TEOPOLIS – Zavet otpora

Početak ruske operacije u Ukrajini zaokupio je pažnju svjetske javnosti u tolikoj mjeri da smo gotovo prestali da pratimo ostala dešavanja u političkom i kulturnom životu kolektivnog Zapada. Za to je zaslužan i talas silne rusofobije koji je „russkomu čeloveku“ i njegovom srpskom bratu jasno ocrtavao granice (ne)poželjnosti

Zašto nas se, onda, i pored naše irelevantnosti za američki kulturni rat ili prognanosti iz kolonijalne evropske kulture, tiču dešavanja na Zapadu? Zato što se politički faktori kolektivnog Zapada i dalje snažno upliću u našu svakodnevicu, ali još više zato što su kulturni uticaji Pariza, Londona, Berlina, pa i Njujorka trajni i sveprisutni i u Moskvi, Beogradu, Herceg Novom, Srpskom Sarajevu? Na presjeku politike i kulture, uostalom, uvijek se dešava prevrjednovanje kulturnih vrjednosti jednog društva u pravcu političkog (auto)kolonijalizma (tj. autošovinizma), a kultura često može ono što politika ne uspijeva. Pitate se da li je to moguće? Evo najočiglednijeg primjera: srpski narod je u skorije vrijeme prestao da bude biološki vitalan i kulturno otporan, nakon epohalnih stradanja u dva svjetska rata. Seksualna revolucija je dovršila ono što ustaška kama nije uspjela da završi. Prvi put u svojoj istoriji počeli smo da procjenjujemo poželjnost svoje djece u zavisnosti od naših zahtijeva i njihove uspješnosti u zamišljenom budućem svijetu.

METROPOLA I KOLONIJA Ono što se dešavalo u SAD vrlo brzo je postalo svakodnevica, navodno „ideološki suprotstavljene“ Jugoslavije. Već od tada postoji pravilo da je sadašnjost američke kulture i politike – budućnost njenih kolonija. Političkih i kulturnih. Kultura, međutim, kao sredstvo politike dopire i tamo gdje politika ne doseže. Kao što u skorije vrijeme gorko istinito reče Zoran Čvorović – cjelokupan ruski vojni i politički angažman danas neće imati ploda ako se ne pronađe drugačiji kulturni obrazac (tj. način života) koji neće biti zasnovan na kapitalističkom konzumerizmu. Konzumerizam može da organizuje društvo oko potrošnje, svakako uspješnije od komunističkog organizovanja oko proizvodnje, ali nijedan ni drugi ne mogu da osmisle čovjekov život oko nečega što bi nadilazilo jedno ili drugo. Zato su društva zasnovana na „apstraktnim“ vrijednostima danas prisutna samo tamo gdje vlada neki oblik metafizike – religijske ili političke.
Pravilo da su sadašnja stanja Megalopolisa buduća stanja njegovih kolonija do sada se pokazivalo neumitnim. Već je Miša Đurković, govoreći o društvenoj agendi kojom se mijenjala naša percepcija javnog morala kada je u pitanju seksualnost, opisao stadijume normalizacije: najprije zaprepašćenost, zatim ravnodušnost, zatim normalizacija, da bi se krenulo dalje. Nedavno sam imao priliku da ponovo pogledam treći nastavak Kopolinog i Puzovog klasika „Kum“. Iako mi je svaki put bilo čudnovato zašto se Vinsent Mansini (Endi Garsija) i Meri Korleone (Sofija Kopola) tako olako upuštaju u incestuoznu vezu (sve oslovljavajući se sa „rođače“/„rodice“), prosto pretraživanje na internetu ostavilo me je tek bez riječi: na platformama za postavljanje pitanja ponuđen je ne samo odgovor na pitanje o prihvatljivosti incesta na Siciliji već i dosta komentara o incestuoznim vezama komentatora. U izvjesnom smislu, incest je kao društveni tabu, primjetio je već Đurković, odavno prevaziđen u popularnoj kulturi. Iako nam danas izgleda nepojmljivim situacija u kojoj je incest i kod nas „normalan“, trajna kulturna radijacija se do sada pokazala nepogrješivom. Kulturni topos „incesta“, uostalom, brzo je dospio i u „srpsku“ filmsku produkciju. Uostalom, koncept prema kome države i društva i ne treba da se tiče šta neko radi u svoja četiri zida (dokle god time ne ugrožava nikog drugog) ne poznaje ograničenja društvenih tabua. Protivrječno je uopšte tražiti važenje ma koje društvene vrijednosti u društvu u kome su najtemeljniji, najsnažniji, najkonstruktivniji i najdestruktivniji aspekti čovjekovog bića prepušteni isključivo subjektivnom osjećaju pojedinca za dobro i loše, sveto i profano, dozvoljeno i zabranjeno.

[restrict]

RELATIVIZACIJA DO NIŠTAVILA Naličje jednog svijeta potpuno zasnovanog na subjektivnom osjećaju za dobro i loše već se pojavljuje na horizontu odumirućeg, ali i dalje kulturno i politički moćnog Zapada. Ista ideologija koja je preko kulture preorala i naš osjećaj za stvarnost danas je pomjerila granice do otvoreno umobolnih razmjera. Shvatanje da su biološke kategorije nevažne, da ne postoji uopšte „normalno“ i „nenormalno“ opredjeljivanje i ponašanje, dovelo je do apsurdnih i tragičnih posljedica koje nisu komične, čak i kada izgledom podsjećaju na neki karneval koji se nikad ne završava. Sportisti koji su izmjenom subjektivnog osjećaja pripadanja muškom polu odjednom postali „žene“, pa dobijaju medalje u ženskim disciplinama, ljudi koji predu i zavijaju i od drugih traže – a počesto i dobijaju – ophođenje kao da su u pitanju mačke i vukovi, neograničen broj ličnih zamjenica i „rodova“ koji se izmišljaju iz dana u dan kako bi svaki „individualni osjećaj“ mogao da se odrazi u jeziku – sve je to stvarnost Amerike danas. Stvarnost koja će istim kulturnim kanalima doći kod nas. Ne vjerujete? Ne morate: kulturna politika i računa sa našim nevjerovanjem, dok ne osvanemo u zemlji u kojoj je nemoguće – ne samo moguće već i požljeno, a samim tim u izvjesnom smislu i normativno.
Da li je moguć otpor ovakvoj budućnosti? Paradoksalno je da na dva paralelna plana odgovori mogu biti sasvim različiti. Naime, kao što smo pokazali devedesetih godina, na političkom planu, Srbi su bili u stanju da ne odustanu od svoga identiteta pod nesagledivim pritiskom, tj. izloženi direktnoj agresiji. Politička i vojna sposobnost Rusije da bude i dalje suverena država jasno pokazuje da je politički otpor moguć. Ali šta je onda sa kulturnim otporom? Da li je izloženost kulturnoj radijaciji moguće riješiti isključivo donošenjem legislative kojom će se spriječiti dalja erozija porodičnih vrijednosti? Ma koliko ovakvi postupci bili svojevrsna kulturna profilaktika, donekle podsjećaju na pokušaje Oktavijana Avgusta da zakonodavstvom riješi dekadenciju rimskog društva. Zakonima je moguće mnogo šta spriječiti, ali nikada obnoviti osjećaj smisla života. Za to je potrebno lično i zajedničko osjećanje jednog naroda da je život svakog od nas – smislen. On je smislen ne kao neprekidni slijed prijatnih utisaka već kao tok smislenosti u kome učestvujemo zajedno sa onima prije i poslije nas.
Jednom riječju: potreban je hrišćanski Zavjet. Kada je, između 1463. i 1557, i sama Srpska crkva uplovila u svoje organizacijski najtamnije dane, u Srbima se rađao jedan trajni osjećaj, koji iz nas nije sasvim nestao ni danas. Osjećaj da ono epohalno dogođeno na Kosovu polju 1389. nije samo jedna epizoda u neprekidnoj sveljudskoj tragediji osvajanja i otpora. To tada i tamo dogođeno postalo je smisao života, konkretizacija Hristove žrtve i Vaskrsenja, ujedno tragedija opredjeljenja za juče i za sutra. Naš Zavjet je postao naš identitet, odgovor na pitanje „ko si?“ Danas je Zavjet možda i najznačajniji „resurs“ našeg opstanka. Tržište identiteta nudi i opciju „bez identiteta“. Zato je front u kome učestvujemo – kulturni, politički, vrjednosni – borba ne više za srpski identitet već za identitet po sebi, za mogućnost da ljudsko biće postoji u stabilnosti nečega što on i njegova zajednica drže dobrim, normalnim, moralnim, smislenim.
Kakve veze onda danas imaju američki tinejdžeri koje nose mačje ogrlice, zavijaju i ne žele da kažu da li su djevojke ili dječaci, sa ovom našom djecom koju tek sada uče da eksperimentalno posmatraju sebe i rade i osjećaju sve ono što im padne na um? Šta stoji između jednih i drugih? Samo protok vremena, ako ne bude otpora. Ali ako želimo da postojimo, onda nemamo druge do odupirati se. Onda između njih i nas stoji Kosovo. Stoji Zavjet.

[/restrict]