Svetozar Ćiraković, profesor: Novocrnogorski falsifikati

Razgovarala Biljana Živković

„Obrazovni programi u Crnoj Gori su očišćeni od srpskih pisaca, prosveta stvara ‚novog’ čovjeka, homo dukljanikusa, o kulturnim događajima iz naše tradicije nema ni riječi na Javnom servisu“, kaže naš sagovornik, besedeći o borbi za očuvanje srpskog jezika u Crnoj Gori

U Crnoj Gori se oduvijek govorilo srpskim jezikom. Samo su okupatori pokušali da ga preimenuju u dva navrata (Austrijanci 1916. i Italijani 1941). Istina, s vremena na vrijeme pojavljivali su se pojedinci koji se nijesu mogli ostvariti u Beogradu, pa su odlazili u Zagreb, da otud, naravno uz određenu apanažu, pljuju i psuju sve što je srpsko. Cilj im je bio da rasrbe CG, a put do ostvarenja pažljivo su birali. Nasrnuli su na srpski jezik koji je osnovna odlika našeg identiteta, iako su dobro znali da čak i onda kada ne bi bilo srpskog naroda u CG, postojaće srpski jezik, Lovćen i na njemu Njegoš kao duhovna srpska vertikala. Dolaskom na vlast dukljanske koalicije – DPS-SDP, avet antisrpstva se razgoropadila. Sa jedne podgoričke televizije ministar prosvete je saopštavao da je cilj školstva i prosvete u CG da stvori ‚novog‘ čovjeka. Osnovni zadatak crnogorske prosvete je promjena identiteta njenih građana, a ova suluda ideja crnogorskih separatista je kulminirala početkom 21. vijeka, jer se tada uveliko radi, i javno i tajno, na razbijanju Državne zajednice Srbije i Crne Gore, kaže profesor srpskog jezika Svetozar Ćiraković. Komentarišući za „Pečat“ aktuelne prilike u Crnoj Gori naš sagovornik analizira lingvističke crnogorske neprilike, diktirane složenim političkim okolnostima koje za cilj imaju rasrbljavanje srpske Sparte.

Vi ste jedan od profesora srpskog jezika Nikšićke gimnazije, koji se pre osam godina otvoreno suprotstavio političkim pritiscima da se srpski jezik nazove drugim, ideološki nametnutim imenom.
U ljeto 2004. Ministarstvo prosvete CG organizovalo je sastanke sa direktorima osnovnih i srednjih škola i na njima im je naloženo da od septembra u dnevnicima bude upisan maternji, a ne srpski jezik. U tom smislu, reaguje i naš tadašnji direktor Gimnazije Mijat Božović, pa na sjednici Nastavničkog vijeća obavještava nas da je dobio takvu naredbu i da je on mora sprovesti u djelo. Nijesam znao do kojih granica može da ide ljudska glupost, a naročito politička poslušnost, jer, za Boga miloga, kakav bi to bio član Glavnog odbora DPS-a, a da ne sluša i ne ispunjava političke naredbe. Oni su, čak, i rodoljublje mjerili aršinom odanosti partiji, poslušnošću i poniznošću. Prvo je reagovalo nas šest profesora srpskog jezika i zatražili smo od direktora Gimnazije Mijata Božovića da nam pokaže odluku Savjeta za opšte obrazovanje o preimenovanju srpskog jezika u maternji, dakle srpski, crnogorski, bosanski i hrvatski. Takva odluka tada nije ni postojala, pa je nijesmo mogli ni dobiti. Takva odluka je donesena tek poslije skoro godinu dana (u maju 2005), a i tada su perfidno pokušali da zavaraju i đake i njihove roditelje:„Nije to ukidanje srpskog jezika, nego samo promjena imena nastavnog predmeta“. Kakva drskost! U Ustavu Crne Gore lijepo je tada pisalo da je službeni jezik srpski, ijekavskog izgovora (član 9). Mi smo branili Ustav i zakone. I još nešto, što nema cijenu, svoje dostojanstvo, ljudsko i profesionalno! Skoro cijelu nastavnu godinu crnogorsko školstvo bilo je neustavno i nezakonito, ali to nije bio razlog da reaguju institucije sistema,Ustavni sud, tužilaštvo, zaštitnik ljudskih prava… nego su one pokazale svoju moć i snagu vršeći pritisak na nas, saslušavajući nas u Službi državne bezbjednosti, prijeteći nam otkazima, a nikšićko Tužilaštvo nas je dirigovano optužilo da ugrožavamo bezbjednost i da pozivamo na štrajk i na pobunu!

