Srbi protiv Paskaljevića: Izdajnik za Oskara

Priredio Miodrag Zarković

Reditelj sve problematičnijeg filma „Kad svane dan“ je, u izjavi za američke medije, raspravu sa zemljacima nastanjenim u Kanadi opisao kao da je reč o ataku na njegov život

Prema pisanju veoma posećenog sajta „Holivudski reporter“, koji pripada daleko starijem i uglednijem istoimenom časopisu posvećenom filmskoj industriji, izvesna tri Srbina verbalno su napala Gorana Paskaljevića posle premijere njegovog najnovijeg filma „Kad svane dan“, održane na međunarodnom festivalu u Torontu.
„Paskaljevićev film o oživljenoj prošlosti i preispitanom identitetu nosi jednostavnu poruku: ako zaboraviš svoju prošlost, nemaš nikakvu budućnost. On je primio jasno podsećanje na tu lekciju u nedelju, pošto je prvo javno prikazivanje Paskaljevićevog filma ‘Kad svane dan’ bilo obeleženo verbalnim napadom srpskih nacionalista u hodniku bioskopa“, opisao je izveštač „Holivudskog reportera“ događaj o kojem je pojedinosti, s obzirom na jezičku barijeru (svađa je, sva je prilika, vođena na srpskom), mogao da sazna jedino od samog reditelja. Zato i ovako dramatičan opis, pošto to što je preosetljivi Paskaljević doživeo kao „napad“, možda i nije bilo toliko strašno, opasno ili uvredljivo – štaviše, iz nastavka teksta pre se može zaključiti da je bila o reč o oštrijoj, možda i glasnijoj zamerci, na kakvu filmski stvaraoci ne bi smeli da se ljute:
„’Zašto nisi napravio film o srpskim žrtvama, zašto jevrejske žrtve? Ti si antisrbin’, priseća se reditelj šta mu je poručila srdita trojka“, navodi „Holivudski reporter“.

[restrictedarea]

Članak je, inače, objavljen pod dramatičnim naslovom „Goran Paskaljević o riziku od gneva srpskih nacionalista“, što samo po sebi govori da je „Kad svane dan“ odmah počeo da šteti inače okrnjenom ugledu države koju će predstavljati u konkurenciji za narednog „Oskara“. Dodajući ulje na vatru, tj. glumeći kakvog mučenika izloženog strašnim nasrtajima opasnih srpskih šovinista, reditelj se u razgovoru za „Holivudski reporter“ prihvatio i svoje omiljene sportske discipline, nakaradnog tumačenja srpske prošlosti:
„Paskaljević traži od srpskih vlasti da beogradsko Staro sajmište, gde se nekada nalazio koncentracioni logor za Jevreje i Srbe u Drugom svetskom ratu, pretvori u propisan memorijal posvećen problematičnoj prošlosti i sadašnjosti Srbije“, opisuje „Holivudski reporter“ zamisao koju je sam Paskaljević najavljivao i u svojim izjavama za ovdašnja glasila, mada nikada ovako izričito i sveobuhvatno („posvećen problematičnoj prošlosti i sadašnjosti Srbije“) kao u razgovoru za američki medij.
Već u prvom međunarodnom izletu svog novog filma, dakle, Paskaljević je radio upravo ono čega se svako razuman pribojavao: bavio se promovisanjem sebe, i to isključivo na račun Srbije i Srba. Ne zazirući od toga da otadžbini nanese što je više moguće štete, ni časa nije časio da pred malobrojnim Amerikancima koji su uopšte zainteresovani za njegovo delo podgreje uveliko utvrđene protivsrpske stereotipe, kao što je na primer nedostatak trpeljivosti prema svemu što je drugačije. Pored toga, način na koji je prepričao raspravu sa tri nezadovoljna Srbina iz Toronta, a za koji mu se baš i ne može bespogovorno verovati, samo će dodatno mobilisati jevrejsku zajednicu protiv Srbije, odnosno pojačati laži da je na Balkanu u stvari Srbija ta koja je ogrezla u antisemitizmu i stidi se žrtava holokausta za koje je odgovorna.
Srećom, nije Paskaljević jedini koji američko-kanadsku javnost izveštava o Paskaljeviću. Izvesni filmski kritičar Nikola Grozdanović, svakako našeg porekla, za sajt „Plejlist“ koji se bavi „sedmom umetnošću“ napisao je vrlo nepovoljan osvrt na film „Kad svane dan“. Ističući da je film lepo snimljen, no prenaglašeno sentimentalan, Grozdanović je nahvalio glumu Mustafe Nadarevića, ali je, čak i ne zalazeći u ideološku zlonamernost ostvarenja, oslikao mnogobrojne mane filma, naročito u pogledu scenarija. „Prisutna je u filmu izvesna doza očaja, naglašena nada da se dopadne, i to je ono što ga je na kraju upropastilo“, piše Grozdanović, ocenjujući „Kad svane dan“ skromnim „C“ (otprilike: trojka) i zaključujući da su mu veoma slabe šanse da se dopadne članovima američke Akademije za film. Iz Grozdanovićevih usta, u božje uši.

[/restrictedarea]

2 komentara

  1. Filmovi koji se danas snimaju (kod nas) i prikazuju u svetu,sve vise stete nanose narodu Srbije i samoj drzavi. Kultura je nazalost u mnogim slucajevima postala instrument za razbijanje Srbije. Dijaspora je sokirana repertoarom sa poslednjeg filmskog festivala u Wiesbadenu pod nazivom “Festival des mittel-und osteuropäischen films” u prevodu – filmovi srednje i istocne evrope, gde su predstavljene zemlje pocev od Albanije preko Bugarske pa KOSOVO!!! ,BiH, Srbija…itd.
    Na programu je izmedju desetak dokumentarnih koje su snimili studenti FDU iz Beograda, prikazan i Srpski dugometrazni rezisera Srdjana Kaca (2011) “Pismo tati” i dugometrazni film “Kosovo2010” rezija Jaton Ahmetaj. U programu doslovce stoji da Kosovo radi politickih problema jos nema mogucnosti da se razvije internacionalno te sada ucestvuje samo sa tri filma!
    Sokirani smo nacinom na koji se preko kulture u dijaspori siri politicko zlo koje je zahvatilo Srbiju. Dali nasi cenjeni kulturni radnici i na kraju i odgovorni za kulturu u vladi Srbije znaju za ove prljave poteze, sve u ime kulture!

  2. Čija je dužnost u Srbiji da nas zaštite od odvratnih antisrpskih filmova i reditelja? Da li postoji neka cenzura? Uveren sam da tako nešto postoji u svim okolnim zemljama koje ne dozvonjavaju blaćenje sopstvene zemlje i naroda.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *