Čovek koji je rekao NE

Piše NIKOLA VRZIĆ

Posle 8. runde briselskih pregovora, na koju je morao da ode Aleksandar Vučić da bismo došli do rezultata, ostali smo i bez dogovora sa Prištinom i (po svoj prilici) bez datuma za početak pregovora o učlanjenju u EU. Kada nas je poslednji put nešto što nismo dobili toliko obodrilo? Ulilo neočekivanu nadu u zaustavljanje daljeg komadanja naše zemlje i nadu u vaskrs Srbije…

Osma runda briselskih pregovora Beograda i Prištine o ukidanju Srbije na Kosovu i Metohiji, i svih 14 sati teških i mučnih razgovora u utorak 2. aprila, doneli su nam ono što smo se jedva i usuđivali da poželimo. Dakle, ništa. Nije postignut dogovor o gašenju institucija države Srbije na prostoru njene južne pokrajine, i njihovoj zameni institucijama nakazne države Kosovo. To jest, preciznije: Srbija je rekla NE! evroatlantskom nalogu da se samoukine na Kosovu i Metohiji. Kazala je time NE! i daljem komadanju države koje bi neminovno usledilo na dosadašnjem bezalternativnom putu EU integracija, ali i NE! ovakvim EU integracijama koje su – upravo zato što nemaju alternativu – podrazumevale da ćemo zarad njih učiniti baš sve što se od nas zatraži, iz Brisela, Vašingtona, Berlina, Prištine, Budimpešte, sutra i Zagreba… Utorak je, dakle, pokazao da alternativa pristajanju na svaki zahtev koji nam se ispostavi ipak postoji; to je, je l’, nepristajanje na ono što nije u našem interesu. Da, toliko je jednostavno.
Ovu je, koliko jednostavnu toliko i tešku reč – NE!, reč kakvu nismo čuli tokom poslednjih pet dugih godina našeg propadanja – izgovorio ovog utorka u Briselu prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić. Dok su, nasuprot Vučiću, premijer Ivica Dačić i potpredsednica Vlade Suzana Grubješić izgleda bili skloni da komadanju kažu „da“, i slutimo da bi baš u tom sitnom nesaglasju trebalo tražiti razlog Vučićeve pretnje da će podneti ostavku i, time, oboriti aktuelnu vladu…

PRITISCI I PRETNJE Osma briselska runda usledila je posle runde održane 20. marta, sedme, koja je po prvobitnom planu naših zapadnih dobročinitelja trebalo da bude ključna; da Srbija još tada popusti insistirali su, javno, pred tu rundu u Beogradu EU komesari Ketrin Ešton i Štefan File, nemački parlamentarci predvođeni Andreasom Šokenhofom, potpredsednik SAD-a Džozef Bajden u Rimu, predstavnik Stejt departmenta Filip Riker u samom Briselu… Srbija je tada, posle Vučićeve telefonske intervencije, uspela da se odupre – uz ustupak u vidu prve zajedničke konferencije za novinare Dačića, Eštonove i Hašima Tačija. Morao je Dačić nešto tada da im da, nije mogao da se suzdrži – a komesarka EU diplomatije na to je odupiranje odgovorila da će joj (Srbiji) pružiti još jednu, poslednju priliku za popravni: „Sada je vreme za konsultacije pre nego što se ponovo sastanemo 2. aprila, na zaključnom sastanku o ovom setu pitanja i ovoj grupi razgovora.“
Od tog 20. marta do 2. aprila pritisak, pogotovo onaj nejavni, nastavio je da raste. O njemu možemo tek da naslutimo iz dramatičnih izjava da je današnja situacija ravna onoj pred Dejton i Rambuje, iz Vučićeve usputne opaske o „pritiscima u stilu da će nečije političke karijere biti završene“, a još nam je u svesti i „Vikiliksova“ depeša 06PARIS7770, u kojoj je tadašnji pomoćnik američkog državnog sekretara Danijel Frid pripretio: „Nezavisnost Kosova je neizbežna, i tešku cenu platiće svaka nacija koja se tome nađe na putu…“ Ako išta, jasno je koliki je ulog bio u igri pred ovaj utorak 2. april; u nezavisnost Kosova – kojoj je Srbija još na putu – SAD su uložile svu svoju silu, i oružanu i diplomatsku, a EU sav svoj autoritet i političku težinu u nagovaranje Srbije da tu nezavisnost i prihvati. Dosadašnji dijalog Beograda i