BRATUNAC I JA

 

Piše: Spasoje Tomić

 

Postoje u životu neke neraskidive veze. Jednu sam zvanično uspostavio u julu 2021 godine. Tada sam po prvi put posjetio Bratunac….Skelane…Kravicu. A sjećam se kao dijete kada je moja majka ušla u kuću i rekla sada već mom pokojnom ocu “ Nagrdiše naše mučene Srbe u Bratunac“, nisam baš shvatio o čemu se radi ali mi je očev duboki uzdah govorio da sigurno nije nešto dobro.

 

Foto: Zoran Šaponjić

 

Razlog moje posjete bio je da snimim dokumentarni film, imao sam svoju emisiju na Adria TV. Krenuli smo na put, Slobo, Radojica i ja, jedna kamera i dron. Dolazimo kasno uveče. Prva televizija iz CG i prvi novinar koji je došao da snimi priču o stradanju našeg srpskog naroda u Bratuncu. Doček srdačan, organizacija odlična, snimamo, upoznajem Brana Vučetića, Ljubinku, Milicu, Petra, Tatomira, Radojku, priče potresne, stojim van kadra dok oni pričaju, prekini snimanje govorim Slobu, glas drhti, suze same teku, znao sam da će biti teško ali da će biti toliko teško nisam znao, shvatam da je Bratunac bio raspet kao što je raspeto naše Kosovo. Sretam se sa načelnicima Bratunca i Srebrenice, divni ljudi Rankić i Grujičić, njihove potresne priče takođe bilježim.

 

Spomen soba u Bratuncu, mjesto koje svaki Srbin mora da posjeti, da vidi šta ne smijemo da zaboravimo, na slikama lica, djece, žena, staraca, nevinih žrtava bezumnog terora Nasera Orića, mučeni, kasapljeni od strane snaga ovog zlikovca, mala je riječ zlikovac, od zvijeri u ljudskom obliku.

 

Bratunac, bez da preuveličavam, Bratunac je postao dio mene, Bratuncu moram i hoću da se stalno vraćam i da sve stalno podsjećam na sve ono što se tamo događalo od 1992-1995 na naše najveće pravoslavne praznike. Jer ako zaboravimo, bolje da nas nema, bolje da nestanemo nego da na Bratunac misliti prestanemo.