utamničene mošti, samo duhovno, jezički i kulturno sjedinjena Crna Gora, i obratno: samo vaskrsla na Jezerskom vrhu Njegoševa kapela može sjediniti po svim spojevima raspuklu Crnu Goru. Samo pod njenim svodom možemo se ponovo sresti i samo u nju prvi put zajedno doći na jutrenje. U suprotnom, sve dok kamenje Njegoševe kapele bude ležalo u žbunju na Ivanovim koritima, u blatu i sramu ležaće i Crna Gora, nemirne savjesti, razarajući i raspinjući samu sebe u svom „malajskom ludilu“.
Kada je 1845. godine Njegoš počeo izgradnju crkve na Lovćenu, jedan austrijski činovnik iz Kotora, izvještavajući o tome svoje nadleštvo u Zadru, po svemu sudeći veoma zainteresovano da sazna „šta se želi sa ovom građevinom“, navodi da će se ona vidjeti iz velike daljine, da bi se putnici, s jedne strane „bolje uvjerili u njegova (Vladičina) religiozna osjećanja“, a s druge – da im služi „kao vodič“ (putokaz, orijentir i svetionik, prim – V.M.), na osnovu kojeg će moći da „saznaju za razni položaj Crne Gore“. Možda ovaj činovnik nije bio dovoljno svjestan ni smisla, ni tačnosti onoga što je kazao. Ali je kazao, kao što vidimo, istinu – da je Vladika na Lovćenu podigao duhovni i svjetovni orijentir Crnoj Gori, „Svijeću joj Božju pred očima,/da razbira bijelu svjetinu/i ne drži crno za bijelo“!
Nažalost, u nekakvom svom herostratskom rastrojstvu i samoljublju, Crna Gora je srušila Vladičinu građevinu, razvalila svoj zavjetni kovčeg, pogazila znamen svih svojih istorijskih težnji i svih svojih plemenitih nadahnuća, i krenula za nekakvim drugim orijentirima i putokazima.

[restrictedarea]

PAGANSKI HRAM NE MOŽE… Što je za Jevreje bilo razorenje Solomonovog hrama, to je za Crnu Goru rušenje Njegoševe crkve. S tom razlikom što Jevreji nijesu sami rušili Solomonov hram i na njegovim temeljima gradili tuđinski, da bi se u nj kleli i u njemu proslavljali. Niti su, pak, ikada gubili vjeru da će on opet biti podignut, a kamoli da su se protivili njegovom podizanju, kao što se Crna Gora protivi podizanju Njegoševog hrama, evo, više od četiri decenije. I dalje tvrdeći kako je „Lovćen jedan od najuzvišenijih simbola njene državotvornosti“! Iako na Lovćenu odavno nema ničega što upućuje na crnogorsku državotvornost, niti na njene državotvorce. Paganski hram niti je kad bio, niti može biti simbol crnogorske državotvornosti, ni crnogorske duhovnosti. Silom postavljen na temelje crkve Sv. Petra Cetinjskog i nad moštima Njegoševim, on može biti samo znak sramote crnogorske.
Rušenjem Njegoševe kapele Crna Gora je sve svoje porekla i kompromitovala. I svoje državotvorce, i duhovnike, i pjesnike. I svoju etiku, i svoju kulturu, i svoju istoriju, i svoje državotvorstvo. Obesvetila je sve što su joj zavještali njeni veliki talenti, opovrgla „Gorski vijenac“, polomila „tablice zakona“ i poklonila se „zlatnom teletu“. Bio je to najdublji pad i najtragičniji trenutak u njenoj istoriji. Sve njene današnje podjele: i duhovne, i nacionalne, i jezičke, i zlehudo njeno traganje za novim identitetom, logičan su slijed toga tragičnog preumljenja, od kojeg se Crna Gora ni posle četvrt vijeka od pada komunističkog sistema nije otrijeznila.
Naprotiv, zapala je u još dublje duhovno bunilo. Poricanje Njegoševog srpskog nacionalnog i jezičkog identiteta, kosovske misli i emocije, s jedne i pravoslavne religijsko-filosofske vertikale njegovog djela s druge strane, odnosno – kako već jasno i bez imalo stida kažu – „otimanje Njegoša iz zagrljaja Srpske pravoslavne crkve“, izmeću ostalog i time što neće dozvoliti ispunjenje njegovog amaneta, današnji crnogorski režim uzdigao je na nivo najvišeg državnog interesa. I sama pomisao da se Njegoševa crkva vrati „na svešteni osnov“ koji joj je Njegoš postavio, a njegove mošti pohrane na mjestu koje je on odabrao, neprijateljski je čin, atak na državni suverenitet i identitet Crne Gore, što država ni po koju cijenu ne smije dozvoliti. Podnijeti molbu za obnovu Njegoševe kapele, isto je što i tražiti vojnu okupaciju i „političku smrt Crne Gore“. Ovakvim odnosom prema Njegoševoj kapeli, a u stvari, prema samom Njegošu, režim čini veći grijeh i zločin od onoga koji su učinili njegovi prethodnici, koji su je srušili. Jer, ako su oni, i „njihovi u zlu pomoćnici“, zarobljeni ideologijom kojoj su služili, mislili da rušenjem Njegoševe crkve Crnu Goru čine višom nego što ju je Njegoš učinio ili su, „oslijepljenih duša zločestijem“, bili nesvjesni posljedica onoga što su činili, ovi su neposredno vidjeli sve opačine i sramote koje su iz toga činjenja proizišle, „sva njegova gadna pozorišta“, pa umjesto da ih se odreknu, oni su na njima izgradili svoju političku filosofiju i državnu politiku. Ako oni, „zlom opijenici“, nijesu vjerovali u moć Njegoševe kletve, ovi su svjedoci njenog ispunjenja. Ne samo svjedoci, nego i izvršioci. Ako su oni, dakle, učinili zločin, ovi od njega prave kulturno-državnu strategiju. Slave dvjestoti Njegošev rođendan, ali ne dozvoljavaju pristup njegovim moštima, niti opijelo na njegovom grobu. Obnavljaju Mauzolej, njegovu posmrtnu tamnicu, a zahtjev za obnovu njegove Kapele, u kojoj bi se, prvi put posle više od 40 godina, održala, kako i dolikuje najznamenitijem crnogorskom vladici, misliocu, pjesniku i državotvorcu, zaupokojena liturgija – proglašavaju udarom na crnogorski „državni subjektivitet“!

„NAJIZRAZITIJI TOPOS“ Mantraju vajni istoričari oveštale laži da srušena crkva nije ni bila Njegoševa nego, navodno, „spomen-zadužbina“ njenog obnovitelja kralja Aleksandra, te da bi njenom ponovnom obnovom „Lovćen poslužio kao najizrazitiji topos o Crnoj Gori kao srpskoj zemlji“. Pa neka onda sruše i manastir Kosijerevo i Hram Sv. Save u Tivtu (i mnoge druge građevine Karađorđevića, od Plava do Kosijereva, i od Tivta do Pljevalja, a posebno na Cetinju, ali i one po primorju u kojima danas džabaluči crnogorska skorojevićka vlastela, „kao da su im od babā ostale“)! I to su „spomen-zadužbine“ kralja Aleksandra, pa prema tome i „toposi o Crnoj Gori kao srpskoj zemlji“. Neka sruše i Savinu, i Moraču, i Ostrog, i Đurđeve Stupove i Sv. Trojicu, i sve drevne pravoslavne hramove širom Crne Gore, a onda: i Savinu, i Savino brdo, i Savin kuk , i Savinu gredu, i Savinu stranu, i Savino počivalo, i neka zatome Savin izvor, Savin potok i Savinu vodu, i Savinicu, i neka izbrišu Savine stope, jer sve su to „izraziti“ toposi o Crnoj Gori kao srpskoj zemlji!
Uostalom, po istoj logici, trebalo bi da sruše i sam Mauzolej, jer i on je „spomen-zadužbina“ kralja Aleksandra i njegovog dvorskog vajara Ivana Meštrovića!

IMA LI VEĆEG ČUDA OD NJEGOŠEVIH ŠEST SAHRANA!