Šta vas je motivisalo da budete nepokolebljivi?
Nijesam repa bez korijena, pa da ne znam ko sam, odakle sam, kome pripadam… Moji daleki preci su se doselili na Čevo sa Kosova i Metohije, kao što Njegoš kaže: Što se ne hće u lance vezati, to se zbježa u ove planine, da ginemo i krv prolivamo. Naravno, moja zemlja je Crna Gora, ja sam, dakle, geografski i, ako hoćete, meteorološki Crnogorac, a po nacionalnosti sam Srbin, kao i svi moji preci. Kao što sam već rekao, ovde se uvijek govorilo srpskim jezikom i to najljepšim dijalektom toga jezika, istočno-hercegovačkim. Njegoš nam je dao nedvosmislen odgovor i na pitanje jezika i na pitanje nacionalnosti:Srpski pišem i zborim, Svakom gromko govorim, Narodnost mi srbinska, Um i duša slavjanska.

Obratili ste se Međunarodnom sudu pravde u Strazburu. Šta je Sud u Strazburu učinio u službi zaštite pravde?
Kada smo iscrpili sva pravna sredstva ovde, obratili smo se Sudu u Strazburu. Suđenje u Crnoj Gori bilo je dirigovano, mada me to nije iznenadilo. Režim je preko dirigovanih presuda poslao poruku šta čeka svakog onog ko je slobodan, ko ima svoju glavu i njom misli i ko se suprotstavi promjeni identiteta i stvaranju njihove nezavisne, dukljanske države, koju oni zovu Montenegro. Poslali su sramnu poruku šta sve čeka onoga ko se drži Ustava i zakona „kao pijan plota“, jer ovo je besudna zemlja, ustav i zakoni se krše na svakom koraku i ne važe podjednako za sve, a pogotovo ne za „nedodirljive“, one iznad zakona i Ustava. Tužbe Sudu u Strazburu su upućene tokom 2007. u zavisnosti od toga kad je koji predmet okončan u Crnoj Gori. Od nas 16 otpuštenih profesora iz Nikšićke gimnazije, tužbe Strazburu je uputilo trinaestoro. Sudu u Strazburu smo poslali: presude Osnovnog suda u Nikšiću, presude Višeg suda i presude Vrhovnog suda Crne Gore. Uz presudu ovih sudova poslao sam i kopiju optužnice opštinskog tužioca u Nikšiću, u kojoj me terete da sam pozivao na štrajk, pobunu i kopiju tužbe od strane tada aktuelnog ministra prosvete Slobodana Backovića, koji me je optužio za povredu ugleda, časti… Sud u Strazburu je presudio protiv nas! Dobili smo negativne presude krajem prošle godine (decembar 2011)! U presudi nas upozoravaju da im se više ne obraćamo, a da će kompletna naša dokumentacija, koju smo dostavili, biti uništena poslije godinu dana! Ruku na srce nijesam očekivao mnogo od tog Suda, negdje u meni tinjala je misao da je to institucija slična Haškom tribunalu, pogotovo ako ste Srbin. A sa Milom i njegovim režimom nije se bilo lako boriti, ima on svoje poslušnike i u Strazburu.

[restrictedarea]

Ostali ste bez posla, ali su se otvorila druga vrata, u Albaniji.
To se desilo o Svetom Savi 2008. Udruženje srpsko-crnogorske nacionalne manjine „Morača-Rozafa“ iz Skadra dobilo je odobrenje od albanske vlade da može učiti srpski jezik i tako čuvati svoj identitet. Rukovodstvo Udruženja me je pozvalo da predajem srpski jezik u Skadru poslije 74 godine, jer je 1934. godine kralj Zogu zabranio srpski jezik. Srbi u Albaniji su bili zapostavljeni i zaboravljeni i u SFRJ, i u SRJ, i u Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Kao da nijesu postojali. Prvi čas sam održao 28. februara 2008. Do sada je kroz Školu prošlo preko 600 polaznika. Imao sam mnogo učenika, razvrstao sam ih u četiri odjeljenja po uzrastu i poslije tri mjeseca bio sam zadovoljan jer sam vidio da oni svim srcem žele da nauče jezik predaka. Naravno, najveći dio su djeca i omladina, ali ima i odraslih. Svi imaju samo jedan cilj – da što bolje nauče srpski jezik. Veoma sam zadovoljan rezultatima, a kako i ne bih bio kada znam da Gordana Ajković, Danijela Brajović Jakoja, Izmir Musić, Bojan Brajović Jakoja, Emrah Lekić, Romina Coljaj, Daliborka Martinović i mnogi drugi mogu komotno učiti sve predmete na srpskom jeziku. Neki od njih će studirati u Srbiji, mada je njihova zajednička želja da Srbija pomogne da se u Skadru otvore škole u kojima će se svi predmeti učiti na srpskom jeziku, najprije osnovna, a kasnije i srednja škola. U pauzama između časova pjevali su naše pjesme, na srpskom, naravno. Organizovao sam im i ekskurziju do Nikšića, do Pivskog i Ostroškog manastira, uz pomoć dobrih ljudi i Uprave Doma „Svetog Vasilija“ iz Nikšića.

