Piše Dragan Hamović
„Sarajevska trilogija“ je nesumnjivo privilegovano i sintetičko delo Kaporovog razuđenog opusa, budući da sadrži veliku identitetsku temu – doživljaj zavičaja i zavičajnosti
Kad se doživljaj zavičaja i zavičajnosti u prozi Mome Kapora, mesta iz kojeg suštinski nema ni bega, niti povratka u njega, precizno lokalizuje i opredmeti, dolazimo do velike identitetske teme pretočene u romaneskni triptih o Sarajevu. „Sarajevska trilogija“ je nesumnjivo privilegovano i sintetičko delo Kaporovog razuđenog opusa, ne samo stoga što uključuje i neke ranije obrađene priče iz sarajevskog miljea odrastanja i „sentimentalnog vaspitanja“. Suma unutarnjeg bića, sav sopstveni život, od početka do kraja, projektovan je na grad rođenja i mnoga značajna sećanja. Identifikacija pripovedača sa gradom prema kojem je razvio dramatično sudarene emocije – jer je reč o procesu u srži konfliktnom, stoga i sižejno produktivnom – neposredno je prikazana na više markantnih romanesknih tačaka.
KOLEVKA GRADA
Jedna deonica je ona u kojoj se, na opsesivan i polumističan način, združuju savremeni i predanjski pogled na matični gradski prostor, tvoreći lični mit kojim se prevladavaju kategorije prošlog i sadašnjeg: „U jednom razdoblju svoje mladosti strasno sam se zaneo proučavanjem grada u kojem sam rođen. Činilo mi se da su čitava njegova topografija, njegove planine, obronci, ulice, stare tvrđave, zabiti sokaci, česme, potoci, pa i sama plitka Miljacka sa mostovima, neka vrsta produžetka moje sopstvene kože (…) Verovao sam da se tajna moga života, i umetnosti kojom ću se baviti, krije upravo tu negde, gde se staro tursko sučeljavalo i prožimalo sa novim vremenom na granicama evropskih četvrti, pretvarajući se u čudnu zapletenu fantazmagoriju.“ Ovakav je smisao dosta suprotan Bodlerovoj optici modernog grada jer Kapor iznalazi nekakvu svoju ukorenjenost ili makar demonstrira težnju da se užili u to tlo, ali se uklapa u bodlerovsko viđenje grada kao niza šarolikih i neuhvatljivih trenutaka, takođe i u kompenzativno usmereno estetsko poimanje urbanog života. Pripovedač, zapravo, utapa pojedinačni identitet u obuhvatniji, u imaginarnu konstrukciju grada kao pribežišta koje štiti od udaraca egzistencije i ispunjava sadržajem.
Druga, teretnija strana rečenog pripovedačevog poistovećenja sa rodnim gradom izražava se na prvim stranicama romana „Poslednji let za Sarajevo“, kroz doživljaj glavnog lika Slobodana Despota i opis panorame grada u kotlini koji iz konkretnog prelazi u opis metafizički intoniran: „Ma koliko dugo živeo izvan tog grada, Despotu je on bio kao ugraviran u celokupno njegovo biće onom neizbrisivom linijom koja deli duboku ljubav od strasne mržnje. Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kojem mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.“ Sintagma „kolevka grada“ diskretna je oznaka ambivalentnog materinskog načela koje oličava sarajevska udolina, u koju je prećutno utkana traumatična slika majčine pogibije usred aprilskog bombardovanja 1941. godine, njenog mrtvog tela što je sobom zaklonilo život malog sina, budućeg pisca, životnog tragaoca za nedostajućim „bazičnim poverenjem u pouzdanost sveta“. U narednom refleksivnom pasažu s početka završnog romana „Sarajevske trilogije“ („Hronika izgubljenog grada“) autorov doživljaj nepovratnosti vremena provedenog u negdašnjem Sarajevu dolazi u paralelu sa velikim egzodusom srpskog naroda iz grada u kojem je vekovima živeo. S jedne strane, ovaj grad je integrisao u svome liku, zapravo u subjektivnoj slici koju posreduje autor čitav iskustveni hod njegove lične i generacijske identitetske izgradnje, a s druge, u naporednom prizoru pustoši posle odlaska duge povorke sarajevskih Srba prelazi se na plan kolektivnog, istorijskog udesa, čiji je nevoljni i voljni svedok i učesnik i sam pripovedač.