Ne može, vele, Njegoš biti svet, jer se, navodno, na njegovom grobu čuda nijesu projavila. To kažu oni koji ne vjeruju ni u Hristova čuda, i koji samo svoje partijske šefove i navigatore priznaju za čudotvorce, a njihove rođendane za svoje slave.
Kušači Sotonini, pjesnik „Gorskog vijenca“ i „Svobodijade“, branio je slobodu vjere, i takvu vjeru ispovijedao u svakom svom stihu i svakoj rečenici, ali nije tražio „porobljavanje čovjeka čudom“, na čemu bi vi vašu ropsku vjeru da utvrdite! Zar ste zaboravili šta je Gospod odgovorio vašem učitelju kad ga je tim povodom kušao u pustinji?
„Tada odvede ga đavo u sveti grad i postavi ga navrh crkve; Pa mu reče: ako si sin Božij, skoči dolje, jer u pismu stoji da će anđelima svojim zapovijediti za tebe, i uzeće te na ruke, da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom.
A Isus reče njemu: ali i to stoji napisano: nemoj kušati Gospoda Boga svojega.“
Što je vama do čuda Njegoševih?
Ne vjerujete mu kada ispovijeda vjeru, ali bi, navodno, u neko čudo njegovo povjerovali!
A ima li većeg čuda od njegovih šest sahrana? I njegove kletve, koja nam se, evo, urisila, pa smo se razdijelili na dva naroda, na dva jezika, i omrzli, bratski, da više ni u crkvu nećemo zajedno.
I lažući pjevamo: „Lovćen nam je oltar sveti…“ A na Lovćenu, vidimo – nema oltara. Na Lovćenu je tamnica, gdje se svijeće ne pale, ni kandila.
Ima li većeg čuda nego vrh Lovćena pretvoren u mjedeno gumno, na kojem se baja i mađija s raspetim kokoškama. I odakle s Bogom zavađenici, na pomen da bi Njegoš mogao biti svetac, urlaju, dreče, vrište, laju, kriješte, arlauču, blebeću, kevću, hule na Boga i na svetitelje?
Poslije apostola Pavla niko nije u svojim stihovima vatrenije ispovijedao vjeru u Gospoda Isusa Hrista od Njegoša. Uz to, bio je i vladika. Ne, „slučajno“ i „silom prilika“, kako kažete vi koji bi da ga razvladičite 160 godina poslije njegovog upokojenja, nego „milošću Božijom“, kako se i postaje vladika.
Ima li većeg čuda no što mu i pored toga i dalje ne priznajete da je vjerovao? Nego mislite da je bio licemjer.
Da je živio koliko Noje, ne bi počinio grehova koliko mu ih vi pripisujete. Bio je, kažete, i ubica, i krivokletnik, i vjerolomac, i sifilističar.
Licemerji, to vam ne smeta, a smeta ako ga neko nazove svetiteljem! Bliži vam je takav nego sa svetiteljskim oreolom!
Kako bi izgledalo, kažete, kada bi Rusi Puškina, Njemci Getea, Englezi Šekspira, Italijani Dantea, proglasili svetima? Ali se ne pitate da li je ijedan od tih velikih, genijalnih pjesnika u svojim djelima bio ispovjednik vjere Hristove kakav je bio Njegoš? I je li ijedan od njih bio sveštenik, a kamoli vladika? Je li ijedan bio stradalnik za vjeru i opstanak svoga naroda, kao Njegoš? Je li ijedan od njih, svjedočeći i na taj način svoju vjeru, sagradio hram Božji za svoje vječno počivalište? Oni su stvorili veliko umjetničko djelo, ali je Njegoš stvorio i djelo vjere, „Iz koga će naša pokoljenja/Vječnu silu duševnu sisati“. Svetac se postaje djelom vjere, a ne djelom umjetničkim.
Nije Njegoš jedini pjesnik koji je postao svetac. To su i: Sv. Jovan Zlatousti, Sv. Jovan Damaskin, Sv. Roman Melod, Sv. Kasija, Sv. despot Stefan Lazarević itd. I svi jevanđelisti i apostol Pavle. Nijesu oni sveci zato što su bili pjesnici, nego zato što su u svojim djelima na veličanstven način proslavili ime i djelo Gospodnje, upravo kako je to i Njegoš činio.

[/restrictedarea]