Prištine, uostalom, i vrednovan je kao jedan od najvećih uspeha EU, korišćen kao dokaz da EU od „ekonomskog džina i političkog patuljka“ konačno postaje važan igrač na svetskoj političkoj sceni, kojem pride uspeva da prevaziđe, po EU traumatično, unutrašnje nejedinstvo zbog (ne)priznavanja nezavisnosti Kosova. Najzad, koliko su SAD i EU investirale u slamanje otpora Srbije podsetila je, dan uoči osme runde, Viktorija Nuland, portparol Stejt departmenta: „Sećate se da su sekretarka Klinton i ledi Ešton zajedno putovale u region da podrže proces… Nadamo se da će sutrašnja runda biti uspešna.“
Razmišljajući šta bi, posle neprihvatljivog papira koji je ponuđen 20. marta, na stolu moglo da se nađe 2. aprila, prošle nedelje u „Pečatu“ izveli smo jednačinu koja je pokazala da se, zapravo, na stolu sve vreme nalazi isti papir – Ahtisarijev plan nezavisnosti Kosova koji se ovih godina sprovodio krišom – te da je stoga jedino moguće očekivati da i finalna EU ponuda bude neki vid Ahtisarijevog plana, i ništa mimo njega. Kao, uostalom, i 20. marta. A da nam je prognoza bila sasvim ispravna, pokazalo se dok je prošlonedeljni broj našeg lista još bio na putu prema kioscima; Tačijeva vlada u Prištini tada usvaja najvažnije crte „non pejpera“ Eštonove od 20. marta, u vidu Uredbe o podsticanju međuopštinske saradnje koja uređuje nadležnosti „Asocijacije srpskih opština“, nadležnosti proistekle, naravno, iz Ahtisarijevog plana, ustava nezavisnog Kosova i njihovog Zakona o lokalnoj samoupravi. Time su Priština i Brisel (i Vašington, naravno) bez zadrške stali na istu stranu, na kojoj su doduše sve vreme i bili.
Što će reći da je još krajem prošle nedelje sasvim nesumnjivo postalo da o nekakvom kompromisu 2. aprila nema ni govora, niti bilo kakve želje, nego je jedino pitanje bilo hoće li se tog dana Srbija predati kao što se predavala u poslednjih pet godina ili pak neće.
Uoči 2. aprila postojala je i dilema hoće li Aleksandar Vučić ili neće kako je najpre nagovestio, putovati u Brisel. EU i SAD su ga, bez mnogo uvijanja, prizvale na sastanak sa Tačijem, u očiglednoj nameri da ga isteraju načistac. I predsednik Srbije Tomislav Nikolić učinio je isto – pozvao Vučića da otputuje u Brisel – ali, rekli bismo, iz sasvim drugačijeg motiva. Da njegovo prisustvo bude garant da neće biti ono što biti ne sme.
Jasno uviđajući ovakvu nameru zvaničnog Beograda, zapadni pokrovitelji kosovske nezavisnosti unapred su, kako se približavalo 11 sati 2. aprila, kada je 8. runda zvanično startovala, stali da spuštaju svoja očekivanja. Mogućnost potpisivanja sporazuma prestala je i da se spominje; namesto toga, ono glasilo evroatlantske okupacije Srbije („Blic“) pisalo je da je „sada najvažnije da se dogovor postigne, a onda neće biti tako teško da se pronađe forma za njegovu primenu“; „Slobodna Evropa“ tog prepodneva javlja da „neće biti potpisivanja bilo kakvog papira, ali će najverovatnije biti postignut načelni, usmeni sporazum između Beograda i Prištine… Dakle, večeras očekujemo dogovor, ali ne i potpisani dokument u kojem ćete moći da pročitate šta je tačno dogovoreno“; a Danijel Server, jedan od uticajnijih glasnogovornika američke politike protiv Srbije, pisao je na svom blogu da bi, ako se dogovor o severu Kosova ne postigne, Beograd makar trebalo da pristane da obustavi svoju kampanju protiv daljih priznanja kosovske nezavisnosti, i omogući Kosovu „pun pristup“ međunarodnim organizacijama.
Sve u svemu, ulog je, odjednom, postao dvostruk. Ne samo da je Srbija trebalo da se saglasi sa suverenitetom nezavisnog Kosova na čitavoj teritoriji svoje južne pokrajine, već je trebalo doći do makar kakvog rezultata (daj šta daš) kako bi se spasao obraz Evropskoj uniji i njenoj baronesi Ešton.
