PEČAT VREMENA R. P. NOGU Jovan Delić: Portreti kao poetska proza

Piše Jovan Delić

Reč na dodeli nagrade „Pečat vremena“ za književnost za 2011. godinu Rajku Petrovu Nogu, 12. maja 2012. godine

Pišući o svom sukobu s Makom Dizdarom, Nogo ovako dočarava dijalog sa Ćamilom Sijarićem: „Ti si se, Mače, bez razloga ostrvio na ovo dijete, na siroče… Ne dam da sam siroče. Oženjen sam. Imam sina…Ćut, veli Ćamil, ti ćeš kao i ja biti doživotno siroče, svejedno što si se oženio, teško se oženiti; i što imaš sina, neka ga, neka ga imaš, neka ti je živ i zdrav…“
Ko je jednom ikad slušao Ćamila Sijarića, koji u Nogovoj knjizi Zapiši i napiši ima povlašćeno mjesto i jedan od najljepših, najživljih portreta, prepoznaće ga u navodu: i sintaksu, i intonaciju i glumljenu strogoću iza koje je istinska briga i nježnost siročeta za siroče. Ovo je karakteristično mjesto za Nogovu poetiku portreta: postojanje priče, anegdote, događaja, munjeviti obrti, usmjerenost na tuđ, živ glas i govor, snažna individualizacija lika u kratkim i brzim potezima, kao pod Kaporovom „olovkom sa očima“.
Nogova knjiga umjetničke proze Zapiši i napiši jeste sistem portreta, najčešće dvostrukih, s „duplom ekspozicijom“. Jedan je rađen „po (ne)sigurnom sećanju“, a drugi „po pouzdanom čitanju“. Prvi je više u znaku pripovjedačke proze; drugi u znaku esejistike. Ta dva portreta se međusobno dopunjuju i oslikavaju cjelovitu ličnost. Između portreta su pjesme, kao proplanci, da se čitalac odmori; Pažljivo birane pjesme; ponekad – kao epitafi Meši Selimoviću i Branku Ćopiću, ili kao „Andrićeva kupina“ – sastavni dio, treći vid portreta, treće krilo triptiha.
Usmjerenost na drugoga, na tuđ glas i govor, pa i na tuđe ideje, način mišljenja i osjećanja svijeta, čini ovu knjigu višeglasnom, tako da se, ulančana kao sistem portreta, čita kao višeglasna umjetnička proza; kao svojevrstan roman likova.

DOŽIVOTNA SIROČAD
„Ne zove li se ljubavlju taj put do drugoga“, napisao je Rajko Nogo u eseju o Dušanu Radoviću.
Sijarićeva sintagma „doživotno siroče“ odzvanja kao lajtmotiv kroz ovu prozu, a negdje će se samo slutiti. Nijesu samo Ćamil Sijarić i Rajko Petrov Nogo doživotna siročad, već su to i Ivo Andrić, i Miloš Crnjanski, i Branko Ćopić i Miodrag Bulatović, i Danilo Kiš, i Brana Crnčević, i Momo Kapor. Srpska književnost je prepuna sirjaka tužnih bez „niđe nikoga“. Tako je Miodrag Bulatović „bio ludo siroče koje je celog veka od svoje zemlje i ljudi vapilo dram ljubavi. A kako u ovom svetu za njega ljubavi nije bilo, on je onda sve tumbe okretao“. Otuda i Kišovo traganje za ocem, „ta opsesivna književna arheologija, telemahovski tradicionalna“. Brana Crnčević je, kao i Branko Ćopić „rano ostao bez oca. Majka mu se preudala. Za utehu imao je voljenog dedu“; a iskustvo „pitomca u domovima za izbeglu decu“ u Nedićevoj Srbiji odredilo je njegove glavne aktivnosti u toku novog, jugoslovenskog građanskog rata. O Momu Kaporu svi sve znaju, „osim ono što je i sam od sebe krio. Možda jednu dublju usamljenost siročeta koje pati od hroničnog nedostatka ljubavi, čak i onda kad svi misle da je ima napretek…“ Nogo vidi i Kapora i sebe kao „bliska dva različita čoveka, dva slična siročeta“.