Vaši đaci su, ističete, različitih vera i nacija!
Svi oni: i Srbi, i Crnogorci, i Srbi muhamedanci, i Srbi katolici znaju za svoje korijene. Istorijska oluja je učinila svoje. Skadar je bio skoro 600 godina srpska prestonica, sve dok nije pao pod tursku vlast 1479. Svaki okupator ima isti cilj: da različitim načinima pridobije što više podanika. Situacija u Albaniji gotovo se poklapa sa situacijom u drugim balkanskim zemljama: CG, Srbiji, BiH… Vršeno je pre-vjeravanje, promjena identiteta, asimilacija, promjena imena i prezimena… Ipak, naši ljudi u Albaniji nijesu zaboravili predačke korijene i tamo žive kao prava braća bez obzira na to da li su pravoslavni, muhamedani ili katolici. To sam vidio svojim očima. Imao sam priliku da boravim u jednom selu kod grada Fira, a u njemu ima oko 300 porodica, i oni su mi s ponosom rekli da su Srbi muhamedanci poreklom iz Raške oblasti. U tom selu organizovana je nastava srpskog jezika, a rukovodioci sela su s radošću kazali da imaju obećanje iz Srbije da će im sagradati školu u kojoj će se svi predmeti učiti na srpskom jeziku! San mladih ljudi naših korijena iz Skadra i okoline je da se školuju u Beogradu ili u nekom drugom univerzitetskom centru u Srbiji. Na tom planu urađeno je mnogo zahvaljujući predsjedniku Udruženja „Morača-Rozafa“ Pavlu Brajoviću Jakoji, koji danonoćno radi na afirmaciji srpsko-crnogorske nacionalne manjine. Uz pomoć matice 2011. u Beogradu je studiralo osam Skadrana, prošle školske takođe osam, a u novoj 2012/2013. u Srbiju na studije je stiglo 10 skadarskih maturanata.
U Albaniji, Srbi i Crnogorci i ostali polaznici, svoj maternji jezik zovu pravim imenom – srpski, za razliku od jezičkih neprilika u BiH, Hrvatskoj ili Crnoj Gori!
Tvorac naše azbuke i reformator jezika Vuk Karadžić je srpski jezik stvorio za sve Srbe, bez obzira na vjeru: i za Srbe pravoslavne, i za Srbe katolike, i za Srbe muhamedane. To je jedini jezik kojim se govorilo na štokavskom području (CG, Srbija, BiH i veliki dio Hrvatske). Vuk pravi veliku grešku što na Bečkom dogovoru 1850. poklanja Hrvatima taj jezik (ogromnu pomoć su Hrvati imali i od Đure Daničića), a oni ga odmah po Vukovoj smrti preinačiše u
– hrvatski ili srpski, s perfidnom namjerom da uklone ovu odrednicu srpski, što se i desilo nekoliko decenija kasnije. I srpskohrvatski je politički jezik, politička tvorevina, čiji je cilj bio da tobož pomiri Srbe i Hrvate. A šta možemo kazati o tzv. bosanskom i tzv. crnogorskom jeziku, osim da su to nelingvističke tvorevine i takođe politički jezici. U „bosanski jezik“ uneseno je mnogo turcizama, a u „novocrnogorski“ jezik mnogo arhaizama, i dva nova slova! Glasove koje označavaju ta dva nova slova poznavao je i Vuk Karadžić, i oni su odlika srpskog neknjiževnog jezika. Ti se glasovi čuju od CG, preko Hercegovine, do Bosanske Krajine, Banjaluke; od Romanije do Zlatibora, Jadra i Loznice. Oni nemaju odlike foneme, jer nemaju opoziciju i ne mogu biti književni glasovi. Novi „jezici“ su čisto političke tvorevine, koje sa lingvističkim kriterijumima nemaju nikakve veze, a samim tim ni sa naukom o jeziku. Crnogorski jezik koji je na silu uveden, nije ništa drugo do srpski neknjiževni jezik. Srbi i Crnogorci u Skadru ne znaju za naše podjele, oni sami kažu da su njihovi preci govorili „naški“, a pod tim pojmom podrazumijevaju isključivo srpski jezik. Kad je jedan ministar iz Vlade CG dolazio u Skadar obećavao im je „brda i doline“, ali pod uslovom da uče „crnogorski jezik“. Pitali su ga:„A šta Vam je to, ministre?“

Politika se uvukla, tvrdite, u svaku poru društvenog života Crne Gore, smišljeno su je iskoristili ideolozi režima za uništenje nacionalnih i tradicionalnih vrednosti.
Svjesni su crnogorski vrhovnici maksime zavadi, pa vladaj, pa su nas izdijelili na svim planovima. Otvaraju se laži-akademije, uvodi laži-jezik, osniva i registruje u policijskoj stanici laži-crkva. Sve uz objašnjenje da bi trebalo objediniti sve naučne i druge kapacitete i time doprinijeti crnogorskom prosperitetu na putu u sjajnu evropsku budućnost. Lažu i obmanjuju narod: laži-akademija nije naučna ustanova, laži-jezik nije duhovna tekovina Crne Gore, laži-crkva je, u stvari, sekta. Na ovim osnovama je izgrađen i sistem obrazovanja, kulture i školstva. Obrazovni programi su očišćeni od srpskih pisaca, prosveta stvara „novog“ čovjeka, homo dukljanikusa, a o mnogim kulturnim događajima iz naše tradicije nema ni riječi na Javnom servisu (TVCG), niti u državnom glasilu „Pobjeda“, koja od skoro izlazi na latinici, poslije 60 godina štampanja na ćirilici! Sredstva javnog informisanja neumorno „diplaju“ o danima drenjina u CG, o danima kalopera, borovnice, a o nekom naučnom ili kulturnom skupu srpskog naroda nema ni riječi. Srpski narod je diskriminisan u svakom pogledu, čak je njegov položaj teži od položaja srpskog naroda u susjednoj Albaniji. Zvaničnici crnogorskog režima namjerno izokreću stvari, pa izjednačavaju režim i otadžbinu, vlast i otadžbinu, državu i otadžbinu.

Njegoš je proteran iz crnogorskog obrazovanja. Neki Srbi se odriču sopstva, podrivajući ga žešće od naših najvećih neprijatelja. Zašto?
Naš sunovrat počinje od onog trenutka kada je u vrh Lovćena udario „komunistički grom“, kako je to lijepo rekao Žarko Komanin, i kada je umjesto kapele „nasađeno“ ono tuđinsko ruglo, koje ničim ne govori da tu počiva najveći ne samo srpski, nego i slovenski pjesnik – vladika Rade. Antisrpstvo je pojačano povratkom iz dobrovoljnog izgnanstva iz Zagreba izvesnog Brkovića, čiju je knjigu „Prljavi rat“ sufinansiralo Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske. Vrativši se, uhvatio se u „dukljansko kolo“ i zaprijetio da će u CG biti preispitani svi kanoni, pa i onaj o Njegošu. Pridružio se braći po mišljenju fra Dominiku Mandiću i Anti Paveliću, pa zapjenušano grca: Mi, Crnogorci, bili smo prvo katolici, pa nas je taj genocidni Sava Nemanjić popravoslavio. Crna Gora mora da vrati svoju autokefalnu crkvu. Ja vidim moju CG sa njenim morem, domorjem i uzmorjem u uniji sa Albanijom i Hrvatskom, u kojoj će katoličanstvo biti značajno zastupljeno“. A onda, pred izbore u aprilu 2001. tobož-akademija, na čijem je on čelu, upućuje građanima letak sljedeće sadržine: Građanine, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU) poziva Te da glasaš za „Pobjeda je CG – Demokratska koalicija Milo Đukanović“, koja će ostvariti povijesni san o CG kao sastavnom dijelu Crvene Hrvatske. Dakle, ako vidimo ko je nosilac izborne liste Pobjeda je Crne Gore, nije teško zaključiti ni ko stoji iza svega! Niko iz te koalicije se nije oglasio da negira ove lažne, morbidne i monstruozne ideje.