SNEŽNI SUMRAK AVETINJSKOG GRADA
Kapor ukraja u svoj tekst i opise sarajevske panorame drugih, ranijih autora, pri čemu mu je iskustveno najbliže Andrićevo poređenje tog prizora s paukom „pred pukotinom klanca iz kojeg izlazi, ali od kojeg se nikada posle ne odvaja“, odatle domišlja viziju „lepljive i neraskidive mreže, finih, nostalgičnih niti“. Još jedan, lirizovan opis panorame Sarajeva projektuje unutarnje stanje pripovedača obeleženo osećanjem bespovratnog gubitka, i ličnog i narodnog, jer je između jednog i drugog granica skoro prebrisana: „Poslednji put sam video Sarajevo u jednom snežnom sumraku posle velikog egzodusa Srba iz tog grada. Drum prema slobodnim planinama, kamo sam se uputio, bio je avetinjski pust. Iza jedne krivine, na mestu zvanom Osmice, niz koje sam se kao dečak sankao i tamnog bedema borove šume, Sarajevo se iznenada otvorilo pred mojim očima poput sive lepeze. Ležalo mi je tu pod nogama kao srebrni poslužavnik prekriven beličastom skramom otrovne izmaglice, koji je neko zavitlao i bacio među snežna brda. U jednom jedinom blesku video sam na njemu serviran čitav moj život; lavirinte zgrada, trgove, ulice i sokake, džamije i crkve i sleđene jablanove, kao što kažu da trenutak pred smrt čoveku u jednom času prolete kroz svest svi proživljeni dani. Uspavano, naliveno tišinom, Sarajevo je disalo kao more sivih kockica na metafizičkom sagu detinjstva i mladosti.“ Opozitna, dopunjujuća strana složenog i protivrečnog Kaporovog doživljaja Sarajeva, personalizovana je u čudovišnom liku ispoljenom kroz istoriju, naročito doživljenu istoriju Drugog svetskog rata – čiji je i početak i kraj u znaku masovnih pogibija i perverznih ustaških mučenja i zločina – prizora utisnutih u najdonje slojeve stvarnog sećanja jednog dečaka; potom u pritvornom i zagušljivom azijatskom mentalitetu za mirnog razdoblja, kao i u obnovljenim, bukvalno bestijalnim nedelima nad mnoštvom nepriznatih srpskih zatočenika u Sarajevu za ratne strahovlade mahalskih kriminalnih gospodara života i smrti, tokom strašnog rata za srpski opstanak u Bosni i Hercegovini. Pored sižejnog toka o ličnoj pripadnosti gradu u koji se ne može više vratiti, u „Hronici izgubljenog grada“ Kapor sasvim angažovano posvećuje posebne deonice priči o pravoslavnoj komponenti sarajevskog urbanog identiteta, o uglednim srpskim porodicama koje su davale ton životu i razvoju toga grada jer je ta komponenta izostavljena u naknadnoj, medijsko-politički falsifikovanoj predstavi, nametnutoj i svetu i nama samima, koji znamo nešto više o tome kako je i šta bilo i ko je ko.
Okolnosti snažnih kriza i velikih promena osnažuju osećanje identiteta, potrebe za doživljajem istovetnosti i kontinuiteta, stalnosti koju promene ne dotiču. „Uporedo sa doživljavanjem ove stalnosti, nepromenljivosti, čovek bi skoro rekao večnosti trajanja ovog jezgra u ličnosti, i svet sa svim svojim promenama, brzim ili sporim, takođe se doživljava kao nešto u osnovi identično sebi“, piše Vladeta Jerotić. Opredmećenu večnost u srpskom nacionalnom nasleđu, kao i jezgro u sakralnom značenju reči, predstavlja svakako mesto gde će Kapor odvesti pripovedača „Hronike izgubljenog grada“ da prizove sav potonuli svet koji pamti – manastir Hilandar, vidljivi tvrdi znamen i stub duhovnog i istorijskog identiteta nevoljnih potomaka njegovih obnovitelja Simeona i Save, Milutina i Lazara, kao i potonjih. Izgubljeni rodni grad traži se na rodnom mestu srpske duhovne porodice, koje transcendentno nadilazi međe vremena i međe ovoga i onoga sveta. Ulaskom u sakralnu sferu uspostavljena je bezvremenost u kojoj smrti nema, punoća najavljena još u početnoj rečenici romana, gde se opisuje sam čas prispeća u Hilandar: „Posle, ni sam ne znam koliko vremena, osećao sam da postojim i da ništa ne želim.“ Na hilandarskoj liturgiji opitujući takvo iskustvo, u susretu sa neumrlim i sobom i svojima, pripovedač dospeva do unutarnjeg razrešenja. Zato ni paradoks u odgovoru na nečije pitanje koliko je proveo u Hilandaru, podešen za efektan kraj romana, u osnovi i nije paradoks. A odgovor je glasio: „Jedan dan, jednu noć i čitav život!“ Proza Mome Kapora iznutra je rasla do punoće doživljene večnosti i nađenog najdubljeg uporišta i najdonjeg kamena, od promenljivog i krhkog individualnog identiteta do voljnog priključenja postojanoj milenijumskoj obitelji, zajednici sadašnjih i bivših što se okuplja pri svakom činu liturgijskog blagodarenja za darovani, kakav-takav, život.