Na početku i na kraju knjige su dva orijentira, dva za Noga ključna pisca – Ivo Andrić i Stevan Raičković. Portret Stevana Raičkovića i nosi naslov „Orijentir“. On je to Nogu i bio u poeziji, u javnom, i ne samo književnom životu, u moralu, u odnosu prema državi i narodu. Taj tihi čovjek je, kad god je bilo stani-pani, ostajao nepromjenjiv, postojan, stamen, odan, moralna gromada. Čak i u kriznim satima u kafani, kada je valjalo dočekati na pesnicu i nokautirati poljskog šampiona u boksu, istina pero – lake kategorije. „Da. Raičković ima povlašćeno mesto, ali, ako ćemo pravo, ja sam bio povlašćen, između ostalog, i time što nas je u pošljednje vrijeme sunce sve češće zajedno grejalo.“
„Raičković je danas naša lirska paradigma“, ubijeđen je Nogo navodeći sonet „Buket“, koji je iz mrtvih vratio sonetima starijeg pjesnika i sabrata – Skendera Kulenovića, pa će onda dodati i ove dvije, kao buket razgranate rečenice:
„Raičkoviću je do ekstaza, do onih gustih trenutaka osećanja svog postojanja i osećanja postojanja svega oko njega, do saživljenosti i uklopljenosti u prirodne elementarije i pejzaže, do govora iz dubina tih pejzaža, do trenutaka koje bi, kad se već do njih stigne, svojom pesmom hteo da ukoči, zadrži, skameni i zaledi ili, još bolje, koje bi, svojom kamenom uspavankom i budnim snom, jednom lirskom i gotovo religioznom kantilenom, da uspava i uljuljka i da tim uljuljkivanjem prevari vreme i odgodi prolaznost. Još više od prolaznosti on se boji časova otrežnjenja, časova pustoši i praznina kada su mu ruke „dva krsta“ i oči „dve rake“, pa je i svečanost trenutaka kada naiđu „reči guste kao smola“, kada se oseti gustina i punina egzistencije neponovljivog zrenja u srcu sveta, u stvari, svečanost poetskog govora koji te trenutke fiksira i zaustavlja i nateruje da traju jednim rilkeovskim zrenjem letnjih plodova i bogatstvom savršenosti pred samo otkidanje sa peteljki postojanja“.
Na početku je Andrić, majstor portreta; čovjek sa „sunčane strane“ mladobosanac sa iskustvom tamnice i sa najboljom tamničkom poezijom i prozom koju imamo, ali „stranac u svom životu“. Ovaj mudrac sa višegradske staze često izroni u Nogovoj prozi; jedan je od junaka koji su vezivno tkivo ove proze; jedan od stubova na koji se Nogo oslanja prilikom uspostavljanja svojih mostova sa tradicijom: Andrić vodi Noga do deseterca, do naše usmene književnosti, ali i do Njegoša kao tragičnog junaka kosovske misli i u samo srce Kosovskog zavjeta. Zato je Ivo Andrić za Noga prvi u svemu. Zato su „Andrićeve tačke srpskosti“ značajnije od drugih.
