Kaporov bližnji

Piše Jovan Delić

Momo Kapor je tri godine poslije svoje smrti jedan od najprisutnijih stvaralaca u srpskoj kulturi, kakav je bio i za života

Kada je 5. marta ove godine Rajko Nogo otvarao izložbu crteža Momčila Moma Kapora, jedva da se moglo ući u Veliku salu Doma vojske. Ljudi koji su se dogovorili da se tu nađu i vide nijesu se u toj masi mogli pronaći. Nije to ličilo na otvaranje izložbe čovjeka koji je već tri godine upokojen. Čitalac „Politike“ je na naslovnoj strani mogao vidjeti Kaporovu fotografiju i najavu priče koja se obavezno pojavljuje u nedeljnom broju. Nagrada zadužbine „Momčilo Momo Kapor“ za književnost i slikarstvo, Kaporovi dani i noći na Adi i u Beogradu, naučni skupovi o njegovom djelu – sve to ubjedljivo govori da ima smisla baviti se onim čime se Kapor bavio i vraća vjeru u književnost, slikarstvo, kulturu i njihovo značenje u krajnje sumnjivom vremenu. Momo Kapor je tri godine poslije svoje smrti jedan od najprisutnijih stvaralaca u srpskoj kulturi, kakav je bio i za života.
Diveći se te večeri fenomenu Kapor, bio sam zadovoljan odlukom koju smo donijeli u svojstvu članova žirija nagrade „Momčilo Momo Kapor“ za književnost: dobile su je do sada dvije ličnosti najvišeg međunarodnog rejtinga – Emir Kusturica i Peter Handke. Kaporova nagrada je već danas prestižna nagrada.

Osvojile su me već prve tri rečenice Handkeove knjige „Moravska noć“ u plavim koricama SKZ-a:
„Svaka zemlja ima svoj Samarkand i svoju Numansiju. U onoj noći oba ta mesta bila su ovde kod nas, tu na Moravi. Numansija na iberijskoj visiji beše nekada poslednje pribežište i uporište pred Rimskim carstvom; Samarkand, ma šta to mesto predstavljalo u istoriji, bilo je i ostalo kao iz bajke; i biće ono, mimo povesti, kao iz bajke.“
To posljednje pribježište i uporište pred Imperijom jeste jedan brod na Moravi – „Moravska noć“ – koji junaku ove knjige služi kao kuća. Ovde, kod nas, tu na Moravi, znači doista kod nas, u Srbiji: tu su i Handkeov Samarkand i njegova Numansija.
Nije li sve to blisko Kaporu: borba za samostalnost – ličnu, umjetničku, nacionalnu, državnu – i traganje za nekim svojim prostorom na vodi, na brodu, bilo da je to Morava ili Ada, „Moravska noć“ ili neki prijateljski čamac, neki svoj mali Samarkand. Istovremeno koračanje po opasnim predjelima, po rupicama i kraterima od bombi iz triju bombardovanja u dvadesetom stoljeću, da bi se bilo uz narod, da bi se posvjedočila istina o njemu, da bi se potvrdio svoj identitet.
Svođenje računa u jednoj noći skupljoj vijeka, priča o sebi i poetičkom identitetu – nije li to ono što je zajedničko Kaporovoj bolnoj i sjajnoj knjizi „Hronika izgubljenog grada“ i Handkeovoj „Moravskoj noći“? Ta autofikcionalnost i poetičko traganje sve do priče o roditeljima i porijeklu – to je ono što je za mene bilo presudno da se zalažem da Kapor ove godine pripadne Handkeu. Utoliko prije što mi nemamo danas u svijetu pisca koji nas je zadužio koliko Peter Handke. Uz to, brod kao samoproklamovana eksteritorijalnost, nije li to i Kapor?! Bolna scena nad praznim, već nepostojećim očevim grobom u Harcu kao da je iz samog srca srpske književnosti.
A kada sam na 38. i 39. stranici Handekeove knjige našao opis nagona za crtanjem koji je išao do povlačenja kažiprstom po vazduhu, preda me je izronio lik Moma Kapora, sa čašom crnog vina pred sobom, kako iscrtava neke linije prstom po vazduhu. Ovo je knjiga za Kaporovu nagradu, bio sam već siguran.
Taj motiv crtanja po vazduhu ponoviće se žestoko i bolno pri kraju Handkeove knjige. Jedan starac s one strane Drine traži već skoro dvije decenije sina izgubljenog u ratu; traži bar jednu njegovu kost:
„Bar jednu kost od svog sina hteo je da ponese kući. Ta kost, koju je, ispruživši obe ruke, odmerio u vazduhu, bila je, naravno, kost nekog džina, tako dugačka i tako velika, kao ceo čovek.“
Handkeov junak i pripovjedač je putnik koji se kreće po svom kružnom putovanju cik-cak linijom leptira, hodač i hodoljub, što je sve blisko Momu Kaporu. A kada sam od tog hodača čuo tautološko određenje knjige, opet sam se prisjetio Kapora – bila je to tautologija sa udjelom božanskog, tako reći:
„Ne, knjiga je knjiga, za njega uvek nešto jedinstveno, u svakom slučaju sasvim retko, žestoko, čudnovato, tako reći s neba palo – ne bez toga tako reći.“
Opis ranjenog drveća, s kamenjem uraslim u stabla, jednako je potresan kao i opis onoga starca koji traži sinovljevu kost. Majstorski upotrebljeni deminutivi: „Jamica. Jamica od bombica!“ samo su priprema, ironična i iz dječje perspektive za surov opis koji slijedi:
„Grudve gline su svojevremeno od eksplozije bile iz unutrašnjosti zemlje izbačene na udaljena stabla drveća i još uvek su na njima ležale kao beton, a sa njima izbačene kamenice probile kroz koru drveta sve do mekog sloja kao klinovi, u međuvremenu obrasle granama, i drvećem, kamen za kamenom u rakljama grana, sve do visoko gore u krošnjama.“
Handke je imao oko i srce i za „svetlucanje jednog jedinog cveta božura koji je rastao između kopriva svih boja sveta u unutrašnjosti cveta kao žeravica“.
Pripovijedač, a sa njim i pisac, prepoznaju u jednom dječaku, sposobnom za uživljavanje i osjećivanje, identifikaciju i govor iz samih stvari, pisca svoga naslednika. Evo kako Handke opisuje tu čudesnu sposobnost mladog budućeg pisca, a taj opis podsjeća na jednog moravskog pjesnika – na Branu Petrovića i njegovo identifikovanje sa svim o čemu pjeva:
„Vrabac se kupa u pesku i on se, takođe, kupao sa njim. Šljunak se zakotrljao niz vodenu struju uskomešanog potoka, a i on se zakotrljao. Da li se to on stvarno bio u nešto zagledao, pa se izgubio? Pre je to bilo svaki put gledanje iz kojeg se postepeno prelazilo na gledano – a u tome se on nije gubio, naprotiv: prelazeći u gledano, prelazilo je ovo na njega.“
Knjigu je preporučio za štampu Milovan Danojlić, a preveo ju je na srpski jezik Žarko Radaković. Istinski se radujem što je Peter Handke u plavim koricama SKZ-a i sa nagradom „Momo Kapor“.