Ukazujete da sudbinu srpskog naroda u 20. veku prati i objašnjava sudbina njegovog jezika.
Naši okupatori su dobro znali da je za rastakanje srpskog tkiva najpodesnije sredstvo srpski jezik tako što će on biti ukinut administrativnom naredbom ili, pak, preimenovan u neki drugi nepostojeći jezik. U CG to se desilo dva puta: 1916. kada je crnogorska vojska kapitulirala, okupatorska crno-žuta monarhija (Austro-Ugarska) je ukinula ćirilicu i srpski jezik, ali je to bilo kratkog vijeka; i drugi put 1941, a to su uradili italijanski fašisti. Početkom 21. vijeka tog zadatka su se prihvatili dukljanski fanatici iz čisto političkih razloga. Novo ime za srpski jezik u CG, „crnogorski jezik“, prvo je nametnuto školskom i obrazovnom sistemu 2004. tako što se u dnevnike morao upisivati umjesto srpskog jezika – maternji jezik sa četiri odrednice: srpski, crnogorski, hrvatski i bošnjački, i svako je mogao da odabere ono što mu odgovara. Kao obrazloženje za preimenovanje jezika navođeno je navodno pravo naroda da zove jezik svojim imenom, a tzv. pravo naroda da zove jezik svojim imenom plasirano je prvi put u Hrvatskoj „čuvenom“ Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). I da postoji ovakvo pravo – a ne postoji, onda bi se po tom osnovu jezik u CG zvao crnogorački (od etnonima Crnogorac). Kada je Bernard Grešel za potrebe Haškog tribunala, ispitujući jezičku situaciju u bivšoj SFRJ, došao do zaključka da nijedna deklaracija prava UN, UNESKO-a, OEBS-a i Savjeta Evrope, nijedna regionalna konvencija o zaštiti ljudskih prava ili prava manjina ne zna za takvo pravo kojim se samoodređuje ime jezika, dukljani su pribjegli novoj teoriji – da svaka nacija ima pravo da svoj jezik zove imenom nacije. Da je igdje u svijetu postojao pravni osnov za preimenovanje jezika, onda se ne bi neuspješno završio pokušaj Austrijanaca da preimenuju njemački jezik u austrijski, niti bi propao pokušaj Amerikanaca da engleski jezik preimenuju u američki. Svi njihovi pokušaju pali su na sudu, jer su to demokratske zemlje u kojima vlada sila zakona, a ne zakon sile kao u sadašnjoj CG. Ni ovo drugo „pravo“ nije utemeljeno u pravu, a o tome nam svjedoči stanje u mnogim zemljama i među velikim brojem nacija u svijetu koje uopšte ne zovu jezik kojim se služe imenom svoje nacije, pa tako ne postoje: australijski, brazilski, američki, kanadski, argentinski, meksički. Poslije referenduma (2006), režimski „lingvisti“ potegli su novi „argument“, a on glasi da ime jezika mora da bude jednako imenu države. Objašnjenje su dali tako što su tvrdili da su tako uradile zemlje u okruženju i nazvale jezik po državi, što, opet, nije tačno. Srpski jezik nije dobio ime po državi Srbiji, nego od etnonima Srbin (da nije ovako, on bi se zvao srbijanski), ne postoji ni bosansko-hercegovački jezik, a postoji država BiH, a hrvatski jezik nije mogao nastati od imena Hrvatska, jer su riječi hrvatski i Hrvatska pridjevi, s tim što je naziv države pridjev ženskog roda. Bez obzira na to što nema nikakvog naučnog, ni lingvističkog utemeljenja, u Ustav CG unijeto je ime za jezik „crnogorski“. U novom Ustavu Crne Gore piše:„Službeni jezik je crnogorski, a u službenoj upotrebi su još srpski, hrvatski, bosanski i albanski“. Ovo je najveća prevara za srpski narod, na koju su ne samo pristali, nego je i slavili kao svoju pobjedu pojedini srpski političari.

Kako nametnute jezičke neprilike, pa i stvaranje nove lažne istorije, utiču na svest naroda u Crnoj Gori.
Nesrećnici režima misle da će tamo gdje nestane jezik – nestati i narod. U tom smislu oživljava se „učenje“ dvojice ideologa NDH, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, i njihova teorija o Crnogorcima kao Crvenim Hrvatima. Crnogorci „novog kova“ prihvatili su boljševičku ideju da poriču svoju nacionalnu pripadnost i da se odriču svoje srpske nacionalne pripadnosti, da se odriču svoje Mitropolije crnogorsko-primorske, kao dijela Srpske pravoslavne crkve, a ko se usudi da zbog interesa i privilegija mijenja svoj ukupni identitet, taj ide zlim putem. Dok je god ovde na vlasti antisrpski režim, situacija i sa jezikom, i sa lažnom istorijom, a sa sviješću naroda biće ista, možda i gora, jer dukljanski fanatici dobro znaju da ih kad jednog dana siđu sa političke scene čeka pravedan sud za sva nedjela koja su učinili narodu, pa će svim silama nastojati da ostanu što duže na vlasti.

[/restrictedarea]