SVETIONIK – Crna Gora u zalivskom tjesnacu

Zaustavljen funkcionalni pomorski saobraćaj u Boki Kotorskoj nakon 125 godina. Crna je Gora opet pokazala kako ne zna da ima more od novembra do maja

U toku je kampanja za predsjedničke izbore 19. marta, beš obalne fešte i dinar koji može da produži život Srba i nesrba kojima finansijska zima, ne lezi crnogorski vraže, traje osam mjeseci.
Pričao mi je otac, da je još u vrijeme moga đeda Gliga (1908–1972), koga nisam zapamtio, bilo riječi o mostu na Verigama. Verige su moreuz u Boki Kotorskoj, na najužem dijelu širok nešto preko 300 metara, ali dovoljno dubok da tuda mogu da prođu prekookeanski teretni brodovi i luksuzni kruzeri. Prije svakih izbora otkako je demokratija okupirala Zaliv, svaka vlast u berbu glasova odlazi obećavajući Most na Verigama, čime bi se znatno skratio put vijugavim konturama Boke, kuda je 1966. prošao asfaltni put – Jadranska magistrala.
Između rta Sv. Nedelja i Turskog rta sa jedne strane moreuza Verige, i rta Gospe od Anđela i rta Opatovo sa druge – nalaze se dva sučelišna mjestašca, Kamenari i Lepetane. Tuda od 1898. godine, dakle vijek i kvarat, saobraća za Bokelje catara, a za Crnogorce i furešte – trajekt.
Prvobitna je catara bila prosta: dvije drvene barke spojene su bile platformom od drveta. Kasnije su catare bivale sve veće, sve modernije. U vrijeme moga djetinjstva saobraćala su, kao i danas – desetak minuta, dva trajekta, „Kamenari“ i „Lepetane“. U doba pred ovogodišnje zimske fešte svuda duž Bokeljskog primorja, tačno na dan otvaranja 54. Praznika mimoze, 17. februara u ponoć, zaustavljena je na tren obalna plovidba nakon 125 godina. Desetine hiljada ljudi žednih fešte, muzike, ribe i vina, mažoretki, trombonjera, koncerata na pjeni od mora… pitalo se da li je ova ludost normalna? Da stane trajektni prevoz?
Kao zlatnu koku, kamenarski „Pomorski saobraćaj“ je 90-ih godina prošlog vijeka privatizovan, te su u posjed te mašine za pravljenje para došli ljudi bliski Milu Đukanoviću. Naslijedivši monopol, kotili su prihod, kupili nove trajekte, prevozili su vozila i ljude, množivši sve vrijeme pare i za kasu vladajuće stranke. Ljeta 2022. šest trajekata radilo je punom parom jer je sezona bila dobra, pa i za firmu koja je, onomad, na oči naroda, a po dopuštenju Đukanovićeve vlasti, došla u posjed nečega što je narod sticao vijek i kvarat.
U državici u kojoj se 30. avgusta 2020. u jeku korone na parlamentarnim izborima dogodio obrt koji to nije bio, nova je vlast, ne baš u konstelaciji od 30. avgusta 2020, učinila nepočinstvo prema ljudima koji su parama od trajekta oprali biografiju.
Raskinuli su ugovor s monopolistom doslovno preko noći, a da prije toga nisu obezbijedili alternativu, uslove za normalno funkcionisanje obalne plovidbe, za saobraćaj tokom fešti koje na Primorje privuku sto pedeset hiljada ljudi.
Crna je Gora opet pokazala kako ne zna da ima more od novembra do maja.
Ministarstvo održivog razvoja predložilo je deboto nesposobnoj Vladi a ova usvojila da državna firma „Morsko dobro“, koja uopšte nije registrovana „za djelatnost pomorskog transporta robe i putnika“, preuzme prevoz ljudi i vozila trajektima.
Kojim trajektima kad ih „Morsko dobro“ nema?
Država pokušava da od monopoliste kupi flotu trajekata, ali zaboravlja da kupovina podliježe Zakonu o javnim nabavkama, pa tako ne može. Ne može se pozvati ni strani trajekt da pripomogne gluposti, jer zakon ne dozvoljava da brod sa stranom zastavom vozi trajektnu liniju u unutrašnjem saobraćaju. Zakon, istina, dozvoljava strani brod u komercijalnim operacijama, ali, po bokeljologu Siniši Lukoviću, samo kao vanrednu mogućnost, i to između luka u Crnoj Gori, ne i između pristaništa, a Kamenari i Lepetane su pristaništa, nisu luke.
Monopolista je, s osjećajem da će dobro od poreznih obveznika naplatiti pravno nepočinstvo, otpelao sve trajekte na vez u Brodogradilište u Bijeloj, takođe prodato „stranom investitoru“ u eri Mila Đukanovića, čovjeka koji se opet kandidovao za predsjednika Crne Gore. Zli jezici s jedne strane moreuza Verige kažu da su trajekti udomljeni u donovoj, kumovoj firmi, dok zli jezici s druge strane moreuza Verige kazuju da će sve trajekte bivši monopolista prodati Hrvatima, a ovi će ih po višoj cijeni prodati „Morskom dobru“ – vladinom preduzeću koje čak ni izmjenom Statuta ne može da postane brodar jer Statut proističe iz Osnivačkog akta u kome, avaj, nema pomorskog prevoza u popisu aktivnosti.
Kako se na srpskom zove ovaj katalog antologijskih propusta i gluposti?
Crnogorska posla.
I dok se na Primorju stađunski slavi uz muziku i vino, uz maske i ludi zimski ples (ko još mari za Veliki post?), u Herceg Novom na Prazniku mimoze, u Kotoru na Zimskim kotorskim karnevalskim feštama, i kojekude još po Zalivu, morem plovi, ne kao u pjesmi „jedna mala barka“ nego „Vasilije“ – plovilo nalik trajektu sertifikovanom na silu, u vlasništvu domaće građevinske firme, sa zanemarivim kapacitetom od svega dvadesetak vozila, što ga je nalik prvoj pomoći obezbijedila Vlada Crne Gore i njen na čelu premijer-menadžer u tehničkom mandatu.
Da se Vlada nije sjetila da pretpostavljeni narodni bijes umiri time što će „Vasilije“ besplatno prevoziti domaće i furešte, buna ne bi možda izbila samo na fejsbuku. U toku je kampanja za predsjedničke izbore 19. marta, beš obalne fešte i dinar koji može da produži život Srba i nesrba kojima finansijska zima, ne lezi crnogorski vraže, traje osam mjeseci.
Ako se do ljeta ne okonča boj novih skakavacah koji bi da pojedu godine pred nama – sa skakavcima koji su pojeli godine za nama, na trajektnim prelazima Kamenari–Lepetane biće ginisovsko saobraćajno čvorište. Hiljade vozila čekaće pod upeklom zvijezdom da pređe moreuz.
Možda će ipak (tekst dokazuje da ne treba računati na racionalnost kada odluke donosi crnogorska vlast) vozači ustanoviti kako se Boka Kotorska zvanično nalazi u Klubu najljepših zaliva svijeta, pa je onda bolje da se – preko preče, naokolo bliže – kolima po Jadranskoj magistrali obiđu vijugave konture jedinog fjorda na Mediteranu.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more