Jadi zločinačke privatizacije

Piše Momir Bulatović

Postoje dva pristupa privatizaciji. Jedan zahtjeva da se privatizacija obavi na bazi prethodnog restrukturiranja preduzeća. U njemu je uloga države, kao prelaznog vlasnika, presudna i nezamjenljiva. Drugi pristup je dijametralno suprotan. Privatizacija se mora obaviti odmah i do kraja. Preduzeća se na tržištu nude kao roba „u viđenom stanju“. U ekonomskoj stvarnosti Srbije i Crne Gore, priča o dva modela privatizacije, pretapa se u priču o dvije faze privatizacije

Na ovim se prostorima ljudi na sve naviknu. Na jade posebno. Nekako kao da oguglaju, pa podnose što drugi ne bi ni u snu. U oblasti ekonomije, životnog standarda i prava na rad, i po osnovu zaposlenja stvari godinama idu od loših ka gorim. Neka čudna apatija i mirenje sa zlom sudbinom prestaju samo o izbornim ciklusima. Tada se i vlast i opozicija zabrinu za narodne nevolje i odlučno obećaju bolje dane. U takvim se prilikama najsnažnije kritike upućuju privatizaciji. Ona se naziva rak ranom domaće privrede, a najčešće se opisuje jednom riječju – katastrofa.
U danima probuđene nade u političkom životu Srbije, počeli su i stručnjaci da slobodnije govore o privatizaciji, iako su neshvatljivo i kukavički ćutali u vreme kada se nevolja morala izbjeći. Tako je nedavno, jedan od njih na Javnom servisu, privatizaciju okarakterisao kao u naslovu teksta. U prilog neophodnoj stručnoj i odgovornoj raspravi na ovu temu, koja je predugo bila potiskivana iz razloga čiste ideološke moći, „Pečat“ (tekst Uglješe Mrdića „Propale privatizacije“, br. 223) je podsjetio na najvažnije statističke pokazatelje privatizacije u Srbiji. Budući da se u brojnim medijima, koji žale za „starim dobrim vremenima“ vlasti Demokratske stranke, licitira kako nova vladajuća koalicija može stvari učiniti još gorim, odnosno rastjerati i dosadašnje investitore, ovo podsjećanje mora biti još dublje i obrazloženije.

ISTORIJAT
Privatizacija je na ovim prostorima započela krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Ona je vršena po zakonima tada već odumiruće države (SFR Jugoslavije). Prvi korak je bilo lociranje vlasnika preduzeća. U domenima od javnog značaja (infrastruktura, energetika, veliki kombinati…) država se proglasila neposrednim titularom. U ostaloj privredi, postojeći subjekti su pretvoreni u akcionarska društva. Zaposleni (uključujući i bivše radnike) dobili su svoj procenat vlasništva. Ostatak je pripao paradržavnim fondovima (za razvoj, zapošljavanje i penzijsko-invalidskom) koji su zastupali opšti interes unutar svakog takvog akcionarskog društva. Građanski ratovi u neposrednom okruženju i višegodišnje sankcije prema SR Jugoslaviji, u presudnoj su mjeri odredili dalji tok ovog, tek započetog procesa.
No i unutar tako nepovoljnog opšteg ambijenta, tekla je živa diskusija o privatizaciji. Praćena su i analizirana iskustva drugih država. U odgovoru na osnovno pitanje – da li je privatizacija nužnost ili stvar slobode izbora, postojao je stručni i širi konsenzus. Privatizacija je bila shvaćena kao nužnost. Sloboda izbora je bila ostavljena za brzinu i obuhvatnost privatizacije. Ovaj stav je zadobio i političku i široku socijalnu podršku. U suštini on je značio opredjeljenje da se privatizacija privrede Srbije i Crne Gore obavi, ali ne odmah i po svaku cijenu. Nepobitna argumentacija za takvu odluku bila je u iskustvima i praksi privatizacije u Njemačkoj i Sloveniji.

