Pečat – List slobodne Srbije Politički nedeljnik, aktuelna politička dešavanja, društvo, svet, kultura.
Postoji jedan hrvatski zločin o kome se službeno ne govori. Nikada nijedna hrvatska vlada, od one Mesićeve i Manolićeve do ove Ive Sanadera i Jadranke Kosor o tome nije htela da raspravlja. Ni da čuje. Za službenu Hrvatsku taj zločin ne postoji. To je užarena lava novostvorene hrvatske države, orman čije bi otvaranje tu državu zasulo leševima i pitanjima na koje Zagreb ne želi da odgovara. Ili bi odgovor bio za Hrvatsku strašniji od odlaska svih onih generala, na čelu sa Gotovinom, u pritvorsku jedinicu Haškog tribunala. Šta je to? Slučaj Sisak.
VIŠESTRUKE UBICE
U drugoj polovini 1991. i tokom 1992. godine u Sisku je ubijeno više od 600 Srba, civila. Takvih orgijanja, pre Siska, u prošlosti je bilo, samo u Jasenovcu i nekim mestima Like, Dalmacije i Hercegovine, za Drugog svetskog rata; silovanja, klanja, komadanja živih ljudi, javna vešanja pred kućama, likvidacije na ulici…ubijane su cele porodice. Sisak je tih meseci bio koncentracioni logor iz kojeg nijedan Srbin nije mogao da izađe.
Niko u Hrvatskoj nije čak ni optužen za zverstva u Sisku. Zašto. Zbog brojke. Kako objasniti evropskoj i svetskoj javnosti da je samo u jednom gradu, u kojem tada, ovo je vrlo važno, nije bilo ratnih dejstava, obračuna, sukobljavanja… ubijeno 600 civila, samo zbog toga što su bili Srbi.
Danas ulicama Siska, Hrvatske i nekih evropskih zemalja slobodno šetaju, sede po kafanama, bave se privatnim poslovima, uživaju u penzijama (i do dve hiljade evra mesečno), višestruke ubice, monstrumi, ljudi koji su uz životinjske urlike zabadali noževe deci u vrat, odsecali svojim komšijama glave, pucali u potiljak. Eno ih sa visokim državnim odlikovanjima, što od Tuđmana što od Mesića, u višesobnim stanovima i vilama, uživaju pod punom zaštitom hrvatske države.
Sve se zna, pojedinačno, do strašnih detalja, od imena žrtava do imena zločinaca. Znaju se i adrese na kojima ubice žive. Jedan od njih, izvesni Robert Ahmetagić, pre rata fizički radnik u Rafineriji Sisak, lično je, na ulici u Sisku, u lice rekao Goranu Dabiću da je baš on ubio njegovog oca Branka. Ahmetagić je učestvovao u nekoliko desetina likvidacija a označen je i u dosjeu inženjera Damjana Žilića, iz obližnje Petrinje, kojeg je, po sopstvenom priznanju, zaklao.
Bilo je nekoliko pokušaja da se sisački zločin uvede u sudsku proceduru države Hrvatske ali sve je ostajalo na pokušaju. Denisu Latinu jednom su zabranili „Latinicu“ kad su saznali da će emitovati prilog o ubijanju Srba u Sisku; dvojica bivših hrvatskih vojnika naprasno su okončali život kratko nakon što su samoinicijativno u Zagrebu, u državnom tužilaštvu, dali iskaz o zverstvima u Sisku; prijavu sa vrlo preciznim podacima, imenima ubica i ubijenih, podnela je 25. aprila 2007. godine Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj ali do danas nikakvih reakcija nema. Stipe Šuvar je pokušao, preko svog lista „Hrvatska ljevica“, da natera državu na hapšenje i osudu ubice iz Siska ali nije uspeo.
ORGANIZOVANO UBIJANJE
Pre tri godine krivičnu prijavu protiv osoba za koje se zna da su ili ubijali ili organizovali ubijanje Srba u Sisku, podneo je i zagrebački novinar Domagoj Margetić. Na tom spisku su, uz ostale, Franjo Gregurić, nekadašnji predsednik Vlade Hrvatske, pa Mate Granić, Zdravko Tomac, Josip Manolić, Ivan Vekić… Umesto procesuiranja opisanog zločina Margetić je dočekao pretnje kojih se nije oslobodio ni dan danas.
Inače, Domagoj je nesporno hrvatski nacionalista ali, kako sam tvrdi, nije ustaša, nikoga ne mrzi i smatra da Hrvatska neće postati normalna država ni Hrvati slobodan narod sve dok se ne obračunaju sa ubicama i monstrumima u sopstvenom korpusu. Uvidevši da njegova država čini sve kako bi u zaborav potopila zločine u Sisku, Margetić je sredinom aprila, ove 2009. godine, došao u Beograd i „Dosije Sisak“ predao Tužilaštvu za ratne zločine Srbije, Vukčeviću i Vekariću. Da vidi, kaže, hoće li Srbija reagovati na sisački delić pakla. Pa da vidimo i mi hoće li. Pratićemo to.
A ono što se događalo u Sisku, ponoviću, zaista podseća na rabotu Luburićevih koljača u Jasenovcu. Evo nekoliko primera, uz napomenu, da ne čitate ako ste slabijih živaca i skloni uznemiravanju. Ovakve tekstove pišem sa velikom mukom ali… neke istine se ne mogu prećutati.
Porodica Vila živela je na Zelenom brijeg, deo Siska, i bavili su se prodajom voća i povrća. Ustajali su dok je ceo grad spavao, odlazili kombijem u Zagreb, kupovali robu i već u sedam ujutro, na svojoj tezgi sisačke gradske pijace, nudili sugrađanima paradajz, salatu, paprike, jabuke… Bili su izuzetno vredni i izuzetno skromni. Svi su likvidirani; najpre su hrvatski vojnici izveli Marka, njegovu suprugu Evicu i sina Željka ispred kuće i tu, pred roditeljima, Željka zaklali a onda su ono dvoje jadnika odveli pred policijsku stanicu i streljali ih. Drugi sin, Mladen, uspeo je da pobegne, skrivao se po grmlju i kukuruzištima punih 15 dana kada ga Siščani ipak pronalaze i ubijaju. Reka Sava izbacila je njegov leš kod sela Odra.
Sredinom avgusta 1991. noću, oko 23 sata, pred kućom Petra Kičića zaustavio se automobil iz kojeg su izašla četvorica muškaraca u maskirnim uniformama. Pozvali su Petra da izađe napolje, pucali u njega i dok je još davao znakove života, polili su ga benzinom i zapalili.
Milenka Pavića su iz kuće odveli u naselje nekadašnje omladinske radne akcije (ORA) i tu ga, prema svedočenju nekih hrvatskih vojnika, živog sekli. Pre toga su saznali broj telefona njegove majke, nazvali je i rekli: „Evo siječemo tvoga četnika na kajiše“. U pozadini su se čuli jezivi jauci njenog sina Milenka.
HANDŽAR DIVIZIJE
Istoga dana, pod okolnostima koje ipak neću navoditi, iz sasvim razumljivih razloga, zatrta je u Sisku porodica Obradović; Pero, njegova supruga Milja i dvoje maloletne dece, Dejan i Jovanka.
Nema više ni sisačke porodice Trivanović; Nikolu i njegove sinove Zorana i Berislava, odvode 25. avgusta 1991. godine i ubijaju na obali reke Save. Njihovi leševi nikada nisu pronađeni.
Stevu Borojevića zaklali su pred kućom. Zna se ko je to uradio, čak je podignuta i privatna tužba ali do suđenja, pogađate, nikada nije došlo. Njegova supruga Danica, sa dvoje dece, danas živi u Srbiji.
Radu Ostojića javno su obesili, uz ovacije okupljenih, u jednoj od hala Željezare Sisak, gde je bio zaposlen.
Više od 120 sisačkih Srba ubili su pripadnici „Handžar divizije“ Ekrema Mandala. Taj Mandal, poreklom iz Raške oblasti (Sandžak), živeo je pre rata u Labinu (Istra) i osetio potrebu, po sopstvenoj tvrdnji, da se početkom 1991. priključi borbi hrvatskog naroda protiv Srba. Mandal i njegovi saborci, listom muslimani, likvidirali su gore spomenutu porodicu Obradović. Mandal ima visoku penziju hrvatske države i danas živi u jednom malom gradiću na istoku Austrije.