Prirodno je, onda, što je Noga privukao doktor Galanti, junak do skora nepoznate pripovijetke „Mrak nad Sarajevom“, „i u sebi razapeti doktor“, koji je osjećao „pustoš u odsustvu svake metafizike“ i „video pakao čulnog života, čamotinju i jad tela, užas, nered i bezvlašće telesnih potreba i prohteva, besanice bez nade i motiva, njihove ljubavi opojne ali gorke i naopake, materinstva bez prava, očinstva bez sreće i nežnosti, zanose bez krila“ u osmanlijskom svijetu, ali i staklenu osjetljivost hrišćanskog čovjeka: „A kršten čovjek je kao srča: kucni ga na jedno mjesto, a on prsne u komade, i nema mu lijeka ni popravke.“
Noga je, ne samo po zemljačkoj liniji, već po svojoj punoći i otvorenosti, privukao lik popa i vojvode Bogdana Zimonjića. Njegov esej o Zimonjićevim rukama izvanredan je primjer kako se esej može otvoriti prema priči, kako postaje priča, naročito u onom dijelu gdje se opisuje kako vojvoda Bogdan, noću, zimi, u planini, pod jelom zelenom, čuva mladoga vojvodu Petkovića, još dijete, dok ovaj spava. Svuda je dubok snijeg; oni su zašli noću u planini, u lovu ulovljeni, a valja do jutra održati život. Ostala je priča u narodu kako ujutru samo oko dvojice vojvoda bijaše krug kopne zemlje. Tako Nogov esej istura u prvi plan dvojicu hercegovačkih glavara i njihov dvojni portret.
S razlogom je Nogo u središte svoga eseja stavio ruke Bogdana Zimonjića: ruke i oči su, po pravilu, povlašćeni dijelovi tijela na Andrićevim portretima. U vojvodinim rukama je bila neka uspavana snaga ličnosti. U audijenciji kod moćnog i opakog Omer-paše Bogdan izdržava sve pašine nalete i pokušaje da ga otvori i prevede na svoju stranu. Gatački vojvoda ostaje nedodirljiv lukavom carskom seraskeru; ostaje ono što jeste. Nema Bogdan Zimonjić problem s identitetom koji je imao Mića Latas, kako se prije islamizacije zvao Omer-paša.
Ove dvije slike Bogdana Zimonjića najbolje pokazuju kako Nogo unutar jednog portreta pisca– ovoga puta Iva Andrića –ostvaruje i daje portrete njegovih junaka: vojvode Petkovića, Omer-paše i čovjeka tvrđave Bogdana Zimonjića, odnosno njegove desne ruke, teške kao nedopečeni hljeb, u kojoj je uspavana snaga udarca.

U CENTRU KOSOVSKOG ZAVETA
Skup je Nogu Miloš Crnjanski, teško da skuplji može biti, ali su mu skupe i kosovske suze Milana Rakića, pa u trodjelnom eseju „Saglasja Miloša Crnjanskog“ nalazimo i Crnjanskovu optužbu i Nogovu odbranu Rakića. Tako nastaju dva portreta koja se međusobno dopunjavaju i osvjetljavaju, uz majstorsko upošljavanje citata i dokumenata. Evo tog ključnog mjesta o velikom sporu:
„Besmisao austrougarske uniforme na Srbinu, i smisao srpske na dobrovoljcu, pesniku Milanu Rakiću, i nakon četrdeset godina, uzrokovao je, kanda, i ovakvu komociju pesnika Itake: „Rakić, koga sam za njegov rad, na Kosovu, jako poštovao, bio je doterao dotle, da je za poeziju smatrao i to kad kaže: da će i on dati život za otadžbinu, neozaren sjajem starih, feudalnih, vitezova, ali svestan onoga šta daje i zašto ga daje. Kao da plaća porez.“– Da vidimo ko tu kome i zašto plaća porez. O svome najvećem danu u životu, s jeseni 1912. godine kada se oslobađalo Kosovo, pričao je docnije Mladenu St. Đuričiću Milan Rakić, dobrovoljac u odredu vojvode Vuka:
„Ostavio sam Konzulat u kome nisam imao šta da radim, pa sam uzeo pušku… Dakle, izbismo na samo mesto Kosovske bitke. S desne strane gudio je Lab, pun nove snage od jesenje kiše, i žurio da odnese veliku vest. S leve, na brežuljku, sleglo se zamišljeno Muratovo turbe… Postrojiše nas. U pratnji štaba pojavi se komandant. – Junaci moji, znate li gde se nalazite? Znate li kako se ovo mesto zove? U zbijenom stroju lupkarala je puška o pušku, zatezale se remenjače. – Ovde, gde mi sada stojimo, na Vidovdan 1389. godine, istog dana i istog sata, poginula su oba cara! To je Gazi Mestan, na kojem je Obilić… Oko mene popadali vojnici. Pogledam: ljube zemlju! Valjda sam se i ja bio sagnuo, kad nisam primetio otkud izađe mlad oficir s isukanom sabljom. Stade pred komandanta, pozdravi, raportira nešto, pa se okrete stroju. Diže sablju i poče gromko: – Na Gazi-Mestanu od Milana Rakića! Prvo me izdade sluh, pa onda i vid. Ispred mene se podiže breg sa turbetom, zavi u crveno i ostade viseći kao plamena zastava… Od uzvika se lomilo nebo. Nova i mlada Srbija slavi Vaskrs, a ja? S mukom sam se držao na nogama. Više osetih, no što videh, kad se neko odvoji od moje jedinice i, u trku, stiže pred komandanta: – Gospodine pukovniče, taj koji je ispevao ovu pesmu, ovde je s nama…Evo ga pozadi, s bombama…u odredu vojvode Vuka! Čuo sam sve, ali nisam mogao ni da koraknem. Čak ni da otvorim usta. Rukavom od šinjela zaklonio sam lice i pustio suze…prvi i poslednji put tada!
Skupe su Rakićeve suze da bi se lako mogle ironisati. Šta bi dao Miloš Crnjanski, i svako od nas, da mu se, kao Rakiću, ovako štogod u životu dogodilo.“
Nogo, za razliku od gotovo svih tumača, vidi i Miloša Crnjanskog u samom centru Kosovskog zavjeta. Evo još jednog dvostrukog citata:
„Spustimo se, začas, u reportažu Miloša Crnjanskog ‘Utakmica guslara kod Alipašina mosta’, i povodom te utakmice do njegovog komentara, Pesma guslara ima li još smisla’, iz daleke 1925. godine.
Neozaren starog oreola sjajem, Crnjanski tu piše da smo, zaboravili svoj narod, kao da se sav naselio na Čuburu. On, umešan u beogradske hronike, ljubitelj aviona, odlazi da svojim ušima sluša takmičenje 64 guslara. To mu se činilo barokno. Da ide tako „nadomak belih minareta i grobalja, pod senkom blažujske crkve, dignute nad kostima povešanih sveštenika; to je bilo dostojno dublje jeze i divljenja“. „Hercegovina je, izgleda, srce naše zemlje i lepota tela tamo je divna i opšta; Lepota i arhaizam naše narodne pesme, etički velike i večnije od svih drugih umetničkih manifestacija naše rase; Sva ta krvava prošlost koja leleče iz gusala, sad je vreme da se uvidi, bila je lepota eshilska, sudbinom nam dosuđena“.
Malo docnije dodaje kako je kroz Sarajevo minula senka Principova. A šta je Gavrilo Princip, „čija ruka nije zadrhtala, nego tragični vidovdanski zatočnik o kome naš pesnik u Komentarima Itake ima i ovakve rečenice: „Sin jednog siromaha, proletera, zemljoradnika, Hercegovca, još nepunoletan, bio ga je (Franca Ferdinanda) skinuo s neba revolverskim pucnjima… „Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina“. Princip je svojim aktom, udario svima nama na čelo žig ubice i svi smo mi postali sumnjivi policajcima, ne samo u Austriji, nego i u celoj Evropi. Princip nas je tako povezao bolje nego što smo bili povezani, dotle, crkvom, tradicijom, krvlju…Atentator nam je govorio, jasno, i sa one strane groba! Ova povezanost i jasnost, razume se, dolazi iz samog centra Kosovskog zaveta. O tiranoubistvu je reč.“
Crnjanski će Nogu razjasniti zbog čega je poezija toliko važna – po njoj se narodi prepoznaju. Objasniće mu i kada se postaje klasik: Kada vas treći put sruše, ako ustanete – tada ste klasik.
Nema srpska književnost 20. vijeka jednoga, već dva najveća pisca – Iva Andrića i Miloša Crnjanskog i svako insistiranje na jednom neproduktivna je i nepravedna redukcija.

APOSTOLI LEPOTE I BOLA
Ovo je Nogova knjiga „o apostolima lepote i bola“; svojevrsna knjiga mrtvih koja živo potvrđuje da, glasovi mrtvih nisu mrtvi glasovi“. Naime, od 26 junaka Nogove knjige samo su dvojica u životu: Radovan Karadžić u Hagu – a Hag je, veli Nogo, za Srbe Had, donji svijet mrtvih – i Emir Kusturica, u svom drugom, a zapravo najprvom identitetu, pa su i njih dvojica prošli kroz inicijaciju, kroz simboličku smrt. Uostalom, „smrt je neprovjerena glasina“. Ovo je knjiga- zadušnica; knjiga spomenik: knjiga vjerovatno najživljih srpskih duhova druge polovine 20. vijeka; knjiga duboke odanosti prijateljima i opomena pokojem neprijatelju.
„Zapiši to, Rajko“, opominjao je Noga Momo Kapor, prijatelj, slikar, crtač i pisac, majstor portreta kao crteža, čovjek s perom sa očima. Uz Kaporovu prijateljsku napomenu stoji i druga opomena, Andrićeva: Zapiši, pa će i Bog zapamtiti. Samo zapisano ostaje – zna to Nogo još od prvoga časa latinskog jezika. Mada je dnevno i efemerno prepustio pravednom zaboravu, Nogo je ostao poklonik Mnemozine pa su njegovi portreti oslikani suvim zlatom sjećanja i pamćenja. Rekonstruisana je tako polovina dvadesetoga stoljeća. Život nam čine bogatim veliki i dragocjeni ljudi koje srećemo i sa kojima, razgovarajući i družeći se, izoštravamo svoj pogled na svijet, brusimo misao i čistimo srce. Veliki božji dar je biti bar jednom u blizini Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, a od Meše Selimovića naučiti da je uspjeh ne uspjeti u svojim promjenama svijeta: „Biće divan čovjek ako ne uspije u onom što želi, strašan ako uspije“. Rajko Nogo, srećom, nije uspio, ali je zato doživio sudbinu Selimovićevog junaka Ahmeta Šaba – bio je isprebijan i ponižen. Možda je otuda onako blizak doživljaj „Tvrđave“: Zvjerinjak je, prema Nogu, njena osnovna metafora, kao što je zvjerinjak osnovna metafora Nogove poezije, naročito jednog sarajevskog perioda. Stipendiju za postdiplomske studije u Beogradu Nogu je dodijelio „neprikosnoveni Salko Nazečić, Mostarac, partizan, Srbin, diplomac Pavla Popovića, utemeljivač Filozofskog fakulteta u Sarajevu“ prema beogradskom modelu i zaštitnik Srba na tom fakultetu, koji je, „znao uzdahnuti da nije lako Srbin biti, a da niko ni obrvu ne podigne“. Nogo je sa Hamzom Humom dijelio osjećanje podrumske stiješnjenosti; imponovalo mu je Hamzino osjećanje da je Vizant njegova domovina i pamtio je s poštovanjem njegove stihove: „O čudno je to, čudno, / Da ovde / U našoj zemlji, kraj Evrope / Hamzom zovu mene“. Nije bio inokosan dok je diživljavao milost i naklonost Desanke Maksimović, uz čiju pomoć je definisao i sopstveni odnos prema srpskom srednjem vijeku: „Govoreći čas iz careve, čas iz sebarske, kaluđerske, poklisarske, robovske, meropahove, jeretičke ili državne perspektive, iz ugla neshvaćenih, naivnih, kamenovanih, zavidnih, oklevetanih, sa stanovišta babunskih, neprijateljskih, jasnovidačkih i inih, naša pesnikinja govori samoniklo i sapatnički prevashodno glasom svojim, pesničkim, u koji se stiču svi ovi brojni i brujni glasovi od kojih je sačinjena jedinstvena organska spona sa našim srednjim vekom, u kome se ogledaju potonji vekovi.