Prof. dr JELICA STOJANOVIĆ – Jezik i crkva su jedno i zajedno!

Rukopisi i natpisi, svi najstariji spomenici s prostora današnje Crne Gore povezani su s nemanjićkom tradicijom – kaže „Pečatova“ sagovornica s kojom smo razgovarali o položaju srpskog naroda, pisma i kulture u Crnoj Gori

Prof. dr Jelica Stojanović je predstavnik srpske intelektualne elite, koja ima višestruku misiju u Crnoj Gori. Osim što je profesor na filološkim fakultetima u Nikšiću, Foči i Kosovskoj Mitrovici, objavljuje knjige, predsednik je Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori. Daje nemerljiv doprinos očuvanju i jačanju srpskog nacionalnog identiteta u Srpskoj Sparti. Umna, promišljena, dobronamerna, hrabra. Preci naši takvim potomcima bi se ponosili.

Počnimo pitanjem kako ocenjujete položaj srpskog jezika u Crnoj Gori?
Prethodnih nepunih dvadeset godina obilježio je pokušaj potpunog prevrednovanja svega onog što je imalo predznak srpski, omeđile su ga tri izjave dva političara (koje reprezentuju ono što se sa Crnom Gorom dešavalo) – izjava ministra za prosvjetu Slobodana Backovića (2004): „Crnogorci imaju taj vaš srpski jezik, kojim vi govorite, da ga zovu crnogorskim… i kraj priče“; te „Naš zadatak je da stvorimo novog čovjeka“, i izjava Mila Đukanovića (2020): „Ovo je neka nova Crna Gora na koju ćete se morati naučiti, u protivnom… imaćete ozbiljne probleme sa otporom Crne Gore“.
Obje su izjave u skladu s političkim prilikama u Crnoj Gori tokom trideset godina vladavine jednog autokratskog režima koji je, očigledno, imao za cilj da promijeni identitet Crne Gore, odnosno da „stvori novog čovjeka“ u „novoj Crnoj Gori“. Ovo vrijeme obilježeno je pokušajem „etnogenetskog eksperimenta“, naročito u dijelu koji se tiče srpskog jezika i njegovog nasljeđa, te vjekovnog pisma, ćirilice. U tome se daleko odmaklo na formalnom planu, iako se suštinski, što se jezika tiče, ništa nije moglo promijeniti. Uprkos tome što se najviše govornika opredijelilo da govori srpskim jezikom (64 odsto na pretposljednjem popisu, 45 odsto na posljednjem), srpski jezik je gotovo potpuno skrajnut, govornici koji se opredijele za ime srpskog jezika proganjani i diskriminisani. Kako se nije lako moglo prenebregnuti postojanja srpskog jezika i njegovog imena, počelo se govoriti i o „crnogorskom srpskom“, „crnogorskom bosanskom“, „crnogorskom“, sa tezom da je srpski u Crnoj Gori nešto drugo u odnosu na srpski izvan Crne Gore. Dijalekatski prostor Crne Gore se, u skladu sa zamišljenim projektom, takođe posmatra kao jedna cjelina odvojena od dijalekatskog areala van Crne Gore. Ćirilica je gotovo potpuno odstranjena iz službene upotrebe. Stvarana je, korak po korak, jedna nova, vještačka situacija, sa ciljem da se sve srpsko preimenuje u crnogorsko, i samo crnogorsko.
Nadamo se da će ove i buduće generacije, noseći u tihom i dubokom hodu na ramenima svoje pretke i potomke, i sami nošeni na njihovim ramenima, čuvati i sačuvati svetinje: crkvu, jezik, narod, Crnu Goru koju su nam ostavili vjekovi.

Da li se nešto menja u dugogodišnjoj političkoj klimi „preimenovanja“, (samo)poricanja svega srpskog u Srpskoj Sparti?
Sve što je istinsko i sveto u Crnoj Gori – zatirano je. Međutim, kada je došla na red svetinja nad svetinjama – crkva, projavio se narod, koji je nosio i sačuvao vjekove u svom biću i rekao da dalje tako ne može. Možda glas tog naroda, i vjekova, još nijesmo čuli, odbijamo da ga razumijemo, ali će se on morati čuti i razumjeti. Za veoma kratko vrijeme preimenovan je jezik, s tim usklađen Ustav, promijenjeno pismo, tome prilagođeni školski programi, pisci s prostora sadašnje Crne Gore (svi redom) dobili su predznak „crnogorski“, štampani su udžbenici s imenom za jezik – crnogorski, spomenička građa i istorijsko nasljeđe – takođe svrstavani pod „svecrnogorsko“.
Što se jezika i pisma tiče, tu se do danas skoro ništa nije promjenilo, osim što se ponegdje na vladinim sajtovima u određenim resorima stidljivo pojavila ćirilica. Ali nastavni planovi i programi, isti oni koji su pravljeni na negiranju svega srpskog, kao i udžbenici s tim usklađeni, ostali su isti. Nakon što je upisan u Ustavu Crne Gore kao službeni jezik – crnogorski, pojavili su se udžbenici na kojima je pisalo kao ime nastavnog predmeta – samo crnogorski (bez obzira što je naziv nastavnog predmeta četvoroimeni, ma šta to značilo). Bojim se da će i svaku sljedeću školsku godinu djeca u Crnoj Gori pohađati nastavu s istim školskim planovima i programima, i istim udžbenicima, u kojima je sve crnogorsko, iz kojih su odstranjeni velikani srpske i svjetske književnosti i tako redom.

NAŠA JEZIČKA ISTORIJA JE PREBOGATA! Srbi su stari istorijski narod, srpsko ime je veoma staro, jednako staro kao i slovensko, ako nije i starije, rašireno, posvjedočeno veoma rano. U skladu s tim su i srpski jezik (bez obzira na preimenovanja, pokušaje prevrednovanja), srpska kultura, duhovno nasljeđe… Malo je naroda da se takvim nasljeđem mogu pohvaliti. Samo treba da smo toga svjesni, na to ponosni, ali i da se s mnogo više ljubavi, pažnje i predanosti odnosimo prema blagu – koje imaju odabrani i rijetki.

Niste samo univerzitetski profesor. Vaša misija se tiče srpskih nacionalnih interesa i njegove zaštite na prostoru Crne Gore. Kada je bilo najteže u vašem radu, misionarenju?
Čast je, radost i privilegija biti srbista, raditi na polzu nauke, struke, istine. Božji je dar da možemo biti udionici u nečemu što ima takvu vrijednost, istorijsku, duhovnu, kulturnu, duboku utemeljenost, kao što je srpski jezik i književnost, srpska kultura u cjelini. Samo se trudimo da budemo dostojni. Ali preteško je sve ovo vrijeme u Crnoj Gori gledati kako se svom silinom vlasti trude da unište ono što je i nasljeđe i biće Crne Gore, a to su srpski jezik, ćirilica, srpsko narodnosno biće, a time i da unište biće Crne Gore. Sve što se tiče srpskog svjedočenja bilo je skrajnuto i ignorisano od zvanične Crne Gore. Medijski smo bili, i ostali, zabranjeni, kako srpski filolozi, tako i poslenici na polju srpske kulture. Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori za deset godina od svog formiranja organizovala je oko 600 događaja različitog tipa, kvalitetnih i duboko osmišljenih, jer smo dio Matice srpske (najstarije srpske institucije), a to obavezuje. Imamo stotinu članova magistara i doktora nauka. Ali nijedan događaj u našoj organizaciji nije medijski propraćen u Crnoj Gori. Niti smo dobili bilo kakvu materijalnu pomoć od vlasti u Crnoj Gori, dok Matica crnogorska dobija velika finansijska sredstva, iako je onih koji su se opredijelili za srpski jezik mnogo više nego onih koji su se opredijelili za ime crnogorskog jezika. Pomoć smo dobili, i dobijamo od Republike Srbije. Na pomoć odgovaramo svojim nesebičnim i predanim radom na polju srpske kulture, čuvajući i predstavljajući istinsku i istorijsku Crnu Goru.