DVA PRISTUPA

[restrictedarea]

U osnovi postoje dva pristupa privatizaciji. Jedan zahtjeva da se privatizacija obavi na bazi prethodnog restrukturiranja preduzeća. On podrazumijeva ogromne napore i sredstva koje zahtijeva tržišno prilagođavanje svakog pojedinačnog subjekta privatizacije. U njemu je uloga države, kao prelaznog vlasnika, presudna i nezamjenljiva. Ona na sebe prihvata početne negativne ekonomske efekte, uvjerena da će kasnija prodaja restrukturiranog preduzeća dati ukupno bolje rezultate.
Drugi pristup je dijametralno suprotan. Privatizacija se mora obaviti odmah i do kraja. Preduzeća se na tržištu nude kao roba „u viđenom stanju“. Cijena takvih preduzeća će biti, srazmjerno manja, ali budući da država nije u njih ništa ulagala, državni prihod će, u svakom slučaju, biti pozitivan. Novi vlasnici su ti koji će brinuti o investicijama, optimizaciji troškova i socijalnom programu. Privatizacija se vrši na finansijskom tržištu, korišćenjem ubrzane tenderske prodaje (Srbija) ili masovne vaučerske privatizacije (Crna Gora) kao dominantnih modela.
U ekonomskoj stvarnosti Srbije i Crne Gore, priča o dva modela privatizacije, pretapa se u priču o dvije faze privatizacije. U prvoj, država je djelovala sa developmentističkog (razvojnog) stanovišta. Vlade su aktivno štitile i podsticale domaću proizvodnju. Sredstvo za ostvarenje ovog cilja je bio domaći bankarski sektor. Privreda je uspjela da preživi razorne sankcije i (iako u značajnom tehnološkom zaostatku) ostvaruje stabilne i zavidne stope rasta. Tokom 1999. godine na narod, državu i tu istu privredu sručila se zločinačka NATO agresija. Protiv hiljadustostruko nadmoćnijeg protivnika, SR Jugoslavija se branila sama, bez pomoći ijednog prijatelja. Bez kredita iz inostranstva. Bez ratnog budžeta. Bez inflacije. Bez crne berze. Bez ponižavajućeg siromaštva građana, izbjeglica i interno raseljenih lica. S druge strane, agresija je  ukazala na izuzetnu snagu i vitalnost ovog naroda, što stalno valja imati na umu. Zaista, teško bi se našao sličan primjer u novijoj istoriji da neka država podnese toliku silu i takvu nepravdu, i da nastavi uređen državni život, demokratski razvoj i pokaže iskrenu želju da se integriše sa svim miroljubivim državama i organizacijama.

POBJEDA NEOLIBERALA
Privatizacija je posle dolaska na vlast „demokratskih“ snaga obavljena na osnovu neoliberalnog koncepta. Prvo što upada u oči je odsustvo javnih i preciznih podataka o njenom toku i rezultatima. Uprkos zakonima o dostupnosti informacija od javnog značaja (a privatizacija to nesumnjivo jeste) pribavljanje zvaničnih izvještaja, ugovora, njihovih aneksa i ostalih sporazuma kojima se regulišu uslovi pod kojima je prodata određena imovina u Srbiji ravno je podvigu. Sa zvaničnog sajta Agencije za privatizaciju Republike Srbije, već od sredine 2008. godine uklonjeni su svi izvještaji o toku privatizacije. Sindikati koji  u ovom procesu prevashodno vide svoju ulogu zaštitnika radničkih prava, u informacijama koje su objavljivali uzaludno su ukazivali na ovu začuđujuću pojavu.
Novi vlasnici su pokazali ponašanje potpuno suprotno očekivanjima autora modela privatizacije. Veliki broj njih nije ispunio ni obaveze iz kupoprodajnih ugovora. Prema Analizi UGS „Nezavisnost“, obaveza investiranja ispoštovana je u dvije trećine privatizovanih preduzeća (64,58 odsto), ali se uglavnom radilo o sredstvima samog preduzeća (77,42 odsto), a ne o kapitalu novih vlasnika. Svaki treći novi vlasnik je već bio prodao dio preduzeća preko zakonom dozvoljenih 10 odsto vrijednosti. Svaki drugi je prodao sve zalihe robe i sredstva (u nekim slučajevima) usmjerio na privatne račune. U istom broju (34,78 odsto) su novi vlasnici emitovali nove upravljačke akcije čime je došlo do promjene u strukturi vlasništva, na štetu manjinskih akcionara.
Otpušteno je oko pedeset odsto radnika koji su radili prije privatizacije. Novozaposlenih je bilo tek oko deset odsto od istog broja. Porast produktivnosti ostvarivan je gotovo isključivo otpuštanjem radnika. Tako se putem privatizacije problem nezaposlenosti rješavao tako što je ona postajala sve veća i veća.
Naredni negativni efekat privatizacije bilo je smanjenje prava zaposlenih i njihova izrazita socijalna nesigurnost. Broj sindikalno organizovanih radnika je u stalnom opadanju. Stoga je sasvim očekivano da, po rezultatima istog istraživanja, zaposleni generalno nisu zadovoljni efektima koje je privatizacija donijela (njih 62,5 odsto). Oni ne vjeruju da je namjera kupca da razvija djelatnost preduzeća (58,33 odsto ispitanih) i veoma su ljuti na nove vlasnike i predstavnike državnih organa, vjerujući da je privatizacija mogla da se sprovede na bolji način (83,33 odsto). Ovo su, da se naglasi, rezultati ispitivanja zaposlenih, dakle tranzicionih dobitnika. Nije potrebno mnogo dovitljivosti da se nasluti kakvi su stavovi onih koji su otpušteni, bez nade da će naći novi posao.
U zaključku istraživanja se konstatuje da je „stanje gotovo tragično, jer se u velikom procentu pokazalo da su preduzeća veoma ekonomski oslabljena, položaj zaposlenih veoma težak, a broj zaposlenih osetno smanjen. Oni koji to nisu nikako smeli, ipak su zaboravili da privatizacija nije isključivo ekonomska stvar, već je uvek i sociopolitička stvar, a da priča da negativnih posledica u tom procesu nema – jednostavno nije tačna“. Od vremena objavljivanja ovog Istraživanja, stvari su nesumnjivo postale još gore. Zato i ne bi trebalo previše da čudi što su informacije o rezultatima privatizacije u Srbiji svedene na nivo državne (polu)tajne.
Uprkos svemu tome,  „socijalno odgovorna“ vlada Mirka Cvetkovića je dovršila proces privatizacije i pozicionirala se prema sudbini sopstvene privrede kao potpuno nemoćan (čak ni previše zainteresovan) posmatrač. Na svaki vapaj privrednika odgovarala je da to nije u njenoj nadležnosti i upućivala ih na banke. Ali, i građani i privreda su već bili prezaduženi i sa sve malobrojnijim prilikama da uđu u dopunske kredite. Država je imala sve manje novca i za svoje činovnike. Vlada se ubrzano zaduživala. Bankarski (u stvari strani) sektor poslovao je jedino sa državnim obveznicama denominiranim u evrima i ostvarivao enormne zarade na ime budućih državnih prihoda. Konačno, prebiralo se po preostalom nacionalnom bogatstvu koje bi još (možda) moglo da se proda.

STRANI SPASIOCI
Srbija je u periodu od 2002. do 2007. godine imala snažan priliv stranih direktnih investicija (FDI). Zastoj se desio u 2008. godini i on je (lakonski) pripisan djelovanju svjetske ekonomske krize. Ali, nezavisno od krize, zar sam dolazak stranih investitora nije trebalo da bude dovoljan razlog da ekonomske prilike krenu nabolje? Šta se desilo sa svom onom halabukom oko nužnosti prodaje preduzeća, koja će, sada u pravim privatnim rukama, postati efikasnija i bolja – čime će biti obezbijeđen privredni rast i sveukupni napredak?
Najbolji odgovor na ova pitanja daje uvid u strukturu ostvarenih stranih direktnih investicija. U pitanju su podaci od ključnog značaja za svako zaključivanje na ovom domenu. Istina, o njima nije bilo popularno javno govoriti. Valjda zbog toga što ruše idiličnu sliku o tome gdje leži spas od aktuelnih privrednih nevolja.
Po podacima studije Ljiljane Matavulj, u Srbiji je, u navedenom periodu, strani kapital dominantno ušao u granu – finansijsko posredovanje. Čak 36 odsto svih stranih ulaganja izvršeno je u ovoj oblasti. U saobraćaj je investirano 29 odsto, a u trgovinu na veliko i malo devet odsto ukupnih plasmana. U poslove posredovanja sa nekretninama (iznajmljivanje izgrađenih objekata) uloženo je sedam odsto, ali zato u samo građevinarstvo – tek jedan odsto svih investicija. U granu prerađivačka industrija (zbog koje je sva privatizacija i obrazlagana kao nužnost) uloženo je manje od jedne petine (svega 18 odsto) svih sredstava.
Ili, da sve prevedemo na razumljiviji jezik. Strani investitori nisu u Srbiju došli da bi ostvarili želje njene vladajuće elite. Njihov dolazak je bio i ostao jedino motivisan mogućnošću ubiranja ekstremno visokih profita. Stoga su najveći plasmani ostvareni u oblasti bankarstva. Drugo po redu je bilo područje mobilne telefonije (krije se pod imenom saobraćaj), a treća je bila trgovina (velelepni i primamljivi tržni centri). Kada se tome doda i posredovanje kod rentiranja nekretnina, dođe se do zadivljujućeg podatka da je 81 odsto svih stranih direktnih investicija u Srbiji bilo plasirano u neproduktivni sektor. Drugim riječima, uloženo u oblasti koje preraspodjeljuju, ali suštinski ne uvećavaju njen bruto domaći proizvod. Cilj ovog poduhvata, u krajnjem je bio veoma jednostavan – uzeti što više novca od lakovjernog domaćeg stanovništva, nudeći mu „snove“ po uslovima koji nisu bili previše daleko od zelenaških.

KONAČNA PRIVATIZACIJA
Tako je, na području direktnih stranih investicija Srbija, shodno obavezujućim  instrukcijama „međunarodne zajednice“, pokazala punu prilježnost u procesu privatizacije. Ulaganja stranog kapitala bila su dobrodošla i pažljivo podsticana. Domaći finansijski sektor je ugušen i nestao je pod čudnim okolnostima. Nove „domaće banke“ u vlasništvu stranaca preuzele su primat na ovim mladim i obećavajućim tržištima. Krediti koji su one odobravale postali su jedina raspoloživa sredstva za podsticanje proizvodnje i pružanja usluga. Stoga, nije se ni moglo gledati na njihovu cijenu. A ona je bila toliko visoka da je, nekoliko godina posle obavljene privatizacije, izvršena nova. Ovaj put u korist bankarskog sektora, kroz aktiviranje hipoteka kojima su garantovani krediti koji nisu mogli da budu vraćeni. I stanovništvo i privreda postali su prezaduženi do te mjere da bankari nisu imali više sa kim da posluju, jer su  bankari postali vlasnici najvećeg dijela imovine u Srbiji.  Oni su se okrenuli državi čija je kasa bila sve praznija, zbog opadanja opšteg nivoa privredne aktivnosti. Kupovali su državne obveznice koje donose više nego pristojnu zaradu, uz zanemarljiv rizik.
S druge strane, trgovina je obezbijedila apsolutni primat nad proizvodnjom. Budući da je faktički postalo nemoguće ostvariti iole ozbiljniju prodaju mimo velikih trgovinskih lanaca, proizvođači su bili prisiljeni da prihvataju sve nepovoljnije ulove koje su nametali trgovci (plaćanje ulaska na policu, obavezno interno reklamiranje, ekstra rabati, maratonski rokovi plaćanja…) Proizvođači, u osnovi, nisu mogli na duži rok da izdrže u takvim makazama. S jedne strane, skupi bankarski krediti, a s druge – odloženo i umanjeno plaćanje njihove (prodate) robe. Kako su oni gubili dah, roba koja nedostaje je morala da bude  nabavljana iz uvoza. To je doprinijelo porastu opšteg nivoa cijena i novom pritisku na platne bilanse ovih država. Nekome može na prvi pogled da djeluje nerazumljivo da su cijene namirnica u realno siromašnim državama (poput Srbije) veće nego li u zemljama čije je stanovništvo višestruko platežno sposobnije. Budući da je tako, slijedi zaključak da se cijene ne određuju na osnovu platežno sposobne tražnje, već na osnovu politika subvencija Evropske unije, prodajnih strategija korporacija i samih troškova uvoza. Zato je hrana najskuplja ondje gdje je ona glavna stavka porodičnog budžeta.

IRONIJA
A na početku ove tužne priče podsjetili smo na strah da će nova vlada (koje još nema) ugroziti priliv novca iz inostranstva i oporavak privrede. Sa stanovišta, makar zdravog razuma, u odnosu na iznesene činjenice, ona mora zvučati intelektualno uvredljivo. Gotovo da nema područja na kojem već nije ostvarena teško popravljiva šteta.
Ali, pažnju bi trebalo okrenuti prema sve glasnijim i jasnijim predlozima da se Srbija ponovno industrijalizuje, da se podstiče zapošljavanje, a dodatno oporezuje kapital i luksuz. Da se strane banke ograniče u vampirskim poslovima. Da Srbija, otrežnjena dosadašnjim dešavanjima, tačno ustanovi ko šta kome daje ili uzima. Da se bučni „spasioci“ nazovu pravim imenima, a ona da se okrene solidnim i dugoročnim poslovnim partnerima sa kojima ima zajedničke interese (i nevolje). Da se afirmišu radničke kooperative ili da se prodaje menadžment, a ne imovina preduzeća u tranziciji. Ti će glasovi, vremenom, bivati sve određeniji. Oni će stvarati neku drugu priču o ekonomskom opstanku i razvoju. Umjesto ove koja, posle godina iskrivljivanja istine i nepodnošljive buke, neumitno i konačno nestaje sa javne scene.

________________

Socijalno eksplozivan proces

Privreda komunističke Demokratske Republike Njemačke (DDR) bila je veoma razvijena i tada rangirana na deseto mjesto u svijetu. Ujedinjenjem dvije Njemačke pojavio se ogroman problem njene integracije u privredu jedinstvene države koja je funkcionisala na sasvim suprotnim osnovama. U većini zemalja Istočne i Centralne Evrope, ovaj se proces odvijao preko tržišnih mehanizama (putem aukcija, vaučera, tržišta kapitala, raznih fondova…) Njemci su za sebe izabrali drugi put. On je vodio preko državne agencije (THA) koja je formirana još prije ujedinjenja, a koja je putem državnog dekreta postala vlasnik svih državnih preduzeća DDR. Tako je, da bi privatizacija imala pravi ekonomski rezon, započeta dekretom o podržavljenju oko 85 odsto sektora privrede, sa ukupno četiri miliona zaposlenih i 40 odsto zemljišnog fonda. Agencija je zapošljavala 4.500 stručnjaka u centrali i brojnim regionalnim odjeljenjima. U svakom preduzeću koje je bilo u procesu privatizacije, još najmanje toliki broj zaposlenih je direktno sarađivao sa THA, čime se dolazi do procjenjene brojke od devet hiljada eksperata – državnih činovnika koji su bili specijalisti i dobri poznavaoci privredne prakse i uticaja pojedinih preduzeća na lokalne i regionalne zajednice. Konačno, rokovi u kojima su se imale obaviti sve potrebne radnje, bili su relativno komotni. Prvobitni plan je bio da oni budu do pet godina.
Čak i ovako dobro zamišljen poduhvat, potpomognut fondovima jedne od najrazvijenijih privreda u svijetu i vođen tipično pruskom preciznošću, nije mogao da prođe bez ogromnih razočaranja. To, naravno, ne govori ni o čemu drugome, osim o činjenici da je privatizacija, sama po sebi, ekonomski komplikovan i socijalno eksplozivan proces. On je na sasvim suprotnom kraju od tvrdnji „eksperata“ iz okrilja Miltona Fridmana, odnosno MMF-a i „Svjetske banke“, koji su tada svuda prodavali šarene laže kako se radi o spontanom i samoregulišućem toku koji neumitno ima srećan kraj.
I u Sloveniji su bili suočeni sa monetaristima koji su ih pohodili iz centara svjetske finansijske moći i nudili blanko recepte za brzu i potpunu privatizaciju. Među najpoznatijima je bio Džefri Saks. S druge strane je pregovarao Jože Mencinger, makroekonomista i rektor Univerziteta u Ljubljani. Godinama se prepričavala njegova uspješna opaska na model koji je predstavio Džefri Saks: „Da li Vi to hoćete da nas naučite kako da uništimo našu privredu, da bi ona kasnije postala bolja?“

[/restrictedarea]