Svetionik – Crtica o K-19 ratu, mravima i gusjenicama

Kažite po duši, da li je svijet „stare normalnosti“ ikad imao empatiju prema oboljelima u globalnoj pandemiji, recimo, kancera? A sad nas Matriks toliko voli da nam ne da da radimo da bismo ishranili dijete dok i ono ne stasa za vakcinaciju

Ne znam koliko čitalaca dijeli stav da smo u ratu, ne samo protiv nevidljivog i vrlo alogičnog k-19 neprijatelja već i u mrežnom, u kome korporacije naočigled sedam milijardi ljudi zatiru sve u čemu stanuje duša živa.
Da tekst izvorno nije štampan u „Pečatu“, iskustvo kazuje da bih prvim pasusom pogubio pola čitalaca.
Pazimo…
Postoje u prirodi bića, poput mrava ili gusjenica, koja ne znaju za treću dimenziju.
Bog je mravu dao tjelesni hardver, i zato mrav može da nosi težinu koja znatno premašuje njegovu težinu. Ugradio mu je i softver po kome samo mrav, osim čovjeka, može organizovano da ratuje.
Zna li gusjenica da je sve vrijeme dok jede list da bi postala leptir, posmatra ptica? Možda gusjenica ne zna ni u trenutku kada je ćapi kljun, da joj je došao The End?
Šta se zbiva kada čovjek hoda prirodom i najedanput naleti na mravinjak? Ili na gusjenice koje se upravo čaure? Uznemire li se mravi kada vide cipelu koja iz hira može išutirati sav mravinjak? Osjete li gusjenice kakav strah kada pored njih prođe čovjek?
Nemaju oni pojma. Nemaju nikakvu predstavu da postoje, strukturno, od njih viša bića.
Da čovjek dobronamjeran padne na koljena i upozori mrave da će za koji sat ili minut doći Moćni Dezinsektor, namjeren da im otrovom pobije svu koloniju, mravi to ne bi znali da čuju. Niti bi mogle da osjete gusjenice. Jer su stvorenja koja ne znaju da treća dimenzija uopšte postoji. Mrav, kao i gusjenica, gleda lijevo i desno, ne zna za gore.
U prve dvije ratne k-19 godine (2020–2021) mnogi su ljudi počeli da nalikuju nižim bićima tako što su tokom karantina relativizovali svoja osjetila za treću dimenziju, pa su se i sa plišanim kučićima na povocima kretali 1.000 metara lijevo i desno od zgrada, odbacivši vrijeme kao četvrtu dimenziju onoga trenutka kada su zaboravili da su članovi Kriznog štaba, iako rekav da vakcina rješava sve, koliko juče kazali da svi treba da se vakcinišu „dokle se god ne iskorijeni praksa po kojoj ima oboljelih i među vakcinisanima“.
Da je na kraju gornjega pasusa jedina pukotina u logici, ni po jada.
U prve dvije ratne k-19 godine većina ljudi potkazala se, otkrila se, kao vrsta kojoj manjina što realno živi s petom, metafizičkom dimenzijom, ne samo da šapuće, priča i crta, i potura neke od posljednjih preživjelih linkova na klik, uzalud: niti vide u što gledaju, niti čuju što im se kazuje.
Motivski gledano, dojučerašnji svijet koji vjekovima zabole ona stvar za dobrobit ljudi, sad juri ljude da ih, gle, ozdravi vakcinama, makar sve propalo, makar privreda crkla, makar djeca postala onlajn-retardi, makar time budućnost milijardi beskorisnih ljudskih izjelica, metaforičnih mrava i gusjenica, bila sasvim onemogućena.
K-19 omča se steže. Ne samo u Australiji, ali naročito u tome ostrvskom konc-koloru, stanuje fašizam. Tamošnji zatočenici zvani građani javno vape, u agoniji i globalističkom ropcu, da im se pomogne! Ljudi ištu pomoć, bez sve šale, kao da su… šta znam, Sudanci ili Somalijci, da na tlo Kontinenta dođe bilo čija ina vojska i oslobodi ih torture.
Šansa da neko pomogne Australijancima, čija je vlada kontra Kine netom sklopila vojni pakt SAD–Britanija–Australija, ravna je nuli. To su otpisani ljudi, i neka je svakome tamošnjem nevakcinisanom pravedniku Bog u pomoći.
K-19 scenario je od početka toliko loš da ga ni pas s maslom ne bi pojeo.
Kažite po duši, da li je svijet „stare normalnosti“ ikad imao empatiju prema oboljelima u globalnoj pandemiji, recimo, kancera? A sad nas Matriks toliko voli da nam ne da da radimo da bismo ishranili dijete dok i ono ne stasa za vakcinaciju? Ovu priču može da popije samo četvorodimenzionalni um, potkupljeni farmako-bastard, onda i viši čin potpomognut Fulbrajtovom stipendijom, a sve vrijeme političar beskičmenjak ili pak državnik-veleizdajnik, zvao se on taman i Vladimir Vladimirovič.
Snijeg je pao, životinjsko carstvo pokazuje trag po vrstama.
Namjerno ću zakomplikovati tekst podatkom tek da Teorija struna barata desetodimenzionalnim prostorom. Kapa dolje svim umovima koji makar minut mogu da kazuju o šestoj, nekmoli o desetoj dimenziji.
Misterija koja me u ovom istorijskom trenutku mori je od teološke prirode i tiče se odgovora na pitanje zašto su se, uprkos oprečnim medicinskim motivima, neki ortodoksni velikodostojnici ipak inicirali neispitanom tečnošću koja se, samo zato što se u tijelo unosi iglom, naziva vakcinom?
Ko sam ja da tumačim postupke hirotonisanih velikodostojnika? Usudio bih se eventualno, pa i to nevoljko, što kažu braća Hrvati, da tumačim osmijehnutog ekumenistu papu u sinagogi i džamiji, i u afričkom plemenu gdje mu tamošnji robovi novog svjetskog poretka na domjenku udaraju u tam-tam bubnjeve, u scenama gdje blagosilja gejeve i rodno ravnopravne gejevke, gdje poziva na vakcinaciju, gdje se kaje zbog pedofila u svećeničkim odorama, gdje suzama puni lakrimarije zbog milijuna umorenih američkih domorodaca i domorotkinja… i tako do u beskraj medijima zanimljive transformacije „svetog oca“, od poglavnika do pokajanog savremenika.
No kako tumačiti vakcinisanog mitropolita crnogorsko-primorskago? I ine vladike, i one svetogorske igumane koji, za razliku od većine na Atosu, izričito nisu kazali da se protive vakcinaciji?
Bog neka tumači. Ostaje mi na kraju nešto što se unutar teksta rijetko radi. Da periodično zahvalim svima vjernim očima. Hvala vam, dragi moji i drage moje. Živi bili.
Vidimo se, ako Bog da, i sljedeće sedmice. Unutar redova, ali i između njih.