Kao predsednik Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, sa svojim saradnicima, budite uspavanu intelektualnu javnost u Srbiji, organizacijom i učešćem u važnim događajima u Beogradu. Predstavljena je, tako, i vredna knjiga „Gorički zbornik“. Koliko to delo znači za srpski narod u celini?
Ovo što smo predstavili samo je mali dio onoga što smo uradili u posljednjih više od godinu dana, otkad, zbog korone, nijesmo bili u prilici da se šire predstavljamo, srećemo. Izuzetno smo zadovoljni odzivom u Beogradu, srećni smo zbog susreta, lijepih riječi, razumijevanja, prijateljstva. Fototipsko izdanje „Goričkog zbornika“ (saizdavaštvo Matice srpske – DČCG i Službenog glasnika) predstavlja izuzetno značajan kulturni događaj. Za ovaj poduhvat posebno vrijedi istaći zasluge prof. dr Đorđa Trifunovića, koji se i prihvatio priređivanja i rukovođenja čitavim radom od pripremanja do štampanja. „Gorički zbornik“ predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika srpske kulture i pisane riječi srednjeg vijeka. To je kolekcija srednjovjekovnih srpskih sastava Jelene Balšić (kćerke kneza Lazara i kneginje Milice i žene zetskog gospodara Đurđa II Stratimirovića Balšića) i njenog duhovnika i učitelja, monaha Nikona Jerusalimca. Pisan je na ostrvu Gorici u Skadarskom jezeru (u manastiru Svete Bogorodice, Jeleninoj zadužbini), a napisan u periodu između 1441. i 1442. (tako da je ove godine i svojevrstan jubilej, 580 godina od nastanka). Nikon je pisao Zbornik i sastavio većinu njegovog dijela, posvetio ga je svom duhovnom čedu Jeleni Balšić.
Fototipija jeste najbolji način, kako kaže prof. Trifunović, da se trajno sačuva stvarno stanje spomenika, da se spomenik učini dostupnim za široku upotrebu, a da se original ne ošteti. Prošlo je više od 100 godina kako je „Gorički zbornik“ otkrio Svetozar Tomić, u Skoplju. Knjiga je izazvala veliko interesovanje, bilo je više pokušaja da se objavi, ali do ovog izdanja to nije ostvareno… Zato smo na ovo izdanje posebno ponosni. Fototipsko izdanje „Goričkog zbornika“ prati i impozantan Zbornik odabranih radova o „Goričkom zborniku“, koji je priređen prije svega zahvaljujući mr Vladimiru Balju. Zbornik sadrži više od 600 strana, sa 23 odabrana rada o „Goričkom zborniku“ i Nikonu Jerusalimcu koji se tiču književnoteorijske i književnoistorijske, jezičke, teološkofilozofske problematike.

Recite nam nešto o značaju najstarijih srpskih pismena na području Crne Gore, i šta ona dokazuju?
Kako nam svjedoči spomenička građa, rukopisi i natpisi, svi najstariji spomenici koji su s prostora današnje Crne Gore, bilo u formi bilo u sadržaju, povezani su s Nemanjićima i nemanjićkom tradicijom.
Na prostoru Huma nastao je (krajem 12. vijeka) najveličanstveniji srpskoslovenski rukopis, jedna od najljepših rukopisnih knjiga svijeta, „Miroslavljevo jevanđelje“, a u zapisu Grigorija dijaka stoji: „Ja grešni Grigorije dijak, nedostojni nazvati se dijakom, ukrasih ovo jevanđelje zlatom velikoslavnomu knezu Miroslavu, sinu Zavidinu.“ U natpisu (istog) humskog kneza Miroslava (opet sa kraja 12. vijeka), u prestolnoj zadužbinu, Crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju uklesano je: „U ime oca i sina i svetoga duha. Ja sin Zavidin, imenom rab Božiji Stepan Miroslav, knez humski, sagradih crkvu Svetoga apostola Petra.“
U Budimlji nalazimo Prvoslavljev ktitorski natpis, sadržajem iz 1220. godine (fresko-tekst pozna replika prvobitnog i uništenog natpisa, kraj 16. ili prva polovina 17. vijeka): „Ljeta 6728 (tj. 1220), mjeseca januara, 6. dana, prestavi se rab Božiji Stefan župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac Svetog Simeona Nemanje i ktitor mjesta ovoga, gdje je i njegov grob.“
S prostora Zete najstariji sačuvani spomenici su: Morački natpis (1252), Natpis zetskog episkopa Neofita (1262) i Ilovički prepis Zakonopravila Svetog Save iz 1262. godine (najstariji sačuvani prepis Zakonopravila Svetog Save).
U Moračkom natpisu, jednom od najljepših fresko-natpisa, upisane su sljedeće riječi: „Ovaj sveti hram Prečiste Bogorodice Djeve sazidah i ukrasih u ime Uspenja, ja Stefan sin velikoga kneza Vuka, unuk Svetog Simeona Nemanje. Ovo bi u vrijeme blagočestivog kralja našeg Uroša.“
A u Natpisu zetskog episkopa Neofita iz 1262 (Boka Kotorska): „Episkop zetski Neofit sagradi hram ovaj u oblasti Svetoga Mihaila u dane bogočastivog i bogomdržavnoga i svetorodnoga gospodina kralja Stefana Uroša, sina prvovenčanoga kralja Stefana, unuka Svetoga Simeona Nemanje…“
Nomokanon ili Zakonopravilo Svetog Save najstariji je sačuvani prevod poznat i kao Ilovička krmčija, nastao na tivatskoj Prevlaci, sjedištu Zetske episkopije 1262. godine za manastir Sv. Arhangela Mihaila.
A danas se Crna Gora pokušava odreći Nemanjića i sve nemanjićko nasljeđe „pocrnogorčiti“, iz njega odstarniti srpski predznak. Ali šta onda raditi s ovim natpisima, njihovim sadržajem?
U Biblioteci grada svojevremeno je bila upriličena zanimljiva izložba „Crna Gora – narod, jezik, crkva“, autora Jovana Markuša. Kakva je poruka izložbe?
Današnja Crna Gora baštini različite prostore srpske (Crnu Goru, Brda, Hercegovinu, Boku, Staru Srbiju), koji su ušli u njen sastav u različito vrijeme, u ne tako dalekoj prošlosti. Dokumenta, koja je sabrao Markuš, a Matica srpska – DČCG pretočila u izložbu, svjedoče i pokazuju šta je bila Crna Gora, i šta, u skladu s tim, treba da ostane. Cjelina i punota: narod, jezik i crkva, zajedno i kao jedno žive, prožimaju se i upotpunjuju vjekovima, jedno drugo obnavljaju i preporađaju. A to je istorijski srpski rod i narod (koji se tim imenom i zvao hodom istorije i hodom dokumenata); srpski jezik i srpska ćirilica (naziv za pismo), i srpski karakteri (naziv za štampana slova), toga naroda i jezika; i naša vjera: hrišćanska, a pravoslavna i srpska (kako se nazivala i naziva). Dakle, ovakvih dokumenata ima mnogo više, ali im je svjedočanstvo isto. Kad se za tim ide, ništa nije izostavljeno, i ništa nije dodato nego je to jedna lijepa i cijela istina.

STUDENT SRPSKOG JEZIKA U CG – PODVIŽNIK! Uprkos diskriminaciji studenti srpskog u Crnoj Gori su trpjeli i trpe godinama zbog svog odabira i opredjeljenja. Oni studiraju ono što ima naučnu i istorijsku zasnovanost, predačko nasljeđe, i time čuvaju, njeguju i brane – svetinju. Oni su svojim životom i radom – podvižnici! Neko s diplomom srpskog jezika nije mogao očekivati da dobije državni posao u Crnoj Gori. A i privatni biznis su razvijali isti oni koji su bili na vlasti.

Iznedreno je izuzetno delo dr Viktora Savića „Srpska književna reč u svojim prvim stolećima“. Koliko su takvi kulturni sadržaji bitni u ovom istorijskom momentu?
Izdavači ove knjige su Matica srpska – DČCG i Međunarodni centar za pravoslavne studije (Niš). Predstavlja jednu od značajnijih studija iz istorije srpskog jezika. Njenom značaju doprinose izuzetna erudicija, obrazovanost, posvećenost srbistici, posebno istoriji jezika, autora Viktora Savića, na jednoj, te teme koje su sadržane u ovoj knjizi, na drugoj strani. Autor se bavi jednim od najvažnijih perioda, počecima srpske pismenosti (u kontekstu staroslovenskog jezika), čemu se u srbistici posvećivalo malo pažnje, što nije bilo predmetom iscrpnije i temeljnije obrade. Viktor Savić se, ovom studijom, veoma uspješno uhvatio ukoštac s najtežim temama, a za srbistiku izuzetno važnim i nezaobilaznim: kada počinje srpska pismenost; koja su najstarija središta srpske pismenosti; gdje je mjesto srpske pismenosti u okviru staroslovenskog jezika, i koliko je važno; srpsko glagoljsko nasljeđe; pitanjem da li su najstariji prostori srpskih zemalja jezički jedinstveni itd.
Delujete i van prostora Crne Gore, u Republici Srpskoj i Srbiji. Kako uspevate da funkcionišete na širem srpskom jezičkom području? Sarađujete uspešno i sa SPC!
Srpski jezički prostor je jedinstven i nedjeljiv, u skladu s tim je i naše zajedništvo i naš zajednički rad i trud prirodan. Nema granica! Kako kaže Matija Bećković: „Jezik je naša nevidljiva crkva… / Radi našeg spasa objavljena“, tako da je i naša vezanost za crkvu, SPC u Crnoj Gori prirodna. Jezik i crkva su jedno i zajedno, kao i oni koji su im posvećeni.
Jedinstvena je lingvistička pojava u svetu da jedan isti jezik nazivaju „okolni“ narodi drugačijim imenima. Oni koriste srpski jezik, a zovu ga hrvatskim, bošnjačkim, crnogorskim… Zašto se to dešava srpskom narodu?
Zato što je srpski jezik toliko bogat i rasprostranjen, istorijski utemeljen, da mnogi svoje postojanje pokušavaju da grade preuzimajući srpski jezik i njegovo nasljeđe i dajući mu ime/imena za koje nema istorijskih utemeljenja, niti naučnih opravdanja. Nešto takvo ne postoji u svjetskoj civilizacijskoj praksi. Narodno i jezičko se u 19. vijeku (a i ranije) poistovjećivalo i preklapalo. U 19. vijeku (kada se te stvari naučno preciziraju i definišu u tom smislu) štokavski govor su filolozi, slavisti smatrali za srpski. Mišljenje Vuka Karadžića bilo je u skladu s filologijom 19. vijeka. I u skladu s naukom. Na osnovu srpskog jezika stvarana su druga imena za jezik, za koja se danas, s potpunim opravdanjem, kaže da su to politički jezici, ili, još preciznije, jezici nastali iz okrilja politike. Nigdje se tako daleko nije otišlo kao u Crnoj Gori. Jer u Crnoj Gori nije postojalo čak ni narodno opredjeljenje za ime za jezik – crnogorski. Ime je uvedeno, može se reći, nasiljem politike nad naukom, nad istorijom, narodnim pamćenjem i opredjeljenjem.
Na Filološkom fakultetu u Nikšiću postoje studijski programi za crnogorski jezik. Dolaze studenti na fakultet koji negira srpski jezik, jedini, pravi, izvorni i „proučavaju“ crnogorski. Kako to komentarišete?
Dovoljno je ponoviti onaj citat: „Taj vaš srpski, mi ćemo zvati crnogorski!“ A da bi se bolje „ugradilo“ ono čega nema, počela je priča o „dva crnogorska jezika“: od kojih je „jedan“ jednak srpskom standardnom jeziku, njegovoj ijekavskoj varijanti, a „drugi“ srpskom nestandardnom, gdje su uneseni neki dijalekatski oblici srpskog jezika (tipa đevojka, ćerati, s’utra, iz’esti). Ali izvan srpskog nema ničega! Tako je otvoren Studijski program za crnogorski na Filološkom fakultetu u Nikšiću i Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju. Ne postoje posebni fakulteti ni za stvarne i velike jezike: ruski, srpski…, nego se proučavaju na filološkim fakultetima. Ali za ono za što ne postoji utemeljenje, treba mu vještačka pomoć i potpora.