Opšta ocena je da iza ubijanja Srba u Sisku, u idejnom i organizacionom smislu, stoje: Ivan Bobetko, Josip Brajković, Đuro Brodarac i Vladimir Milanković. Bobetko je sin Janka Bobetka, ministra odbrane Hrvatske, načelnika Generalštaba hrvatske vojske, čoveka koji je osmislio akciju „Oluja“. Taj Bobetko, stariji, bio je na listi optuženih u Haškom tribunalu ali je, nakon odbijanja Račanove vlade da ga izruči, sve okončano Bobetkovom prirodnom smrću. Ivana Bobetka možda pamtite po onom incidentu u Saboru Hrvatske, kada je torbom gađao zastupnika SDS-a, Radoslava Tanjgu, iz Knina.
Josip Brajković je mali lokalni fašista. Bio je prvi predsednik ogranka HDZ-a za Sisak i okolinu a živeo je za ideju ustaštva i NHD. Pravio je spiskove Srba za likvidaciju ili proterivanje iz grada, nakon čega su Hrvati uzimali njihove stanove, lokale i kuće.
U vreme masovnih ubistava u Sisku načelnik policijske uprave u gradu bio je Đuro Brodarac. On je određivao grupe za likvidaciju, nadzirao konačne krvave učinke, lično rukovodio akcijama miniranja srpskih kuća i objekata, imao otvorenu liniju sa Zagrebom. U znak zahvalnosti za ono što je učinio službeni Zagreb postavlja 1993. godine Brodarca za župana Sisačko-moslavačke županije, gde se ovaj zadržava desetak godina. U tri mandata je sedeo u Saboru, na listi HDZ-a, a bio je i predsednik Nogometnog saveza Hrvatske. I danas je najmoćniji čovek u Sisku.
Vladimir Milanković je komandovao specijalnom policijom, kao Brodarčev zamenik. U stvari, bio je zadužen za ubijanje onih Srba čije je ime u Sisku imalo određenu težinu ali se nije zadržavao samo na tome; Milanković je lično ubio deset srpskih seljaka u selima Kinjačka i Bestrma, nadomak Siska. Potiče iz mešovitog srpsko-hrvatskog braka a vojnu akademiju završio je u Beogradu. Danas živi na relaciji Novska-Sisak-Zagreb i bavi se privatnim biznisom. Kao i gornja trojica, dobitnik je brojnih odlikovanja države Hrvatske.
Na spisku onih koji su, kao i Milanković, ubijali po Sisku, nalazi se 59 imena. Na vrhu su: Željko Hlišić, Drago Bošnjak, Ekrem Mandal i Mladen Gložinić, svaki sa najmanje 100 direktnih učešća u likvidaciji Srba a na ovom jezivom poslu nešto slabijeg učinka bili su: Ivan Anušić, Robert Ahmetagić, Nikola Hodak (posebno se isticao u silovanjima) Munib Suljić (kasnije ubijao u Pakračkoj Poljani) Stjepan Piškor, Mirko Marjanović, Ivo Mirić, Zvonko Vučićević…
Najveći deo u Sisku ubijenih Srba završio je u koritu reke Save. Tih meseci iz ograde gradskog groblja nestalo je oko 200 betonskih stubova; žrtve su žicom vezane za stubove i sa čamaca bacane u reku.
Ovde se, kao primer ljudske hrabrosti i časti, mora spomenuti sisački profesor književnosti, Hrvat, Stjepan Komarica, koji je godinama, rizikujući život i pod stalnim pretnjama i fizičkim napadima, prikupljao podatke o ubijanju Srba u Sisku.
Inače, Sisak je, što nije nezanimljivo, samo nekoliko desetina kilometara udaljen od Jasenovca.
Upravo zbog toga ne treba ni za živu glavu pristati na obostrano povlačenje tužbi. To bi koristilo samo njima. To bi bila veleizdaja. Takve zločine, uključujući i petnaestu godišnjicu egzodusa, koju oni slave naveliko, a mi obeležavamo skromnije nego muslimani onu izmišljenu Srebrenicu, treba preko tužbe predstaviti celom svetu. Istina, mogli bi da nas pitaju zašto, kad već javni tužilac to zna, nismo ništa preduzeli.