“ Od Duška Trifunovića je učio prve lekcije iz jeresi. Pisao mu je pismo podrške i primio ga Miroslav Krleža, lično. Izbliza je osjetio duboku tugu Branka Ćopića, koji je, kao niko naš, pisao tako toplo „o dobrim starcima i zanesenim dečacima“. Drugovao je s Nikolom Koljevićem i Novicom Petkovićem; imao u njima najveće prijatelje, najpažljivije čitaoce i ponajbolje tumače svojih stihova i zajedno sa njima bolovao nesreću našeg početnog prostora, Kosova i Metohije. Bio je najbliži drug i prijatelj Moma Kapora i Radovana Karadžića. Imao je sreću da osjeti brigu i pažnju, toplinu i dar Duška Radovića; prodornost vučjeg pogleda i brigu za jezičku melodiju Vaska Pope; liričnost i poetičnost proze Danila Kiša, čije su knjige pisane „majstorski, samosvjesno“, „iz patnje, sa energijom žrtve“; odredištost inače delikatnog Slobodana Selenića misaonost, oštrinu ironije i „engleski humor prošiven našim koncem“; Borislava Pekića; razorni, kontroverzni dar i karakter Miodraga Bulatovića; državotvornost sremskog siročeta Brane Crnčevića; ljudsku brigu, istinsku prijateljsku bliskost u nevolji, moralnu stamenost i čvrstinu ekavca iz Sarajeva Huseina Tahmiščića; „užasan žar / od koga čovek može zvanično da poludi“ Duška Trifunovića; begovsko gospodstvo neobuzdanog i sumornog Spinozinog dvojnika ponornog glasa Skendera Kulenovića, čije zavještanje Nogo prepoznaje u stihovima: „i hljeb tvrdi drobit u šerpicu mlijeka / i ispljuvke krvi kupiti peškirom“; da se osvjedoči u genijalnost talenta Emira Kusturice. Bio je najbliži drug i prijatelj Moma Kapora i Radovana Karadžića. Stigao je da se poinati s Oskarom Davičom; da polemiše s Makom Dizdarom oko „bosanskog duha“ u književnosti i da do današnjeg i do sudnjeg dana vodi rat za hercegovačke stećke srpskih vojvoda Miloradovića i inih.
Pored svih umjetnika sa kojima je dijelio više od polovine vijeka, u Nogovoj knjizi su, kao olovkom Moma Kapora, oštro, katkad na više mjesta, skicirani portreti Dobrice Ćosića, Alije Izetbegovića, Gustava Krkleca i Izeta Sarajlića, Enesa Čengića i Predraga Matvejevića, Mihiza i Matije Bećkovića, Salka Nazečića i Mithada Begića, Svetozara Koljevića i Sretena Marića, Milorada Ekmečića i Miodraga Perišića, Mladena Oljače i Milisava Savića; svjedoka sarajevskih ratnih užasa Manojla Čalije i njegovim očima viđenog Mušana Topalovića Caca; Abdulaha Sidrana, Muhameda Filipovića, Marka Vešovića, Arifa Tanovića; neobične intelektualne figure Esada Ćimića. Među ovim članovima vidim neke od glavnih junaka nekog proširenog izdanja ove Nogove knjige, ili neke sasvim nove.
Sve su to značajne figure našeg kulturnog, književnog, pa i društvenog, odnosno političkog života u Srbiji i Bosni i Hercegovini, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Zato je ova Nogova knjiga izuzetno svjedočenje o jednom dramatičnom vremenu i o značajnim ljudima u njemu. Teško da će je moći zaobići bilo ko ko se bude bavio tim vremenom i njegovim junacima.

MAJSTOR PORTRETA NA MALOM PROSTORU
Knjiga je napisana i Nogovim srcem, i Nogovim temperamentom: nježna, dobrostiva, prijateljska, zahvalna, ali i prava, ratoborna, beskompromisna, „nezgodna“. Iz svake rečenice se vidi njegov stav i odnos prema ličnosti o kojoj piše; nedvosmislen, neproračunat, nepotkupljiv. Zahvalnost za podršku koju mu je neko pružio u teškom trenutku nikako ne podrazumijeva saglasnost s tim čovjekom u krupnim pitanjima oko kojih se razilaze. Težak je Nogo. Zato je ova knjiga i odličan autoportret; njen pisac ne samo da se ne skriva, već se iz rečenice u rečenicu legitimiše. Pisac neće sebe poštedjeti dvosmislenih ocjena koje mu neprijatelji neće zaboraviti, pogotovo oni iz usta psihijatra, prijatelja i pjesnika: „Nogo, kad si pijan, bezobrazan si, kad si trezan, dosadan si.“ Više duha i humora ima u jednom Nogovom portretu nego u nečijim sabranim djelima.
Nogo je bio poznat kao izvanredan esejista i briljantan stilista, a sada se potvrdio kao majstor portreta na malom prostoru; kao majstor individualizacije i karakterizacije ličnosti. To je nov kvalitet proznog pisca Rajka Petrova Noga.
Ne znam ko je od srpskih pisaca i kritičara napisao u jednoj knjizi toliko lijepih riječi, i dao toliko divnih, dragih i toplih portreta, o našim muslimanima kao Rajko Petrov Nogo. To je dragocjeno i poučno. Ne znam ko je tu bolji, ubjedljiviji, moćniji, više naš: Meša Selimović ili Skender Kulenović, Hamza Humo ili Husein Tahmiščić, Ćamil Sijarić ili danas već pravoslavac Emir Kusturica. Portret Ćamila Sijarića je jedan od najživljih, najduhovitijih, najboljih. Majstorski je oživljen Ćamilov govor i njegova psihološka i frazeološka perspektiva, a scena u kojoj mladi Ćamil, preimenovan u Jovicu, kupuje sa majkom svoga školskog druga božićno prase, dostojna je najvećih majstora smijeha. Nogo mi je otkrio i predstavio jednog nepoznatog, sjajnog Huseina Tahmiščića, punog milošte i dobrote, ali i begovskog držanja, i bokserske odvažnosti.
Za Noga se već sada može reći da je imao bogat i uzbudljiv život, da je „nebitnica tmasta nebitnoga veka“ bila i te kako bitna i tragična; da je on u tom vremenu – iako obilježen, prokazan, premlaćivan, pa prognan – ostvaren čovjek. Ma koliko ne volim kada moji prijatelji zaokružuju svoj opus, u stvari, kada njihovi tekstovi imaju nečeg memoarskog i zavještajnog, drago mi je kada mogu da konstatujem tu punoću života i punoću djela, bogatstvo u ljudima i ostvarenost u vremenu. A Nogo je sve to doživio.
Činjenica da nagradu „Pečat vremena“ dodjeljujemo Rajku Petrovu Nogu o svetom Vasiliju Ostroškom i Tvrdoškom čudotvorcu ima u Nogovom slučaju i višeznačnu simboličnu vrijednost. Kada mu je umirao otac, stari Pešo nije imao kome ostaviti sinove Radovana i Rajka na brigu i čuvanje nego svom hercegovačkom svecu. Teško da bi Rajko Nogo preživio, proživio i doživio sve što je prošao u svom životu bez velike svečeve milosti. Nogo je svome svecu ispjevao pjesmu i o njemu ponešto napisao. Na današnji dan, prije dvije godine, dodijeljena mu je „Izviiskra Njegoševa“. Na sjutrašnji dan, prvi dan po Svetom Vasiliju, rođen je, u brvnari kraj puta, na Borijama, od majke Stane i oca Petra, Rajko Nogo. Čestitam svima današnji svijetli praznik, pjesniku Rajku Petrovu Nogu nagradu „Pečat vremena“ i sjutrašnji rođendan. Na mnogaja ljeta, dragi Rajko!