VOJISLAV KOŠTUNICA Poraz bez presedana

Razgovarala Ljiljana Bogdanović

Znajući da se ova vlast rukovodi politikom obmana, ona može i da krene takvim putem da u Generalnoj skupštini UN sama Srbija predloži takav zaključak kojim bi se otvorio dijalog o dobrosusedskim odnosima između Kosova i Srbije. Tako bi vlast Srbije u Generalnoj skupštini bila glavni nosilac ideje da je Kosovo sused Srbije

Kako komentarišete mišljenje Međunarodnog suda pravde kojim je Deklaracija o nezavisnosti privremenih institucija samouprave Kosova ocenjena kao „dokument  u skladu sa međunarodnim pravom“?
Srbija će zahvaljujući sadašnjoj vlasti biti zabeležena kao jedina država koja je pitala MSP za mišljenje da li je njen deo teritorije stvarno njen. To je i jedina vlast u našoj istoriji koja je Međunarodni sud pitala za mišljenje da li je Kosovo Srbija ili nije. Teško je zamisliti da takva dilema i zahtev za sličnim mišljenjem padne na pamet još nekoj državi. Pod očiglednim pritiskom velikih zapadnih sila MSP je iskoristio besmislenost i lakomislenost u postavljenom pitanju sadašnje vlasti i usledila je surova kazna. Uzaludno smo javno upozoravali da je pogrešno tražiti mišljenje i da se mora ići drugim putem, putem tužbe kojim bi sigurno išle u sličnim situacijama sve države, ako su uopšte države. Makedonija je tužila Grčku u neuporedivo manje važnom sporu oko imena. Ali površna logika politike da EU nema alternativu, nametnula je da se umesto tužbe ide na mišljenje i ta lakomislenost je uzrok ovakvog poraza.

Da li je Odluka o politici srpske Vlade o Kosovu, koja je upravo usvojena u Skupštini Srbije, put i mogućnost ne samo da se prethodne greške isprave, već da se – u nastavku – postigne  uspeh u odbrani interesa naše države?
Dve godine sadašnja vlast samovoljno vodi pogrešnu politiku prema Kosovu i dve godine osiono odbija da u Skupštini na dnevni red razmotri šta je najbolje raditi u odbrani Kosova. Na svoju ruku, iza leđa Skupštine, vlast je prihvatila Euleks, potpisala tajni sporazum o granici između Srbije i Kosova sa Euleksom i bez znanja Skupštine uputila zahtev MSP-u za mišljenje da li je Kosovo Srbija. A onda kada je došao težak poraz preko noći, sazvana je Skupština da pokrije pogrešnu politiku i što je još gore da odobri nastavak te pogubne politike koja nas može odvesti u pravi slom i veliku nesreću. Sada se posle nepovoljnog mišljenja MSP-a ide u Generalnu skupštinu UN čime se Srbija izlaže velikom riziku da bude preglasana, poražena i ponižena. Ako doživimo poraz u UN može se desiti da na duži rok bude onemogućen svaki pokušaj da se na ozbiljan način u međunarodnoj zajednici brani Kosovo. Zato se samo po sebi nameće pitanje da li je predvidljiv neuspeh u UN spremanje alibija i obesmišljavanje svake borbe za Kosovo. Veliki uspeh srpske državotvorne politike bio je što smo uspeli da pitanje Kosova držimo u SB UN, gde je uz veliku i principijelnu  podršku Rusije obezbeđeno da se ne dira u Rezoluciju 1244. A pošto ova Rezolucija garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije, samim tim je nemoguće da Kosovo postane članica UN. Sadašnja vlast napušta SB koji je za nas sigurno mesto za odbranu Kosova i raspravu seli u Generalnu skupštinu u kojoj nema prava veta i odlučuje se prostom većinom. I sve to radi posle negativne odluke MSP-a. Unapred ih neprestano upozoravamo da je to politika svesnog samouništenja i potpunog razoružavanja Srbije da smislenim argumentima dugoročno brani Kosovo. Mogući poraz u Generalnoj skupštini potkopava Rezoluciju 1244 i ulogu SB. To je toliko rizična politika da je zapravo potpuno nerazumna. Ali, znajući da se ova vlast rukovodi politikom obmana, ona može i da krene takvim putem da u Generalnoj skupštini UN sama Srbija predloži takav zaključak kojim bi se otvorio dijalog o dobrosusedskim odnosima između Kosova i Srbije. Tako bi vlast Srbije u Generalnoj skupštini bila glavni nosilac ideje da je Kosovo sused Srbije.

Šta bi sada, u situaciji nastaloj posle ovako za srpsku stranu nepovoljne odluke MSP-a, bilo najcelishodnije i najmudrije da se uradi?
Dve su bile ključne tačke razlaza u Vladi Srbije posle proglašenja jednostrane nezavisnosti. Jedna se odnosila na naš zahtev da se podnese tužba MSP-a protiv nekih država koje su priznale Kosovo. Druga tačka razlaza je bila predlog rezolucije o Kosovu, gde smo tražili da se odmah sa EU razgovara i utvrdi da samo celovita Srbija može da uđe u EU. Po oba ova skupštinska pitanja smo na početku 2008. godine bili preglasani i zbog toga sam narodu vratio mandat. I danas kao i tada su ovo dva ključna pitanja i od njih zavisi sudbina zemlje. Rešenje je podnošenje tužbe pred MSP-om, a ne otvaranje rasprave u Generalnoj skupštini. I rešenje je da odmah pokrenemo otvoreni dijalog sa EU u kojem bi raspravili da li je interes Brisela da primi celovitu Srbiju u EU i ako nije  kako da sarađujemo u onim oblastima koje su u obostranom interesu. Suviše su jaki signali da je EU prezasićena proširivanjem i da će zbog svojih problema na duži rok zamrznuti pitanje ulaska Srbije u EU. Verovatno Brisel čeka da sadašnja vlast uđe u proces dobrosusedske saradnje sa Kosovom, kako bi posle toga saopštila da se pitanje daljeg proširivanja novim članicama zamrzava.

Mogući poraz u Generalnoj skupštini potkopava Rezoluciju 1244 i ulogu SB. To je toliko rizična politika da je zapravo potpuno nerazumna

Smatrate li da će aktuelna vlast ostvariti ikakav uspeh u svojoj politici programski definisanoj kao „i Kosovo i EU“?
Mislim da pravi rezultat politike da EU nema alternativu neće biti ni EU ni odbrana Kosova, već će se ispostaviti, kako oni vole da kažu, da moramo prihvatiti realnost da najpre treba da uđemo u NATO. Za nagradu dobićemo poput Turske status večitog kandidata. Pošto se ova politika zasniva na političkim obmanama ona će po Srbiju imati dalekosežne posledice. Mišljenje MSP-a je možda samo prvi u nizu sve većih poraza koji treba da obesmisle svaku nacionalnu ideju o suverenoj i slobodnoj Srbiji i posebno da unište politiku da je Kosovo sastavni i neotuđivi deo Srbije. Već jasno može da se vidi kuda vodi i kuda će odvesti Srbiju politika da EU nema alternativu. DSS će istrajno i odlučno zastupati državotvornu politiku zaštite suštinskih nacionalnih interesa. Naravno narod je sudija i on odlučuje koja politika treba da upravlja Srbijom i od njegove odluke zavisi sudbina Srbije.

Oko čega smo se to preksinoć, u Skupštini, nacionalno „ujedinili“? Zašto se vi niste „ujedinili“, i prevazišli partijsko u sebi?
Smatram da je nacionalno jedinstvo moguće ostvariti samo na istinitim i nespornim načelima nacionalne politike za odbranu državnih interesa. Pored nacionalnog  jedinstva postoje i partijska jedinstva koje je vlast preko noći uspostavila za opravdanje teškog poraza u MSP do kojeg je dovela njihova politika. Takva vrsta partijskog jedinstva nas ne interesuje i mi ćemo samostalno zastupati državotvornu politiku za koju verujemo da je u stvarnom interesu Srbije. Na žalost, ovo partijsko jedinstvo nije samo opravdanje politike koja je nepotrebno dovela do poražavajuće odluke MSP-a, već ono ima za cilj da unapred obezbedi amnestiju od mogućih i predvidljivih poraza u Generalnoj skupštini UN. A da je uspostavljeno pravo nacionalno jedinstvo iz njega ne bi mogla da proizađe politika koja zemlju vodi u gotovo siguran dugoročni poraz, već bi to bila osmišljena i razumna politika koja bi čuvala naše nacionalne interese. Takvom politikom smo i ostvarili veliki uspeh kada smo u SB sprečili ukidanje Rezolucije 1244 i usvajanje rezolucije koja bi legalizovala Ahtisarijev plan. DSS može biti samo za pravo nacionalno jedinstvo.

6 komentara

  1. Posto zivim u inostranstvu preko interneta citam najbolji nedeljnik Pecat u kome jedino jos mozemo da doznamo sta se desava na nasoj politickoj sceni a da nije upakovano u sarenom pairu. Gispodina Kostunicu izuzetno cenim i divim se njegovoj upornosti.Nije lako izdrzati sve pritiske koji se svaljiju na njega, partiju koju vodi i program u kome postoji jos dosta prostora za ocuvanje naseg nacionalnog identiteta. Zao mi je sto njega i njegovo delo kaljaju razni podanici amerike i evropske unije ali plasim se kada se budu svi osvestili bice kasno jer cemo tada biti u beogradskom pasaluku. Gospodine Kostunica svaka vam je rec na mestu, hvala vam na istini.

  2. Zoran Tošković

    Potpuno se slažem sa logičnom i na pravu utemeljenom mišljenju.

  3. Vojislav Kostunica je politicar koji dugo traje. U njegovoj politickoj biografiji iz vremena tzv. dosovske revolucije ima postupaka koje nisam podrzavao. Ali, On je jedan od retkih koji je zbog svog patriotskog opredeljenja napustio podrsku osvajacima i sada pokazuje kuraznu doslednost.

  4. Poslušnici, izdajnici ili patriote

    Podela, predaja ili borba za čitav Kosmet?
    Ovaj sledeći korak podaničkih beogradskih vlasti(rezolucija u UN)-samo je sledeći u nizu pogrešnih koraka, sledeći autogol koji oni zapucavaju svima nama.
    Epilog će biti isti kao i svi dosadašnji.
    Isti cilj ima i prekompozicija političke scene(stvaranje SNS, slabljenje SRS, URS, Ljajićevi socijaldemokrati) kao priprema da se politički osiguraju neka buduća rešenja za Kosmet, a dešavanja i čistke u Srpskoj pravoslavnoj crkvi(Artemije), samo način da se amortizuje reakcija institucije kojoj narod najviše veruje?

    U rešavanju kosovskog Gordijevog čvora postoje tri različite opcije: Brisel i Vašington, koji traže od nas da se odreknemo KiM-je i da time ubrzamo put u integracije, vlast koja forsira mantru-EU i KiM-zatim deo opozicije i javnosti sa mišljenjem, da je put u integracije trebalo usloviti celovitošću teritorije.

    Srbija(vlast) je samu sebe lišila ili oslabila u borbi za očuvanje KiM-je, zato što svojim zapadnim “prijateljima” nije otvoreno stavila do znanja, da je teritorija Srbije svetinja i ne može biti predmet trgovine. Državno rukovodstvo se nije smelo odreći bilo koje ustavne opcije za očuvanje i zaštitu teritorijalne celovitosti, oslabilo je svoje pozicije i nalazi se u sendviču između natovskošiptarske okupacije i “moguće” reakcije sopstvenog naroda.
    Onaj koji ne pokazuje odlučnost i nameru da će koristiti sva dozvoljena sredstva predviđena ustavnopravnim okvirima(i ratom), slabi svoju poziciju: kod neprijatelja, nazovi prijatelja, prijatelja i tzv. zemalja trećeg sveta. Znači, porukom čitavom svetu-ujedinjenje sa ostalim evropskim narodima i kompletnom teritorijom u svom sastavu-naš međunarodni položaj bi bio potpuno drugaciji. Kako ćemo druge uveriti da u EU nećemo ući sa Srbijom, kojoj je amputiran deo teritorije, kad im to nismo nepovratno stavili na uvid!?
    Tadićev koncept regionalne saradnje, u kojoj on sebe promoviše kao regionalnog lidera a Srbiju kao regionalnu silu, sledeća je greška u nizu i nanosi nesagledive psledice za narod i državu. Rezolucija o Srebrenici, Sarajevska inicijativa, Ljubljanski susret, Instanbulska deklaracija, bacanje Srpske u zapećak, bezbrojna izvinjenja, garantovanje svim susedima svega i svačega…zadnji autogol sa pitanjem upućenim MSP-u, kao i ovaj poslednji pogresni korak sa Rezolucijom u UN-u.
    Da li mu je nekada palo na pamet(Tadiću), da je najnormalnije da insistira na reciprocitetu i da od svih susednih država traži isto ono što on njima garantuje? A, kako bi mogao? Skoro svi su javno, priznanjem nezavisnosti “Kosova”, opalili šamar njemu i svima nama. Niti nas poštuju, niti nas uvažavaju, a potpisuju sve ono što je upereno protiv nas.
    Takav mazohistički pristup “miroljubivoj koegzistenciji”, daje još jedan autogol u nizu. Srpski narod je u zadnjem veku pretrpeo dvomilionske ljudske žrtve, proteran sa polovine svoje etničke teritorije, podeljen u više novonastalih država i najveća je balkanska žrtva svih vremena. Zajedničkom vatikansko-germanskom produkcijom, u sadejstvu sa domaćim “nesrećnicima”, žrtva je siatematski pretvarana u dželata i uzročnika svih svetskih nesreća. Time su demonizirani srpski narod i država dovedeni na opasan istorijski kolosek a vraćanje u normalni istorijski tok, zahtevaće potpuno narodno jedinstvo, pomoć svih prijatlja koje još imamo i podršku svih pravdoljubivih naroda i država.
    Poseban je sistem na koji su se organizovali naši zapadni “prijatelji”(druga intersna grupa). Imamo NATO, EU, Misiju UN, Euleks(sam po sebi kompleksan), duplu Fejtovu funkciju, neku čudnu vezu među njima i veoma je bitno uočiti relacije, koje su kod njih u naoko, međusobnoj nelogičnosti. EU je unija 27 zemalja od kojih su njih 22 priznale samoproklanovanu nezavisnost “Kosova”. Pet članica(Španija, Rumunija, Slovačka, Grčka i Kipar) nisu priznale tu nezavisnost ali su istovremeno glasali za misiju Euleksa, koja nije ništa drugo do implementacija Ahtisarijevog plana. Iza njihovih “NE” se kriju sebični interesi, zbog postojanja kancerogene materije u sopstvenom telu a ne zbog podrške našoj borbi-kako to Tadićev junoša Jeremić “voli” pogrešno da nam protumači. Svi apsurdi takvih stavova sadržani su u delovanju duple funkcije Pitera Fejta.
    Misija UN se od papirnatog tigra pretvorila u papirnato pile. Umasto da bude krovna organizacija, koja bi trebala da koordinira sve prisutne i dovodi sve zainteresovane za isti sto, pretvorila se u jos jednog američkog poslušnika-koji samo treba da bude paravan za protežiranje interesa, koji su upereni protiv nas i da aktuelnoj vlasti pruži alibi za njeno antinarodno delovanje. Najveća slamka spasa, rezolucija 1244, zbog toga preživljava svakodnevno pravno silovanje.
    NATO se nije profilisao kao sistem bezbednosti za sve evropske narode. Nije jasno da li predstavlja evropski sistem bezbednosti, kao njegov deo, ili američki sistem evropske bezbednosti. Medvedev im je bacio rukavicu sa njegovim predlogom, sveobuhvatnog sistema bezbednosti(ODT), koji bi i za nas bio prihvatljiv. Ta vojna organizacija ni malo nam ne liči na “Milosrdnog anđela”, koji je nemilosrdno sejao smrt i prolivao srpsku krv i ne dvojim, spreman je da je ponovo proliva. Uz skupštinski proklamovanu neutralnost, njegova zločinačka prošlost i nepromenjiva sadašnjost, samo su razlog više da ih se klonimo.
    Po delovanju naše oficijelne politike, ja ne sumnjam u kom pravcu će se gurati buduća rešenja, odnosno, kako je neko scenarisao taj put. Da li su prvi i drugi, igrači koji igraju zajedničku igru a nama samo šalju privid o razmimoilaženju, želeći da dobiju na vremenu, isperu prosečan srpski mozak i taktikom, mic po mic, dovedu nas pred svršeni čin? Sve indicira da im je to zajednički dogovor, skuvan u zajednickoj kuhinji. Raditi na evroatlanskim integracijama, slabiti sopstvenu poziciju za očuvanje Kosmeta i, kad se nekad nađemo u predsoblju EU-je, kad se bude trebao učiniti taj poslednji korak(svršen čin), izaći sa referendumskim pitanjem, EU ili Kosmet? Mi smo vas doveli do vrata a vi(narod) odlučite sami-hoćete li da prekoračite prag ili ne!? Ne bih se iznenadio kad bi im referendumsko pitanje glasilo-Ubij se ili uđi u Raj?
    Gde nam je put, kako da dohvatimo spas i kome da verujemo?
    Zbog pristupa ili odabira puta prema cilju, Koštunica je pre par godina ukinuo koalicionu vladu u kojoj je bio predsednik i doveo do prevremenih parlamentarnih izbora. Stavio se na čelo onih koji su bili mišljenja da: evroatlanske integracije nisu jedini put, zarad tih intagracija ne smemo teritorijalni itegritet zemlje dovesti u pitanje, postoje drugi pravci i drugi prijatelji, nećemo pristajati na ucene i stalno podmetanje noge, trebamo postaviti donji prag naših interesa i čvrsto odrediti stvari koje nisu na rasprodaji.
    I izgubio izbore! Dobili smo samo vize za bogate i hiljadu lažnih obećanja.
    Koštunica je iskusan državnik, ima odličan “pregled” i razumevanje političkog trenutka. U “igri” su najznačajniji nacionalni interesi, protivnici jaki i “prljavi” i nema prostora za politički fer-plej. Vremena su smutna i teška, zahtevaju hrabre i odlučne političare. Tvrdoglavo istrajavanje na demokratskom legalitetu, kao jedinom načinu političke borbe, poslaće i njega i nas na smetlište istorije. Vreme je sazrelo za njedrenje novog Karađorđa i ne odustajem od verovanja u tu političko-istorijsku zakonitost.

    Rusija, Kina, Indija, Brazil i velika većina zemalja tzv. trećeg sveta, pružaju nam podršku za odbranu celovitosti države. Ne traže nam čupanje sopstvene duše za ostvarivanje potpune obostrane(višestrane) saradnje. Ne traže odsecanje sopstvenih nogu, kako bi u invalidskim kolicima bili na putu integracija i pravljenja novog sveta.
    Zabrinjavajući su događaji koji se odvijaju u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi(SPC), instituciji od najvišeg narodnog poverenja i sigurno su u direktnoj vezi sa odabirom našeg puta. Opštepoznata je stvar, da sve naše eparhije-kao organizacione crkvene jedinice, nisu promenile puno toga još od srednjevekovnih vremena. Sistem autokefalnosti, na neki način daje veliku samostalnost episkopima, koji su neprikosnoveni vladari u svojim “feudima”. Izostanak državne, manjak unutrašnje ili nekog drugog sistema kontrole, pruža podložno tlo za raznorazne zloupotrebe. Mislim da se taj greh uvukao u većinsko telo crkve.
    Slucaj Artemije, njegovo nekanonsko uklanjanje iz Raško-prizrenske eparhije SPC, njegova beskompromisna borba za Kosmet i način na koji je sve to “odrađeno”, ukazuje da je bio velika prepreka na putu koje su trasirale prve dve grupe iz teksta. Priče o finansijskim malverzacijama posluzile su samo kao povod za njegovo uklanjanje i čišćenje-puta bez alternative.
    Piter Fejt je nedavno pevao hvalospeve SPC-i, izjavljujući kako je ona omekšala svoje stavove po pitanju Kosmeta. Još je čudnije, da se crkveni zvaničnici ne izjašnjavaju na ove “prozivke”. Ili je njihovo ćutanje samo potvrda, da su se crkveni velikodostojnici uhvatili u đavolje kolo, u kome im (nam) nije mesto. Njima možda, ali nama, koji se nalazimo u ovoj trćoj grupi-tamo sigurno nije mesto.
    Gospodari sveta su svojim slugama jasno stavili do znanja da su u EU-ji i NATO-u: Srpstvo zabranjeno, patriotizam greh i mračna sila prošlosti, svetosavlje nepoželjno i podložno pretakanju, pravoslavlje suvišno i namenjeno za unijaćenje, pederluk i pedofilija sloboda, sopstvena država i narod suvišni ako si mali, svi ekonomski i prirodni resursi njihovi, dugovi i beda naši a naš Jerusalem njihov i nepovratno izgubljen! Da nam se deca stide kad budu morali reći da su Srbi!
    Način na koji će se narod opredeliti(izbori), odrediće i smer buduće borbe. Koja grupacija će pobediti bitno će uticati na to-gde će se nalaziti južna granica srpske države: na Prokletijama, reci Ibar ili u Preševskoj dolini!?
    Ovaj sledeći korak podaničkih beogradskih vlasti(rezolucija u UN)-samo je sledeći u nizu pogrešnih koraka, sledeći autogol koji oni zapucavaju svima nama.
    Epilog će biti isti kao i svi dosadašnji.
    Ako ovi sadašnji ostanu na vlasti, granice Srbije će se smanjivati i sa juga i sa severa, sa zapada i sa istoka. Stanje je alarmantno i zabrinjava stanje latergije, koje je zahvatilo skoro kompletnu naciju. Kao da su se svi pomirili da laž, prevara, korupcija, otimačina, mafija, licemerje, izdaja…moraju da zavladaju u potpunosti.
    Ja još u to ne verujem! Zato….za ovakvu, nepodnošljivu situaciju, u kojoj svi zajedno gubimo tlo pod nogama, postoji jedan jedini lek:
    -DIŽI SE KUKO I MOTIKO!

    Radomir Reljić

  5. Postovani gospodine Kostunica.Jednostavno treba izgovoriti da politika koju vodi DS i Tadic uopste nije politika.To nije ni prevara ni obmana,nego klasicna izdaja naroda,zemlje i nasih predaka.Oni,Tadic i Jeremic, su zaposleni spikeri Zbignjeva Bzezinskog koji se placaju iz srpskog budjeta.DS nije stranka,nego udruzenje opasnih po zivot manekena.Iluminati i Vatikan su razbili i DSS i radikale.Razvalili su nam crkvu.I sta sada mi cekamo?Da pomremo od gladi?Da nam Zbignjev i MONSANTO posalju malo ,,hrane,,u narodne kuhinje?Recite Kostunice,ko treba da pozove narod na ustanak???Cija je to duznost???

  6. Premijer kostunica je u vreme svoje vlade potpisao okupaciju Srbije od strane NATO okupatora,(vuk draskovic je bio ministar u njegovoj vladi) da mogu krstariti Srbijom bez ikakve odgovornosti. Sta mlate sad kada su isti placenici zapada, pa i sps je bio u toj vladi. Prodaju maglu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *