Vladika kanadski Georgije: Papa ne može da dođe jer ga ne zovemo

Razgovarala Nataša Jovanović

Koje teme je otvorilo majsko zasedanje Sabora SPC, ko je plasirao priče o penzionisanju pojedinih vladika, kakva je moć pravoslavlja u savremenom svetu, šta može jedan episkop SPC koji živi u Kanadi za dobro svoje braće na Kosmetu, te koji je zadatak naše crkve u dijaspori, posebno u  okolnostima kada pristižu nove generacije emigranata?

 

„U vreme trajanja Sabora novinarska pisanja i piskaranja, zlonamjerne izmišljotine i nagađanja pojedinih javnih medija bila su neshvatljiva. Pisali su i govorili o penzionisanju ili smjenjivanju pojedinih arhijereja, a to niti je bila, niti će biti tema ma kojeg sabora, ponajmanje ovoga. Čudno je da se novinari pozivaju na ‘dobro obaveštene izvore’, a izgleda da su ti ‘izvori’ samo pusta želja zločestih pojedinaca. Ne prestaje pritisak na Crkvu od strane onih koji laičkim pristupom pokušavaju da spuste Crkvu na razinu svakodnevnih političkih zbivanja i intriga. Poznat je metod podlaca – podigneš hajku na nekoga (da vidiš da li ima uporište), pa ga onda tako oblaćena privoliš na popuštanje i ‘snishođenje’“, kaže u razgovoru za „Pečat“ vladika kanadski Georgije.

Nasilje i progon koji se sprovodi nad arhiepiskopom ohridskim Jovanom predstavljaju, kako se navodi u saopštenju Svetog arhijerejskog Sinoda, jedinstven primer najgrubljeg kršenja zakona u savremenoj Evropi. Da li slični pokušaji u Crnoj Gori i Hrvatskoj imaju za cilj da se poklapanjem granica autonomnih  crkava sa tzv. državnim granicama preseče nacionalna celina srpkog naroda?
Nepojmljivo je  da se u savremenom svijetu dešava to što se dešava u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji – progon arhiepiskopa ohridskog Jovana, kakav se ne pamti od vremena komunizma. Čak su i tada, u komunizmu, bile nezamislive takve žrtve progona vjere, jer  je sve bivalo perfidnije, a sada je sasvim otvoreno, brutalno i beskrupulozno. Tako se ne stvara država i ne pravi Crkva.

[restrictedarea]

Da li je odluka Sabora SPC da na ovom majskom zasedanju ne razmatra mogućnost pozivanja pape u Srbiju delom motivisana rečima Hočevara da bi sveti otac rado zatražio oproštenje kada informacije o svim zločinima budu objektivne?
Sveti arhijerejski sabor nema namjeru da pozove rimskog papu, jer to nije u skladu sa liturgijskim procesom. Mi pripremamo proslavu 1700 godina od Milanskog edikta, u gradu u kojem se rodio Sveti car Konstantin i ta proslava će biti na nivou svih pravoslavnih crkava. Kao gosti će biti pozvani i predstavnici  (to znači – ne prvopredstojnici) drugih hrišćanskih crkava, ali samo na proslavu, kurtoazno, a ne liturgijski funkcionalno. Ko će se od nepravoslavnih odazvati, tek ćemo vidjeti. Rečeno je da papa, poglavar Rimokatoličke crkve i predsjednik Vatikana, neće doći. Da bi papa došao, trebalo bi da mu poziv upute i Crkva i država, a to nije slučaj.

Na poslednjem majskom Saboru SPC otvorila je više pitanja. Čini se da je izostalo ono koliko su sveštenici u Srbiji učinili na obrazovanju vernika i koliko Srbija danas uopšte poznaje Boga?
Najvažnija tema Sabora u misiji Crkve u ovom svijetu je prosjveta. Vjeronauka, uvedena u škole prije više od deset godina, pokazala je znatan napredak. Ako ništa drugo, Srbi danas imaju tačniju i bolju predstavu o Bogu, o svojoj vjeri. Daleko je to još od onoga što bi trebalo da bude, ali važno je da idemo putem smisla.