I još nešto nam je otkriveno unapred. Predali im Kosovo 2. aprila ili ne, datum za početak pregovora o učlanjenju u EU – kao opravdanje za tu predaju, jer ništa nam više od toga on ne bi doneo – Srbiji dati neće oni koji bi da je rasparčaju. Peter Blomajer, nemački ambasador u Prištini, naime, rekao je da „Srbija ne može da dobije datum ukoliko ne ispuni sedam uslova koje su postavili nemački parlamentarci“, a ukidanje Srbije na Kosmetu o kojem se pregovaralo 2. aprila samo je jedan od tih sedam uslova. Što samo pokazuje kakvu su, zapravo, kapitulaciju Srbiji ovog utorka pripremali njeni evroatlantski prijatelji.

PRETNJA OSTAVKOM I sa takvom je predigrom, i dugom i mučnom, konačno i osvanuo taj utorak. Prethodna je runda, sedma, potrajala 12 sati; osma je trajala dva sata duže. Ako je Srbiji prošli put ponuđeno „ništa“, kako to reče Vučić, „ne bih rekao da je (sada) bilo više“. I Srbija je to ponovljeno „ništa“, to jest presvučenog Ahtisarija, ponovo odbila.
Ali šta se događalo tokom tih 14 sati razgovora? Posle kojih, prvi put, nije objavljena zajednička fotografija briselskih sagovornika, kakva je bila svaki put kada su se bez Vučića sastajali Dačić i Tači. Niti se Vučić, posle sastanka, pred novinarima pojavio uz Dačića dok je ovaj govorio o jedinstvu našeg državnog vrha. Nego su do javnosti dospele informacije o povišenim tonovima i Tačijevoj nervozi (kakve u dosadašnjih sedam rundi nije bilo, naprotiv), propraćene Tačijevim otvorenim uvredama na račun Vučića i njegove tobožnje „emotivne nespremnosti da se suoči sa realnošću“. A sa Dačićem je, posle prošlog sastanka iako ni tada dogovor koji je želeo nije postignut, ne samo održao zajedničku konferenciju za medije, već su posle toga njih dvojica zajedno, istim avionom, otputovali u Njujork…
Kao da je Vučićevo prisustvo u Briselu poremetilo harmoniju tog odnosa kojem su zalog, tako izručeni na tacni, postali Srbija i njena državnost.
Postaje li, imajući sve ovo u vidu, jasnije ono Dačićevo, naizgled ničim izazvano otkriće da mu je Vučić u jednom momentu ponudio ostavku? Ili mu je tom ostavkom, dakle obaranjem vlade, zapravo pripretio? I, zašto?
Razmislimo logično. Ponudio je ostavku zato što ga je slomio teret situacije i odgovornosti? Neće biti; da je tako, da se slomio, pred onim bi pritiscima i ucenama popustio, ne bi ih odbio. Iznenadio ga je Tači svojim zalaganjem za poštovanje ustava Kosova? Svašta. Iznenadila ga je Ketrin Ešton, svojim istovetnim zalaganjem? Naravno da ne; svaki čitalac „Pečata“ dobro zna da bi iznenađenje bilo sve osim toga. Što će reći da su mogli da ga iznenade, i nateraju na pretnju ostavkom, samo Dačić i Suzana Grubješić. Čime? Svojom spremnošću da Tačiju i Eštonovoj kažu „da“ na njihovu ponudu da kapituliramo.
Tako je i bilo, govore sasvim pouzdana saznanja „Pečata“. Ali je Vučićevo NE! prevagnulo. I otuda onaj Tačijev bes usmeren na Vučića; otuda i ona suptilna nijansa iz obraćanja javnosti Eštonove posle sastanka, u kojem je odala priznanje dvojici premijera, a samo konstatovala prisustvo na sastanku njihovih zamenika; otuda, najzad, i ona Vučićeva najava, iz intervjua RTS-u ove srede uveče, da će dilemu pred koju smo stavljeni – Kosovo ili neizgledni datum – „u mnogo oštrijoj formi postaviti pred sve članove vlade“, pa da „izađemo pred narod i kažemo šta je to što nas razlikuje“, pri čemu je, kako je rekao, „sit podmetanja: ‚Nisam ja kriv, Vučić je kriv‘“.
ROK U svakom slučaju, ostavljen je Srbiji rok do narednog utorka da da svoj konačni odgovor na ultimatum da se samoukinemo zarad potencijalnog datuma. Iako je izbegao da se eksplicitno izjasni o toj dilemi, Vučić se zapravo već izjasnio. I kada je 20. marta odbio „ništa“, i kada je to ništa odbio 2. aprila, i kada je 3. aprila uveče ponovio da „Srbija ne može da dozvoli sopstveno ukidanje“. Može li to da pogazi do narednog utorka, tako što će ipak prihvatiti ponudu koju je već dva puta odbio? U teoriji, da, ali samo ako pregazi samog sebe, i kapitulacijom, sopstvenom i državnom, dovede Srbiju do ivice ustanka, što je uostalom sam i spomenuo.
A šta ako ih odbijemo? S jedne strane, slede unutrašnji pritisci; izdajnici (LDP, DS i otpaci) javili su još pre 7. runde da su spremni da saučestvuju u izdaji. Uz njih i propagandna mašinerija evroatlantske okupacije Srbije, svi zajedno okupljeni u front koji će i od Vučića, kao što je od Vojislava Koštunice, napraviti „Nosferatua srpske politike“ (depeša 09BELGRADE791) samo zato što je ustao protiv njih i stao na stranu sopstvenog naroda i države. Plašiće nas izolacijom, sankcijama, bombama… već zavisno od lične domišljatosti i bezočnosti. (Usput će i ostali partneri u vladi, kao što je Vučić najavio, morati jasno da se izjasne da li su za srpski Kosmet ili su za evroatlantsko „ništa“). Uz te unutrašnje pritiske, pritiskaće nas i na jugu Srbije (Jonuz Musliju, gradonačelnik Bujanovca, preti pobunom, spominjući nekakva ubistva i proterivanja, a istovremeno se Srbija provocira izgradnjom novog spomenika teroristima iz OVPBM u Oraovici kod Preševa) i na severu Kosmeta (Viktorija Nuland u utorak je, dok je 8. runda još trajala, otvoreno pripretila nasiljem, rekavši da je „očigledno da je na Kosovu da uspostavi autonomiju“ za sever Kosova, što će reći, i bez dogovora sa Srbijom i Srbima)…
Ali pri svemu tome ne bi trebalo zaboraviti da je narod na severu Kosmeta i spreman i u mogućnosti da se brani i odbrani od eventualne agresije. I da je, prvi put posle pet godina Borisa Tadića, Srbija iskazala spremnost da reaguje u slučaju nužde; rečima Jadranke Joksimović, predsednice skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti: „Naše službe bezbednosti revnosno prate situaciju na terenu, spremne su da u nekom, ja se nadam nepostojećem, ali lošem scenariju odreaguju. Službe bezbednosti su u pripravnosti…“ I nikako ne zaboraviti da je, ipak, osnovni interes same EU (za SAD to ne možemo da tvrdimo) da na ovom prostoru ostane mirno; ovakva kriza u srcu Evrope, uz svu krizu u samoj EU, nipošto im nije potrebna.
A tu je, konačno, i onaj faktor koji smo priželjkivali još otkako su ga u naše ime odbacili. Rusija, Putinova Rusija. Aleksandar Čepurin, ruski ambasador u Beogradu, odlazi u Kosovsku Mitrovicu povodom godišnjice ubistva ruskog konzula Grigorija Stepanoviča Ščerbine (1903); iako je tih godišnjica bilo, očigledno, i prethodnih godina, ruski ambasador obeležava je u Mitrovici, na Kosovu i Metohiji okružen srpskim zastavama, baš sada, uoči te ključne, 8. briselske runde. I tamo govori da je „jedini dokument koji reguliše položaj Kosova Rezolucija 1244“, dodaje da „nismo čarobnjaci, ali ćemo učiniti sve što možemo kako bi pomogli Srbe u učvršćivanju njihovih interesa“, čak poziva Srbiju – što dosad nismo čuli – da se „priključi životnoj snazi Rusije“, jer „EU ne može da joj obezbedi brz ekonomski razvoj“. Pa dva dana potom, tek da bi bilo nesumnjivo da je reč o zvaničnom stavu Rusije, a ne o ambasadorovom emotivnom istupu, poziva i da se rešavanje pitanja Kosova vrati UN-u i Savetu bezbednosti u kojem imamo rusku podršku. A na sve to, ove srede telefonom razgovaraju predsednici Srbije i Rusije Tomislav Nikolić i Vladimir Putin, o produbljivanju međusobne ekonomske saradnje i „gorućim međunarodnim pitanjima“…
Što nam, sve zajedno, govori da se alternativa Evropskoj uniji koja nam komada zemlju i to više ne skriva normalizacijom odnosa, očigledno, otvara. Da bi se zaista i otvorila, potrebno je ono NE! ukidanju Srbije, bez obzira na (u)cenu, ponoviti i sledećeg utorka. A to, opet, znači da svi koji žele dobro celoj Srbiji sada samo mogu da podrže onog čoveka koji je, kad je to bilo najpotrebnije, smogao snage i hrabrosti da kaže to NE! koje nam je ulilo nadu u vaskrs Srbije.
Ili možda želimo da vidimo Hašima Tačija nasmejanog i zadovoljnog, umesto ovako besnog i jetkog?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *