Svetionik – Svetosavska

Velike ljubavi – a ljubav prema umjetnosti znalački ukrštenih riječi to jeste – rad su nijemih i gluvih sati. Dobar, rasni roman ne nastaje za dva-tri mjeseca, koliko obično treba selebritiju da napiše novu količinu teksta. Roman je zalet, roman je zahvat, roman je turnir sa samim sobom i sa svojim vremenom, Roman s velikim R je grend slem, a takvih – koliko dobar pisac može da ima u karijeri? Koliko je grend slemova imao Andrić? Dva? Četiri?

Kao što je nemoguće odrediti tren kada mladić prerasta u čovjeka, tako je nemoguće odrediti i tren kada književnost počne da se bavi piscem. To se – rekao bih – ili dogodi, ili se ne dogodi – dok je čovjek još na studijama. Sve prije toga je neozbiljno, sve iza toga je prekasno.
Pisca u sebi školovani književnik ne smije da prepozna u danu kada mu izađe prva, druga ili sedma knjiga – niti u trenu kada prima (ako prima) kakvu hvale vrijednu nagradu – nego onda kada dan ne može da okonča bez rada na uvijek novom tekstu.
Zato pisac ima po definiciji više čitatelja negoli poznanika, jer mnoge sate provodi sam. Ovdje se tumačenje račva. Ima spisatelja koji su poznati zato što su poznati novinarima. Kafana je srpsko književno čudo, zbližava, po Vuku, grendmaders end frogs. Novinar kao frend postaje lobista, što zna da bude loše po književnost, ako je definišemo kao zbirku djelotvornih recepata.
Velike ljubavi – a ljubav prema umjetnosti znalački ukrštenih riječi to jeste – rad su nijemih i gluvih sati. Dobar, rasni roman ne nastaje za dva-tri mjeseca, koliko obično treba selebritiju da napiše novu količinu teksta. Roman je zalet, roman je zahvat, roman je turnir sa samim sobom i sa svojim vremenom, Roman s velikim R je grend slem, a takvih – koliko dobar pisac može da ima u karijeri? Koliko je grend slemova imao Andrić? Dva? Četiri?
Za sve vrijeme tokom kojeg se rafinisana srpska književnost bavila mnome, spoznao sam najmanje dvije stvari: da kod Srba svetosavlje znači ideju koja ujedinjuje vjeru, državu i naciju – i da je pisac esencija te kulture (ne nužno nacije), kao što je možda i njen krajnji motiv.
Neke zemlje mi poznajemo samo kroz pisce. Boku Kotorsku kao sliku svijeta, čast mi je reći, pokušao sam da prikažem kao teatrum mundi, kao sliku svijeta viđenog iz srpskog, mediteranskog ugla.
Kad kažem – čast, neka mi nipošto ne bude zamjereno.
Naime, svi su stari naši pisci, sem Stefana Prvovjenčanog, bili kaluđeri, i svi su bili krajnje skromni, tihi i povučeni. Krili su se i bježali od svake slave i pominjanja imena. Pisali su, postili i molili se.

Zemlja Svetog Save Od svih eparhija Srpske pravoslavne crkve, najveći broj hramova posvećenih Svetom Savi (7) nalazilo se u Eparhiji bokokotorskoj (postojala do 1931). Danas u Boki ima osam crkava Svetog Save. Ovo ne treba da čudi ako znamo da je Boka zemlja na čijoj je teritoriji Sveti Sava 1219. ustanovio sjedište Zetske episkopije, preteče današnje Mitropolije crnogorsko-primorske. S razlogom je bio vezan za Primorje, s razlogom je pomorska putovanja do Svete zemlje preduzimao samo iz Boke, jer je i po karti štampanoj u Rimu 1689. baš ovo bila zemlja Svetog Save. Samo u Boki postoje specifičnosti poput Svetosavskih badnjaka i Svetosavskog posta. Foto-monografija „Sveti Sava u Boki“ Vaska Kostića dokazuje da je, izuzimajući Hilandar, kult Svetog Save razvijeniji u Boki nego u ma kom kraju gdje žive Srbi. U Riznici manastira Savina u Herceg Novom čuva se jednakokraki kristalni krst Svetog Save. Svake se godine na Savindan uznosi stepeništem koje vijuga kroz Savinsku dubravu, od manastira Savina do male crkve Svetog Save na obližnjem uzvišenju. Odakle puca povlašćeni pogled na more.

Po nesreći, danas mnogi književnici trče za slavom i nagradama, ističu ime prije svega. Valja znati da su mnoge drevne knjige ostale nepotpisane jer su im pisci bili ljudi drukčijeg kova. Druge nagrade, sem Božjeg blagoslova, oni nisu tražili.
Danas je pak drukčije: uprkos civilizacijskoj akumulaciji sve boljih knjiga, svijet, generalno uzev, postaje sve gori. Reklo je jedno pero. Školovani pisci vide, i moraju da kazuju (inače su uzalud na svijetu), kako velike nesreće u društvu dolaze otud što poroci nahode odozgo, a glupost odozdo. I da je bolje jednu knjigu pročitati sto puta negoli sto knjiga jedanput. Reklo je drugo pero.
Na sreću, od svakog susreta biva priča, kao i od ovog, ali na nesreću, čak i dok ja govorim a vi čitate – čitanje kao drevni, gotovo sakralni čin kojim se usporava vrijeme i proniče u smisao – nepovratno odumire.
Knjige je zamijenila virtualna slika, a klasičan način čitanja zamijenila su nasumična prelistavanja internetskih strana. U prevozu, u čekaonici, na idealnim mjestima da se – umjesto fejsbuka na telefonu – otvori knjiga. Kakva knjiga? Ona koja se može pomirisati.
Stvarnost se trudi da poništi bilo kakav uticaj školovane književnosti; možete napisati i javno reći šta god hoćete, i svijet će ostati apsolutno ravnodušan.
A ne valja tako, jer su knjige bile i ostale slikana pamet.
Kako god, čitalac će jednako prepoznati pisca. Kad ovaj kaže, na primjer so, čitalac će na jeziku osjetiti slan ukus.
Ako nije učen, čovjek uvijek misli da je svaka misao rečena iz glave. A rijetko kada suštinski jeste. Jer ništa nije rečeno a da već ranije nije bilo rečeno, sem možda ovog:
Mladi mrze prošlost i za istoriju neće da čuju.
Okupljenima oko hvale nam vrijedne prošlosti – na nama je da se pretvorimo u učitelje i da shvatimo zašto to i otkud mladi misle da nemaju ni prije ni poslije. Nego da imaju jedino, ovo kratko – sada.
Da uputimo uvijek mlađe od sebe na umjetnost znalački ukrštenih riječi, na jednu od mogućih definicija književnosti – a po kojoj je ona uvijek zbirka djelotvornih recepata – zalažem se, jer mi je do talentovanog čitaoca.
U nadi da će obrazovanih mladih biti, u eri globalne hiperinflacije diploma, na vašoj se pažnji stokrat zahvaljujem.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more