Ja znam. Naše sadašnje vlasti se slažu sa njima da je za sve kriva “zločinačka politika devedesetih”.
tamo sa jedanestog stoljeća sa Rimske stolice papina enciklika za katolike…”idite svi vi sa Fero et Igni i uklonite neprijatelje i oslobodite Kristov Grob i vi griješnici i vi skitnice… a za sve što god učinili u toj Vojni iajte oprost moj”!Ta zla nisu učinili Hrvati-ne!Nego “Veliki”visoko-karatni hrvati….i za njih vrijedi još Papina encilika.Dakle njima je oprošteno,a Srbima nek se sjete…zašto Gospodin dade Srbinu da zaboravlja, a njegov put u budućnost ulazi natraške-još i ovo,nema nepravde protiv onoga koji na nju pristaju
Uglavnom sam poznavao sve te jadne zrtve a i njihove djelate ovih nema a ovi drugi uzivaju u prokletim penzijama bez imalo kajanja za tako gnusna djela .Niko im nemoze nista njh(zrtava )nema a ov e niko ne smije ni da prozove ali bitno da se sve zna ,pravda je spora ali dostizna .nerazumijem te postene i cestite hrvate kojih jos ima da niko nije jednu rijec rekao protiv ovih monstruma .svaki zlocinac mora da bude kaznjen ,nebitno ko ga je pocinio srbin,hrvat,musliman ili dr.
i ja sam poznavao zrtve vecinu da kazemm a poznajem i ubice te maloumnike kojima niko nista nece ili nemoze
Mnogi su zaboravili da je u Sisku bio logor za vreme NDH. Moj otac je tamo bio 1943 i odande transportovan na rad u Nemacku
u fabrike municije. Srecom je pobegao iz transporta i tako
i tako se spasio. Malo istorije – da se ne zaboravi.
Poslije sudske presude međunarodnog suda u Hagu o genocidu i osude hrvatskih generala i Tuđmana , nad srpskim narodom u Republici Srpskoj Krajini treba raditi svim snagama da ona postane država u granicama kojima je postojala . Inače se Srbi nikad neće vratiti na svoja ognjišta a međunarodna zajednica bit će pokrovitelj Hrvatskoj u genocidu , etničkom čišćenju i protjerivanju Srba iz njihovih etničkih prostora na kojima su živeli vekovima .Ako se za ista dela sudilo Nemačkoj posle II svetskog rata i na Hrvatsku treba izvršiti međunarodni pritisak da prizna Krajinu .
Republika Srpska Krajina
Republika Srpska Krajina
Zastava Republike Srpske Krajine
Grb Republike Srpske Krajine
Zastava Grb
Himna: Bože pravde
Položaj Republike Srpske Krajine
Glavni grad Knin
Službeni jezik srpski
Predsednik: Milan Martić
Premijer: Milan Babić
Države koje su priznale nezavisnost: zvanično nijedna
Površina
– Ukupno 17.028 km2
Stanovništvo
– 1991. 435.595
– Gustina 26/km²
Valuta krajiški dinar
Vremenska zona UTC +1
1predsednik RSK u vreme operacije Oluja
2premijer RSK u vreme operacije Oluja
Republika Srpska Krajina (RSK, Krajina), je bila samoproglašena, međunarodno nepriznata republika, koja je postojala između 1991. i 1995. godine i koju su većinski nastanjivali Srbi. Osnovana je na teritoriji SFR Jugoslavije – Republika Hrvatske, koja je u to vreme takođe bila samoproglašena i međunarodno nepriznata republika.
Glavni grad RSK bio je Knin (12.000), a ostali veći gradovi bili su: Vukovar (33.000) i Petrinja (19.000). Prema nezvaničnim procjenama RSK je sredinom 1993. godine, imala 435.595 stanovnika i površinu od 17.028 kvadratnih kilometara. Od ukupnog stanovništva, 91% činili su Srbi, 7% Hrvati i 2% ostali.
RSK se nezvanično graničila sa Hrvatskom, SR Jugoslavijom (tačnije Srbijom), Mađarskom, Bosnom i Hercegovinom (odnosno sa Republikom Srpskom i Federacijom Bosne i Hercegovine).
Najveći deo Republike Srpske Krajine Hrvatska vojska je zauzela u Operaciji Oluja i Operaciji Bljesak, kada je izvršeno etničko čišćenje nad srpskim stanovništvom na toj teritoriji, kada je ubijeno i proterano više od 500.000 Srba. Posle ovog masakra, jedan deo teritorije bivše RSK, poznat kao Sremsko-Baranjska Oblast, bio je pod upravom Ujedinjenih nacija do 1998. godine, kada je mirnim putem i poslije pregovora sa tadašnjom SR Jugoslavijom, uključen u sastav Republike Hrvatske.
Geografija
Geografske regije RSK bile su: Sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Zapadna Slavonija, Baranja, Istočna Slavonija i Zapadni Srijem .
Još za vrijeme prvih seoba Srba, dok je Srbija bila pod turskom vlašću, Srbi su kretali na zapad u potrazi za prostorima na kojima bi mogli da nesmetano nastavljaju svoj život. Takvim pomjeranjem došlo je do naseljavanja u tadašnju Austrijsku monarhiju. Austrijski monarsi su ponudili Srbima da se nasele u pograničnim dijelovima monarhije, na granici sa područjima pod turskom vlašću. Srbi su to prihvatili uz povlastice koje su se odnosile na dodjelu zemljišta i oslobađanje od plaćanja poreza. Tako nastaje Vojna krajina (1579. god.), po kojoj je i Republika Srpska Krajina dobila ime. Austro-Ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine prestaje opasnost od napada Turaka na granice Monarhije i tada prestaje da važi uprava Vojne krajine (1881. godine). Srbi koji su bili vojnici u Vojnoj krajini nastavili su svoj život na tim prostorima sada kao slobodni zamljoradnici. Od tih vremena ovi prostori su uglavnom naseljeni pravoslavnim stanovništvom. Da bi Vojna krajina postala deo Hrvatske i Slavonije Sabor je 11.5. 1867. doneo odluku da je srpska nacija ravnopravna i jednaka hrvatskoj, čime je priznata konstitutivnost Srba i jednakost sa hrvatskim narodom.
Inače, porijeklo srpskog stanovništva na tim teritorijama datira iz dublje prošlosti, iako su masovna naseljavanja započela tek početkom 16. vijeka. Prvi pomen Srba na tim prostorima datira sa početka 9. vijeka, kada Srbe spominje franački hroničar Ajnhart. Isti hroničar ne spominje Hrvate kao narod, nego Guduščane i Panonce.
Ti prvi pomeni Srba vežu se za prostore Dalmacije. Dva velika srpska manastira sagrađena su u vremenu prije početka napada Turaka na Srbiju. Ta dva manastira su Krupa sagrađena 1317. i manastir Krka sagrađen 1350.
Nasuprot tome, srpsko stanovništvo koje je živjelo na prostorima Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema naseljava te prostore još od vremena seoba slovenskog stanovništva u Panonsku niziju u 5. vijeku.
Hrvatska u SFR Jugoslaviji
Više autora tvrdi da je područje Hrvatske ostalo bez oko 500.000 Srba (oko 300.000 pobijenih po logorima i u drugim akcijama ustaša, i oko 200.000 prebeglih u Srbiju).
Drastičan pritisak na Srbe u Hrvatskoj tokom SFRJ je bio pokušaj eliminacije Srba iz političkog, ekonomskog i kulturnog života u jeku masovnog pokreta 1971. godine. Pravljeni su spiskovi nepoželjnih Srba, agitovalo se ponovo za „hrvatsku strojnicu o hrvatskom ramenu“ itd. Kada je došlo do usijanja, SK i Tito presekli su hrvatski pokret.
Republika Srpska Krajina je formirana 1991. godine odvajanjem od Socijalističke Republike Hrvatsk . Nastanak ove države usledio je nakon dolaska na vlast Franja Tuđmana i njegove nacionalističke političke stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Sjećajući se na tragične istorijske događaje koji su se odigrali u Drugom svjetskom ratu, i poslije isključenja Srba kao konstitutivnog naroda iz novog Ustava Hrvatske, srpsko vođstvo je odlučilo da sprovede referendum o budućnosti srpskog naroda i nastavku života u Republici Hrvatskoj. Tim referendumom velikom većinom glasova izglasano je odvajanje od Republike Hrvatske i stvaranje nove države Republike Srpske Krajine. Dana 19. decembra 1991. godine usvojen je prvi Ustav Krajine.
Hrvatska insistira na tome da je pobuna Srba na prostoru Republike Srpske Krajine dirigovana iz Beograda.
Još krajem 1990. godine pooštravanjem tenzija u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i otcjepljenjem Slovenije, hrvatska vlast započinje sa naoružavanjem i stvaranjem paravojnih formacija, koje su bile pod okriljem MUP-a[traži se izvor od 09. 2009.]. Ustav i zakoni SFR Jugoslavije su predviđali prisustvo samo jedne vojne formacije, tj. Jugoslovenske narodne armije (JNA). Specijalni odredi hrvatske policije su raspoređivani na teritorijama sa većinskim srpskim stanovništvom.
To su bili prvi koraci ka stvaranju državnosti Republike Srpske Krajine koja je započeta u Kninu, a kasnije je proširena na šire prostore na kojima je srpsko stanovništvo predstavljalo većinu. Srpska vojska Krajine i druge srpske oružane formacije su u periodu formiranja RSK u nekim područjima činile proterivanja hrvatskog stanovništa koje je izbeglo u Hrvatsku ili u neku od država zapadne Evrope. Danas su ovakve konstatacije jedan od argumenata za opravdanje etničkog čišćenja Srba u operaciji „Oluja“ četiri godine kasnije.
RSK je u početku imala u svom sastavu 28 opština, ali nepogodnost rasporeda teritorija koji je bio veoma uzak pojas uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom stvarajući jako dugačku granicu, i mali broj stanovnika bili su preduslov za slabljenje odbrambenih pozicija Vojske RSK. Tako je u čestim ofanzivama Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojske Hrvata iz BiH, Republika Srpska Krajina ostajala bez mnogih svojih strateških pozicija. Dolazak snaga UNPROFOR-a donosi jednu vrstu olakšanja, ali ne i prestanak borbi koje su trajale sve do avgusta 1995. godine.
Epilog
4. avgusta 1995, Hrvatska vojska je započela vojnu operaciju „Oluja“, tokom koje je zauzela najveći deo Republike Srpske Krajine, čime je ona praktično prestala da postoji.
Za vreme „Oluje“ je prognano oko 250.000 srpskih civila , a jedan broj njih je poginuo u vojnim napadima na izbegličke kolone. Prognani Srbi odlukom hrvatske države izgubili su pravo na svoju imovinu. Na osnovu progona ovolikog broja srpskih civila može se reći da je hrvatska država izvršila etničko čišćenje Srba. Većina stanovnika srpske nacionalnosti izbeglo je u tadašnju SR Jugoslaviju i Republiku Srpsku. Preostale teritorije RSK – Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 1998. godine dolaze pod upravu Republike Hrvatske mirnim putem i pregovorima po završetku rata u Republici Hrvatskoj.
Po podacima nevladine organizacije „Veritas“, u Hrvatsku se vratilo svega 40.000 Srba, manje od šestine prognanika. Povratnici su uglavnom starci. Njima nisu u potpunosti obezbeđeni osnovni uslovi za život, i izloženi su diskriminaciji, naročito u ruralnim područijima. Srpskim povratnicima, kao i prognanicima, uglavnom nije vraćena njihova imovina, zaposednuta od strane Hrvata, kako lokalnih, tako i izbeglica. Vlada Republike Hrvatske odbija da pruži pravo izbeglim Srbima da „društvene“ stanove otkupi. Zbog teške situacije na radnom tržištu, nerazvijenosti povratničkih područja, a naročito zbog državne politike nečinjenja u stvaranju uslova, najveći broj povratnika je nezaposlen.
Politika
Knin – glavni grad RSK
U periodu svoga trajanja, Republika Srpska Krajina je imala tri predsjednika. Po odvajanju od Republike Hrvatske prvi predsednik bio je dr Milan Babić, koji je živio u Kninu i bio jedan od glavnih zagovornika za odvajanje Krajine od Republike Hrvatske u spornim periodima. Nakon njega vlast preuzima Goran Hadžić iz Istočne Slavonije. Posljednji predsjednik izabran na demokratskim izborima 1994. godine bio je Milan Martić, koji je obavljao svoju dužnost sve do pada Krajine u avgustu 1995. godine.
U Krajini su jednom održani parlamentarni i predsjednički izbori. Glavni favorit na izborima bila je Srpska demokratska stranka koja je imala i najviše poslanika kao i dotadašnja predsjednička mjesta (iako je Milan Martić bio predstavljen od grupe građana, njega je podržavala SDS srpskih zemalja). Pored SDS, koja je bila podijeljena na SDS srpskih zemalja i SDS Krajine, na izborima su učestvovale i Srpska radikalna stranka, Socijaldemokratska partija Krajine i Srpska partija socijalista. Predsednici Hadžić i Martić su uživali značajnu podršku beogradskih medija u odnosu na svoje političke protivnike.
Državni simboli
Zvanične oznake Republike Srpske Krajine bile su grb i zastava, koja je bila sastavljena od tri boje u jednakim poljima od gore prema dolje: crvena, plava i bijela. Na sredini zastave nalazio se dvoglavi orao sa krunom, koji je predstavljao i grb Krajine.
Oružane snage
Oružane snage Republike Srpske Krajine su bile Srpska vojska Krajine (SVK) i milicija. Srpska Vojska Krajine zvanično je nastala 19. marta 1992. godine.
Posljedice genocida i etničkog čišćenja Srba i pljačkanja i otimanja njihove imovine
Pred činom deložacije Priča peteročlane obitelji: Tuđman nas pozvao u Knin, a sada nas izbacuju iz kuće!
Priča peteročlane obitelji: Tuđman nas pozvao u Knin, a sada nas izbacuju iz kuće!
Autor: Zorana Deljanin
Objavljeno: 20. travnja 2011. u 7:51
Predsjednik Franjo Tuđman je 48 sati nakon Oluje preko svih medija pozivao Hrvate da se u što većem broju dosele u Knin. Po svim radio postajama i televizijama se vrtjelo »naselite se, naselite se«. Čim smo došli iz Splita, dobili smo rješenje za korištenje kuće. Sada letimo napolje, pričaju Nediljko i Ljepa
Država ih je 1995. godine dovela u Knin, udarila pečat na rješenje o privremenom smještaju u kući vlasnika srpske nacionalnosti koji je u Oluji napustio grad, obećala im trajno rješavanje stambenog pitanja, a sada ih baca na ulicu. Priča je to peteročlane obitelji Lovrinčević iz Knina. Ovoga četvrtka zakazana im je deložacija iz kuće u Tvrtkovoj ulici u koju su se uselili 17. rujna 1995. godine.
– Nismo mi ni u čije provalili. Čim smo došli, dočekani smo i dobili smo rješenje za korištenje kuće. Trebali smo biti stalno stambeno zbrinuti, no umjesto toga, sada letimo napolje. A država šuti. Eto ti politike – govore 49-godišnji Nediljko i njegova četiri godine mlađa supruga Ljepa Lovrinčević.
Zašto su uopće došli i zauzeli tuđu kuću, pitamo, a oni objašnjavaju da su se poveli tadašnjom politikom i pozivima državnog vrha.
– Predsjednik Franjo Tuđman je 48 sati nakon Oluje preko svih medija pozivao Hrvate da se u što većem broju dosele u Knin. Po svim radio postajama i televizijama se vrtjelo »naselite se, naselite se«. Obećavalo se stambeno zbrinjavanje, posao, stabilnost, sve samo da što više Hrvata dođe u Knin i zauzme ga.
A na osnovu te politike mi je, kada smo došli, i izdano rješenje o stambenom zbrinjavanju. To je bila politika, sve je bilo legalno, prijavio sam se na policiju na ovu adresu, Radićevo ministarstvo je rješavalo, a Vladin povjerenik za ovo područje Petar Pašić mi je dao rješenje – odgovara Nediljko dodajući da su brojne obitelji iz svih krajeva Hrvatske upravo zbog obećanja o stambenom zbrinjavanju tada došle u Knin.
Otkaz Splitu
Nediljko i Ljepa živjeli su u Splitu u obiteljskoj kući muževih roditelja, dali otkaze u firmama u kojima su tada radili, Trgotursu i Galebu , i sa sedam tisuća njemačkih maraka koliko su do tada uštedjeli izdvajajući sa strane razmišljajući o odlasku u podstanarstvo, doselili se u Knin vjerujući da dolaze na gotovo.
No, tek su jedni od mnogih koji su, danas shvaćaju, nasjeli na ondašnju državnu politiku humanog preseljenja Srba i Hrvata koju je terenski odradio Jure Radić čije je ministarstvo obnove nakon Oluje preuzelo svu imovinu izbjeglih Srba i raspodijelilo je novim stanarima. A koja danas dolazi na naplatu.