Vaše preosveštenstvo, prema vašim podacima, koliko danas Srba ima na prostoru američkog kontinenta, koliko njih se asimilovalo, te kakav je zadatak SPC u takvim okolnostima kada pristižu nove generacije emigranata?
U Kanadi, gdje živim duže od četvrt vijeka, ima oko dvjesta hiljada Srba. Koliko bih volio kada bih mogao reći da je isto toliko vjernika, no nažalost nije tako. Mnogi od tih Srba se uklapaju u novu državu, neki se ustručavaju da se javno pokažu da su Srbi, a mi hrišćanstvo vidimo kroz Svetosavlje, što znači – kroz srpstvo. Nije to „etnofiletizam“, kako neki žele da prikažu, jer je Sveti Sava za Srbe apostol i prosvetitelj, i on je ocrkovio srpski narod, i danas ga drži i čuva od najezde uticaja drugih religija.
Asimilacija je neminovna (jedino se to nije desilo kod Jevreja koji su svoju vjeru i naciju očuvali vjekovima u rasijanju), no mi se trudimo, bar u Kanadi – ne govorim o SAD-u, jer tamo je druga situacija i starija emigracija – da srpski narod očuvamo u njegovoj biti: vjeri, kulturi, jeziku, običajima, nacionalnom ponosu. Pored našeg svesrdnog nastojanja i programa Crkve, u tome nam pomažu i pozitivni zakoni Kanade. U Kanadi (ne znam da li još u nekoj zemlji državni zakoni pomažu) nam plaćaju da u školama učimo maternji – srpski jezik. Za to su plaćeni, od strane države, i profesori, date su škole na raspolaganje, a jezik, istorija i kultura priznati su kao kreditni predmeti za upis na fakultet.

Šta može jedan episkop SPC koji živi u Kanadi za dobro svoje braće na Kosmetu?
„Mene sve rane moga roda bole.“ Pomažemo, kroz humanitarne aktivnosti, Srbe na Kosovu, podstičemo obnovu svetinja, institucije srpske – crkve i manastire na Kosovu. Takođe je važno da svojim vladanjem u Kanadi pokažemo Kanađanima ko smo to mi, Srbi, kakva nam je vjera i kultura. Svojim životom dokazujem da nismo narod zločinački, genocidan, već narod dostojan poštovanja, sa mnogim vrlinama koje nas krase, sa bogatstvom naslijeđenim iz slavne prošlosti, kakvu nemaju mnogi drugi narodi u „multikulturnom“ sasloviju Kanade.

Na proteklim izborima mnogi građani u dijaspori bili su onemogućeni da glasaju. Znate li nešto o tome i kako je moguće da najveći broj Srba u Kanadi i Americi nije izašao na biračka mesta?
Konačno je omogućeno da i Srbi u rasijanju učestvuju u izborima u Srbiji. To je odskora počelo i valja stvoriti naviku na to. Trebalo bi imati na umu da su mnogi otišli iz Otadžbine i da se vjerovatno nikada neće vratiti, posebno oni preko okeana; mnogo je nepoznanica o političkom životu i ličnostima koje bi podstakle Srbe iz dijaspore da izađu i svojim glasom utiču na politiku u Srbiji. Ono malo što je izašlo na izbore, pokrenula je ideja da će se ipak jednom vratiti u Srbiju ili bar da će investirati u Srbiju.

Kakva je uloga i moć pravoslavne religije. Da li se ona menjala i kako se snalazi u savremenom svetu u kojem mnoge religije deluju agresivno i militantno?
Bog je jedan i Crkva je jedna. Za Crkvu je moguće da doživi spoljašnji preobražaj, novi pristup svojim vjernicima, ali ne suštinsku promjenu, jer je Bog jedan i jedan je Gospod Isus Hristos koji je Crkvu stvorio i rekao: „Osnovaću Crkvu svoju kojoj ni vrata pakla nauditi ne mogu.“
Za razliku od nekih fundamentalističkih – militantnih religija, hrišćanstvo u svojoj biti nosi pečat ljubavi i stradanja, ličnog žrtvovanja: „Da život svoj položi za bližnjega svojega“, a ne da tuđi život položi radi svoga ubjeđenja. Uostalom, Hristos je rekao: „Ko hoće za mnom da ide, neka uzme krst svoj i za mnom ide“, i ko hoće život svoj da položi za bližnjega svoga, to je punina vjere. Tu nema nasilja, agresije, ni prisile. Tako je od Boga, jer je Bog – Bog ljubavi, koji nam je svojim primjerom stradanja pokazao put spasenja.

Jedan od saradnika ruskog patrijarha, protojerej Vsevolod Čaplin, predsednik sinodalnog Odeljenja za odnose sa društvom, time i sa predsednikom, vladom i Dumom, izjavio je da su Rusija, Ukrajina i Belorusija, zajedno sa drugim pravoslavnim zemljama Evrope, u stanju da za deset godina „izmene čovečanstvo“. Da li je to predstavljanje Rusije kao trećeg Rima, te da li udružena istočnohrišćanska civilizacija može biti alternativa Novom svetskom poretku?
Uloga vjere je u „izmjeni čovjeka“, u preobražaju loših u dobre i dobrih u bolje. Imajući na umu da je Rusija, sa Ukrajinom i Bjelorusijom, najveći dio pravoslavne porodice, više od 60 odsto pravoslavnih hrišćana, jasno je i da je za očekivati da ta snaga broja pretočena u snagu vjere stvori novog čovjeka po mjeri „rasta Hristova“. Ne bi trebalo u svemu tome tražiti pretenziju Rusije da postane treći Rim, ali je bitno da imamo čistotu vjere koja će stvoriti novi centar pravoslavne moći. Crkva kao težnja ka savršenom Bogu, koji je u centru čovjeka, uvijek će prednjačiti nad „Novim svjetskim poretkom“ koji u centar stavlja „savršenog čovjeka“.

Da li najava potpisivanja ugovora između Crne Gore i Katoličke crkve pokazuje da je srpska Sparta postala, kako to neki vide, „katoličkija“ država od, recimo, Hrvatske ili Poljske?
U svim zemljama Rimokatolička crkva teži da stvori „konkordat“, ugovor između Crkve i države. Sličan pokušaj odigrao se 1937. godine, kada je takav konkordat potpisan (ali ne i ratifikovan) između Kraljevine Jugoslavije i Rimske kurije. Ostala je upamćena „Krvava litija“, u kojoj su i pojedini episkopi, meću kojima i šabačko-valjevski Simeon Stanković, kao i mnogi sveštenici, bili pretučeni od strane policije. Nisam upoznat da li je taj konkordat između Katoličke crkve i Crne Gore, „Srpske Sparte“, potpisan, ali ne bi čudilo da jeste. To ne mora da znači da su veći katolici od Poljske ili Hrvatske, jer one, kao rimokatoličke zemlje, imaju privilegije i bez konkordata.

Šta za posledicu može imati činjenica da je u Americi rastuća religija islam?
Zemaljskom ekspanzijom se ne može zadobiti carstvo nebesko, ako je ono uopšte cilj. Kad god je carstvo nebesko cilj, opasnosti nema. Zanimljiv je podatak da oko 150 miliona Amerikanaca aktivno ne praktikuje (hrišćanstvo) u bilo kojoj vjerskoj zajednici, a to je bezmalo polovina stanovništva. Amerika se, dakle, mijenja u svakom pogledu, a nagli porast islama ima niz posljedica, pa i islamofobiju.

Liturgijske reforme, kako to pojedinci tumače, otvaraju mogućnost cvetanja lažne duhovnosti. Kakvo je vaše mišljenje?
Liturgijska ili evharistijska reforma, ne postoji. Postoje pojedinci koji žele da sebe vide kao nove liturgičare. A to onda stvara kult ličnosti. Sada imamo znatno više vjernika, pa se između onih koji doživljavaju Crkvu kao sredstvo spasenja pojavljuju i oni koji od sebe žele da stvore „spasitelje“. Duhovnik koji „ono što kazuje inom, to i svojim potvrđuju činom“, jeste pravi duhovnik.

[/restrictedarea]